GORAN PETROVIĆ Moćno pero, a osrednja priča

Piše Aleksandar Dunđerin

Ova knjiga neće ugroziti poziciju Gorana Petrovića u srpskoj književnosti, ali ipak svedoči o stvaralačkoj krizi našeg verovatno najznačajnijeg aktivnog pisca

Goran Petrović je književnik koji je do sada objavio deset proznih ostvarenja (u osamdeset izdanja i šest stotine hiljada prodatih primeraka). Još u ranoj fazi stvaralaštva pošlo mu je za rukom da, podražavajući postmoderne strategije, ipak napravi „aristokratski otklon“ od Milorada Pavića („Atlas opisan nebom“, 1993; „Ostrvo i okolne priče“, 1996). Ta činjenica još sredinom devedesetih godina prošlog veka, omogućila mu je da zauzme značajno mesto na srpskoj književnoj sceni, jer ga kritika, sasvim opravdano, nije posmatrala kao Pavićevog epigona, već, naprotiv, kao baštinika najboljih sastojaka naše postmoderne proze, ali i kao pisca koji je sposoban da tu estetsku paradigmu nadogradi i utisne joj originalan pečat. Vrhunac književnog umeća pokazao je romanom „Opsada crkve Svetog Spasa“ (1997), remek-delom koje sublimira čitavu istoriju srpskog naroda, tražeći mu utemeljenje, ali i razloge savremenih stradanja („Opsada“ je na neki način anticipacija NATO bombardovanja i rasparčavanja Srbije), u vizantijskoj duhovno-kulturnoj matrici i svetosavlju. Specifičnim jezikom i stilom, Petrović je faktografske činjenice oplemenio bajkom, oniričkom fantastikom i srednjovekovnom mistikom, stvarajući na taj način novi nacionalni ep, primeren duhu vremena, univerzalan, prijemčiv i za čitaoce izvan ovih prostora. I u nekim kasnijim proznim delima („Sitničarnica Kod srećne ruke“, 2000; „Bližnji“, 2002), potvrdio je kako je jedan od retkih stvaralaca koji je uspeo da u našu literaturu vrati „veliku naraciju“, tradiciju i duhovnost, a da zarad toga ne žrtvuje moderni književni izraz, zahvaljujući čemu je i postao jedan od prevođenijih i čitanijih srpskih pisaca u svetu.
Zbog svega rečenog sasvim je razumljivo da poznavalac stvaralaštva Gorana Petrovića prilikom susreta sa njegovom novom knjigom ima velika očekivanja, bez obzira na to što je unapred upozoren da „Ispod tavanice koja se ljuspa“ predstavlja tek modifikovanu i dopisanu verziju istoimene pripovetke, objavljene 2006. godine u okviru zbirke priča „Razlike“.
A, kako to često biva, srazmerno očekivanjima, velika su i razočaranja.

ISTORIJA 20. VEKA
Kino-novela, kako je autor žanrovski odredio svoju novu knjigu, skoro tri puta je obimnija od istoimene priče iz „Razlika“, ali i pored toga, čini se, nije obogatila nijedan njen segment, niti je stvorila novi višak značenja, dovoljan da se „Ispod tavanice koja se ljuspa“ interpretira na način bitno drugačiji nego pre četiri godine. Naprotiv, u „Razlikama“, „Ispod tavanice koja se ljuspa“, u relacijama sa drugim pričama tvorila je jednu zanimljivu, brižljivo osmišljenu i relativno zaokruženu proznu celinu, koja je svedočila o zaokretu Gorana Petrovića ka jednoj komunikativnoj prozi, lišenoj dotadašnje fantastike, ali istovremeno i kao jedno umetnički upečatljivo viđenje prošlosti, protkano setom bez nostalgije, obeleženo, karakterističnim za ovog autora, shvatanjem duhovnosti. Otuda je u širem kontekstu i priča „Ispod tavanice koja se ljuspa“ tematizovala jednu u nizu suptilnih razlika (prošlost i sadašnjost), koje su udružene sa ostalim razlikama (vera-agnosticizam u „Bogorodici i drugim viđenjima“; stvarnost-virtuelna realnost u „Između dva signala“; mlad autor-zreo stvaralac u „Pronađi i zaokruži“, odnosno „Iznad pet trošnih saksija“) svedočile o jednom širem stvaralačkom zamahu, čiji je cilj da, određujući granice između umetnosti i života, teži ka celovitom preobražaju sveta.
Odvojena kao zasebna celina – bez obzira na to što je prepravljana i proširena, iako je, na jezičkom i stilskom planu, primer majstorskog pisanja – ova novela ima potencijal da bude jedva nešto više od „spomenika bioskopu“, odnosno „sentimentalne pripovesti“ kojom je autor, po rečima Aleksandra Jerkova, „ovekovečio rodni grad i njegove male ljude koji su u prošlim vremenima mogli da budu svoji, ljudske individue, a u tranziciji su – luzeri.“ Tek u dubljem sloju, i ako se u sećanje prizovu „Razlike“, „Ispod tavanice koja se ljuspa“ odvija se (kraljevačka, srpska, jugoslovenska) istorija 20. veka, dopadljiva i zastrašujuća u isti mah.

TITO I DEMOKRATIJA
Dakle, radnja čitave novele smeštena je u kraljevački bioskop „Sutjeska“ i vremenski je ograničena na trajanje projekcije jednog filma (čijeg se naslova pripovedač ne može setiti), početkom maja 1980. godine, na dan kada je umro Josip Broz Tito. Pripovedač je jedan od posetilaca te projekcije, koji pogledom šeta od prvog do poslednjeg reda sale, poklanjajući pažnju svakom od tridesetak gledalaca u tom trenutku prisutnih u bioskopu. To šetanje pripovednog glasa po mraku bioskopske sale, u kojoj svaki gledalac i radnik u objektu (razvodnik, kino-operater, blagajnica) imaju svoju priču, kako je to svojevremeno, 2006. godine, kada su objavljene „Razlike“, uočio Slobodan Vladušić, predstavljale su značajne inovacije na planu književnog postupka.
Petrović se ipak nije zadovoljio time da, kroz pojedinačne sudbine Kraljevčana, prikaže život malog čoveka u razdoblju destrukcije socijalizma u Jugoslaviji. Raznorodna galerija likova poslužila mu je kao pogodna polazna osnova da ispriča i priču o istorijatu objekta, u kojem je osamdesetih godina prošlog veka radio bioskop „Sutjeska“ – najpre je, pre Drugog svetskog rata tu bio hotel Jugoslavija, u jednom njegovom delu radio je bioskop „Uranija“, posle rata „Sutjeska“, a tokom devedesetih kino-sala pretvorena je u poslovni prostor (magacin, prodavnica, pa kafana). Ta, pomalo melanholična, mada ne i nostalgična priča o prolaznosti i promenama sistema vrednosti, pojačana je u poslednjem delu novele, u kojem se, kao na odjavnoj špici filma, daju kratki podaci o sudbinama posetilaca „Sutjeske“ posle raspada SFRJ. Tek tada, kada zaokruži tragične sudbine većine junaka, dobronamerni humor i bezazlena ironija ustupaju mesto oštrijoj kritici, iz koje je moguće nazreti i idejni stav autora. On se može iščitati i iz jednog lajtmotiva u noveli, koji nije bio prisutan u „Razlikama“. Naime, papagaj, kojeg je kupio Rudi Prohaska (jedina istorijska ličnost u knjizi), a nasledio razvodnik Simonović, dobio je ime Demokratija. Oba njegova staratelja, kroz čitavu novelu, odnosno kroz čitav 20. vek, bezuspešno pokušavaju da ga privole da ponovi svoje ime. On će to učiniti tek početkom devedesetih, kada, u cirkusu, sleti na rame direktora, i „glasom sličnim ljudskom“ izgovori: „Demokratija, povoljno“. Dakle, esencija dvadesetog veka, kazuje nam „Ispod tavanice koja se ljuspa“, jeste nepostojanje demokratije, ćutanje o demokratiji, odnosno, prodaja demokratije u poslednjoj dekadi veka. Isto tako, čvorna tačka novele, koja joj obezbeđuje tragičan obrt, predstavlja informacija o Titovoj smrti.
Naviknut da teško odgoneta simboličku ravan Petrovićevih dela, čitalac mora ostati razočaran metaforičnim potencijalom nove-stare novele, koja se iscrpljuje neočekivano neinventivnim rešenjima: papagaj Demokratija sredstvo je za iskazivanje ideje totalitarizma kao konstante i dominante 20. veka, a smrt Maršala opravdanje je za vremenski okvir dela, ali i za njegov tragični rasplet.

Goran Petrović je do sada objavio deset knjiga koje su štampane u 80 izdanja i prodate u 600.000 primeraka

ZAJEDNIČKO NEBO I ZEMLJA
Univerzalnost novoj Petrovićevoj knjizi donekle obezbeđuje stari motiv tavanice bioskopa „Sutjeska“ na kojoj je majstorskom rukom izvedena štrukatura, simbolička predstava svekolikog svemira. Sa te stare tavanice, neprestano sipe nevidljive ljuspice kreča, ukazujući na to, znamo ako smo čitali „Razlike“, da tamo dole, „ispod nivoa ljudskosti, u košmarnom komešanju, obitava ljudski rod“. Ipak, u „Razlikama“, u dodiru sa ostalim pričama (a pogotovo sa pričom „Iznad pet trošnih saksija“, koja varira Božju muziku), to sipenje stvaralo je utisak harmonične melodije kosmosa. Usamljena, bespotrebno produžena, bez biblijske konotacije i dečje perspektive, „Ispod tavanice koja se ljuspa“ izgubila je taj besprekorni ritam.
Istina, ta tavanica mogla bi biti zajednički nebeski svod i za bioskop „Sutjeska“, i za Kraljevo, Vrnjačku Banju, i za Novi Sad, Beograd, i za Moskvu, Sankt Petersburg, Lvov, Sofiju, i za Sjudad de Meksiko, Montreal, Pariz – ali bi bilo dobro da čitalac tu informaciju ne dobije iz pogovora koji je potpisao sam autor (takvi dodaci nisu do sada bili svojstveni Goranu Petroviću), nego iz samog dela. A jedino što je zajedničko svim junacima ove novele, možda i svim stanovnicima planete, jeste film koji gledaju u bioskopu – film čijeg se naslova autor ne može setiti, koji je možda dokumentarni, a možda igrani, ali svakako antropološki, čija je ključna scena jednako važna za celokupno čovečanstvo, jer apostrofira odnos čoveka i zemlje kroz prikazivanje „verno snimljenog rituala oplodnje zemlje“:
„Otprilike prikazan tako što urođenik izdubi odgovarajuću rupicu kraj svoje kućice, te lica obredno obojenog u belo, go golcijat, a od prirode primetno obdaren, zalegne oponašajući polni čin, zapravo darujući imanju sopstveno seme, verujući da će i njegova zemlja tada bolje roditi, da će ga prehraniti…“

BEOGRAD DALEKO OD ŽIČE
Goran Petrović je književnik koji iz knjige u knjigu prenosi određene motive, čak i varijacije čitavih rečenica, lajtmotiva, pasaža. Tako su delovi „Atlasa opisanog nebom“ i „Ostrva i okolnih priča“ utkani u tkivo „Opsade crkve Svetog Spasa“, a delovi „Opsade“ lirski sažimani u „Bližnjima“. Stoga nedostatak novele „Ispod tavanice koja se ljuspa“ ne treba toliko tražiti u činjenici da je ona varijanta istoimene priče iz „Razlika“, koliko u utisku da njene najslabije delove čine upravo nadograđeni segmenti.
Nesumnjivo je da ova knjiga neće ugroziti poziciju Gorana Petrovića u srpskoj književnosti, ali ona ipak svedoči o stvaralačkoj krizi našeg verovatno najznačajnijeg aktivnog pisca. Međutim, ta kriza nikako ne može biti opravdana aktuelnom književno-političkom situacijom, i sve učestalijim Petrovićevim društvenim angažmanima. Uostalom, Beograd možda jeste prestonica srpske kulture, ali je središte srpske duhovnosti ipak bliže Kraljevu…

3 коментара

  1. Svaka cast Goranu Petrovicu – ali to se ne da citati! Njegov “stil” zamoran je i izvestacen, njegovo izmisljanje “novih” reci je naprosto iritantno. Eto, u onoj “Sitnicarnici” sve vrvi od kovanica koje su uglavnom neuspesne i koje odvlace paznju od ionako tanke “glavne” linije u knjizi. Sad dolazi sa glagolom “ljuspati se”, pa ga jos stavlja u naslov! Ako je to Vama, gosn. Dundjerin, “mocno pero”, upitao bih samo ko su Vam ostala “mocna pera”! I Vas i Petrovica trebalo bi podsetiti na jedno: reci i “nove” oblike postojecih reci izmisljaju deca – zato sto jos ne znaju ili ne umeju prepoznati pravi oblik! A to “detinjarenje” (je li ovo u Petrovicevom duhu?) u ozbiljnoj i vrednoj knjizevnosti nikad nije imalo mesta! Pozicija koju je Goran Petrovic dobio u danasnjoj srpskoj prozi proizvod je spleta nesrecnih okolnosti – ali on tu poziciju zasigurno nije svojim ostvarenjima zasluzio! Nego, gosn. Dundjerin, nakon sto Vas je razocarao najnovijom knjigom, de Vi ponovo procitajte one prethodne! Tad ste mozda bili jos “ocarani” – sad biste videli da je to sve isto i neuspelo “preganjanje” sa recima! Ah, da, sto se tice Petrovicevog “otklona” od Milorada Pavica – Pavic je umeo da stvori atmosferu u recenici, u iskazu, u pasusu, a za stvaranje atmosfere i novih efekata “sluzio” se poznatim recima i oblicima. Bolje bi i Petrovicu bilo da se nije svojim izmisljanjima “otklanjao” od Pavica, mozda bi to imalo neku vrednost. I nemojte nam pod nos stavljati cifre: kupuju to mnogi, znam (zaboga, kako ne bi, kad se o tome toliko pise!) – ali koliko ih to procita?! Ja svoje draqoceno vreme ne bih vise zrtvovao za odgonetanje zbrkanog i neuglednog “kosmosa” Gorana Petrovica! Vi mozete, uzivajte!

    7
    18
  2. Jasno je da onaj ko nije ušao u čuveni kraljevački bisokop i ko ne zna bar neko lice iz ove knjige ne može da je je doživi na pravi način. Repertuar koji se kretao od kung fu fetiša kao što su BOGALJI MAJSTORI pa do POSLEDNJEG HRISTOVOG ISKUŠENJA predstavljao je pravi izvor komentara koji su mi i danas urezani u pamćenje. Ovom knjigom ne samo daje ispunio dug prema svojoj mladosti i Kraljevu, već je napravio nacrt scenarija za film o svakom srpkom gradu. Zato mu od sveg srca hvala.

    11
    1

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *