DŽON PERKINS Ekonomske ubice globalne imperije

Razgovarala Biljana Đorović

Uterivanje zemalja u dužničko ropstvo omogućavao je sistem koji funkcioniše po sledećoj šemi: najpre nastupaju ekonomske plaćene ubice; ukoliko mi ne uspemo da zavrbujemo šefove vlada ili predsednike država za naše ciljeve, na scenu stupaju „šakali“: ljudi zaduženi za poslove svrgavanja vlada ili ljudi koji ubijaju lidere zemalja u koje želimo da prodremo. I, tek onda šaljemo vojsku. Vojska je poslednje sredstvo

Džon Perkins je tokom mnogo godina bio vodeći svetski ekonomista, odnosno „ekonomski ubica“ koji je na kreiranju globalne imperije radio direktno sa čelnicima Svetske banke, MMF-a i drugim svetskim finansijskim institucijama. Njegov posao sastojao se u ubeđivanju šefova država i vlada zemalja trećeg sveta, da pozajme dovoljno novca od globalnih finansijskih institucija kako bi se njihove zemlje našle u dužničkom ropstvu, posle čega bi se korumpirana elita u toj državi strahovito obogatila a resursi tih zemalja, njihova privreda i ekonomija, izvori vode i mineralni izvori – prepustili korporacijama i geopolitičkim interesima SAD. Posle rušenja Svetskog trgovačkog centra u Njujorku, u najvećoj tajnosti, Džon Perkins  napisao je knjigu o svojim iskustvima: „Ispovesti ekonomskog ubice“ („Confessions of an Economic Hit Men“, 2004). Odmah posle objavljivanja i kratkog predstavljanja ovog dela u emisiji „Democracy Now“, u razgovoru sa Ejmi Gudman, knjiga je postala najprodavanija na internet portalu amazon.com. Usledila su dela: „Tajna istorija američke imperije: Ekonomske ubice, Šakali i istina o globalnoj korupciji“ („The Secret History of the American Empire: Economic Hit Men, Jackals and the Truth about Global corruption“, 2007) i „Hoodwinked“ (2009).

Vi ste čovek čije su knjige protresle svet. Jedan od vaših biografa opisuje vas kao čoveka koji je živeo četiri života: kao ekonomski plaćeni ubica, upravni direktor veoma uspešne kompanije za  proizvodnju alternativne energije, ekspert za urođeničke kulture i šamanizam, i kao učitelj i pisac koji promoviše ekologiju. I, kada čovek počne da dublje istražuje vaš život, postavlja pitanje kako je uopšte bilo moguće načiniti takav obrt.
Opis koji ste izložili sumira veoma dobro moj život. Mislim da je fer reći da sam živeo privilegovanim životom u mnogim  njegovim aspektima, iako je pošteno reći i to da sam kao ekonomski plaćeni ubica sasvim sigurno radio stvari kojima se ne ponosim, i koje mi ne mogu služiti na čast. Svoj život sam, posle tog perioda, posvetio stvaranju boljeg sveta, kako bi moj trogodišnji unuk i svako dete u SAD mogli da žive u održivom, pravednom i mirnom svetu, i da bi svako dete, bez obzira na to da li odrasta u Bocvani, Boliviji ili Srbiji, Izraelu, Palestini, imalo tu istu mogućnost. Mi danas živimo u visoko integrisanom svetu, svetu velike međusobne povezanosti, i svi se moramo uključiti u njegovo stvaranje. To je cilj kome sam posle 1981. godine, posvetio svoj život.

U brojnim intervjuima koje ste dali nakon pojavljivanja knjige „Ispovest ekonomskog ubice“, tvrdite da su ljudi koji su radili kao ekonomske ubice stvorili prvu istinsku globalnu imperiju.
Da, upravo tako. Prvu globalnu imperiju koja je stvorena bez primarnog angažovanja vojske. Radili smo na mnogo različitih načina. Najpre, kada bi bila identifikovana zemlja trećeg sveta koja je posedovala resurse koji su krucijalni, kao što je to nafta, nastupili bi sa ambicijom da se zemlja sa takvim resursima zaduži kod MMF-a i Svetske banke, sestrinske organizacije Fonda, pri čemu novac nikada ne bi zapravo odlazio toj zemlji nego velikim korporacijama, realizatorima infrastrukturnih projekata kakvi su elektrane, saobraćajnice, industrijska postrojenja. Novac kojim se zemlja zadužuje, po pravilu odlazi sa jedne strane nekolicini familija u toj zemlji (kojima donosi veliko bogatstvo) i ide korporacijama, a nikada ne donosi dobro većini ljudi koji tokom tog procesa osiromaše u tolikoj meri da više ne mogu ni da plaćaju troškove za struju, ili da kupuju benzin kako bi vozili kola autoputevima koji se od tog novca naprave. A, industrijski parkovi, industrijska postrojenja, ne zapošljavaju mnogo ljudi. U isto vreme zemlja se optereti dugovima koje ne može da vrati i to je naš trenutak, onaj na koji smo čekali i računali. Tada se mi vraćamo u tu zemlju i kažemo: „Pošto ne možete da vratite dugove, vi ćete po ceni koju mi odredimo (a to je veoma niska cena i nipošto ne odgovara tržišnoj), prodati našim kompanijama svoje izvore nafte, najprofitabilnija preduzeća, izvore vode i mineralnih bogatstava. I mi ćemo ih onda eksploatisati, bez obaveze da poštujemo bilo kakve zakone o zaštiti prirodne sredine. Mi ne dopuštamo da rad tih kompanija uslovljavate bilo kakvim ekološkim zakonskim ograničenjima. Ili: dozvolite nam da napravimo vojnu bazu na vašem tlu“.

Nisam bio u stanju da korumpiram demokratski izabranog predsednika Ekvadora, Haima Roldosa i panamskog predsednika Omara Torihosa. I Roldos i Torihos su bili ubijeni. CIA je podržala „šakale“ da to urade zato što se ova dva predsednika nisu mogla korumpirati, podmititi i uceniti na bilo koji način

Kako ste vi postali ekonomski ubica?
Kada sam završio Poslovnu školu na Bostonskom univerzitetu, bio sam regrutovan od strane „National Security Agency“, agencije za nacionalnu bezbednost, najveće nacionalne agencije tog tipa i, rekao bih, najtajnovitije špijunske organizacije. Premda ljudi misle da je CIA veća, NSA je mnogo, mnogo veća ili je barem bila u vreme kada sam ja radio za ovu agenciju. I to je tajna organizacija, o kojoj nema podataka, oni su skriveni od javnosti u smislu da znamo izuzetno mnogo činjenica o organizaciji kakva je Centralna informaciona agencija ali, sa druge strane, saznanja o NSA počivaju na glasinama. Tvrdi se da NSA radi samo na kriptografiji: kodiranju i dekodiranju poruka, ali, u stvari, svi znamo da su u ovoj agenciji ljudi koji slušaju naše telefonske razgovore. To je podatak koji se pre nekoliko godina zvanično pojavio. Ali, bez obzira na te podatke, NSA ostaje veoma tajanstvena organizacija.
Prošao sam kroz ogroman niz testova, veoma obimnih testova, testova detektora laži, psiholoških testova, tokom poslednje godine koju sam proveo na koledžu. I pošteno je reći da su me identifikovali kao izuzetno dobar potencijal za „ekonomskog ubicu“. Oni su takođe identifikovali brojne slabosti u mom karakteru, koje su im omogućile da  me relativno lako zavrbuju, da me uvuku u taj posao. Mislim da su te slabosti univerzalne, ili barem dominantne i da predstavljaju tri najopasnije droge naše kulture: novac, moć i seks. Retki su oni koji nemaju slabost prema barem jednoj od njih, a ja sam u to vreme imao prema sve tri.
Zatim sam se pridružio mirovnim snagama, za šta sam bio ohrabren od strane  Agencije za nacionalnu bezbednost. Proveo sam tri godine u Ekvadoru živeći sa autohtonim narodima u Amazonu i Andima, sa ljudima koji su u to vreme počinjali da se bore sa naftnim kompanijama. U stvari, najveće ekološke zakonske tužbe u istoriji sveta podneli su ovi narodi u borbi protiv naftnih kompanija kakve su Teksako, Ševron.
Dok sam još bio u mirovnim jedinicama, bio sam doveden i regrutovan u američku privatnu korporaciju „Čas T. Mejn“ („Chas. T. Main“), konsultantsku firmu iz Bostona koja je imala oko 2.000 zaposlenih. Radi se o veoma slabo profilisanoj firmi koja je u stvari obavljala ogroman broj poslova, koje sam ja definisao kao poslove plaćenog ekonomskog ubice, i gde sam se uspeo na sam vrh – svojim ne malim zaslugama i talentom za taj posao uspeo sam da postanem vodeći ekonomista. Dakle, NSA me je regrutovala, intervjuisala i prepustila ovoj privatnoj korporaciji u čiji se rad više nije mešala, što predstavlja, bez sumnje, veoma pametan sistem u kojem se privatna kompanija pojavljuje na sceni kako bi korumpirala zvaničnike i visoke političare u nekoj zemlji. Ukoliko bi bilo šta krenulo nepovoljno, u smislu razotkrivanja ovih poslova, sva krivica bi pala na privatnu industriju, a ne na vladu SAD.
Uterivanje zemalja u ogromne dugove, u dužničko ropstvo, omogućavao je sistem koji funkcioniše po sledećoj šemi: najpre nastupaju ekonomske plaćene ubice; ukoliko mi ne uspemo da zavrbujemo šefove vlada ili predsednike država za naše ciljeve, na scenu stupaju oni koje nazivamo„šakali“: ljudi zaduženi za poslove svrgavanja vlada ili ljudi koji ubijaju lidere zemalja u koje želimo da prodremo sa ambicijom preuzimanja njihovih prirodnih resursa i bogatstava, preuzimanja privrede. Šakali takođe dolaze iz privatne industrije i nisu kadar CIA-e. Zahvaljujući filmovima i pričama, kada se govori o ovakvim stvarima, svi imamo sliku Džejmsa Bonda, tajnog vladinog agenta  007, unajmljenog od strane vlade sa dozvolom da ubija, ali, po mojim saznanjima i iz iskustva mogu reći da stvari ne stoje tako. Ove poslove obavljaju privatni konsultanti koji su obučeni da rade ovaj posao. Poznavao sam i još uvek poznajem mnoge ljude koji se bave tim poslom. Ali u nekim slučajevima ni „šakali“ nisu mogli da obave svoj deo posla. Takav je bio slučaj sa Sadamom Huseinom u Iraku. I, tek onda šaljemo vojsku. Vojska je, dakle, poslednje sredstvo.

Putovali ste takoreći svuda: u Afriku, Aziju, Evropu, Latinsku Ameriku i na Srednji Istok. Da li se posao ekonomskog ubice na svim ovim kontinentima, zemljama, gradovima odvijao po obrascu koji ste opisali?
Da. Moj posao je svuda bio isti: da pokušam da preuzmem prirodne i ljudske resurse u tim zemljama za potrebe američkih korporacija i američke imperijalne politike. U tu svrhu mehanizmi zaduživanja kod MMF-a i Svetske Banke, bili su po pravilu primenjivani. I tek u nekoliko slučajeva nisam uspeo da ubedim lidere zemalja da resurse svoje zemlje stave na raspolaganje. U svojim knjigama govorio sam o tome kako nisam bio u stanju da korumpiram demokratski izabranog predsednika Ekvadora, Haima Roldosa (Jaime Roldos) i panamskog predsednika Omara Torihosa (Omar Efraín Torrijos). Njih nisam uspeo da ubedim da stave svoje zemlje u poziciju koju smo za njih predvideli. I Roldos i Torihos su bili ubijeni. CIA je podržala „šakale“ da to urade zato što se ova dva predsednika nisu mogla korumpirati, podmititi i uceniti na bilo koji način.

Male zemlje poput Srbije, moraju da stanu na svoje noge. Moraju što više da zavise od same sebe i ne smeju da ulaze u velike dugove. Ukoliko je zemlja mnogo zadužena to pokazuje da zemlju vode korumpirani lideri i u tom slučaju odbijte da vraćate dugove

Recite nam nešto više o čoveku sa kojim ste uspostavili blizak odnos i postali prijatelj – Omaru Torihosu. Da li vas je njegovo ubistvo motivisalo da iznesete svoja iskustva ekonomskog ubice?
Veoma se divim Omaru Torihosu, predsedniku Paname. Moj posao je bio da ga korumpiram. Da ga navedem da radi u skladu sa našim interesima: da promeni politički kurs koji je zastupao i da radi protivno izbornim obećanjima koja je dao narodu Paname. Ono što u takvim situacijama kažete jeste: „Vidite: ako igrate našu igru, ja ću se pobrinuti da vi i vaša porodica budete veoma, veoma bogati“. Ali Torihos se nije dao korumpirati. Rekao mi je: „Nije mi potreban vaš novac, Huanito“. Zvao me je Huanito i uvek smo razgovarali na španskom. „Nije mi potreban vaš novac: imam dobru kuću, dobra kola, dovoljno srebra.“ Onda sam mu ja nagovestio da ga kurs ispunjavanja predizbornih obećanja vodi putem kojim su išli Aljende u Čileu, Arbenz u Gvatemali i Lumumba u Kongu.
I on je posle toga završio rečenicu koju je bio započeo: „Da, Huanito, ja imam sve što mi je potrebno ali ja moram da uradim ono što je veoma potrebno mom narodu: moram da ih oslobodim. A da bi bili slobodni, Panamski kanal mora biti u njihovim rukama. Ono što je meni potrebno i što je potrebno zemljama Latinske Amerike jeste to da SAD odu i da prestanu da nas eksploatišu“.
Ja sam bio iznenađen takvim odgovorom. Sa jedne strane osetio sam divljenje prema takvom moralnom integritetu, prema njegovoj nekorumpiranosti, a sa druge, osetio sam se neprijatno kao profesionalac čiji je zadatak bio da ga ubedi da pristane. I najvažnije: znao sam da će mu tim nepristajanjem život biti u opasnosti – šakali će ga ili zbaciti sa vlasti ili ubiti. I, bio sam veoma ganut tom brigom za interese naroda. Moja uznemirenost zbog sudbine Omara Torihosa pokazala se sasvim opravdanom. Torihos je navodno poginuo u avionskoj nesreći dok se vozio svojim privatnim avionom. Bio sam šokiran i duboko uznemiren. Proveo sam mnogo vremena u razgovorima sa ovim čovekom kome sam se divio zbog njegove harizmatičnosti, hrabrosti i nacionalizma. On je zaista bio veoma nacionalno orijentisan u smislu da je želeo najbolje za svoj narod. I nisam ga mogao korumpirati. Sve sam pokušao. Baš sve metode koje sam znao i nijedna nije dala rezultate.

I predsednik Ekvadora, Roldos je stradao na isti način: u navodnoj avionskoj nesreći  u svom privatnom avionu.
Da, Roldos je ubijen u maju, 1981. godine. I kada je Roldos poginuo, Torihos je sakupio svoju porodicu i rekao im: „Ja sam, verovatno, sledeći, ali ja sam spreman da odem. Povratili smo kanal i moja misija je okončana.“ Bio je upravo potpisao ugovor sa Džimijem Karterom o vraćanju Panamskog kanala u ruke Panamijaca. U to vreme mi je govorio o snu koji ga je proganjao, o tome da se nalazi u avionu koji udara u planinu. I dva meseca posle onoga što se dogodilo Roldosu, isto se dogodilo Torihosu. Nažalost, Torihos je bio zamenjen Manuelom Noriegom, koji je bio sušta suprotnost – postao je simbol za korupciju i dekadenciju. Na kraju, 1989. godine, SAD su napale Panamu, posle čega je vlast bila vraćena pre – Torihoskoj oligarhiji – lutkama na koncu u režiji SAD, od vremena kada se Panama odvojila od Kolumbije, pa sve do Torihosovog perioda.
Ipak, slučajno sam postao veoma dobar prijatelj sa ćerkom Haima Roldosa, Martom, koja je sada istaknuti političar u Ekvadoru. Kada je njen otac ubijen, imala je 17 godina, a sada je u četrdesetim. Veoma je draga i kao ličnost i kao osoba, i mogu reći da je to jedno od onih prijateljstava u kojima zaista uživate i zbog kojih vam je veoma drago.

Kako ste odlučili da obelodanite svoja iskustva ekonomskog ubice?
Kada sam 1981. godine, posle deset godina, prestao da se bavim poslom ekonomskog ubice, počeo sam da pišem o svojim iskustvima i pokušao sam da kontaktiram i sa drugim ekonomskim ubicama i šakalima, kako bih priključio i njihove životne priče. Zauzvrat sam počeo da dobijam pretnje anonimnim telefonskim pozivima. Ove pretnje najčešće su se odnosile na život moje ćerke koja je bila još uvek dete, tako da je njen život takođe bio ugrožen. A tada me je na večeru pozvao predsednik kompanije „Stone & Webster“, i na tom prvom sastanku, pomenuo je neke od knjiga koje sam napisao o domorocima i rekao – „To je lepo, to je u redu, nastavite da se bavite svojim neprofitnim radom. Mi to odobravamo, ali nikada nećete pisati o ovoj industriji, zar ne? Za uzvrat ćemo vam platiti pola miliona dolara“. Bio mi je ponuđen mito. Ja sam zapravo prihvatio mito od pola miliona dolara. To je ono što se naziva legalnim mitom, ali to je u stvari bio mito, i dat mi je pod uslovom da ne napišem knjigu. Pretnju sam primio veoma ozbiljno. Video sam šta „šakali“ mogu da urade. I većinu toga novca uložio sam da olakšam svoju savest: formirao sam neprofitne organizacije: „Pačamama“ („Pachamama Alliance“) i „Clean Mounatains“; knjigu nisam napisao. A onda se dogodio 11. septembar. Bio sam u Amazonu sa narodom Šuar (Shuar), kome sam pomagao u vezi sa jednim zajedničkim projektom. A kada sam se ubrzo vratio u Njujork, otišao sam na mesto događaja i dugo gledao u strašnu rupu, koja je još uvek tinjala; osećao se miris izgorelog mesa. Tada sam shvatio da moram da napišem knjigu; da više nema oklevanja, da moram da kažem šta sam sve radio kako bi američki narod shvatio zašto tako mnogo ljudi u svetu gaji bes, mržnju i gnev prema nama, zašto su čitavi narodi toliko besni i frustrirani. Znao sam da moram da preuzmem odgovornost za ono što se dogodilo 11. septembra, da moram da pokažem američkom narodu šta to SAD rade u svetu. Ali, ovoga puta nisam nikome rekao šta radim.  Izolovao sam se od drugih, i tako, u prilično teškim uslovima uspeo da napišem knjigu. Na kraju je knjiga dospela u ruke veoma dobrog agenta u Njujorku koji ju je poslao izdavačima. I tada je moj rukopis postao najbolja sigurnosna polica, jer „šakali“ znaju da ako bi mi se bilo šta dogodilo, knjiga će se prodati u mnogo većem broju nego što je do sada prodata. A knjiga je prodata u više od milion primeraka, prevedena je na preko 30 jezika. Ukoliko bih ja bio ubijen, prodaja knjiga bi porasla najmanje dva puta, a to je ono što šakali najmanje žele.

To je vaš odgovor onima koji se posle stanja šoka izazvanog čitanjem vaše knjige, iznova i iznova pitaju kako to da ste preživeli objavljivanje?
Upravo tako. Knjiga je najbolje osiguranje. Napišite sve što ćete reći i uraditi, predajte izdavačima i onda nastupite u javnosti. I stavite do znanja da će vaša smrt, ili vaše ubistvo samo povećati prodaju. Potrebno je i neke informacije držati u rezervi, i staviti do znanja da bi i one, posle nekakvog „nesrećnog“ slučaja u kojem bi vi stradali, bile dostupne javnosti. Da, to je moj metod i ja sam još uvek živ, što potvrđuje da ovaj metod deluje.

Napravili smo mutanta: virusni oblik kapitalizma. Jedini cilj poslovanja je maksimizacija profita, i to bez obzira na socijalne i ekološke troškove, deregulacija poslovanja i ukidanje propisa, imperativ sveopšte privatizacije i pretvaranje država u puke priveske privatnog korporativnog biznisa

U svojoj narednoj knjizi „Tajna istorija američke imperije“ (2007) i „Hoodwinked“ (2009), iznosite iskustva drugih „ekonomskih ubica“ i „šakala“. Šta možete reći o ovoj knjizi i koja od tih iskustava smatrate najviše otkrivalačkim?
Knjigom „Tajna istorija SAD“ želeo sam da povežem period u kojem sam ja radio kao „ekonomski ubica“, koji je trajao između 1971. i 1981. godine, sa današnjim. Ova knjiga povezuje i objašnjava događaje koji se trenutno odigravaju, a pokazuju pravo lice agresivne, koruptivne korporativne globalizacije koja je čitave zemlje i narode odvela u propast. Uspostavljena je tiranija koja je dovela svet do tačke u kojoj će se ili nešto promeniti, ili sve otići do đavola. U tom smislu neka dešavanja su veoma ohrabrujuća; na primer ona u Latinskoj Americi gde se odigrala zapanjujuća revolucija koja je postala simbol otpora i njegove mogućnosti. U svojoj knjizi „Hoodwinked“ objašnjavam zašto su se urušila svetska finansijska tržišta i šta nam je potrebno da uradimo da bi se stanje sredilo.
Važno je shvatiti uzroke zbog kojih je došlo do krize. U periodu od sedamdesetih godina prošlog veka naovamo, a naročito od osamdesetih, napravili smo mutanta: virusni oblik kapitalizma. To je posebna vrsta kapitalizma, razvijena naročito u vreme Regana i Miltona Fridmana koji su uveli razarajuću formulu kao ekonomsku teorijsko-praktičnu matricu: jedini cilj poslovanja je maksimizacija profita, i to bez obzira na socijalne i ekološke troškove, deregulacija poslovanja i ukidanje propisa, imperativ sveopšte privatizacije i pretvaranje država u puke priveske privatnog korporativnog biznisa. Radi se o mutantnom obliku kapitalizma, za koji mislim da je zaista pljačkaški oblik kapitalizma, jer  je otvorena pandorina kutija iz koje su izašla svakovrsna zla i stvorena neodrživa, krajnje nestabilna, nepravedna situacija u vrlo opasnom svetu. Pljačkaški kapitalizam je stvorio krajnje nestabilnu, neodrživu, nepravednu situaciju i opasan svet. Pljačkaši baroni sa Vol strita, iz „Goldman Saksa“, „Sitigrup-a“. Ljudi poput Džeka Velča (Jack Welch) bivšeg izvršnog direktora „General Electrica“. Sistemska i institucionalna uvezanost omogućava da se događaji i dalje odvijaju u tom pravcu: budući da držim predavanja u poslovnim školama i MBA programu, poznato mi je da je Džek Velč tamo slavljen kao idol uspešnosti. I to nakon što je otpustio četvrtinu zaposlenih. Podržani medijsko-institucionalnom političkom i ekonomskom infrastrukturom, ovi pljačkaši baroni i dalje omogućavaju da se kancerogeni sistem širi. Ne radi se ni o kakvom ekonomskom sistemu, već o jednom pljačkaškom pohodu kojim se oduzimaju prava i prirodna dobra, prirodna sredina i resursi od ljudi i država širom sveta.
I u knjizi „Hoodwinked“ nastavio sam sa onim što sam započeo u „The Secret History of the American Empire: Economic Hit Men, Jackals, and the Truth about Global Corruption“ – traganjem za rešenjima koja mogu da preokrenu ovu situaciju. Ovo mora da prestane i preokret je neizbežan. SAD,  multinacionalne korporacije, MMF i Svetska banka kreirale su ovaj monstruozan sistem. Nije ovde reč ni o kakvom modelu. Vi imate situaciju u kojoj 5% svetskog stanovništva koje živi u SAD poseduje više od 25% svetskih resursa, dok u isto vreme 60% svetske populacije živi na ivici opstanka, gladuje ili umire od gladi. To, ponavljam, nije model nego strašan poraz. I sada se taj i takav model natura Indiji, Srbiji, Africi, Latinskoj Americi gde je, usled toga, situacija postala neizdrživa. To mora da se promeni. „Hoodwinked“ i „Tajna istorija američke imperije“ govore o toj promeni. Ove knjige nastoje da inspirišu ljude na razumevanje činjeničnog stanja, a to je da ljudi u vašoj zemlji, da ljudi u mojoj zemlji, da svi ljudi na svetu treba da teže, i da zahtevaju mnogo bolji svet.

Kako da uopšte formiraju težnje i očekivanja u kontekstu sveopšte mediokretenizacije?
Oni koji znaju kako čitati između redova treba da pomognu drugima da urade to isto. Vodeći svetski mediji – novine, časopisi, izdavačke kuće, televizije, radio stanice – jesu u vlasništvu velikih međunarodnih korporacija i ove korporacije se ne plaše da manipulišu informacijama koje pružaju. Korporatokratija – sprega političke moći i velikog biznisa – ne bi mogla da opstane bez tih manipulacija ni nekoliko meseci.
Pri delovanju treba imati punu svest da vlade nisu te koje imaju moć već da su to korporacije. Ni predsednik SAD nema mnogo vlasti. Velike korporacije kontrolišu medije i obezbeđuju mnogo novca za izborne kampanje.
Male zemlje poput Srbije, moraju da stanu na svoje noge. Moraju što više da zavise od same sebe i ne smeju da ulaze u velike dugove. Ukoliko je zemlja mnogo zadužena to pokazuje da zemlju vode korumpirani lideri i u tom slučaju odbijte da vraćate dugove kao što je to učinio Ekvador. Zadužene zemlje treba da odbiju da plaćaju dugove koji su im sistemski nametnuti i generisani. I trebalo bi se povezati sa drugima kako ne bi dozvolili da naša planeta bude mesto dobro samo za nekolicinu veoma bogatih, veoma moćnih ljudi, već dom za sva bića. Potrebno je umrežiti se i brinuti za planetu.

Da li ste upoznati sa procesom razbijanja Jugoslavije i potonjim dešavanjima u Srbiji? Da li imate informacije od „ekonomskih ubica“ i „šakala“ koji su bili na Balkanu?
Znate, voleo bih da govorim samo o svojim iskustvima: mestima na kojima sam lično bio, a ja svakako nisam bio u vašem delu sveta niti imam neke informacije od ljudi koji su tamo bili lično angažovani. Svakako sam pratio događaje u medijima, ali ne bih da spekulišem, jer nisam akademski pisac već neko ko iznosi neposredne činjenice i dokaze.

Da li mislite da su dešavanja u istoriji SAD, kao što su ubistvo Džona Kenedija, Martina Lutera Kinga, Roberta Kenedija, rušenje Svetskog trgovačkog centra 11. septembra, povezana na unutrašnji način, da pokazuju da je to deo jedne iste matrice koja ne dozvoljava de se planovi i ciljevi moći, koja operiše iza scene, ugroze?
Nijednog trenutka nisam verovao da nam je rečena istina o bilo kom od događaja koje ste spomenuli i o tome sam pisao nedavno u testovima u „Hafington postu“ („Huffington post“) i drugim. Kenedi se konfrontirao sa velikim korporacijama kakva je „US Steel“, takođe i sa CIA-om kada je odbio da podrži akciju u Zalivu svinja i invaziju na Kubu. Korporativna Amerika, CIA i Pentagon, postali su veoma veliki protivnici Džona Kenedija i zato se njegovo ubistvo moglo predvideti, a posle toga i ubistvo njegovog brata Roberta koji je bio upoznat sa svim tim događajima, a potom i Martina Lutera Kinga.

Izbegavate da govorite o postojanju međunarodne zavere i umesto toga govorite o ulozi korporatokratije. Da li mislite da možemo izbeći zamke koje nam postavlja korporatokratija?
Cilj korporatokratije jeste maksimizacija profita bez obzira na konsekvence. Ta ideja da korporacije nisu nizašta odgovorne, osim za postizanje maksimalnog profita je bolesna, ali to je ideja koja vodi korporacije.
Mi, obični ljudi ipak imamo veliku moć, bilo da živimo u Srbiji, Americi ili Kongu. Imamo moć, ali moramo da naučimo kako da je upotrebimo. Mi u SAD moramo biti svesni da je tržište demokratsko, da velike korporacije imaju moć samo zato što mi kupujemo njihove proizvode. To je jedini razlog njihovog postojanja. Ako, na primer, odbijemo da kupimo Najk proizvode zato što ih proizvode robovi u Indoneziji, i pošaljemo pismo Najk korporaciji u kojem im kažemo da je to razlog zbog koga ne želimo više da kupujemo njihove proizvode, i to uradi veliki broj osvešćenih ljudi, ova korporacija će morati da promeni uslove poslovanja ili će ostati bez posla. Mi u Americi ustali smo svojevremeno protiv aparthejda u Južnoj Africi: bojkotovali smo kompanije koje su ga podržavale, i one su odustale od aparthejda. I ima mnogo, mnogo takvih primera. Zato se iskreno nadam da možemo stvari okrenuti, jer ova imperija, ova tajna imperija je i ekonomska imperija. Kao ekonomsku imperiju možemo je uvek poraziti, i to samo ukoliko smo svesni da kad god kupimo neki proizvod mi zapravo glasamo.

Rekli ste da svako ima priliku da se izdigne na viši nivo svesti ali kako, ako smo okupirani medijskom propagandom kakvu imamo danas.
Pa pogledajte šta vi radite. Mislim da je veoma ohrabrujuće da prvi put u ljudskoj istoriji svi na planeti mogu da razgovaraju sa svakim, sa malim izuzecima. Čak i duboko u Amazonu i na visokim Himalajima ljudi koriste satelitske telefone i internet, tako da po prvi put mi zaista razgovaramo jedni sa drugima. Uprkos činjenici da su mejnstrim mediji u vlasništvu velikih korporacija i pod njihovom kontrolom, postoje mnogi alternativni mediji: internet, mobilni telefoni, svi ti radio-programi, magazini, blogovi. Imamo mnogo prilika da se izrazimo kako nikad ranije nismo mogli. Kada je otkrivena Gutenbergova štampa, iznenada jedan takav medij nije bio više samo u rukama katoličke crkve koja je do tada sve kontrolisala, jer su samo katolički sveštenici do tada mogli da pišu i kopiraju tekstove.  Iznenada Gutenbergova presa je mnogima dala mogućnost da mogu da pišu i kopiraju tekstove. A pogledajte danas: internet, mobilne telefone, e-mejlove, blogove… Zato sam ja optimista.

21 коментара

  1. Ово је мој ауторизовани текст, објавлјен у јуну у једним новинама(нећемо рекламирати које) и у њему се може видети доста од тематике садржане у овом интервјуу.

    Poslednji zalogaji finansijskih lesinara

    Svetske ale planski pletu svoju mrezu!
    Nekad se iza najbanalnije informacije može kriti pripremljena zamka. Nije zgoreg malo sačekati, pustiti da odspava negde u glavi, uključiti naknadnu pamet i tek onda pustiti u “opticaj”.
    Radomir Reljic, 14.06.2010
    +++
    “Srbija treba da ubrza restrukturiranje i privatizaciju javnih preduzeća, što bi moglo da se poboljša pozicija privatnog sektora, unapređenje i transfer tehnologije, korporativnog upravljanja i obezbeđivanje dodatnih finansijskih sredstava, izjavio je šef Misije MMF-a za Srbiju Albert Jeger.”-(Vesti 29.05.2010)

    Očigledno je da je ovaj predstavnik MMF-a dobio zadatak od nalogodavaca iz naslova, da u Srbiji izvrsi pritisak na Vladu, za donosenje zakonskih i regulatornih odluka, kojima bi i zadnja opstedrzavna i narodna dobra presla u njihove ruke. Ocigledno je da se “puca” na Telekom i energetski sistem, čime bi se malo utolila nezajazljiva glad ovih belosvetskih prozdrljivaca.
    Decenijskom rasprodajom opstedrustvenih dobara u bescenje, ova namestenicka vlast je dovedena u perfidno proizvedeni polozaj- izmedju naroda i svojih mentora-tako da vise i nema alternativnog nacina da im se odupre. Drzava i narod su do guse zaduzeni od istog ovog MMF-a, Svetske banke i razlicitih finansijskih lesinara. Tapiju na ovu omcu oko vrata sopstvenoj drzavi i narodu, da bude apsurd sudbine, potpisali su isti ti namestenici, kojima je narod “dao” legimitet a sastavili ambasadori drzava iz kojih dolaze isti ovi mesetari.
    Svetske ale planski pletu svoju mrezu! Njihovi sisajuci pipci su u najvecoj meri prikopcani na bankarski sektor. Isti onaj, koga su u saradnji sa domacim namestenicima, doveli na rub propasti a onda pokupovali u bescenje. Ovim prvima su Telekom i energetski sistem dezert koga dugo iscekuju, creva im vec krce a sline vec cure niz podnabule vratine. Domacim namestenicima je to nacin da prezive do sledecih izbora, podmire sopstvene apetite, pokrpe budzetske rupe i podmazu izborni sistem. Ako slucajno ne uspeju, da na jednu gomilu sakupe 126 skupstinskih klimoglavaca, nema da nece da bude(Sojic), uskocise opet ambasadori kao pojacanje sa rezervne klupe. Koga jos interesuje sto ce zadnje zalihe dati na cuvanje: misevima kacu sira, cuvenom rumunskom grofu crvenu transfuzionu supstancu a ovcije blejanje vukovima na poverenje!?
    Svakodnevno smo svedoci intervencija koje na domacem finansijskom trzistu vrsi NBS-e. Pod izgovorom fluktirajuceg kursa dinara, dovodjenja inflacije pod kontrolu i zastite domace valute, svakodnevno se pusta u prodaju odredjena kolicina novca iz deviznih rezervi.Te iste devize kupuju strane banke, placajuci ih dinarima koje su zaradili poslovnim transakcijama(mahinacijama) i kreditiranjem gradjana, sa istom tom nelojalnom konkurencijom(monopolom) protiv koje se oni navodno bore. Njihov krajnji cilj, kolektivno duznicko ropstvo, revnosno upotpunjuje ministar (grobar) srpske ekonomije-predsednik G17 Minus i URS (Udruzenih rasturaca Srbije). Za tu svrhu vec su ubaceni privatni krediti, osmisljeni od namestenicko-strane udruzene bagre i bice subvencionisani od onih koji vec klece na koljenima(budzetski punjaci).
    Ista lova samo kruzi! Ovaj Klunijev saradnik(grobar) “dobro brine brigu” fiskalnog dela ekonomske politike. Monetarni deo izvrsava njegov klupski igrac, guverner u ostavci, zaradjujuci dodatnu fotelju-smestenu u krugu bagre iz naslova.
    Dokle tako? Dok se ne rasproda i ovo malo sto je preostalo ili dok se narod ne doseti!? Zato oni i zure sa svim tim rasprodajama, sprecavaju izbore i nadaju se da ce sve to uspeti da rascerece do narednih,redovnih ili vanrednih. Teritorijalno cerecenje Srbije je krajnji cilj, a ovo ekonomsko i monetarno, samo su pripremne radnje. Jer, ekonomski i finansijski unistena Srbija, nece vise imati nacina da se odbrani bioloski.
    I kome ce, nekad kad sve ovo prodje, padati na pamet da glodje ove ubacene koske iz nase proslosti!? Opet ce na scenu stupiti oprobana medijska mantra-podvucimo crtu, u ime nase dece, zaboravimo proslost i okrenimo se buducnosti.
    Predosecam da ce sadasnji pioniri, deca svih ovih danasnjih tata, bacati neke druge stvari na glodjanje. Razasuti po svetskim mondenskim letovalistima, smrkace belo, razglabati price o ekonomskom patriotizmu, dizati spomenike svim nasim grobarima i roniti gorke suze o sudbini jadnog i napacenog naroda.
    Potpisnik ovih redova bio bi najsretniji, ako se tada ispostavi, da je on bio samo jedna-ptica zlosutnica.
    Radomir Reljic

  2. Negostatak para?Ovakvi nemaju savest.

  3. Наравно, сви који мисле да је ово истина или да је блиско истини су, по подрепашким ”интелектуалцима” и медијима (скоро свим), параноична клерофашистичко – комунистичка примитивна рушилачка грешка природе коју треба ликвидирати. Наравно, ако су Чанак, Чеда, НВО бабе, Миливојевић, Марко Караџић, Мирко Ђорђевић, Србљановић, Басара, Хомен, Карлеуша, Теофил…врхунац интелектуалне еволуције, част и обавеза је бити сврстан, од оваквих карикатура, међу парамецијуме.

  4. ММФ,као и дурге разне светске организације, установе су често средство за оставаривање дугорочних циљева запада, да на “фин” начин пљачкају земље у развоју и неразвијене. Спектар мера је широк, од сталног наметња нових стандарда, прикривених забрана, притисака, наметања којекавких “стручних” институција за супервизију, ту је и ММФ,итд. Баш ових дана долази опет делегација крвопија из ММФ-а на челу са неким Јегером.
    Најгоре је што се режимлије утркују у додворавању, титрању, одобравању свега што нам намећу! И то чине све упркос што од тог ММФ-а и Светске банке и сл. добијамо прескупе(то је и намера) кредите, лоше услове, уцене итд. Узимамо кредите са лихварским каматама, уместо да се ослонимо на земље попут Кине и Русије и др. које повољније и без уцена дају кредите, сарађују…(Ових дана Кинески Инвестициони фонд је понудио Русији да уложи на десетине милијарди евра, на повољно, обострано у интересу.)

    + Можда на најбољи начин је описао стање у нашој привреди , економиста Небојша Катић, који је оштро критковао ову власт, која нас гура у понор. Уз то је баш оптужио и ММФ у смислу да они раде за интересе крупног капитала са запада и да на све начине гледају да нас очерупају, и да су њихови захтеви, услови и уцене баш срачунате да нас очерупају, отму капиталну имовину, фирме и др. природна богатства и ставе у тотално подређен положај. Економиста Катић је дао и пар примера за излазак из овог понора, примере успешних земаља, своја запажања и примере, али бадава…. Већина режима(дилетанти) су марионете првог ранга, па у паници да не падну са власти, они су спремни и на драстичније мере.А дилетаната, послушника,полтрона и квазистручњака , највише има у власти, али и у делу квази-опозиције, на жалост.

  5. Borislav Ledinski

    Spomenuti predsednici Ekvadora i Paname su poginuli u avionskoj nesreći. Čekaj malo, jel ono beše Đemal Bijedić isto poginuo u avionskoj nesreći?

  6. Овај интервју премаша границе једног разговора.Он, може се слободно рећи, има светски значај и смисао.То како се манипулише народима, како подмићује, како поробљава и како убија, као рецептура овде је откривено до граница фантастичног, изузетно вешто вођеним разговором са човеком који има шта и уме то да каже.
    И кад сада слушамо како нам представници ММФа наређују да закон о пензијама проследимо Скупштини и кад нам нуде три милијарде евра нових позајмица у светлу овога разговора , све то добија сасвим нове димензијео.Свеје то смишљени акт поробљњавања, све је то траг губљења слободе и све је то увезано са овом данашњом одлуком да нам се отворе врата ЕУ ако предамо Младића.У чему је разлика према ономе пре .У трику.Отварају се врата али, па онда малим словима и готово невидљиво ако предамо Младића.И све бива јасно.Али овај човек нуди не само идентификацију невоља у које нес Америка жели да ували, него и начин да се из њих извучемо.Не само ми него цео овај јадни свет стегнут у менгеле ове поразне и нехумен стратегије “економских убица”.И убица оних који су се одупрли.
    Интервју који открива, који разоткрива који освешћује , прави човек и прави новинар , који води тачно тамо где треба и где се мора да стигне.Ово треба учинити још познатијим.Хвала редацији што је схватила значај ових открића и што још увек стоји на позицијама права и слободе овог народа,.Печат за мене постаје једини недељник који ћу од сада читати и коме се може веровати.-Ако вам неко не понуди веће паре и ако се не полакомите.А ви имате много веће шанасе него што је то један лист.Нама требају нмове странке, нови људи, јасни програми, непоткупљиве идеје и људи, социојалне и прикбвредне рефофрме и оздрављења, требају они који воде и који гарантују да ће довести овај народ до слободе и до бољег живота.То су све партије у позицији и опозицији прокоцкале.И то се види из авиона.

  7. Bravo urednistvu. Integritet je ono sto je potrebno novinarstvu.

  8. *Spomenuti predsednici Ekvadora i Paname su poginuli u avionskoj nesreći. Čekaj malo, jel ono beše Đemal Bijedić isto poginuo u avionskoj nesreći?*
    …………………………………………………………..
    To je malo preko reda, praksa je pocela mnogo ranije..prvi se *strmeknuo*..Dag Hamarseld…privi gen sek UN dok je resavao probleme..Patris Lumumba je poginuo na zemlji..Kongo, kada je i pocela konkretizacija *imperijalisticke globalizacije i borba protiv *komunizma*…?

  9. Управо читам најновију књигу Ноама Чомског “Хегемонија или опстанак”. У њој отприлике пише слично. Американци не би опстали кад не би тако радили. Због тога настоје да на све могуће начине прогласе оно чему пише Перкинс за легитимно. Плашећи свој неуки народ свим и свачим, проглашавајући за опасност и оно што објективно није, нити икако може бити.

  10. Mihailo Marković i Noam Čomski – Razgovor na prelomu epohe
    …………………………………………………..
    U Bostonu 24. aprila 2009. godine susrela su se dva možda i najveća savremena mislioca u svetu – Mihailo Marković i Noam Čomski. Prenosimo razgovor dva velikana svetske filozofije koji se pretežno odnosio na aktuelnu političku i ekonomsku situaciju u Srbiji i SAD-u.

    Jedan od glavnih ciljeva mog nedavnog puta u SAD bio je susret i razmena mišljenja sa starim prijateljima, pre svega sa Noamom Čomskim. Poznajemo se već četrdeset sedam godina. Naročito smo puno razgovarali i diskutovali za vreme jedne konferencije o slobodi i jednakosti koju je 1976. godine organizovao Valter Fajnberg na Univerzitetu Ilinois u Urbani. Pre toga, 1973, Čomski i Bob Koen su učinili ogromnu uslugu meni i tadašnjim drugovima iz Beogradske „Praxis“ grupe, kad su pod svojim imenima objavili obiman tekst o represivnim merama prema filozofima časopisa „Praxis“, u vrlo uglednom i široko čitanom časopisu „Njujorška revija knjiga“ (New York Review of Books).

    IMAMO SMEŠAN PROGRAM IZLASKA IZ EKONOMSKE KRIZE: DAVANJE KREDITA GRAĐANIMA ZA KUPOVINU MALIH AUTOMOBILA.

    Čomski je u međuvremenu postao institucija. Nekoliko stotina najuglednijih intelektualaca iz celog sveta ovlastili su ga da može raspolagati njihovim potpisima kad god se lično odluči da podrži neku stvar. Tako je on imao pravo da napiše pismo u odbranu časopisa i zajednice „Praxis“, da potpiše sve te ljude. Kasnije mi je jednom prilikom saopštio da ako opet budem morao da protestujem protiv represije u Jugoslaviji, ili u bilo kojoj drugoj zemlji, mogu slobodno da računam na sve potpise njegovih brojnih prijatelja. Toplo sam mu zahvalio, ali nikad do sada to od njega nisam tražio.

    Sastali smo se 24. aprila u Bostonu na Odeljenju za lingvistiku Masačusetskog Instituta za tehnologiju (MIT). Najpre sam ga pitao da li će sledeće jeseni moći da dođe u Beograd da održi svoju pristupnu besedu u Srpskoj Akademiji nauka i umetnosti, koja ga je jednoglasno izabrala za inostranog člana. To bi istovremeno bila prilika da učestvuje na međunarodnom skupu o Kosovu i Metohiji, koji će Filozofski fakultet Prištinskog Univerziteta održati u Kosovskoj Mitrovici od 8. do 11. oktobra. Odgovorio je da mu brojne obaveze to, nažalost, neće dozvoliti. Nisam ni pokušao da ga nagovaram. Video sam i sâm: pred njegovom kancelarijom čeka se red kao pred doktorskom ordinacijom. Zato smo i odredili vreme sastanka u ranim večernjim časovima da bi mogli neometano da razgovaramo.

    GRAĐANI JOŠ NISU PRESTALI DA VERUJU U AMERIČKI NAČIN ŽIVOTA. ONI VEĆ TRIDESET GODINA ŽIVE NA RAČUN DRUGIH, TROŠE VIŠE NEGO ŠTO PROIZVODE.

    VAŠINGTONSKI KONSENZUS Odmah me je pitao kakva je situacija na Kosovu i Srbiji. Rekao sam mu da će Kosovo dugotrajno biti međunarodni problem. Kao što mu je poznato „humanitarnu katastrofu“ je izazvalo besomučno bombardovanje NATO-a. Vođe kosovskih Albanaca odmah su prešli na teritoriju Albanije i odatle pozvali svoj narod da ih sledi, što je ovaj masovno i učinio. Srbi nigde, pa ni na Kosovu, nisu vršili etničko čišćenje. Dokaz je sadašnja etnička karta Srbije i Jugoslavije. Hrvatska, Slovenija, bošnjački deo Bosne i Hercegovine i najveći deo Kosova gotovo su u potpunosti etnički homogeni. Srbija je isto onoliko etnički mešovita koliko je bila i pre ratova (1991-1995). Od velikog značaja za dalju evoluciju ovog problema biće stav Međunarodnog suda u Hagu. Nema sumnje da nasilno otcepljenje vitalnog i simbolički najznačajnijeg dela stare srpske države ne može biti u skladu s međunarodnim pravom. U tome pravcu treba stvarati međunarodno javno mnjenje. Značajno je da je na ovom problemu Srbija ne samo dobila podršku antiglobalističkih snaga, već i obnovila neke stare veze s neangažovanim zemljama.

    „Kakva je sad ekonomska situacija u Srbiji, kakve su posledice svetske ekonomske krize“, interesovao se Čomski. Obavestio sam ga da je situacija izuzetno teška, i to ne samo zbog krize. Nametnuta je i brutalno se sprovodi politika „Vašingtonskog konsenzusa“. Pod vidom liberalizacije uvedene su strane banke koje obezbeđuju velike profite dodeljujući osiromašenom stanovništvu potrošačke kredite s visokim kamatnim stopama. Vidovi liberalizacije su i to što je uvoz nesrazmerno velik i slabo pokriven izvozom. Država se, pod spoljnim političkim pritiskom, odrekla velikog dela carina i rasprodala bitne izvore svojih mogućih prihoda. Privatizovano je 2.400 društvenih preduzeća, najveći deo onog što je izgrađeno tokom 50 godina prethodnog razvoja. Privatizacija je bila gruba, prinudna, potpuna; dobijena sredstva su potrošena i rasturena. Zahvaljujući monetarnom fundamentalizmu, što je takođe bitni element politike „Vašingtonskog konsenzusa“, stabilnosti valute je potpuno žrtvovan ekonomski i društveni razvoj. Socijalnog programa uglavnom nema, tekovine prethodnih pola veka socijalističkog razvoja – u oblasti visokog školstva, zdravstva, kulture i nauke – velikim delom su propale.

  11. Kina će ostati na putu komunizma, zaključak je sednice Centralnog komiteta Komunističke partije najmnogoljudnije zemlje sveta, a reformistički nastrojeni premijer Ven Đijabao, koji se poslednjih meseci nekoliko puta izjasnio u prilog političkih reformi u Kini, pretrpeo je težak politički poraz koji će možda označiti i kraj njegovog mandata.

    Novine kineske komunističke partije, „Renmin ribao” (Narodni dnevnik), objavile su uvodnik u kome doslovce piše:

    – Drug Deng Hsijaoping je precizno rekao da je u proceni, da li su politički sistem i strukture u redu, ključno pitanje ima li političke stabilnosti. A mi smo odabrali politički sistem koji odgovara našim nacionalnim uslovima i u punoj je snazi.

  12. NEKREDITNI NOVAC KAO POKLON

    Nekreditni novac kao poklon je jedini pravi novac. Nekreditni novac kao poklon ulazi u opticaj bez troška i meri realne troškove i cene. Kreditni novac ulazi u opticaj kao dug i podiže realne troškove i cene na nivo nominalnih troškova i cena. Nominalni trošak (cena) = realni trošak (cena) + dug.
    Kreditnog novca ima koliko ima duga što znači da ga nema dovoljno da kupi ceo nominalni proizvod. Otud je nužna inflacija ili ekonomska kriza. Nekreditni novac je pravi (realan) novac kod koga nema ni inflacije, ni deflacije, ni privredne krize.
    Nekreditni novac je potrebna dodatna količina novca u opticaju (dM) kao procenat (k) od postojeće količine novca u opticaju (M). dM = kM ; k = (ponuda – tražnja)/tražnja ; k = 5% na primer.
    Ako se nekreditni novac emituje po navedenoj stopi, inflacija nije moguća. Porezi i dugovi se ukidaju za iznos nekreditnog novca. Potrošači plaćaju manje a proizvođači dobijaju više nego danas, kad porezi i dugovi opterećuju cene. Svi dobijaju poklon iz nekreditnog novca. Izvor nekreditnog novca leži u porastu ekonomske racionalnosti. Nekreditni novac raste kako raste progres čovečanstva. Nekreditni novac je monetizacija progresa. Postoji kako nacionalni tako i svetski nekreditni novac. Komunisti moraju izgraditi kako nacionalni tako i svetski poredak nekreditnog novca. Tako će rešiti svetsku krizu i osloboditi svet dužničkog ropstva.

    Stojan Nenadović

  13. Ove godine je 80-to godisnjica Oktobarske Revolucije. Apologete kapitalizma, i njihovi verni odjeci u radnickom pokretu, pokusavaju da se utese mislju da kolaps SSSR-a oznacava smrt socijalizma. Nece biti! Ono sto je propalo u Rusiji nije socijalizam, vec lazni model, karikatura socijalizma. Na mnogo nacina, staljinisticki rezim je bio antiteza demokratskom rezimu uspostavljenom od strane Boljsevika 1917. Sunovrat staljinizma su marksisti unapred predvideli i obajsnili. Do danas, mi smo uzalud trazili koherentnu analizu ovog procesa u spisima bilo koje druge tendencije na svetskom nivou. U retorspekciji, pad staljinizma ce se videti, ne kao kraj socijalizma, vec samo kao epizoda u kretanju ka socijalistickoj transformaciji drustva u svetskim razmerama. Demagoski napadi na socijalizam / marksizam / komunizam imaju sve prazniji odjek, jer se izmisljaju da se prikrije pozadina sve dublje krize svetskog kapitalizma. Padajuce stope rasta, stalna masovna nezaposlenost, napadi na zivotne standarde, zlobni rezovi [u budzetu], napustanje drzave blagostanja – ovo je realnost kapitalizma u naprednim zemljama u poslenjoj dekadi davdesetog veka. Ovo je stvarna pozadina protiv koje se pokusava restoracija kapitalizma u Rusiji. kakve su perspektive za uspeh? Rano je za definitivan odgovor. Ali jedna stvar je potpuno jasna oko pada “socijalizma u jednoj drzavi”. Sudbina Rusije danas ce vise nego ikada biti determinisana dogadajima na svetskom nivou.

  14. Ovaj covek je deo masinerije koja vlada svetom jer u suprotnom ne bi imao pristup do medija. On ne optuzuje nikoga poimenicno vec samo korporacije i tajne organizacije o cemu i onako celi svet bruji jer su to dezurni krivci koji o onako nikome ne odgovaraju. Sta vise on tvrdi da ne postoji svetska zavera sto je potpuna dezinformacija. Kontrola nad svetom je vise nego ocigledna. Vise o tome mozete procitati ovde: http://www.sarovic.com/antikrist_je_stigao.htm

  15. Neznam koji put, svaka cast “PECATU” za otkrice neposrednog svedocenja DZONA PARKINSA jednog od – EKONOMSKIH UBICA drzava u procesu Evroatlantske globalizacije. Hvala za prevod DAJANE DZONSTON – “Francuski bes u EU kavezu” i parolu demonstranata:”Cujte glas naroda”. Hvala GEOPOLITICI (br.35) za intervju sa DAJANOM DZONSTON pod naslovom: UKRCAVATE SE NA BROD KOJI TONE”.
    Da li iz svedocenja autenticnog EKONOMSKOG UBICE i drugih intelektualaca sa Zapada treba zakljuciti da su Srbiji njene ubice bile nepoznate? Svakako ne. Problem Srbije je u tome sto je vecina stanovnistva, pod uticajem medijskih lazi podlegla pritisku. To bi se, pored ostalog, moglo protumaciti tzv. zdravorazumskim zakljucivanjem. Evropa je velika, bogata,
    civilizovana, kulturna,i u poredjenju sa nama nedostizna. Unija se dozivljava kao “ujedinjenje”, celina u odnosu na pojedinacne drzave, nacije, kulture. Kada je EU takva, zasto ne bismo i mi u toj “zajednici” postali kao i oni, zasto i nas standard ne bi bio kao njihov? Zdravorazumsko misljenje (i zakljucak) nastaje kao posledica nepoznavanja sustine. Kada narod sazna sustinu ove globalizacije kada ekonomske UBICE same priznaju ubilacke metode za unistenje ekonomija, kultura, nacija,vlada i drzava, kada narod shvati da je ova globalizacija protiv njegovog interesa, prestace da je podrzava. Istine o teroru globalizacije koje dolaze sa Zapada ovde su veoma znacajne.

  16. Da li je moguće da nam treba ova faca da nam otvara oči? Možeš misliti! Ubica ekonomije! Sad da nije njegove ispovesti mi JADNI NEBI ZNALI ŠTA JE TO EKONOMSKA ZAVISNOST!OVO JE ČISTA ŽUTA ŠTAMPA KROZ KOJU SE PROVLAČI ŠATRO TEŠKA FILOZOFIJA NJU-KOLONIJALIZMA. PA ŠTA BI SA GLIŠIĆEVOM “GLAVOM ŠEĆERA”. PA POSLOVICA – DUG JE LOŠ DRUG ITD. NE BI ME ČUDILO DA SAD OVO OPEVA ACA LUKAS NA “PINKU” UZ SVE ZVEZDE GRANDA.
    KAD JE TAKO PAMETAN, ŠTO NE REČE KAKO IZAĆI IZ OVIH G….

  17. @Nada

    Ne NEBI, već NE BI. Piše se odvojeno. Eto, sada ste nešto i naučili.

  18. Borislav Ledinski

    Mislim da se prevodom ‘Ekononomski Ubica’ engleskog izraza ‘Economic Hit Man’ gubi važna konotacija originalnog, engleskog izraza. Ubica se na engleskom kaže ‘murderer’. Akcenat je na činu ubistva. ‘Hit Man’ je, sa druge strane, osoba unajmljena da obavi neki, obično prljav zadatak koji može, i uglavnom jeste, ali niti mora da bude ubistvo niti je akcenat u tom činu. Akcenat je u pozivu, službi i u misiji. Naši izrazi ‘Plaćenik’, ‘Operativac’, ‘Plaćeni agent’, ili možda čak ‘Plaćeni ubica’ su bliži nego sama reč ‘Ubica’.

  19. Za one neupucene-ovo je samo mali dio mnogo veceg plana NWO u kojem Illuminati drze konce u svojim rukama te povlace poteze na globalnim svjetskim planovima. Kad bi slozili sve puzlice njihove masinerije vjerujte mi da ne bi mogli mirno spavati. David Icke je objavio samo mali djelic onoga do cega je mogao doci iako je njihov zao duh nadvijen nad cijelom ovom planetom u sfim sferama ljudskog postojanja i na svim nivoima vlasti!!!Ako postoji Sotona na ovome svijetu onda su oni njihove najvjernije sluge ali je problem u tome sto imaju prave “Sotonske advokate” koji odmah bukvalno “zacepe usta” svakome tko im stane na put a oni sto ima “stanu na zulj” nestanu preko noci.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *