Marka „platila“ ujedinjenje Nemačke

Piše Miroslav Stojanović

Na osnovu tajnih dokumenata Ministarstva spoljnih poslova iz 1989. i 1990, koji su uticajnom nedeljniku „Špigl“ stavljeni na uvid ekskluzivno i pre roka, ispada da je Helmut Kol „platio“ saglasnost francuskog predsednika Fransoa Miterana za ponovno ujedinjenje, žrtvovanjem moćnog simbola „nacionalnog ponosa“, snažne nemačke marke, evropskom monetarnom novorođenčetu, evru

Ko je još tada mogao pomisliti, u času velike nacionalne euforije i trijumfalizma, da će šef države, dve decenije kasnije, u govoru povodom dvadesetogodišnjice nemačkog ujedinjenja (3. oktobar 2010), saopštiti da je on (i) predsednik muslimana koji žive u ovoj zemlji i time zaraditi jedan od retkih, dosta mlakih, aplauza slušalaca koji su predstavljali ovdašnju političku elitu?
Priznanje novog predsednika (tek je stotinak dana na protokolarno najvišoj, iako ne politički najvažnijoj funkciji u zemlji) Tomasa Vulfa, da hrišćansko-judaističkoj (jevrejskoj) tradiciji Nemačke pripada, u međuvremenu, i islam, što su predstavnici (brojne) turske zajednice u ovoj zemlji pozdravili kao „jasan i važan“ signal da muslimani ovde nisu građani „drugog reda“, manje je znak zaista radikalnih promena nemačkog društva posle ujedinjenja, posebno kad je reč o njegovom odnosu prema došljacima, a više refleks zapaljivih rasprava koje je podstakao „bestseler sezone“ („Zidojče cajtung“), knjiga Tila Saracina o opasnosti koju „muslimanski ekspanzionizam“ predstavlja za egzistenciju Nemačke, uz sumorno predskazanje da bi, za nekoliko decenija, Nemci mogli da budu manjina u sopstvenoj zemlji.

NEMAČKA BOMBA
Ako je govornik u Bremenu (predsednik Vulf), gde se održavala centralna svečanost povodom dana ujedinjenja, od čijeg se „programatskog govora“ očekivalo, očigledno, znatno više, a pre svega pouzdaniji orijentir o mogućem rešavanju sve dramatičnijih napetosti u društvu, socijalnih i intergracionih posebno, dočekan (i u medijima) „uzdržano i mlako“, učesnici svetkovine pred Brandenburškom kapijom u Berlinu nisu štedeli dlanove pozdravljajući Helmuta Kola, koji je dugotrajan aplauz doživeo s uočljivim uzbuđenjem i u invalidskim kolicima (posledica pada na stepeništu u sopstvenoj kući koji je jedva preživeo), iz jednostavnog razloga: njemu je u nacionalnoj istoriji obezbeđeno mesto „kancelara ujedinitelja“.
Tome, očigledno, ništa neće oduzeti velika i mutna afera s partijskim finansijama, u čijem se središtu našao, kao dotad neprikosnoveni, i dugogodišnji predsednik Hrišćansko demokratske unije (CDU), zbog koje mu je i sopstvena stranka okrenula leđa, pa ni najnovije otkriće „Špigla“ da je Kol, uprkos žestokom opiranju, morao da poklekne pred (tadašnjim i počivšim) francuskim predsednikom Fransoa Miteranom i „plati“ njegovo aminovanje ponovnom ujedinjenju – žrtvovanjem nemačke marke!
Iako nemački zvaničnici i danas, gotovo listom, poriču da se, kad je reč o ujedinjenju, radilo o bilo kakvoj trgovini, „Špigl“ je, na osnovu iskaza upućenih francuskih ličnosti, i pre svega tajnih dokumenata iz arhiva nemačkog Ministarstva spoljnih poslova, iz 1989. i 1990. godine, koji su, neuobičajeno za dosadašnju praksu, uticajnom nedeljniku stavljeni na uvid ekskluzivno i pre roka, potvrdio da je ucene ipak bilo.
Hamburški magazin citira ondašnjeg Miteranovog savetnika, potonjeg šefa diplomatije, Ibera Vedrina da se francuski predsednik nikad ne bi saglasio sa „uvećanjem Nemačke“ bez nemačkih ustupaka u „stvari monetarne unije“. Imao je, očigledno, za to jake razloge. Nigde se, kao u monetarnom sistemu koji je tada vladao u evropskoj zajednici, nije očitovala premoć nemačke marke nad francuskim frankom i ekonomijom. Ono što je za nas, govorilo se u Jelisejskoj palati, atomska bomba, to je za Nemce njihova marka.
Da bi neutralisao „nemačku bombu“,  jaku marku, Miteran je sve karte bacio na uspostavljanje monetarne unije i stvaranje jedinstvene evropske valute. Kol je znao, međutim, da bi pokušaj žrtvovanja marke naišao na otpor ne samo Bundesbanke i Ministarstva finansija, nego i na ogorčenje nemačkih građana. Žalio se zbog toga američkom predsedniku Džordžu Bušu (starijem), očigledno tražeći njegovu pomoć u sporu s Miteranom,  obrazlažući mu da je „marka deo našeg (nemačkog) nacionalnog ponosa i dostojanstva“  uz upozorenje da bi to predstavljalo „besplatnu reklamu“ ekstremno desničarskoj Republikanskoj stranci, koja je na antievropskim parolama već bila „umarširala“ u prve pokrajinske parlamente.

Nemačka može računati s ujedinjenjem samo ako se snažno veže za Evropsku zajednicu i ne blokira, kao do sada, put ka monetarnoj uniji: Helmut Kol i Fransoa Miteran

DELOROV PLAN
Iz tajnih dokumenata se otkriva da je povezanost (i uslovljenost) ponovnog nemačkog ujedinjenja i evropske monetarne unije bila daleko snažnija nego što se ranije pretpostavljalo. „Špigl“ konstatuje, posle uvida u mnoštvo, javnosti doskora, nepoznatih dokumenata, da se protiv nemačkog ujedinjenja bio formirao široki zapadnoevropski savez. I da su, u jednom času, čak došli u pitanje diplomatski odnosi između Pariza i Bona!
Miteran je neuvijeno upozoravao bonsku vladu da bi Nemačka mogla da bude izolovana u Evropi „kao 1913“, u ono vreme kada se nemačko carstvo našlo nasuprot moćne englesko-francusko-ruske alijanse.
Papiri pokazuju, konstatuje „Špigl“ da bi priče o nemačkom ujedinjenju i monetarnoj uniji dobile sasvim drukčiji tok da Bon i Pariz, u tim dramatičnim danima, nisu prevazišli svoje nesporazume.
U gašenju te vatre prvi korak je učinjen na samitu Evropske zajednice (tada još nije označavana kao unija) u leto 1988. godine. Tadašnji predsednik Evropske komisije Žak Delor, dobio je nalog da pripremi koncept evropske ekonomske i monetarne unije. U dokumentu poznatom kao „Delorov plan“, koji je predstavljen liderima evropske (tada) dvanaestorice, predviđeno je uspostavljanje monetarne unije u nekoliko faza. Iako je taj plan, činilo se, bio prihvatljiv s obe strane Rajne, ostala su nerazjašnjena mnoga sporna pitanja između Nemaca i Francuza: od, mogu li vlade uticati na buduću evropsku monetarnu vlast, na čemu su insistirali u Parizu, ili će ona biti nezavisna i neprikosnovena, poput Bundesbanke, što je zahtevao Bon, ili hoće li evropsko monetarno novorođenče biti snažno i stabilno, do toga gde će biti sedište buduće evropske Centralne banke, u Parizu ili Frankfurtu.
Zvanični Bon je, uz to, želeo po svaku cenu da se, uporedo s monetarnom unijom, radi na uspostavljanju političke unije. Kol je u leto 1989. saopštio Miteranu kako nemačka javnost nije spremna da žrtvuje marku. U pismu koje je potom uputio francuskom predsedniku, kancelar je ponovio insistiranje na političkoj uniji i predložio da se, pored one o monetarnoj, „stavi u pogon“ druga međuvladina konferencija, koja bi se bavila političkim i institucionalnim reformama u zajednici i okončala rad uporedo s pregovorima o monetarnoj uniji, 1992. godine.

„Kancelar ujedinitelj“: Učesnici svetkovine pred Brandenburškom kapijom u Berlinu nisu štedeli dlanove pozdravljajući Helmuta Kola

DAH ISTORIJE
Miteranovi savetnici nisu skrivali bes. Njihov zaključak, koji su preneli predsedniku, bio je da „Nemci igraju na vreme“ i, praktično, pokušavaju da miniraju ideju i inicijativu s monetarnom unijom.
O „pokeru iza zatvorenih vrata“ između Bona i Pariza nemačka javnost nije ništa znala. Tih dana ona je bila (pre)okupirana dramatičnim događajima u Istočnoj Nemačkoj. U leto 1989. godine došlo je do kratkotrajnog, ali po posledicama dalekosežnog, otvaranja mađarsko – austrijske granice, kroz čiju „brešu“ je na zapad prebeglo nekoliko hiljada istočnih Nemaca koji su se našli kao turisti u Mađarskoj. Lajpcig, Drezden i Istočni Berlin su ključali od masovnih demonstracija, na kojima se, sve naglašenije, formulisao zahtev za ujedinjenjem. U novembru je pao Berlinski zid i nemačko ujedinjenje se preko noći nametnulo kao urgentna i zapaljiva tema međunarodne politike.
Kancelar Kol je osetio „dah istorije“ i počeo da diktira tempo s odlučnošću koja je uznemirila, i gotovo uspaničila, čak i njegove partnere i saveznike na Zapadu. A kad je izvukao iz džepa svoj čuveni „Plan u deset tačaka“ o nemačko – nemačkoj konfederaciji, koji bi obezbedio uslove nemačkom narodu da se, „slobodnim izjašnjavanjem“, odredi prema eventualnom ponovnom ujedinjenju, stvar je poprimila dramatične razmere i dovela do usijanja.
O tom planu, znalo se i ranije, Kol uopšte nije prethodno obavestio nijednog državnika. Učinio je to, preko ambasada, Pariz, London i Moskvu je obavestio neposredno pred izlazak za govornicu u Bundestagu, a nešto ranije (u memoarima tvrdi da je to učinio zbog vremenske razlike) Vašington. „Špigl“ sada otkriva da je taj plan, rađen po ideji savetnika za spoljnu politiku Horsta Telčika, čuvao kao strogu tajnu i pred svojim partijskim drugovima i koalicionim partnerima. Kucala ga je na običnoj „Oliveti“ mašini njegova supruga Hanelore: Kol ni po koju cenu nije hteo da „istorijsku temu“ prepusti koalicionom partneru, ministru spoljnih poslova, hiper aktivnom Hansu Ditrihu Genšeru.
Stvara li Kol, iza leđa saveznika, „veliku Nemačku“ u srcu Evrope? Zabrinutost koja je potresala evropske prestonice, izražavali su najdirektnije, tadašnja britanska premijerka Margaret Tačer i, više u četiri oka i iza kulisa, francuski predsednik Fransoa Miteran.
„Špigl“ piše da Miteran nije mogao da obuzda gnev kad je čuo Kolova objašnjenja. Držao ga je, kako svedoče njegovi savetnici, satima: predsednik je, gotovo uspaničeno, video kako na istočnoj granici njegove zemlje izrasta supersila, čiji novac ionako dominira kontinentom, a politička težina bi mogla da razori evropski posleratni poredak i ravnotežu.
Koliko je bio povređen, s uverenjem da je zaobiđen i izigran, mogao je da se uveri nemački ministar spoljnih poslova Genšer, koji je požurio u Pariz s namerom da francuskom predsedniku obrazloži „novu nemačku politiku“. Genšer je za taj susret, koji je trajao od 17, 45 do 18, 30 časova, konstatovao u memoarima da je, među tolikim razgovorima koje je u dugoj karijeri imao s državnicima, ovo bio „najvažniji i – najteži“.

MITERANOV ULTIMATUM
Miteran je u tom razgovoru, i porukama Bonu, bio ultimativan: Nemačka može računati s ujedinjenjem samo ako se snažno veže za Evropsku zajednicu i ne blokira, kao do sada, put ka monetarnoj uniji. U protivnom učiniće od prijatelja partnere, koji će biti rukovođeni sopstvenim, nacionalnim „refleksima i interesima“. Na njoj je izbor, a odluku o tome francuski predsednik očekuje, saopštio je gostu iz Bona, na predstojećem samitu u Strazburu.
Genšer je brzo shvatio, piše „Špigl“, kako Miteran time preti da će uložiti veto na ujedinjenje Nemačke. Ako se nešto ne bi preduzelo, Bon ne bi imao protiv sebe samo britansku premijerku Margaret Tačer, koja nije krila da je izričito protiv nemačkog ujedinjenja.
Saopštio je Miteranu kako bi bilo neophodno u Strazburu doneti odluku o pripremama za monetarnu uniju. Između dve vlade usledile su potom grozničava prepiska i telefoniranje, sve dok Nemci nisu u potpunosti prihvatili ono što su Francuzi zahtevali.
Kol je ustuknuo pred Miteranom. Prihvatio je ideju o monetarnoj uniji, čiji ishod je bio žrtvovanje marke u korist evra, i odustao od spominjanja političke unije, kao protivteže. Od tih ustupaka profitirali su i jedan i drugi, konstatuje „Špigl“: francuski predsednik je pomogao Kolu da postane „kancelar ujedinitelj“, a „likvidacija“ marke predstavljala je trijumf Miteranove vladavine.
„Pečat“ je, inače, svojevremeno pisao, na osnovu Kolovih memoara, o njegovim oštrim sukobima na skupovima evropskih lidera s Tačerovom. Na već spomenutom samitu u Strazburu, Tačerova je, a to spominje sada i „Špigl“, gnevno, bučno udarajući nogama o patos, odbrusila Kolu: „dva puta smo vas (Nemce) porazili, a vi opet ustajete…“
Njen bes nije mogao da zaustavi zahuktali voz nemačkog ujedinjenja, u čije „očeve“, pored „kancelara ujedinitelja“, Nemci (i danas) ubrajaju maleroznog lidera bivšeg Sovjetskog Saveza Mihaila Gorbačova i bivšeg predsednika SAD Džordža Buša.

Један коментар

  1. “Golman”, dakle glavni covek Istoka, Mihail Gorbacov, umesto da misli na odbranu gola nabacio je idealnu loptu na glavu protivnickog, zapadnog, pa jos nemackog “centarfora” Kola! Kako se to moglo desiti, kako je “pamet” jednog drzavnika mogla tako zestoko omanuti? Uz mnogo drugih, evo jos jednog moguceg odgovora: Gorbacov je i sam poverovao u onaj svoj beleg na glavi, kao znak “predodredjenosti”! Poverovao je da ga je “promisao” poslala da “popravi” svet – i zalozio je Veliku Zemlju u kockarskom duelu sa najprefriganijim kockarima sveta! Izgubio sve, izgubio Veliku Zemlju, vratio iz polumrtvih nekadasnje unistitelje Rusije, i prepustio rusko kormilo Velikom Pijancu! Ova vera u vlastitu “misiju” sigurno je mnogo doprinela i strmoglavljivanju Srbije, s tim sto su srpskim “izvodjacima radova” tu “misiju” utuvili u glavu penzionisani instruktori CIA na kursevima za dizanje “revolucija”! No, nikad Amerika nije posve verovala tim svojim “kursistima”, koji zbog toga svaki cas idu u americku ambasadu po “svoje” misljenje! Isprani mozgovi zaseli su Srbiji na grbacu – u poredjenju s tim politickim probisvetima praznoverni Gorbacov ipak izgleda kao istinski tragicna licnost. A Kol je samo uradio ono sto bi svaki drzavnik i istinski patriota uradio na njegovom mestu – obnovio moc svoje drzave. Nema se sta centarforu zameriti sto je postigao gol nakon sto mu je golman “namestio” loptu!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *