10. oktobar

Piše Milorad Vučelić

Na ulicama Beograda 10. oktobra dramatično su se sudarili paralelni svetovi, koji su se u Srbiji do sada uglavnom bez buke i besa mimoilazili.
Evroatlantizam koji „nema alternativu“, beskrajni uspesi, reforme i tranzicija, privatizacija, izmišljene milijarde stranih investicija i besplatne akcije, prevara o dvesta hiljada novih radnih mesta, najgore demagoške socijalne parole, vlastodržački potčinjena i zanemela crkva, potpuno prigušen univerzitet, obrazovanje u kojem nekadašnji šuvarevci na komercijalnim osnovama obrazuju današnje bolonjiste, zamrla SANU, zatvorene centralne kulturne institucije, poput Narodnog muzeja i Narodne biblioteke, pomahnitali televizijski rijaliti šou programi, bez stida, srama, ukusa i bez svake ljudske mere i poštovanja bilo kakvih vrednosti, puzeće i podmuklo priznavanje nezavisnosti Kosova, pijanke, šenluci i nadpevavanja naših političara i „bacanje koski“, navodni zadivljujući uspesi naše spoljne politike i odličan rad vlade, nesmetano su se odigravali u svetu zadavljenog parlamenta, jadnih, što vladajućih što opozicionih političara, i do kraja i gotovo bez izuzetka kontrolisanih i dirigovanih medija. Kao šlag na tortu, tome se dodalo slavljenje i veličanje desetogodišnjice petooktobarskog nasilja i paljevine.
Sve to je, lažno ili ispravno, proglašeno evropskim vrednostima, a kao vrednost svih vrednosti oglašen je homoseksualizam i državna gej parada, održana 10. oktobra.
Taj, od srpskog naroda i stvarnog života, potpuno otuđeni i samostalni politički i medijski svet rejtinga bez prave politike, u kojem „vrana vrani oči ne vadi“, dramatično se sudario sa stvarnim svetom i životom Srbije. I možda je na trajniji način raspolutio Srbiju. Državna gej parada bila je povod tome. Povod nimalo slučajan, namerno i planski izabran i od stranih nalogodavaca i od naših slugerajskih vlasti. I na taj način je ponižena svaka prolivena kap krvi, bilo policije, bilo demonstranata. Ni za veći cilj ona ne bi trebala biti prolivana, a pogotovo ne za ovaj.
I onda je država koja je do kraja zakazala u svim oblastima socijalnog, obrazovnog i ekonomskog života, rešila da dokaže sebe golom i brutalnom represijom u zaštitu državno organizovane provokacije – gej parade. Država koja je svaku vrstu nacionalne brige prepustila stihiji i, figurativno rečeno, ulici, rešila je da sa policijskim kordonima izađe na te iste ulice, i tako dokaže svoje postojanje. Kao da je reč o nekom paklenom takmičenju razlegao se slogan: „Niko nije jači od države“, „Niko ne može pobediti državu“. Država se pretvorila u policiju, tužilaštvo i ministarstvo straha. Razvilo se pravo takmičenje ministara i činovnika u prećenju „žestinom“ ili „jezivošću“ državnog odgovora. Ukupno odsustvo države, pripadnici režima rešili su da nadoknade golom silom.
Zvaničnim i medijskim životom Srbije, zavladalo je pravo policijsko viđenje društvenih i istorijskih događaja. Nije reč, naravno, o profesionalnim policajcima. Vulgarno policijski danas misle pre svih novinari i političari u Srbiji. Po tom načinu mišljenja, koje se danas tako drastično ispoljava u javnom životu naše zemlje, ne postoje ljudi koji uopšte mogu da autonomno prosuđuju i deluju, i da se na osnovu toga samoorganizuju, ili, pak, samostalno ponašaju, ili, na loš ili prihvatljiv način, protestuju. Mora postojati pozadina. Pošto to nisu društveni i ekonomski problemi, mora postojati neka tajna organizacija ili mračni pojedinac. Naši vlastodršci se krajnje bezočno i cinično odnose prema svakom pokušaju da se ne prihvate „evropske vrednosti“, koje oni propagandno nameću. Oni su svoj režim, sveden na represiju, medijske laži i slepilo za stvarni život nacije, proglasili najvišom evropskom vrednošću. I na taj način i tim pristupom, oni misle da rešavaju nacionalne i državne probleme!
Ni tu nije kraj.
Policajac podozreva, ali ne misli da je svako kriv, te je dužan da razmišlja sa pretpostavkom nevinosti onoga koga istražuje. Ali, lopov misli da je svako lopov, sluga da je svako sluga nekome! Onaj ko je došao na vlast uz pomoć stranih službi i finansiranja iz inostranstva, zakonomerno misli da iza svakog ko mu se protivi ili suprotstavlja stoji neka druga strana služba i neki drugi izvor finansiranja. Njegova panika i strah su veliki i zato on odmah traži one koji stoje iza onih, koji se s njim ne slažu. Sumnjiče se odmah mafijaški bosovi, Rusi ili naši monopolisti. I odmah sledi pozivanje na bezbednosne krugove koji raspolažu takvim informacijama.
Onda se u javnosti pojavi predstavnik BIA-e i saopšti kako naša služba ne raspolaže informacijima da je reč o finansiranju od strane mafijaškog bosa niti  Rusa, ili bilo koga iz inostranstva, i onako nas uz put obavesti da takve informacije u dnevnim novinama nisu potekle od naše službe! Nameće se zaključak da je, dakle, reč o saradnji naših dnevnih listova sa stranim službama. Da oni tome služe i tu imaju izvore informisanja, i da odatle potiče kritika neefikasnosti režima.
E, tu već kod pripadnika režima nastaje prava panika. Šta ako iza finansiranja nečega što njih ruši s vlasti stoji isti onaj ko je njih doveo na vlast, i kome tako predano služe, a nije ih pri tom obavestio, i možda računa na nekog drugog na rezervnoj političkoj klupi, koji će to što oni sada rade raditi bolje i brže!
Ali ostavimo režimske strahove terapeutima.
Godinama smo slušali kako su Srbi sami krivi za ratove, razbijanje Jugoslavije i Srbije. Svako ko je pomenuo neku stranu silu kao krivca, bio je izvrgnut ismevanju ili bičevanju, kao pristalica „teorije zavere“. Odjednom te sramne perjanice napadača teorije zavere, postaše najveći zagovornici ove teorije. Tamo gde im je vlast ugrožena protestom ili kritikom, odmah vide veliku zaveru. Njima se celokupni politički i društveni život, i svi problemi u njemu, prikazuju kao neki podzemni svet kriminala, „parapolitičko podzemlje“ u kojem haraju mračne antievropske i parafašističke sile.
Nadgornjavanje na ovom putu pretnji i represije, i prevođenje svih problema, pa i problema huliganstva, isključivo u kriminalno polje, ne može doneti ništa dobro spasavanju niti ozdravljenju srpskog društva. Put kojim je krenuo režim i njegovi mediji, vodi u propast i možda ga na tom putu ne treba ometati, niti bilo koga treba prizivati pameti. Neko bi i rekao – što gore to bolje. Ali, naprosto je neizdrživo slušati kako se maloletnicima, iz dana u dan, preti kaznama od osam i više godina robije i kako država to vidi kao jedno rešenje. Današnjem srpskom režimu to je izgleda jedini prihvatljiv i poznat oblik socijalne integracije mladih ljudi. Režimlijama ne pada ni na pamet da ti momci imaju i majke i očeve, i sestre i braću. Besramno se pri tom politički funkcionalizuju demonstracije na ulicama Beograda, u cilju najgorih političkih zloupotreba i napada, na ove ili one političke partije.
Ako još postoji i mrva nacionalne i državne odgovornosti, ona se mora upotrebiti. Neko se mora dozvati pameti i shvatiti da država nisu samo policija i tužilaštvo, niti državni sekretari ministarstva straha! I da oni ma kako efikasno radili, ne mogu nadoknaditi sve ono što država svim svojim drugim potencijalima uporno i godinama ne čini.
Vraćanje društvenih i nacionalnih problema sa pravim kritičkim uvidima u legalan politički život, u kojem postoje regularne procedure institucija, izuzetno je težak i složen posao. Ako se nastavi ovako, taj će zadatak biti nedostižan. Steći će se utisak da je san postojećeg režima, da Beograd postane neka prava idilična okupaciona zona.
U pamet glavari, ako vam glava nije potpuno u nekoj stranoj prestonici!

6 коментара

  1. Непријатељ и хулигани

    Зашто толико младих верује да им учење неће донети ништа доброга? Зашто је наша младост “подложна” манипулисању? Шта млади желе, који је њихов систем вредности и у шта они верују?
    Логика младости, која су се у недељу сукобила са полицијом је, а и већинска Србија сигурно тако размишља,”хомосексуализам-да, али не на јавној сцени”.
    Али, постоји још једна њихова логика која се не сме више шутати под тепих. Размишљају отприлике овако: “Моја држава се увлачи Европи и због тога има преча посла. Моја влада рекламира и подржава нешто што је болесно, намеће нам оно чега се ми стидимо. Моја полиција не мисли на народ! Народ их плаћа само зато, да би они штитили њих и пендречили нас-ако им се успротивимо. Зато ни та држава, ни та власт а са њима и полиција, нису више наши. Они су прешли у туђе руке и са њима диригује неко, ко је нама доделио улогу робова и бедних послушника. Што је најцрње од свега, они то нама представљају као друштвени узор, којем ми морамо да се повинујемо. Ми за њих нисмо њихова омладина и њихова будућност. Они имају нека своја посла, а у свему томе, ми смо им задња рупа на свирали.”
    Њихови очеви и старија браћа, такође су пре десет година ратовали на улицама Београда. Борили су се за слободу, а та њихова слобода се претворила у све оно што оличава ову данашњу власт. Млади су убеђени да негују храброст, поштење и правду. Уверени су у исправност својих ставова, нису присталице компромиса и верују само својим истомишљеницима. Убеђени су да се боре против “непријатеља” и одлучни су у намери да му се супроставе и изборе за своје “идеале слободе”.
    У штампи се могла прочитати изјава једног искусног полицајца, да толику количину мржње у очима тако младих људи, никад у свом животу није видео. Каже, да су били без страха и да нису превише бринули за могуће последице.
    Да ли једна оваква изјава треба да попали неке давно погашене сијалице? Да ли ово треба да буде знак за узбуну? Да ли ово треба да буде велики посао за државу и да ли је она спремна, да се на адекватан начин суочи са овим проблемом?
    Немам двојбе, да се у решење овог проблема мора укључити комплетно друштво, од породице до свих државних институција, којима су моралне вредности прописана обавеза.
    Каква је власт, која нас је тренутно зајахала, не треба посебно да се објашњава. Они су сами себи највећа брига и тешко да виде шта се дешава ван круга сопственог интереса. Својом безумном и саможивом политиком руинирали су све виталне државне институције(осим полиције), територију истурили на берзу, распродали безмало сва општедруштвена добра, уништили привреду, народ довели на просјачки штап и општом манипулацијом, убили у њему сваку наду у бољу будућност.
    Родитељи су презаузети борбом за голо преживљавање и већ губе битку за одгојем сопствене деце. У понедењак вече, ако се неко задесио у близини Палате правде, могао је да види слику наше убитачне садашњице. Забринути и уплакани родитељи чекају шта ће да се деси са њиховом децом! Сви су похапшени након борбе “хулигана” против “непријатеља”. Родитељи тих “хулигана” су случајно грађани државе Србије, сви мисле да њихова деца нису крива и да је крив Систем. Ружно је и опасно рећи, да су криви “непријатељи”.
    Зато се у данашњој Србији, у којој је потпуно поремећен систем друштвених вредности, ништа осим нереда и не може очекивати. Значи, крив је систем а не наша деца-наши “хулигани”. Сиромашни су, исфрустрирани животом и не виде неког ко ће да им обезбеди перспективу. Зато свој бес, агресију и фрустрацију, окрећу према “непријатељу”. Све изјаве које са највиших нивоа пљуште на све стране, сва репресија коју “непријатељ” примењује према “хулиганима” и правац будуће “борбе” коју “непријатељ” тако језиво и сурово најављује, не пружа нам наду-да постоји и зрнце мудрости у вођењу државе.

  2. Цинично-покварен режим. Данима трубе о терористима, хулиганима, бруком и срамотом и ко зна шта још, а не виде да се на том њиховом западу дешавају много горе ствари, стварно рушилачке демострације, стварно хулиганство , нарочито у Италији,Енглеској,Шпанији, па рушилачке демострације у Грчкој,УК,Француској,….. Баш се ових дана пали , руши, горе аутомобили, градови, блокаде и сл. у Француској , где је устала сва омладина,студенти,радници. И тамо њихови медији(гледам и на ББЦ) њих зову демострантима, који протествују, и не квалификују као ови наши с а најпогрднијим изразима.А код нас је далеко лошија ситуација у земљи!
    Морам да поновим , ми смо под медијском окупационом чизмом, скоро сви медији су под контролом( поготову дневна штампа), лају, зановетају, сикћу,…..а Клинтонка заврши посао, Јуришић одлете, све раде по “кошуљици”. Јадан и бедан режим.

  3. Посебно ми се допада ово са Министарством страха. У мом предходном коментару то нисам поменуо, јер сам тај текст писао пар дана након “револуције”. Поредећи са уводником, изгледа да нисам ни тада омануо,поготово, писано је као прва реакција.

  4. Srpskom narodu najmanje što treba je neki novi rat. Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve srpske krajeve srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi i pobjedimo neprijatelje njihovim oružjem visokim NATALTETOM.

  5. Ljiljana Tatic

    mladi u Srbiji pocinju da se pitaju ono sto su americki tinejdzeri preziveli pre skoro 50 godina
    http://www.youtube.com/watch?v=GI7-m919ynU

  6. Петре Први – Нажалост, највећи српски проблем није квантитет, већ квалитет, посебно квалитет политичко – интелектуалне елите, чији су заштитни знаци пресипање из шупљег у празно, корупција и кукавичлук.Зашто је у побуни против тираније 10 – тог октобра учествовало само неколико хиљада претежно младих људи, зашто смо бројно надјачани у свим новијим ратовима, а није нас било мање на папиру, зашто нам се, већ архетипски, понављају обрачуни са Мишићима и мизеран однос према људима који су бранили отаџбину? Како то да нам се стално дешавају ратни профитери, Недићи, Љотићи, Тадићи, Живковићи, Шутановци…? Како то да се постављају плоче захвалнице на црквама ”донаторима”(сумњивим бизнисменима, односно, криминалцима и преварантима) код којих сиротиња по цео рмбачи за кору хлеба? Једини живи део српског друштва је омладина која се побунила против тираније 10 – тог, коме право, коме криво. Драго ми је да Срби имају њих и то је много. Елем, чека нас дуг пут, време је да се креће.А што се тиче рата Петре, ратом изгубљено се само ратом враћа и ту нема пречице, ни филозифије.С поштовањем.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *