POZORIŠTE Žalosne slike naše savremenosti

Piše Raško V. Jovanović

„Rođeni u Yu” (JDP), dokumentarna predstava postrediteljskog pozorišta, mjuzikl „Glorija“ (Pozorište na Terazijama) i „Malaksija”(Zvezdara teatar), prvo izvođenje neveselog, ali i smešnog komada o našoj tragičnoj stvarnosti  –  tri su premijere koje su sa osrednjim scenskim i stvaralačkim domašajem na početku ove sezone zakoračile u naš teatarski život

Predstava „Rođeni u Yu“, koju je premijerno izvelo Jugoslovensko dramsko pozorište, najvećim delom načinjena je od životnih ispovesti devetoro glumaca o onome što su doživljavali u negdašnjoj Jugoslaviji, ali i o tome  šta ih je dočekalo kada je ta  država prestala da postoji. Trojica glumaca dobila su i zadatke interpretiranja tuđih ispovesti, kao  i dokumenata, koje je zajedno sa rediteljem priredio petočlani dramaturški tim. Drugačije rečeno, izvođači su na pozornici ostvarivali simbiozu vlastitih emocija i dokumenata, tako da je  mogućno govoriti kako ova predstava na neki način označava pokušaj postrediteljskog pozorišta.

DRAMSKA REVIJA O PROŠLOSTI
Kolektivan prikaz pojedinačnih sećanja  izveden je kao neka vrsta dramske revije, koju je  režirao sarajevski reditelj Dino Mustafić. Predstava počinje tako što svaki od glumaca, pri prvom izlasku, saopštava gledaocima svoj jedinstveni matični broj, da bi, potom, svi zajedno, držeći u rukama iskošenu crvenu stolicu tako da se stiče utisak kako je neko netom iskliznuo sa njenoga crvenog sedišta, otpevali himnu „Hej, Sloveni!“ Odmah pošto su počeli da pevaju himnu negdašnje zajedničke države, bezmalo svi prisutni su ustali i pevali zajedno sa glumcima. Dok smo sve to posmatrali setili smo se kako i pored nastojanja i više konkursa (jednom prilikom, koliko se sećamo, izabran je čak i tekst), nije se moglo doći do  dogovora oko izbora himne. Kao da je i u toj nemogućnosti da se odabere himna bilo neke zloslutne simbolike!

Rođeni u YU, Jugoslovensko dramsko pozorište

Potom su počeli da se nižu, uglavnom, monološki i dijaloški prizori, koje su manjom ili većom sugestivnošću, katkad uzbuđeni, ali sa odličnom koncentracijom kazivali glumci: Marko Baćović, Slobodan Beštić, Predrag Ejdus, Mirjana Karanović, Anita Mančić, Branka Petrić, Anđelika Simić, Milena Vasič i Radovan Vujović. Oni su saopštavali lične istorije u vidu sećanja na dane detinjstva i doživljaje mladosti provedene u negdašnjoj Jugi. Pričali su o ekskurzijama i putovanjima na more, o prvim ljubavima i poznanstvima i prijateljevanju sa vršnjacima iz drugih krajeva Jugoslavije.  Taman kada smo pomislili da sve to počinje bivati monotono i da se  može pretvoriti u dosadu, prekinute su ispovesti glumaca i nastavilo se sa  interpretacijama  drugih ličnosti. Na primer, ispričana je priča o slovenačkom reditelju i dramatičaru Dušanu Jovanoviću na osnovu njegovog teksta „Šta sam sada?“ iz kojega se vide sve pojedinosti o njegovom mešovitom poreklu. Ili pak scena „Pusti to!“ (autor teksta je Goran Stefanovski) u kojoj se dvojica sagovornika, uz piće, sećaju različitih pojedinosti iz života u Jugi.
U predstavi koja se mirne duše može označiti i kao scenski lament nad Jugoslavijom pored idiličnih ima i oporih mesta, bilo je  gorkih sećanja i ironičnih saopštavanja o mnogim  pojedinostima vremena jednoumlja, koje su bile žalosne i smešne u isti mah!
Scenografija Dragutina Broza (da ne bude zabune – slikar, rođen u Strizivojnoj-Vrpolje, višegodišnji saradnik reditelja Mustafića) u vidu jednoga tunela efektno je naglašavala sudbinsku omeđenost svih aktera priče, dok su kostimografkinje Maja Mirković i Biljana Tegeltija svojim rešenjima omogućile sećanja na iščezlo vreme negdašnje Jugoslavije. Muzika Vladimira Pejkovića takođe je doprinela da se gledaoci prisete minulih dana, ali i da pri tom ne zaborave na dramatične tokove sa tragičnim posledicama. Ne treba zanemariti ni preciznu klavirsku pratnju Stanislave Jeftić.
Predstava „Rođeni u Yu“, koja, sva je prilika, nagoveštava postrediteljsko pozorište i u našoj sredini, na beogradskoj premijeri naišla je  na lep prijem kod publike.  Nismo sigurni da bi takvu recepciju imala ako bi se, kojim slučajem, počela prikazivati u negdašnjim zapadnim jugoslovenskim republikama.

Glorija, Pozorište na terazijama

„MIRAKL “ NIJE KLASIČNO ČUDO
Hrvatski književnik Ranko Marinković svoju dramu „Glorija“ žanrovski je označio kao mirakl. Dakle, reč je o srednjovekovnoj  crkvenoj drami koja prikazuje neko čudo, obično iz života svetaca i Bogorodice. Naravno, Marinkovićevo delo nije klasičan mirakl, već komad sa antidogmatskom tendencijom. Drama se zasniva na zamisli mladog sveštenika don Jere, koji u posleratnim godinama revolucionarnih promena pokušava da obnovi poljuljan i pokoleban verski entuzijazam u jednom dalmatinskom gradiću. U tom cilju on će postojeći kip Bogorodice u jednoj crkvi zameniti živom ličnosti, namenivši tu ulogu časnoj sestri Magdaleni, koja je pre no što se zaredila bila cirkuska artistkinja Glorija.  Naravno, pokušaj će završiti  bez uspeha, jer se pokazuje da je ljudsku prirodu, bogatstvo njenih osećanja i težnju za slobodom misli, nemogućno podrediti religijskoj ili ideološkoj dogmi. Na kraju komada, pošto je shvatila da je izmanipulisana u crkvi, iako zaljubljena u mladog don Jera, sestra Magdalena vraća se u cirkus, čiji je vlasnik njen otac, te prilikom prvoga nastupa doživljava nesreću. Kako se vidi, ne može se reći da je siže Marinkovićevog mirakla naročito pogodan za mjuzikl. Adaptaciju teksta obavio je Jovan Ćirilov, ne uspevši da sačuva idejni integritet Marinkovićevog mirakla, čiji je tekst ovom predstavom sigurno zaplovio u plićake površnosti.
Iva Milošević je režirala „Gloriju“, sa očiglednom težnjom da ostvari jedan privlačan zabavnu spektakl. U tome je  tek delimično uspela, jer kad u predstavi izađu na videlo bilo kakve moralne dileme, idejne protivrečnosti ili sukobi i dođe do pokušaja njihovih razrešenja, ti prizori pretvaraju se u nategnute i zamorne scene čiji kraj jedva čekaju da vide znatiželjni gledaoci, zainteresovani pre svega za ishod odnosa Glorije i don Jera.
Gorčin Stojanović dao je jednostavno i veoma funkcionalno scenografsko rešenje, koje je omogućilo brze promene eksterijera u unutrašnjost crkve. Kostimografska rešenja Borisa Čakširana imala su obeležje autentičnosti u svim pojedinostima, kako kada su u pitanju crkvene odežde, tako i kada se radi o cirkuskim ili pak građanskim  kostimima urbane sredine na Jadranu.
Od glumaca  naročito se istakao  Rade Marjanović kao Rikardo Kozlović – Floki Fleš, Glorijin otac, koji je umeo savršeno izraženim glumačkim izrazom da otkrije kako u biću jednog cirkuskoga vođe, po prirodi stvari prvenstveno zainteresovanog za uspeh artističke trupe,  tinja neugasiv duh, opsednut brojnim radoznalostima i težnjom za pravičnim razrešenjem bitnih egzistencijalnih dilema. Bila je to glumačka kreacija pravog majstora u zenitu stvaralačkih moći. Ivana Knežević kao Glorija imala je potrebnu dostojanstvenost u stavu, ali ne i dovoljno izrazitosti u iskazivanju nedoumica, koje je obuzimaju u relacijama prema don Jeru. Pevački siguran, Ivan Bosiljčić kao don Jere umeo je da ovaploti napregnutu suzdržanost i skrivene unutrašnje naboje. Baletski ansambl Pozorišta na Terazijama, nastupio je u koreografiji Danice Arapović i pokazao zavidnu uigranost. Muzika Kornelija Kovača diskretno je asocirala na dalmatinski melos. Milan Nedeljković, koji je orkestrirao partituru, muzički je veoma precizno vodio predstavu.

Malaksija, Zvezdara teatar

ROMANTIČNA TRAGEDIJA OD KOJE LEKA NEMA
Zvezdara teatar premijerno je izveo novo delo Miloša Radovića „Malaksija“ u režiji Branimira Brstine, koji je tumačio i glavnu ulogu Gavrila. Pisac objašnjava da je malaksija bolest, koja je u našoj sredini odavno prisutna i masovna- „To nije malaksalost, nije depresija, to je stanje komične nemoći, utrnuće mozga, nedostatak svake snage, i fizičke i mentalne.“  Iako je smatrao da je smeh dozvoljen i poželjan, pisac ističe kako je želeo da ispriča priču u žanru romantične tragedije, budući da je najtragičnije to što spasa od malaksije nema, jer lek nije još pronađen.
Treba reći da je Miloš Radović napisao jedno delo koje izaziva asocijacije na Nušićevu „Kiriju“, ali i na pojedine drame naše međuratne socijalne literature. Tematski i stilski moglo bi se svrstati u niz sličnih što se prikazuju u Zvezdara teatru, još od kraja devedesetih godina prošlog veka, i donose projekciju žalosnih slika naše savremenosti. Međutim, „Malaksija“ iako ne analizira stanje u našem savremenom društvu, veoma duboko zalazi u mnoge pojave zla i neumoljivo otkriva svakojake mahinacije i brojne podvale i prevare što opterećuju našu svakodnevicu. Šteta je što je Branimir Brstina ovo delo režirao (i igrao!) više kao vodvilj, a manje kao romantičnu tragediju sa smešnim situacijama, u kojima defiluje mala galerija likova, od kojih su pojedini nemoćni, pojedini lažno hrabri i pošteni, dok su deca starija (i pametnija) od odraslih… No i ovako, predstava Radovićeve „Malaksije“ nasmejala nas je, ali i navela na razmišljanje o savremenim socijalnim kretanjima u pomrčini tunela tranzicije. Dara Džokić kao Simka imala je ponajviše dirljivog tragizma u izrazu, dok su njene kćeri Cica i Ceca, u tumačenju Jelene Petrović i Suzane Lukić, sa mnogo visprenosti otkrivale životnu istinu. Nenad Jezdić ubedljiv kao „biznismen“ Jogi, uspešnom transformacijom (ali i karikaturalnim senčenjem) pri prerušavanju u popa uspeva da izigra Gavrila i iseli njegovu porodicu iz privremenog objekta, zarad podizanja poslovne zgrade i garaže. Ravnopravna partnerka bila mu je Isidora Minić u ulozi Gizele (i drugih saradnica u poslovnim mahinacijama). Radoslav Milenković doneo je lik prevaranta Rajka u jakim karikaturalnim bojama. Scenograf Juraj Fabri pobrinuo se za sirotinjski ambijent „privremenog smeštaja“, dok je kostimografkinja Olga Mrđenović najuspelija rešenja ostvarila kostimima Jogija i Gizele, u svim njihovim preoblačenjima. Bila je to jedna nevesela i u isti mah smešna predstava o našoj tragičnoj savremenosti.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *