NEMAČKA Monetarni hladni rat

Piše Miroslav Stojanović

Da li se iza američkih i evropskih (pre svega nemačkih) pretnji rigoroznim protekcionizmom, krije grozničavi pokušaj da se zaustavi zahuktali kineski voz i mogućnost da najmnogoljudnija zemlja sveta u 21. veku preuzme poziciju, kakvu su u dvadesetom neprikosnoveno držale SAD

Jedni veruju da je nedavna odluka američkog kongresa, iza koje se pod benignim naslovom o „fer trgovini“, krije neuvijena „objava (trgovinskog) rata“ Kini, samo pokušaj da se skrene pažnja domaće javnosti s velikih unutrašnjih problema (posebno dramatičnog rasta nezaposlenosti), uoči predstojećih, veoma važnih, parlamentarnih izbora.
Drugi, pak, u tom  potezu, i razbuktavanju „hladnog monetarnog rata“, naslućuju dalekosežne ambicije: grozničavi pokušaj da se zaustavi zahuktali kineski voz i, po mnogima, sasvim realna mogućnost da najmnogoljudnija zemlja sveta, u neverovatnom privrednom usponu, preuzme u ovom veku poziciju kakvu su i minulom veku neprikosnoveno držale Sjedinjene Američke Države. Već sada je, naime, Kina po ekonomskoj snazi ostavila iza sebe tako moćne privrede, kao što su nemačka i japanska.
Kongres je pre desetak dana, posle dramatične rasprave, ogromnom većinom glasova (348 prema 79) ovlastio ministra trgovine da, i bez odobrenja predsednika, uvede kaznene carinske mere protiv zemalja koje drže sopstvenu valutu ispod njene realne vrednosti, ostvaruju suficit u spoljnotrgovinskoj razmeni i imaju vrlo visoke devizne rezerve.

PEKING NA NIŠANU
Kina nije u ovoj problematičnoj odluci spomenuta, ali je – „nacrtana“.
Tako je trgovinski konflikt između Vašingtona i Pekinga, ušao u novu, „vruću fazu“. Nekoliko nedelja pred izbore za Kongres, suočeni s dramatičnim rastom nezaposlenosti (prelazi polako stopu od deset odsto) i sumornim konjukturnim izgledima, poslanici su iznova otkrili starog znanca: protekcionizam. I, takođe iznova, starog „omiljenog neprijatelja“, Kinu.
Pekingu se šalje ultimativan zahtev da poveća cenu nacionalne valute, juana, i zaustavi lavinu jeftinih proizvoda na američko i evropsko tržište. Svetska privredna sila 20. veka, SAD, pokušava da „verbalno, pravno i politički“, primećuje „Špigl“, obuzda svetsku ekonomsku silu 21. veka, Kinu. Sledi pitanje da li je Vašington uopšte još sposoban da to učini. I konstatacija da bi takav sudar mogao, na kraju, svima da naškodi.
Kad je reč o „verbalnim i političkim“ sredstvima i pritiscima, Zapad je dobio priliku da ih demonstrira povodom (spornog) dodeljivanja ovogodišnje Nobelove nagrade za mir kineskom piscu i disidentu, jednom od učesnika čuvenih protesta, i pobune, na pekinškom Tjenanmenu 1989. godine, Lju Sijaobou, osuđenom na jedanaest godina robije zbog „podrivanja ustavnog poretka“.
Vest o nagradi je u zapadnim prestonicama dočekana kao dobrodošao „razarajući“ politički „eksploziv“ – danima je „šlagvort“ zvaničnicima, od Obame do Merkelove, za odapinjanje kritičkih strela i udarna tema u medijima – uz sinhronizovane pritiske raznih humanitarnih i nevladinih organizacija, na koje Peking reaguje uvek (pre)osetljivo i energično.
To su odmah osetile vlasti u Norveškoj, uprkos objašnjenju da je Nobelov komitet „nezavisna institucija“ te da vlada nema ništa s tim. Peking je, uz žestoke diplomatske proteste Oslu, pokazao da misli ozbiljno: promptno i demonstrativno je otkazao već utanačenu (za minulu sredu) posetu jedne norveške ministarke i zamrzao zvaničnu komunikaciju.

Svetu preti opasnost od „međunarodnih tenzija“ i monetarnog rata: predsednik Svetske banke Robert Zelik

AMERIČKA ZAVISNOST
Nemački mediji upozoravaju, inače, da je američka privreda odavno veoma zavisna od (jeftinih) kineskih proizvoda i, posebno, ogromnih kineskih deviznih rezervi u američkoj valuti koje – čuvaju dolar. Dosad su obe strane profitirale: Amerikanci  su živeli, i žive, iznad sopstvenih mogućnosti, plaćajući to permanentnim štampanjem „papira pod imenom dolar“. Kinezi, pak, tim „papirom“ kupuju američke državne obveznice i gomilaju svoje „gigantske devizne rezerve“.
Bezobzirno štampanje dolara, čime Amerikanci pokrivaju svoje astronomske dugove, i njihova duga dominacija monetarnim tržištima, stigli su, međutim, do kritične tačke: postojeći sistem je „iskočio iz žleba“. Svetu preti opasnost od „međunarodnih tenzija“ i monetarnog rata, upozorio je na tek završenom zasedanju Svetske banke njen predsednik Robert Zelik.
U svojim sumornim predskazanjima i opomenama Zelik, nije spomenuo Kinu, ali je to, direktno je optužujući da namernim depresiranjem juana pospešuje enormni izvoz i mnoge zemlje uvlači u monetarni vrtlog i haos, učinio nobelovac Pol Krugman. Japan, Južna Koreja, Brazil i Švajcarska su, na primer, zbog haotične situacije na monetarnim tržištima, prinuđeni da intervenišu kako bi zaustavili nepoželjni „uzlet“ sopstvenih valuta, a time poskupljenje domaćih proizvoda i pad konkurentnosti na svetskim pijacama.
Evropska centralna banka još ne interveniše, iako je koliko do juče otpisivani evro poslednjih nedelja osetno porastao u odnosu na dolar. Dešava se to uprkos činjenici da evro zona, zahvaćena krizom, još ne vidi „svetlo na kraju tunela“.
Izvršni direktor Međunarodnog monetarnog fonda Dominik Štros Kan, upozorava da se svet našao na „opasnoj prekretnici“. I da nestabilnost monetarnih berzi ugrožava globalnu ekonomiju, a novi monetarni sistem nije na vidiku.
Neke eksperte sadašnja situacija podseća na onu, u kojoj se svet našao u turbulentnim godinama između dva svetska rata. Do tada je dugo vladao, kao merilo i podloga, „zlatni standard“: svako je, naime, mogao, svakog časa, da svoj novac zameni za određenu količinu zlata. Cene i kursevi su godinama bili stabilni, trgovina je cvetala.
S izbijanjem Prvog svetskog rata ovaj sistem je, praktično, počeo da se gasi.

PLJAČKANJE SUSEDA
Njegov kraj ubrzala je prva globalna kriza koja je usledila, s masovnom nezaposlenošću. Ona je prisiljavala pojedine države na povlačenje radikalnih poteza. Najpre se Velika Britanija 1931. godine „odlepila“ od zlata. Njena funta za samo nekoliko meseci izgubila je u odnosu na dolar trećinu vrednosti i britanska privreda je, zahvaljujući ovoj meri, počela da se brzo oporavlja – na račun suseda, koji su ostali „verni“ zlatu i bili prinuđeni da revalviraju svoje valute. Među stručnjacima je takva protekcionistička operacija poznata kao „pljačkanje suseda“.
Usledile su ubrzo reakcije. SAD su odvojile dolar od zlata 1933. godine. Njegova vrednost je smanjena za 40 procenata. Ovaj proces dobijao je na ubrzanju. Od zlatnog standarda „odlepilo“ se dvadeset pet država i sve su one, u ovim protekcionističkim podvalama i manipulacijama, na kraju postale – gubitnici. Međunarodna trgovinska razmena je između 1929. i 1933. godine, spala sa tri milijarde na jednu milijardu dolara.
Da bi se zaustavio monetarni haos koji je trajao godinama, predstavnici 44 države saglasili su se , na sastanku u američkom Breton Vudu 1944. godine, s uspostavljanjem novog sistema koji je isključivao upotrebu monete kao (protekcionističkog) oružja i uspostavio vezivanje ostalih valuta za dolar. Amerikanci su se pri tom obavezali da će svaka država koja svoje devizne rezerve bude čuvala u njihovoj valuti, uvek moći da ih zameni za zlato po čvrsto fiksiranom kursu: 35 dolara za uncu.
Ovaj sistem se raspao 1971. godine, kada SAD više nisu mogle da ispunjavaju svoje „zlatne obaveze“: rat u Vijetnamu je drastično povećao potražnju za dolarima koju su mogle da zadovolje samo – nezaustavljive štamparske prese.
Od tada, na monetarnim tržištima više nije bilo pravila osim jednog: vladao je zakon jačeg. A najjači su bili Amerikanci. Zahvaljujući dolaru, kao vodećoj rezervnoj valuti, mogli su godinama da žive iznad sopstvenih mogućnosti. I da se beskrajno zadužuju. Uvek je postojao neko, konstatuje „Špigl“, ko će platiti račun: mnoge države su držale svoje devizne rezerve u američkoj valuti i tako štitile dolar.

Upozorava da se svet našao na „opasnoj prekretnici“ i da nestabilnost monetarnih valuta ugrožava globalnu ekonomiju: izvršni direktor MMF-a Dominik Štros Kan

„KINA ILI SMRT“
Amerikanci su tako, mogli da diktiraju uslove drugima. Sada se na njihovom „nišanu“ našao Peking. Od Kineza se zahteva da osetno revalviraju svoju valutu, obrazlažući to ogromnim američkim deficitom u razmeni sa ovom zemljom: Kina je prošle godine izvezla u SAD robe i proizvoda u vrednosti od 312,8 milijardi dolara, a uvezla američkih proizvoda u vrednosti od 141,3 milijarde.
Šef kineske nacionalne banke je pre nekoliko dana, prilikom zasedanja Svetske banke, nagovestio spremnost njegove zemlje da revalvira juan, ali nikako onoliko koliko bi to želeli Amerikanci. Uz poslovičnu kinesku uzdržanost, i vođenje prevashodno računa o nacionalnim interesima, Kinezi imaju na umu, kao opomenu, slučaj Japana. Tokijo je na snažan pritisak Vašingtona svojevremeno izvršio revalviranje jena. U toku jedne godine, jen je porastao u odnosu na dolar za oko 60 odsto. Da bi predupredio negativne posledice ove visoko rizične operacije, azijska izvozna supersila je smanjila referentnu kamatnu stopu gotovo na nulu. Japan je tako „isprovocirao“ špekulantsku lavinu na tržištu akcija i nekretnina i upao u duboku krizu od koje nikako da se oporavi.
Kinezi se očigledno ponašaju mudrije i odbijaju ultimativne zahteve za revalvaciju juana, kao pokušaj ugrožavanja nacionalnog suvereniteta. Podsećaju, uz to, da je američki problem izvorno američki: SAD imaju deficit u trgovinskoj razmeni sa čak devedeset zemalja!
Nemačka pozicija u svemu ovome je ambivalentna. Malo koja zemlja na zapadu je profitirala toliko od kineskog ekonomskog uspona kao Nemačka. Upravo zahvaljujući snažno kineskoj potražnji za veoma kvalitetnim nemačkim proizvodima visoke tehnologije, od luksuznih limuzina (mercedes, audi, BMV, folksvagen, koji svaki četvrti automobil proda u Kini!), do super brzih vozova i „Simensovih“ turbina, moglo se dogoditi nemačko konjukturno čudo: ovo je jedina zemlja zapadne hemisfere koja je uspešno prebrodila krizu.
Neke nemačke firme istakle su ovih dana parolu „Kina ili smrt“. Bez izvoza i (preseljene) proizvodnje u ovu zemlju, mogle bi da zakatanče kapije. Martin Herkneht, vlasnik istoimene fabrike mašina, posebno onih specijalnih, za bušenje tunela, to formuliše manje dramatičnim rečima, ali istog značenja: Kina je bila naš spas.

ZAHVALAN PARTNER, OPASAN RIVAL
To je neverovatno dinamična zemlja. Za tu konstataciju ima pokriće: u prošloj godini dobio je ponudu za probijanje devetnaest drumskih tunela različite veličine i sedam železničkih. Samo zahvaljujući tim velikim poslovima, nije morao nikog da otpusti, a od 866 miliona evra čistog prihoda u 2009. godini, trećina je ostvarena u Kini.
Kinesko tržište je, po nemačkim procenama, još uvek „gladno“. Ogromni delovi zemlje su nerazvijeni. Ovog autora i posle nekoliko godina nakon boravka u Kini, impresionira sposobnost tamošnjeg rukovodstva da održava ravnotežu i miri  neverovatne razvoje krajnosti: dvadeset prvi, u mnogo čemu čak i naredni, vek u Šangaju, posebno u njegovoj, takođe višemilionskoj, četvrti Pudong, gde je sve novo, od travke do oblakodera, i sedamnaesti vek u njegovom (ne tako dubokom) zaleđu. Jedan broj zapadnih lidera i ordije srčanih boraca za ljudska prava, previđaju tu činjenicu. Ili upravo pokušavaju da je iskoriste.
Bivši nemački kancelar Helmut Kol, nesklon komunizmu, bio je očigledno u tome mudriji. Izdržao je žestoke kritike zbog toga što je, kao prvi zapadni lider, posetio jednu gardijsku jedinicu relativno kratko vreme posle pobune na Tjenanmenu, koju je vojska krvavo ugušila. Ko želi da sarađuje s Kinezima, mora shvatiti činjenicu da je armija jedan od važnih stubova kineskog društva.
Kina se u nemačkom slučaju javlja kao važan, zahvalan partner, ali sve više i kao veoma neugodan, opasan rival. U komunikaciji s nemačkim i zapadnim firmama, Kinezi sve upadljivije, čini se čak agresivno, diktiraju uslove: zanima ih prenošenje znanja i vrhunske tehnologije. Zapadnjacima je sve teže da sačuvaju „autorska prava“ pred veoma preduzimljivim, i inovativnim, Kinezima.
To više brine Nemce, od činjenice da ih je Kina po privrednoj snazi već ostavila iza sebe – bruto nacionalni dohodak u Kini ove godine dostigao je cifru od 5, 36 biliona dolara, dok je u najsnažnijoj privredi Starog kontinenta 3, 33 biliona – podatak da Kinezi u svojoj strateškoj orijentaciji jurišaju upravo na, doskora, neprikosnovene nemačke industrijske i visokotehnološke bastione.
Ovde su se, očigledno, spojili američki i nemački interesi i ciljevi koji sežu, po svemu sudeći, dalje od trenutnih, i izričitih, monetarnih zahteva i ultimatuma: i jedni i drugi bi da makar uspore, ako ne mogu da zaustave, zahuktali kineski voz…

5 коментара

  1. Monetarni sistem je mrtav,postoji jedini spas a to je vracanje drzavnog kapitalizma.
    Dali Amerika ima snage za to vjerovatno ima ali dali ce joj uspjeti tesko.
    Prva zrtva monetarista je bio Linkol a zadnja u Americi Kenedi ,ovo sto danas imamo je zavrsna faza koja je polako ali sigurno pocela 1717 sad su zadnji udarci.
    Kina do juce komunisticka zemlja a po nezvanicnim informacijama 500 milijardera ,dali je moguce da to jos uvjek funkcionise jer sistem represije koji vlada u toj zemlji je jrdnak ako nei gori nego u doba Maoa. Amerika je zadnjih 40 godina bolje reci americki oligarsi su Ameriku kao drzavu unistili i sada imaju to sto imaju Republikanci ili Demokrati je potpuno isto,jedni hoce da se obogate naftom i oruzjem a jedni drogom i kapitalom stecenim od nje.
    Kinezi vec vise od 15 godina salju studente po Evropi narocito Njemackoj gdje se zaposljavaju ali ubrzo budu odkriveni i protjerani szbog privredne spijunaze,desetine hiljada je iskoristilo mogucnost dobijanja novca od drzave da se iseli bez prava povratka u Kinu i danas su zagospodarili sa vise od pola Evrope, konfekcijom, djecim igrackam ,razni restorani.Odkupljuju razne tehnologije ili jednostavno odkupe jedan proizvod i naprave isti svoj takvi i proglase ga za svoj proizvod i nikom nista.Sta je za ocekivati narocito sa odkupljenim americkim vrednostnim papirima koj su po svoj prilici kako kazu toksicni.
    Dolar kao valuta je jedino bolji od Zimbanbveskog Dinara a cifra koja postoji u kompjuterima o kolicini novca nema nikakve veze sa stvarnoscu,znaju to i Kina i Amerika i Njemacka medjutim svi su igrali na toj karti a ona je falsa i sada je doslo vrijeme da se kaze narodu u svim zemljama mi smo se igrali ekonomije i pokusali da se malo zabavljamo sto je i istina, a sta iza voga slijedi nemogu ni najbolji reziseri horor filmova predvidjeti.Neka nam je Bog na pomoci .

  2. Srpskom narodu najmanje što treba je neki novi rat. Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve srpske krajeve srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi i pobjedimo neprijatelje njihovim oružjem visokim NATALTETOM.

  3. Dragi Petre nebih htio da me pogresno shvatite ali sta vredi Kini 1.5 milijardi stanovnika a pod nos im je pijani americki kauboj,ima srba dosta mozda nikad vise ali nikad visih kukavic i izroda ,svaki boj smo dobili macem a ne penismo ,iako vase izlaganje nije bez osnova,mi smo postali narod od secera,nema u nam hriscanstva svetih ratnika i oslobodioca u nas stanuje jado i kukavica to je glavni problem.

  4. Nikola Zec @

    Nikola u pravu ste sve smo do sada dobili vojnim pobedama da tačno i šta imamo od toga ? Drugi naši susedni narodi uvećali su se od 300 % do 700 % . Jedino srpski narod izumire tiho , lagano, nitko bar da krikne . Baš zbog toga ponavljam kako mislite vratiti Kosovo ? Makedoniju, Crnu Goru, Republiku Srpsku Krajinu ???? Ratom o ne , ne nikako samo demografijom sve moramo staviti na tu kartu i tek tada srpski narod može pobediti.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *