MITROPOLIT AMFILOHIJE Kolo smrti na ulicama Beograda

Ne skriva li se iza verbalnog trijumfalizma i razmetljivosti javnog nastupa „gej paradera“ unutarnja muka, očaj i jad, klovnovski krik zbog izgubljene moralne i duhovne ravnoteže, i egzistencijalna nesigurnost?

Povodom najave održavanja Povorke ponosa, odnosno gej parade, koja je konfrontirala stručnu i laičku javnost, poslenike javne reči, nevladine organizacije i političare, redakcija „Pečata“ poslala je 23. septembra 2010. godine pitanja Njegovoj svetosti patrijarhu srpskom Gospodinu Irineju, kao i većini episkopa SPC. Arhiepiskop cetinjski, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije izašao je prvi u javnost i novinarima Pečata dao svoje viđenje ove pojave, kao i razloge zbog kojih bi najavljena manifestacija trebalo da se otkaže.

Kakav je stav Pravoslavne crkve po pitanju homoseksualizma?
Homoseksualizam ili „muželoštvo“ (staroslovenska riječ), biblijski nazvan „sodomija“, „sodomijski grijeh“, za Crkvu predstavlja odvajkada, pa i danas, jedan od smrtnih i smrtonosnih čovjekovih grjehova. Po Mojsijevoj knjizi Postanja (Post. 19, 1-29), taj grijeh je bio povod da Bog zatre sumporom i ognjem gradove Sodom i Gomoru, koji su postojali na mjestu gdje se danas nalazi Mrtvo more, more u kome ne mogu opstati živa bića (arheolozi tvrde da se u njemu zaista nalaze ostaci nekih drevnih gradova). Za biblijsko i crkveno samosaznanje, i uopšte svereligijsko saznanje (pored Hrišćanstva to naročito važi za Judejstvo i Islam), muželoštvo predstavlja:
a) skrnavljenje i zlopuotrebu same ljudske prirode i njenih bogodanih sila,
b)  nasilje nad moralnim poretkom stvari,
v)  dublje gledano, ono je svjesni ili nesvjesni poriv čovjekov za samouništenjem.
a)
Čovjek je biće prirodno obdareno tjelesnim i duševnim silama. U njegovoj prirodi je i dvig za zajednicom, opštenjem sa drugima bez koga on ne može postići punoću svog postojanja. Sve što čovjek jeste i ima, način na koji uspostavlja zajednicu sa drugim ljudima, sa prirodom  u kojoj se rađa i živi, ostvaruje svoju svrhu i smisao samo onda kad se upotrebljava na pravi i zdravi način i kad postiže zajedništvo saglasno bogodanom i bogozadanom poretku stvari.
To što važi za sva psihofizičke sile i darova čovjekove, važi i za zajednicu polova, muškog i ženskog. Tajnom ljubavi dvoje postaju jedno biće. Svojstvo istinske ljubavi je da rađa i da daruje novi kvalitet života. Blagoslov ugrađen u mušku i žensku prirodu je stvaranje novog života, rađanjem i množenjem i ispunjavanjem zemlje i vladanje njome (sr. Post. 1, 28). Gaženje tog i takvog ustrojstva ljudske prirode, poništava sam smisao čovekovog postojanja i njegovog večnog prizvanja. Ljubav je data čovjeku da rađa, da preporađa. Pri tom, svako rađanje je rađanje za Vječnost, a ne za smrt i ništavilo. Svođenje ljubavi na beslovesnu pohotu: „pohotu ploti“ i „pohotu očiju“, a takvo je raspaljivanje pohote muškog na muško, i žensko na žensko, predstavlja obesmišljenje velike i sverodne tajne ljubavi muža prema ženi i žene prema mužu. „Drvo koje ploda ne rađa, siječe se i u oganj baca“. Da li može biti jalova ljubav – istinska     ljubav? A takva je upravo muželožnička, gej-lezbijska, koja neće i ne može naslijediti Carstva Božijeg, upravo zato što je besplodna i jalova (sr. 1 Kor. 6, 9).
b)
Ljubav koja jeste sam Bog, i koja je data čovjeku da njome poznaje Boga i ostvaruje punoću svoga nebozemnog postojanja, postaje zloupotrebom, i zbog egzistencijalnog pomračenja uma i srca, izvor sodomskog mraka i sljepila. Homoseksualizam na taj način, u shvatanju i iskustvu Crkve postaje izvor nasilja nad zdravim i moralnim poretkom stvari. Mali je broj onih koji su rođeni sa hormonalnim poremećajem (hermafroditi i sl.). To što se, međutim, u naše vrijeme broj ljudi sa polnim devijacijama (muželožnika i lezbijki) svakodnevno uvećava, pokazatelj je da su u pitanju drugi faktori koji doprinose nastranosti i polnoj devijantnosti. Iza toga se uvijek skrivala i skriva kriza morala i kriza dubljeg smisla života. To pokazuju sve prošle civilizacije, pa i ova naša savremena. Uvijek je pojava takvih fenomena bila znak najave propasti jedne civilizacije. Takva mračna i oslijepela ljudska pokolenja, Bog je saglasno vidovitom Apostolu naroda Pavlu „predavao u sramne strasti“ (uporedi Rim. 1, 26).
v)
Uostalom, organizovanje tzv. „parada ponosa“, i to prvi put u istoriji isključivo na prostorima na vrhuncu nailazeće evro-američke civilizacije, ne predstavlja li predznak njene propasti? Zanimljivo bi bilo otkriti psihološki i antropološki šta se skriva iza samog naziva „Parada ponosa“. Ne skriva li se, u stvari, iza tog verbalnog trijumfalizma i razmetljivosti javnog nastupa, „gej paradera“ unutarnja muka, očaj i jad paradera, klovnovski krik zbog izgubljene moralne i duhovne ravnoteže, i egzistencijalna nesigurnost? Zdrava i istinska ljubav nikada nije imala niti ima potrebu za takvom spoljašnjom razmetljivošću, nametljivošću i efektima. Potsvesno osjećanje da ovakav jalovi eros vodi u smrt i ništavilo, da mu je priroda samoubilačka i isčašena, ne nagoni li gej paradere u bekstvo od sebe, sa ruba provalije nad kojom igraju tanac smrti? Ovdje ljubav predstavlja narkozu, najopasniju vrstu droge. Ne treba nikad izgubiti iz vida vječnu simboliku Sodome i Gomore: ovi gradovi i ljudi u njima su uništeni, sagorijevši u sumporu i ognju, upravo zato što su pretvorili prirodno upotrebljavanje muškog i ženskog u nastrano i neprirodno (sr. Rim. 1, 26). Njihov svršetak je – Mrtvo more.
Imaju li ljudi i žene ovakvog oprijedeljenja pravo na to? Nesumljivo da imaju. No, davno je rečeno: „sve mi je dozvoljeno, ali nije sve na korist“. Sloboda je neotuđivo pravo čovjekovo. Ali isto tako je neotuđivo pravo Crkve Božije da opomene i potsjeti one koje vidi da su na rubu provalije: da lažni, nezdravi način čovjekovog življenja, postojanja i ponašanja, jeste slobodan ali da on ne gradi nego razgrađuje i konačno uništava čovjeka i ljudsko dostojanstvo, kao i da podsjeti na sledeće: gej parade kako se izvode u Evropi i svijetu, predstavljaju nasilje nad ogromnom većinom ljudi i žena drugačijeg opredeljenja, propagiranje svoje ideologije i načina življenja na nedopustiv način. One odišu duhom zavodljivog totalitarizma, manipulisanja naročito sa djecom i mladima.

Smatrate li da bi najavljena gej parada trebalo da se održi na ulicama Beograda i ako ne, da li to znači da ćete uputiti javni apel državnim institucijama da spreče održavanje pomenute manifestacije?
Sa gore navedenih razloga smatramo da gejaparadiranje ulicama Beograda i bilo kojim drugim ulicama, predstavlja nasilje i kao takvo je nedopustivo. Otuda, ovo neka bude shvaćeno kao apel na prvom mjestu samim gejparadistima da prestanu već jednom sa svojom nasilnom propagandom, dovodeći sebe u opasnost i izazivajući druge na slično nasilje. Ovo je istovremeno apel i državnim organima da upute ove grupacije na iznalaženje nekih drugačijih puteva, za ostvarivanje svojih, kako osjećaju, ugroženih prava.

Kako biste posavetovali mlade ljude koji su ogorčeno protiv održavanja ove manifestacije?
Šta posavjetovati mladim ljudima koji se osjećaju povrijeđenim ovakvim nasiljem i moralno ugroženim? U svakom slučaju Crkva niti je ikad pozivala niti danas poziva na nasilje protiv bilo koga, pa ni protiv ovakvih grupacija, koje svjesno biraju namjesto puta života, put moralne i duhovne smrti. Međutim, mlade ljude niko ne može da liši prava da na nenasilan i miran način izraze protest u zaštitu svoje sopstvene slobode i moralnog integriteta, kao i u ime neprolaznih čovjekovih vrijednosti.

Da li informacije da je bugarski Mitropolit nedavno odlikovao najvišim crkvenim priznanjem predstavnika državne vlasti koji se usprotivio organizaciji gej parade, dok je u Moskve gej parada godinama zabranjena od strane gradonačelnika pokazuje da se prema ovoj temi može odnositi i drugačije?
Nesumljivo, postupak bugarskog mitropolita i dugogodišnje sprečavanje gej parade u Moskvi, pokazuju mogućnosti drugačijeg pristupa ovom, iz Zapadnih centara ideološke moći, vještački i sračunato nametnutom indukovanom pitanju. Zanimljivo bi bilo znati: zašto organizatori i finansijeri ovih gej-glumačkih predstava i pozorišnih vodvilja, to ne pokušaju da urade i organizuju u islamskim zemljama Istoka?

Kakav je stav Crkve prema brojnim zloupotrebama hrišćanskih simbola, u najavi gej parade, koji vređaju verska osećanja?
Zloupotreba hrišćanskih simbola u gej paradama je evidentna (upotreba krstova i drugo). I to je jedan od znakova da se pod vidom borbe za svoja, „manjinska prava“, vrši permanentno nasilje nad većinom ljudi i nad sveljudskim moralnim i duhovnim vrijednostima. Obesvećenje i skrnavljenje onoga što je za hrišćane najsvetije, predstavlja manje ili više prikrivenu borbu protiv hrišćanstva i hrišćanske vjere, kao i protiv svereligijskih vrijednosti na kojima je čovječanstvo i čovjek gradio svoje kolektivno istorijsko pamćenje i postojanje kroz vijekove.