Evropske bebe

Piše Milorad Vučelić

Nedavno mi je prijatelj, sa nešto gorke samokritičnosti rekao da političari na Balkanu svojim zabludama o politici, istoriji, državi, naciji, Evropi, međunarodnoj pravdi i pravu, samo nanose štete svom narodu. Reč je o onim političarima koji uopšte imaju neka uverenja, ideje, odgovornost i osećaj dužnosti. Takvi političari, zarad dobrobiti svog naroda, treba da odstupe, i vršenje političkih i državnih poslova prepuste činovnicima koji precizno ispunjavaju naloge zapadnih sila i njihovih organizacija ili velikih korporacija. U slučaju da to ne razumeju ili, pak, odbiju da prihvate – cena može da bude i sopstveni život.
U daljem dijalogu moj sagovornik je napomenuo da nije reč samo o onim političarima koji bi po shvatanjima vrednosti politike i države mogli biti meni bliski, ili kao državnici istorijski prepoznatljivi, nego da je reč o štetočinstvu i onih političara koji iskreno misle da dele evroatlantska ubeđenja i ideologiju sa svojim stranim gazdama iz Vašingtona, Brisela i Londona. Postoji čak mogućnost da oni takvim svojim zabludama nanose još veću štetu svom narodu. Naime, oni u velikoj poslušničkoj revnosti i potpunom nerazumevanju svoje uloge preteruju, pa čak i misle da su tu da nešto originalno dodaju, ne shvatajući da oni nisu nikakvi ideološki saradnici ili „lideri u regionu ili Evropi“, već samo puki izvršioci prepušteni predsoblju namenjeno posluzi.
Nije nimalo teško u opisanim slučajevima prepoznati političku stvarnost Srbije. U prilog toj dvodecenijskoj prepoznatljivosti jasno govore mrtve glave, ili haške sudbine srpskih državnika i političara. Bilo da su u pitanju Milošević ili Đinđić, Karadžić ili Krajišnik i Šešelj. Oni jednostavno nisu mogli, ili nisu hteli da nađu „ravnotežu“ i meru između razarajućih stranih diktata, svojih olako datih obećanja i interesa naroda i države. Nisu slušali, ili su pokušali da prestanu da slušaju strane nalogodavce.
Ali, Srbi ne bi bili Srbi kada ne bi bili jedinstveni i originalni u traženju izlaza i rešenja.
Generacije Nemaca rođenih u deceniji pre Drugog svetskog rata, ili neposredno pred sam rat, pokušale su da naloženo i potrebno suočavanje sa nacističkom prošlošću i nacionalnom krivicom otklone samom činjenicom zakasnelog rođenja. Ta pojava je kritički označena kao pokušaj traženja alibija i izlaza u „blagodetima kasnog rođenja“. Taj značajan i ponešto osnovan politički i nacionalni pokušaj nije uspeo i pored velikog uloženog intelektualnog rada i poslovične nemačke sistematičnosti.
Ono što Nemcima uz toliki trud nije uspelo, pošlo je za rukom Srbima, i to bez po muke.
Današnji dominantni političari u Srbiji rođeni su tek 2008. godine!
Zato uživaju u svim blagodetima svog kasnog rođenja. Politički rođen 2008. godine, najviša je kvalifikacija i zvanje u Srbiji! Tako kasno rođeni i lišeni svoje prošlosti, nemaju sa čim da se suočavaju, odmeravaju i upoređuju. Ta novorođenčad s pravom se može nazvati – evropskim bebama.
Ponašaju se tako da se lako može zaključiti kako su uvereni da je dan njihovog političkog rođenja i dan njihovog fizičkog rođenja. Oni nikakvih uverenja nemaju. Zbog njihovog uzrasta lako se može razumeti činjenica što još nisu prohodali, pa samo puze po evroatlantskom putu „bez alternative“. Svaki njihov pokret u bilo kojem smeru, a na evropskom putu bez alternative, njima se iz njihove perspektive čini i izgleda kao korak uspravljenog čoveka (Kako taj „korak“ stvarno izgleda čitaoci ovog broja „Pečata“ mogu videti u tekstu Nikole Vrzića „Radost Evrope“). Oni smatraju da je puženje poželjno i normalno stanje ljudi, i zato ubeđuju celu Srbiju da poput njih puzi i šeni. Samo to je evropski. Oni su toliko nevini i mladi da i svakog  maloletnog srednjoškolca mogu lako oglasiti „huliganom“ i „klerofašistom“. I na njega poslati kordone policije, medije, službenike ministarstva straha, tužioce, sudove i zatvorske čuvare. Jedino u radu tih organa oni vide postojanje i snagu države.
Tu im je, onako očinski, u podizanju optužnice priskočio u pomoć srpski akademik Ljubomir Simović, proslavivši se svojim intervjuom u NIN-u, u kojem je, obrušavajući se na demonstrante 10. oktobra, nadmašio sve do sada viđeno u Srbiji, i dosegao nekadašnje visine sovjetskog državnog tužioca Višinskog. Demonstrirajući analitičku sposobnost koja i treba da krasi jednog srpskog akademika, njega „ne bi začudilo ni ako bi se pokazalo da je sve to organizovano i zato da bi se umanjili efekti posete Hilari Klinton“! Kakav užas! Za akademika Simovića „ništa u ovim igrama nije slučajno. Sve je precizno izračunato i izabrano, i mesto i vreme“! Pa sada neka neko kaže da Srpska akademija nauka i umetnosti ćuti i ne izjašnjava se o najvažnijim pitanjima. Možda bi sa svojom žestinom i predanošću Simović mogao postati i komandant odreda žandarmerijske jedinice za specijalne operacije. Rešavanje, kako on pronicljivo kaže, „eminentno političkih akcija“, on vidi isključivo u domenu ministarstava sile.
Ljudima politički rođenim 2008. godine, nimalo ne smeta to što su mlađi od svoje dece i unuka. Sa određenim interesovanjem i zabrinutošću slušaju svoje potomke, kako im pričaju šta je negda bilo. Ne sviđa im se ta istorija o kojoj im njihova deca, mnogo starija od njih, s poštovanjem govore, i u kojoj traže uzore. Potpuno su okrenuti evropskoj budućnosti, a da ih niko ne bi ometao u razvoju, na svoje potomke šalju policijske kordone i konjicu.
Naši političari, zajednički rođeni 2008. godine, lako su se složili oko svega iz naše prošlosti. Svoju  nemaju. Za prošlost svoga naroda nije ih briga. Pomirili su se, zbližili i ujedinili u oceni „užasnih devedesetih“, „srpskim istorijskim greškama“, a još im je lakše bilo da ocrne sve što se dogodilo neposredno pre leta ili jeseni 2008. godine. Oni su idealan izbor za vladavinu ovim narodom, a u tuđem interesu. Pošto za Srbiju nema iscrpnih i zaključenih preciznih tuđinskih naredbi, niti bi ova evropska politička novorođenčad to znala da sprovede, potrebni su baš oni i baš takvi da proizvode što više haosa, poniženja, okrivljavanja i nametanja krivica. Rušiti Srbiju da u njoj ne ostane ni kamen na kamenu – to je njihovo vjeruju.
Tek tada će Srbija ispuniti uslove da bude negde primljena. Nema prijema nigde dok se ne završi sa nezavisnošću Kosova i podržavljenjem Vojvodine, Sandžaka i Preševske doline, regionalnom razgradnjom Srbije i davljenjem Republike Srpske. Tada nastupaju novi uslovi i, naravno, opet – Mladić i Hadžić! Pre okončanja svih ovih procesa ne može biti ni govora da će Srbija biti bilo gde primljena, pa makar se svi Srbi oko toga jednoglasno složili i umesto rešavanja ukrštenica odgovarali na hiljade pitanja iz upitnika EU upućenog Srbiji.
Upamtite to dobro – vi koji sumnjate ili ne verujete.
Dvogodišnji vlastodršci istoriju ovog naroda i njegove države doživljavaju kao nešto potpuno tuđe. Kad su na svoju prošlost pljunuli, što ne bi i na nacionalnu i državnu istoriju srpskog naroda!
Njima je Jasenovac tek izletnička livada, a Vukovar stratište! Bratunac im je tek moguća prilika za šetnju na svežem vazduhu, a put u Srebrenicu – hodočašće! Vojnici i oficiri JNA i VJ zločinci su i agresori, a hrvatski domoljubi – heroji! Mađarsko masovno bacanje živih Srba u Bačkoj i u Novom Sadu pod led, oni vide samo kao svojevremeno ugrožavanje ekoloških vrednosti Dunava. Na Kosovu oni ne vide nijednog Srbina, ali im se priviđa dva miliona Albanaca, baš kao i pomenutom Simoviću koji zamera srpskim vlastima što na pregovore sa Albancima ne odlaze sa „nekim pametnijim papirima“. Možda se ovaj akademik sprema da za tu priliku napiše neki „pametan papir“, ako ništa drugo ono bar u vidu treće verzije svoje drame „Boj na Kosovu“. Sada mu možda ni ona druga, postpetooktobarska verzija ne valja.
Samo u ovakvoj Srbiji moguće je da Laslo Vegel, svečano otvarajući ovogodišnji Sajam knjiga, izgovori rečenicu: „Nama je kultura, nama su knjige neophodne bar onoliko koliko nam je neophodna Evropska unija“! Srbi su, eto, u skladu sa interesom evropskih novorođenčadi iz 2008. godine, postali narod bez pisma, knjiga i književnosti, narod koji tek u odmeravanju sa presudnim značajem Evropske unije, uviđa značaj knjige i literature. Umesto poznatog „pesma nas je održala, njojzi hvala“, Lacika nam predlaže stih „EU nas je održala, njojzi hvala“ (vidi istoimeni tekst Ljiljane Bogdanović). Da ne bi Evropske unije, Srbi, dakle, ne bi znali koliko im je knjiga neophodna i važna! Onako uz put parodirajući Teodora Adorna, Vegel pokušava da nasilno i iz budžaka dovede u vezu suštinu i dimenzije zločina u Aušvicu sa srpskim zločinima iz ratova devedesetih na nekadašnjem jugoslovenskom tlu. To je i način da se izbegne nacionalni teret onih koji su bili neposredni počinioci, ili saučesnici zločina Aušvica, a da se on prebaci na tuđa, srpska pleća. I Vegel bi da izbegne u blagodet kasnog rođenja u kojoj već žive srpski političari, rođeni i od stranih ambasadora kršteni 2008. godine.
Svesno ili nesvesno, na istom su i uvredljivom poslu obesmišljavanja i minorizovanja jevrejskih žrtava oni koji, govoreći o diskriminaciji gej populacije, to upoređuju sa stradanjem Jevreja i holokaustom.
Predsedniku Srbije Tadiću iz Evrope je stigla jedinstvena pohvala da „razumno upravlja nerazumnom nacijom“. Sam protiv naroda – kako to imponuje! Adresa za pohvalu jeste prava, ali nije reč o upravljanju nacijom, nego o upravljanju obdaništem za rođene 2008. godine. Tadić ih je kako i treba posadio na pravo mesto – na nošu.
Nacija je negde drugde. I nije nerazumna.

4 коментара

  1. gde je neki tekst o nagradi’zoran radmilovic’…i kome je dodeljena ove godine!

  2. ovoje tesko prihvatiti, ali na zalost sve je tacno.

  3. Točno nije isto zločin pojedinaca i paravojnih postrojbi u Vukovaru . Nemože se meriti s državnim genocidom NDH logorima u kojima su mučeni i živote ostavili muškarci, žene, djeca i starci. Za nikoga nije bilo milosti u hrvatskim fabrikama smrti.U ovom zadnjem ratu magazin ST je srba javno zvao stokom koju treba poklati što pre tko je odgovarao…normalno nitko. Paljenje srpske omovine rađeno je sustavno tako da su srpska sela spaljena od Karlovca do Splita što sam stigao vidjeti. Posebna je priča ustaška agencija APN za totalni genocid nad srbima. Ova agencija bi otimala srpske kuće badava ili za siću i u njih naseljavala Hrvate iz srednje Bosne koje su protjerali muslimani. I Janjevce s kosova koje su protjerali Albanci. Vidite koji apsurd protjerali ih drugi a oni u srpske kuće i stanove. Tako su potpuno promjenili etničku strukturu srpskih gradova i sela npr. Knin 1991 god 99 % srpski danas 95 % hrvatski .Po tome Srbija je trebala sve srbe protjerane iz Hrvatske naselti u Subotici,Senti, Čoki itd. Nikako ne u Srem ili užu Srbiju gde su Srbi i tako bili većina. To se svetu nebi baš dopalo a upravo to su dozvolili Hrvatskoj. Srpskom narodu u Hrvatskoj treba vratiti konstitutivnost ili dati autonimiju u Krajini sve drugo su šuplje priče. Pošto se već Tadić izvinjava Hrvatskoj i obećava ulaganje u Vukovar ima idealnu šansu. Neka Srbija u suradnji s Hrvatskom izgradi oko 42.000 stanova koliko su ukrali i oteli Srbima po Hrvatskoj. Najzgodnije je da se ti stanovi izgrade u podunavlju u Vukovaru
    Belom Manastiru, Vinkovcima i Oseku za protjerane Srbe koji su nepoželjni u Zagrebu, Bjelovaru, Sisku, Karlovcu, Splitu, Zadru itd. To bi bio istinski čin pomirenja dvaju naroda .Prognani Srbi iz Hrvatske traže pomoć EU BEOGRAD – Predstavnici izbegličkih udruženja i zavičajnih klubova Srba iz Hrvatske potpisali su danas peticiju kojom od organa i institucija EU traže da ne dozvole zatvaranje Poglavlja 23. o ljudskim pravima i prijem Hrvatske, dok ne reši statusna, imovinska i druga stečena prava izbeglih i prognanih Srba. U ime 404.000 prognanih i izbeglih Srba iz Hrvatske peticiju su potpisali predstavnici više desetina udruženja okupljenih u Koaliciju i Asocijaciju, krovne organizacije koje su i pokrenule ovu akciju. Prvi put, njima su se pridružili i predstavnici drugih organizacija Srba poreklom iz Hrvatske koji ni 15 godina po okončanju oružanih sukoba ne mogu da ostvare imovinska i druga prava u Hrvatskoj. U dokumentu se apeluje na EU da ne potpiše ugovor o pristupanju sa Vladom u Zagrebu, dok Hrvatska ne prestane sa diksriminacijom i „ne dostigne evropske standarde u poštovanju statusnih, stanarskih i drugih imovinskih i stečenih prava“ svojih građana srpske nacionalnosti. Peticija sa ovim zahtevima, uz pismo o namerama, u kojem će detaljnije biti objašnjena sva otvorena pitanja Srba iz Hrvatske, biće upućena ambasadama 27 zemalja članica EU, Evropskoj komisiji, Savetu Evrope, Evropskom parlamentu, OEBS-u i UNHCR-u. U peticiji se traži sveobuhvatno, trajno i pravično rešenje 12 otvorenih pitanja Srba iz Hrvatske i to na načelu jednakopravnosti i u skladu sa međunarodnim ugovorima koje su prihvatile vlasti u Zagrebu. Prognani i izbegli Srbi iz Hrvatske zahtevaju: povratak uzurpirane pokretne i nepokretne imovine, kao i obnovu imovine uništene u ratu i terorističkim akcijama i njeno vraćanje u pređašnje stanje. Zahtevaju, takođe, pravičnu naknadu za uništenu, oštećenu i nestalu pokretnu i nepokretnu imovinu, povratak oduzetog stanarskog porava ili pravičnu naknadu bez ikakvog uslovljavanja i ograničavanja. Za povratnike koji su pristali na Program stambenog zbrinjavanja, traže da im se omoguće isti uslovi otkupa kao ostalim građanima. Pored toga, srpski prognanici i izbeglice iz Hrvatske zahtevaju isplatu zaostalih penzija i konvalidaciju radnog staža stečenog 1991/95. (za vreme bivše RSK) uz priznate doprinose. Prema peticiji, ne nameravaju da odustanu ni od zahteva za isplatu devizne i dinarske štednje i novčane naknade za to što im nije bilo dozvoljeno učešće u privatizaciji kao drugim građanima Hrvatske. Prognani Srbi zahtevaju i reviziju presuda za ratne zločine donetih u odsustvu okrivljenih, pošteno i ujednačeno procesuiranje ratnih zločina i prestanak etnički motivisanih suđenja, a insistiraju i na brzom završetku procesa ekshumacije i identifikacije nestalih osoba. Predsednik Koalicije izbegličkih udruženja u Srbiji Miodrag Linta najavio je da će ovi dokumenti biti poslati i nadležnim organima Srbije, kao i vodećim ličnostima i predstavnicima Srba u Hrvatskoj od kojih očekuju da podrže i pomognu njihovu realizaciju. On je podsetio da je Hrvatska 30. juna ove godine dobila saglasnost od EU da otvori pregovaračko Poglavlje 23. o uspostavljanju evropskih standarda u oblasti pravosuđa i temeljnih ljudskih prava. „To je učinjeno, a da rešenje naših pitanja uopšte nije bilo predmet razgovora između Unije i Hrvatske“, istakao je Linta. On je ukazao da vlasti u Zagrebu procenjuju da će Poglavlje 23. biti zatvoreno u februaru ili martu, pregovori završeni u junu, a potom i potpisan ugovor o pristupanju Hrvatske Evropskoj uniji. „Time bi rešenje naših problema bilo svedeno na nulu“, rekao je on i objasnio da je cilj peticije i pisma o namerama da to spreči. Predsednik Asocijacije izbegličkih i drugih udruženja Milojko Budimir je ocenio da su srpski prognanici ponovo izigrani kada je otvoreno Poglavlje 23. o ljudskim pravima. On je naveo da vlasti u Zagrebu, sada planiraju novi rok od šest meseci u kome povratnici mogu podneti zahtev za stambeno zbrinjavanje. Podsetivši da su svi rokovi odavno probijeni, on je istakao da program zbrinjavanja ne može biti zamena za oduzeta stanarska prava, kuće i uzurpirana imanja i poručio: „Ne trebaju nama nikakvi novi rokovi, niti humanitarna pomoć, već samo da nam se vrati ono što je naše“. Srbima prognanim iz Hrvatske nezakonito je oduzeto oko 42.000 stanova, a vrednost njihove uništene, opljačkane i uzurpirane imovine procenje

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *