Ima li izdaja alternativu?

Piše Časlav D. Koprivica

Ako je bilo kojem građaninu nedopušteno da – bilo riječju, bilo gestom – djeluje protivno suštinskom interesu države, da li je najvišim državnim službenicima kojima je, pretpostavimo: voljom građana, ta ista država povjerena na upravljanje i usmjeravanje putem dobrobiti i blagostanja, dopušteno da odustanu od (dijela) državne teritorije?

Ko „ne zna ništa o Boju na Kosovu polju i Kneževoj kletvi“: scena Kosovskog boja u delu umetnika
Odustankom od predloga rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o Kosmetu, koje je srpsko Ministarstvo spoljnih poslova sastavilo kao odgovor na sramno i (ne)pravno „mišljenje“ Međunarodnog suda pravde u Hagu, srpske vlasti su konačno napravile izbor koji se od nje dugo očekivao, ali su na tome dugo i radili, njeni „prijatelji“ iz EU i SAD.

PRECRTAVANJE KAO KLJUČ PORUKE
Naša država je stala iza nacrta koji su pozdravili glavni pokrovitelji šiptarske nedržave na srpskoj teritoriji (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska i Italija), zatim poglavice šiptarskog secesionističkog pokreta, dok su sile koje su stale iza našeg prvobitnog predloga, pokazale iznenađenost koja je kod zvanične Rusije eskalirala do loše skrivenog, ili možda namjerno neskrivenog bijesa. Srbija time, kao što tvrde  zvanični hvalioci ovog našeg „velikog“ diplomatskog dostignuća, zaista nije formalno priznala nezavisnost „države“ kosovsko -metohijskih Šiptara, ali je, što je u ovoj situaciji neuporedivo važnije, suštinski odustala od suprotstavljanja otimanju dela države– čak i „mirnim i diplomatskim sredstvima“. Dakle, opet suštinski posmatrano, ovo je velika pobjeda šiptarskih secesionista i zapadnih sila – u društvu sa nama tako „naklonjenim“ zemaljama kakve su, recimo, Turska ili Saudijska Arabija – u njihovom neprijateljskom naumu protiv naše države i našeg naroda.
Naime, na najvišem svjetskom forumu država Srbija je posljednjom, usvojenom verzijom rezolucije učinila gest, kojim se upečatljivo i nedvosmisleno poručuje da je ona problem otimanja svoje teritorije spremna da izmjesti iz okvira Ujedinjenih nacija i da ga nadalje rješava u regionalnom okviru, a pod pokroviteljstvom koje daje EU – koja je, inače, pokrovitelj secesije! Smisao te poruke, koju su u naše ime sastavili naši zapadnjački „prijatelji“, a namijenjene zemljama koje, do sada, ili nijesu priznale secesiju, ili su nas snažno podržavale u odupiranju njoj, preveden na jasan jezik, glasi: Ne treba nam više vaša podrška u našoj borbi za odbranu teritorijalne cjelovitosti i međunarodnog poretka i prava, jer mi sada imamo drugi prioritet, a to je EU. Ovdje je, dakle, van svake sumnje, odlučujuće ne ono što je rečeno u tom do ljigavosti razvodnjenom dokumentu, već ono što je iz njega izostavljeno, štaviše: po briselsko-vašingtonskom diktatu – precrtano. Taj potez precrtavanja je ključni čin koji je važniji od svega što je rečeno i u Palati UN, i u potonjim zvaničnim „tumačenjima“ aktuelnih vlasti, koje komično pokušavaju da sakriju očiglednu istinu. Izostavljanjem ključnih formulacija iz prvobitne verzije nacrta rezolucije, Srbija je stavila do znanja da joj (više) nije stalo do bilo kakvog vida ozbiljnijeg otpora pravno-političkim sredstvima otimanju Kosova i Metohije, te da ona više ne želi da koristi svoju specifičnu težinu višestruko uvećanu, koju ima u međunarodnim odnosima, povodom pitanja Kosmeta, budući da je Srbija (bila?) žrtva pokušaja oružane secesije, što je prvorazredno međunarodno političko pitanje.
EU ubuduće treba da bude ta koja će određivati ko će, kako, o čemu i dokle pregovarati, ili, pak, neće pregovarati. Možemo li se pouzdati da će pet zemalja EU koje nijesu priznale šiptarsku nedržavu – a koje sve skupa unutar EU imaju manju težinu nego recimo jedna Njemačka, inicijalni nosilac i možda najistrajniji podstrekač projekta otimanja Kosmeta – uticati na uravnoteženiji stav posrednika EU? Hoće – onoliko koliko je do sada bio „nepristrasni“ Njemac Volfgang Išinger, prilikom fingiranih pregovora u Beču krajem 2007, ili koliko je sada „nepristrasan“ Holanđanin Piter Fejt, koji, nezavisno od stava pomenutih pet zemalja članica EU, predvodi misiju te organizacije koja Šiptarima pomaže da konsoliduju svoju nedržavu.

Srbija je u Ujedinjenim nacijama praktično dala legitimitet nezavisnosti Kosova

SVE U DUHU „STATUSNE NEUTRALNOSTI“
Dogovorom o podnošenju zajedničke rezolucije sa EU o Kosmetu pred Generalnom skupštinom UN – istom onom EU čiji je lavovski dio zemalja priznao nedržavu „Kosovo“, a Parlament prije nekoliko mjeseci pozvao njene članice koje to još nijesu učinile, da to konačno urade, i čija misija Euleks, uz antidržavni čin SAGLASNOSTI ZVANIČNE SRBIJE, na Kosmetu djeluje prema smjernicama plana o otimanju Kosmeta od Srbije,  potpisanom od Martija Ahtisarija – zvanična Srbija se saglasila sa neprijateljima države Srbije da joj oni (više) nijesu neprijatelji, a da zlo koje joj taj neprijatelj nanosi, a to je otimanje Kosmeta, zapravo (više) nije nikakvo zlo. Čak se obavezala da će koristiti „usluge“ EU u pregovorima, kako govori odskora i naš predsjednik Republike, „Beograda i Prištine“, što je, valjda, u duhu „statusne neutralnosti“ tih pregovora. Kada se koriste „dobre usluge“ dušmanina – a onaj koji otima veliki dio naše državne teritorije može biti nazvan i takvim imenom – tada ne samo što on prestaje biti dušmanin, jer mu je zvanična Srbija svojim činom skinula takvu stigmu, nego otimanje Kosmeta prestaje biti otimačina, a postaje dio procesa „završetka istorijskog sukoba Srba i Albanaca“, kako sa neutralnih visina, kao da, maltene, govori o sukobu između Abhazije i Gruzije, reče ovih dana pomenuti predsjednik Republike. Podsjećamo, to je ista ona osoba koja se, kao nastupajući predsjednik, morala zakleti da će štititi Ustav, a time i teritorijalnu cjelovitost i nedjeljivost Republike Srbije, ali i ista ona individua koja je u jednoj izjavi, u već odavno zaboravljenoj predizbornoj kampanji od prije nekoliko godina, pred kamerama izjavila da je „Kosovo izgubljeno“. „Dalekovidost“, želja ili samo samopreporučivanje stranim naredbodavcima za buduće poslušničke piruete?
Kako se zove situacija i ponašanje rukovodstva jedne države, kada odustane od onoga što je suština svake države – odbrana teritorije i stanovništva? Iznevjeravanje birača? – Možda, mada je utisak da je mnogim građanima Srbije, posebno onima koji su prije dvije i po godine svjesno glasali za Brisel umjesto za Kosmet, laknulo završnim potezom srbijanskih vlastodržaca. Prenebrjegavanje službene dužnosti, jer dužnost (visokih) državnih činovnika, po definiciji, predstavlja zaštitu države kojom upravljaju? – Svakako, ali ne samo to! Rušenje same suštine države kao države i najozbiljnije i najteže gaženje sposobnosti i prava Republike Srbije da se zove i smatra državom? Nesumnjivo, ali opet ne samo to!

DOMETI „NESAVJESNOG POSLOVANJA“
Da stvari postavimo ovako. Ako postoje krivična djela koja su u vezi sa „nesavjesnim poslovanjem“, odnosno neadekvatnim – a ne tek samo neuspješnim – vođenjem preduzeća od strane njihovih upravljačkih kadrova, tada bi, da kažemo: pretpostavljamo, trebalo da postoje krivična djela i zbog namjerno i sračunato nesavjesnog vođenja države – posebno ako to zadire u najživotnije funkcije samog njenog bića. Ili drugačije: da smo, hipotetički, bili angažovali strance da obavljaju najviše državne funkcije, da smo ih upoznali sa Ustavom Srbije i sa tekućim problemima – a svakako jedan od najvećih je pokušaj otuđenja dijela državne teritorije od strane šiptarskih separatista,  uz pomoć jednog broja zapadnjačkih i islamskih zemalja – tada bi ti ljudi u pravnom smislu objektivno bili odgovorni za svoj eventualni odustanak od odbrane teritorijalnog integriteta Republike Srbije, odnosno za faktičko mirenje sa otimanjem Kosmeta. Dakle, i onaj ko nije Srbin, ko ne zna ništa o Boju na Kosovu polju, o Kneževoj kletvi, u višestoljetnom naseljavanju Arbanasa na Kosmet i o njihovim, takođe višestoljetnim zlodjelima nad Srbima, o manastirima, crkvištima i stratištima…, riječju: onaj ko ne mora, čak i ne može, biti srpski rodoljub u emotivnom smislu riječi, bio bi objektivno KRIV zbog ovoga što su početkom septembra, nalaženjem „zajedničkog jezika“ sa zlotvorima naše države i naroda, uradili predsjednik Republike Srbije i Vlada, koja mu je, inače, na „telefonskoj sjednici“ „prenijela ovlašćenja“ (što je protivustavno) za pregovaranje i zaključenje dogovora sa, kako reče samouvjereno opušteni predsjednik, „Keti  Ešton“.
Podsjećamo da priznavanje, odnosno prihvatanje otuđenja dijela državne teritorije ili njene okupaciju predstavlja ozbiljno krivično djelo. Takvo krivično djelo može da počini svaki građanin Srbije, odnosno, ako bi ga počinio, trebalo bi – a ako gledamo zakon: i MORAO bi, biti izložen krivično-pravnom progonu. A šta znači to „prihvatanje“? Pa, svako istupanje u javnom prostoru kojim se želi ili može uticati na stav drugih građana Srbije, zvaničnih državnih organa i inostranih subjekata po ovom pitanju. A zbog čega je to kažnjivo, odnosno zbog čega SVAKA država – ako je država – strogo progoni ovakvu vrstu aktivnosti usmjerenu prema sebi? Sámo postojanje države smatra se prvorazrednom pozitivnom činjenicom, a država, kao entitet, prvorazrednim zaštićenim dobrom, pa stoga djelovanje u smislu ugrožavanja te, po pretpostavci, vrhunske tekovine predstavlja i prvorazredno krivično djelo.
Osim toga, budući da država ne predstavlja puki „servis građana“, slučajno tokom povijesti nastali „konstrukt“ kojim je, opet slučajno, obuhvaćena jedna skupina ljudi na nekom određenom prostoru, već izraz i plod napora na samoodržavanju, samokonstituisanju i napretku (državohotno-državotvornog) naroda sa te teritorije, djelovanje protiv države predstavlja i moralni prestup, nešto što izaziva, ili bi (što u kontekstu u Srbiji endemski raširenoga državoborstva valja posebno naglasiti) TREBALO da izaziva najdublje  gnušanje sunarodnikā onoga ili onih koji rade protiv nje. Drugim riječima, svim građanima je zabranjeno da djeluju i istupaju protivno najživotnijem interesu svoje države  – a to je interes za postojanjem – ne samo zato što je rušenje svoje države „kontraproduktivno“ i ugrožavanje države predstavlja ugrožavanje funkcija, uslovno rečeno, „preduzeća“ koje je od koristi građanima na nekoj teritoriji, nego i zato što je tako nešto i IZUZETNO AMORALNO.
Ali, ako je bilo kojem građaninu nedopušteno da – bilo riječju, bilo gestom – djeluje protivno suštinskom interesu države, da li je najvišim državnim službenicima kojima je, pretpostavimo: voljom građana, ta ista država povjerena na upravljanje i usmjeravanje putem dobrobiti i blagostanja, dopušteno da odustanu od (dijela) državne teritorije, od (dijela) svojeg naroda i od, opet uslovno rečeno, „dijela“ (jer državnost je nedjeljiva i numerički nemjerljiva) državnosti? NIPOŠTO, NIKADA, NIZAŠTA! No, ne samo to. Odustati od države nije samo, kako rekosmo, pravno nedopustivo i kažnjivo, i kada je riječ o „običnim“ građanima, a posebno ako su ti građani sticajem okolnosti postali nosioci visokih državnih funkcija – nego je to i moralno zazorno, dostojno svakog prezira i osude. Rukovodstvo Srbije je u pravnom aspektu odgovorno, u moralnom aspektu krivo za faktički pristanak na predaju Kosmeta šiptarskim separatistima i njihovim zapadnjačko-islamističkim pomagačima. To rukovodstvo nije tek propustilo da učini sve što je u datoj situaciji realno bilo u njegovoj moći – a to je da predupređuje posljedice, sa stajališta države Srbije, antidržavnog djelovanja šiptarskih separatista i zapadnjačkih vlada, nego je ono učinilo da taj otpor u pravnom, političkom i moralnom smislu prestane, ili da bude toliko obesmišljen, da realni učinci papagajskog ponavljanja – kojega će, uzgred, bivati sve manje –„nikada nećemo priznati Kosovo“ postanu minorni, ako već ne i nepostojeći. Dakle, srbijanske vlasti nijesu pravno i moralno krive zbog nečinjenja, a spisak, po državu štetnih nečinjenja, takođe su često bila usaglašena sa vašingtonsko-briselskim agama, nego su krive zbog jednog svjesnog, namjernog činjenja, tj. čina kojim je na duži rok okončana političko-pravna borba za odbranu Kosmeta, a time i odbranu naše države – sve dok i ukoliko Srbija ponovo ne počne da bude država u minimalnom smislu riječi.
Kako se to zove to što je učinjeno, kako i čime imenovati taj čin? Orijentacija na primjerima iz svakodnevice ovdje može biti od pomoći. Da li je moguće da prijatelj izda prijatelja, da momak izda djevojku, žena muža, sin oca, igrač ekipu, starješina svoje vojnike, profesor svoje studente, zaposleni svoje kolege itd.? Ta riječ „izdati“ svakako predstavlja moralnu kvalifikaciju, a ono što ona označava, uzgred, najvećem broju pobrojanih slučajeva ne podliježe pravnim sankcijama. Međutim, postoje moralno relevantne stvari, dakle moralna dobra koja su i pravno zaštićena, koja se tretiraju  kao pravna dobra. Jedno od tih pravno-moralnih dobara je i država. E, predsjednik i vlada Republike Srbije su dogovorom sa Briselom izdali građane Srbije, izdali su one koji trpe teror na Kosmetu, izdali su one koji su se stoljećima borili za vraćanje Kosmeta, izdali su one koji su 1999. ratovali za odbranu Kosmeta, izdali su one u čijem je pamćenju Kosmet i kosovski zavjet – riječju:  počinili su IZDAJU!

Teške posledice antidržavnog čina saglasnosti zvanične Srbije sa misijom Euleksa: zasedanje republičke Vlade

OD MNOGO „MALIH“ DO JEDNE VELIKE IZDAJE
Zašto je uopšte bilo potrebno ovaj tekst napisati? Zato što to, nažalost, nije (svima) očigledno – jer da jeste, tada vjerovatno tako nešto ne bi ni moglo da se desi. Iako je nesporno da su srbijanske vlasti počinile izdaju države koju vode i naroda koji predvode, bilo bi nepošteno reći da niko drugi među nama, osim baš njih, takvih kakvi jesu, to ne bi učinio, da se u ovom narodu ne bi našlo još takvih – i to vjerovatno ne tako mali broj – koji bi bili spremni na nešto slično. Činjenica da u našem narodu nije došlo do žestokog otpora ovom očiglednom činu nacionalne izdaje, koje su izvele srbijanske vlasti, svjedoči o tome da u tom narodu nema svijesti o tome što se desilo, da, drugim riječima, u njegovoj svijesti vlada temeljna pometnja. A otkud ta „pometnja“? Ona je posljedica nejednodušnosti oko bazičnog nacionalno-državno-egzistencijalnog pitanja, koja je, jednim dijelom, posljedica nesklonosti mnogih Srba da se uporno i istrajno zalažu za svoju državu i za svoj identitet, a, drugim dijelom, rezultat otvaranja javnog prostora za diskurs o Kosmetu, čiji je podtekst: treba odustati od njega. Pometnja nastaje kada ono što je, kako rekosmo, prvorazredno krivično djelo, a što se obično u moralnom aspektu kvalifikuje kao „izdaja“, ne samo što nije predmet odgovarajućih krivičnopravnih radnji, pa ni jednodušne moralne osude, čak dobija i pravo građanstva, utoliko što mu se neštedimice otvara javni prostor. Predsjednik i Vlada Republike Srbije ne bi mogli da izdaju, da na taj čin, voljno ili nevoljno, nije bilo spremno ili pripravno mnoštvo naših sugrađana. Sve naše male, lične izdaje, nebrojeno puta pomišljeno i izricano da je „Kosovo izgubljeno“, sabralo se u velikoj izdaji koja se desila (ili dovršila?) od 7. do 9. septembra ove godine. Dakle, nacionalna i državna veleizdaja predsjednika i vlade RS, ne bi bila moguća bez bezbrojnih malih izdaja koje su mnogi od nas riječju i djelom činili, te, konačno, bez samoizdaje od strane znatnoga, mada možda ne, nadajmo se, i većinskoga dijela srpskoga naroda u Srbiji. Izdaja institucije države od strane državnih činovnika nije moguća bez masovnog – svjesnog ili prećutnog – odustanka građana od svoje države. Ipak, moralna i pravna odgovornost državnih činovnika je neuporedivo veća – ne samo zato što su oni po definiciji pozvani da u većoj mjeri nego ostali građani brinu o dobru države, nego zato što oni najviše utiču na oblikovanje sklopa, u kojem je pojedinačnim građanima moguće da obrazuju i iskazuju patriotske, odnosno antipatriotske stavove.
U situaciji kada dobar dio stanovništva, budući obeshrabren, pogrešno obaviješten ili jednostavno, zbog moralne iskvarenosti, voljan da odustane od države i od nacionalnog identiteta, kada zvanični predstavnici države odustanu od odbrane države kao institucije, postavlja se pitanje šta tu može da radi onaj dio građanstva koji nije podlegao pogubnom talasu. Ovo je jedno krajnje složeno političko-etičko, a vjerovatno djelimično i pravno pitanje, koje se ovdje, razumljivo, jedva može i dotaći. Da li odanost dijela građana onome što bi trebalo da bude država, što predstavlja državu kao idealno-suštinsku instituciju, može da pruži neki dostojan odgovor antidržavnom djelovanju realnih državnih institucija – i spram države kao takve i spram građana i naroda kao idealno-teorijskih apstrakcija – ali i ponašanju i djelovanju onog djela građanstva, koje je u dosluhu sa djelovanjem realnih institucija?  Da li onaj dio građana koji je izdao državu – naime, ono što bi ona, ukoliko je država, trebalo da bude, dakle onaj dio građanstva koji realno jeste ono što bi narod trebalo da bude, može ponovo i realno da uspostavi instituciju naroda, kao zajednice koja je okupljena državom i koja je toj državi  odana? U svakom slučaju, dok ima takvih, postojaće i realno svjedočenje o izdaji.
Međutim, to što ima dosta, možda i previše onih koji su spremni da izdaju, to što je riječ „izdaja“ protjerana iz izuzetno kontrolisanog srbijanskog javnog prostora, ne znači da je ta riječ izgubila značenje, da je fenomen izdaje prestao da postoji. Čak, hipotetički, ako bi i svi Srbi bili spremni da se odreknu Kosmeta, ni tada kvalifikacija tog čina pojmom „izdaja“ ne bi bila neprimjerena. Izdaja bi, dakle, postojala i ako bi svi za nju oslijepili i na taj način postali kadri da realno izdaju, ali bi tada ta kolektivna (samo)izdaja dobila nov kvalitet: nacionalno samoubistvo. Ako bi nam se to kojim slučajem desilo, a na tome se odavno i promišljeno radi, potomci (nekadašnjih) Srba bi (još neko vrijeme), dakako samo kao beslovjesna biološka masa nastavili da žive na nekom prostoru, koji im odrede prekookeanski i prekokanalski majstori za rezervate, ali to uistinu više ne bi bili Srbi, to svakako više ne bismo bili mi.

3 коментара

  1. Avatar

    Тачно је то и жалосно да представници режима у Србији раде о глави интересима Србије( чиста велеиздаја) али треба додати да и режим у Црној Гори који би требао да има исто одговорност према светом Косову и Метохији, ради наопако , издајнички, удара нож у леђа. И жалосно је да су неки црногорци који су у Србији, здушно и прикривено на миловој страни, страни која ради против Србије, која своје кумове шаље у Србију и у садејству са овдашњим црногорцима пљачкају, отимају, потплаћују, ….а међу њима су и актуелни квазиполитичари у Србији , Тадић, Мићуновић, Тијанић(РТС),……………………………., који суштински раде за Ц.Г. а на уштрб интереса Србије.

  2. Avatar

    Sve ovo ne bi ni bilo moguce da Srbija ima Senat koji bi o takvim stvarima odlucivao.U vecini zemalja vlada ode i dodje , danas je tu – sutra nije ali zato o dugorocnim odlukama u drzavi i odlukama od vaznosti za opstanak nacije – odlucuje Senat.

  3. Avatar

    Браво, професоре Копривица. Ви служите на част београдском универзитету а о ФПН да и не говоримо. Професори на том факултету (част изузецима) парадигма су оданости слогану који сте узели за наслов свог текста. Занимљиво би било знати шта о наслову (и тексту) мисли наш уважени етичар Јован Бабић. Или ваш (и Бабићев) колега Илија Вујачић. Ех, да су бар усамљени у клицању…
    И кад смо већ код инкарнација Јага у нашем времену, питам се када ће се збити то фамозно заседање Сената Универзитета на коме треба да се расплете уводни чин којим је јавност припремана за издају Косова – додела почасног доктората Мајклу Волцеру.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *