DRAGOMIR ANĐELKOVIĆ Pedofilija u službi mondijalizma

Piše Dragomir Anđelković

Cilj zagovornika evroatlantskog seksualnog i političkog poretka je da se preusmeri pažnja javnosti, tako da ona, dok aplaudira homoseksualcima i pravim pedofilima, sa zazorom gleda na porodične ljude

Pedofilija je nastranost koja se ispoljava kao seksualna naklonost odraslih prema deci. Ljudi takvih sklonosti, nažalost, bilo je uvek. „Iako se o pedofilima sada mnogo govori“ – ističe J. Gilinskij, ruski stručnjak sa seksualne delikte – „njih nema više nego ranije“. Bar ne u društvima kojima još nije nametnuta puna verifikacija homoseksualizma. No, šta nosi budućnost?
Uporedo sa agresivnim rasprostiranjem stava da je homoseksualizam nešto „normalno“, u fazi dok se većina građana zapadnih i drugih zemalja pod dominacijom Vašingtona i Brisela opire novim „vrednostima“,  usiljeno se širi paničan strah od pedofilije. Šta stoji iza tog paradoksa?

MIT I ISTINA
Koliko ima pedofila govore ispitivanja sprovedena u Rusiji i SAD. Ruska pokazuju da ih u muškoj populaciji ima 4%, a u ženskoj 1%. Prema američkim istraživanjima čak 9% muškaraca pokazalo je seksualnu naklonost prema deci (Derяgin G., „Kriminalьnaя seksologiя“, 2008). Razlike u rezultatima verovatno su posledica mnogo višeg nivoa dekadencije američkog nego ruskog društva. Ipak, usled straha od sankcija, kao i ličnog stida, i u Americi većina pedofila još ne izlazi iz domena fantazije. Međutim, širom sveta stvorena je atmosfera da su deca gotovo na svakom koraku ugrožena od pedofila.
U mnogim zemljama javnost je toliko uspaničena da društvena klima počinje da nalikuje onoj iz vremena lova na „veštice“. O tome je u vezi sa slučajem jednog nabeđenog vaspitača, na upečatljiv način, govorila izuzetna švedska serija o progonu „veštica“ tokom 16-17. veka. Imali smo priliku, pre oko godinu dana, da je gledamo na kanalu „Viasat History“. U poslednjoj epizodi napravljena je paralela između nekadašnjeg lova na „veštice“ i sadašnje hajke na navodne pedofile.
Da ne bude zabune, ne kažem da ne treba sistematski raditi na zaštiti dece, ali to ne sme da se čini šarlatanski, niti problem sme da se zloupotrebljava. A kako tvrdi I. Kon, ugledni ruski seksolog: „U prilog zaštite dece često istupaju nekompetentne i ostrašćene osobe, i tako izazivaju histeriju, pa ljudi  svakoga počinju da sumnjiče za pedofiliju“. To ima užasne posledice za decu kao i za roditelje. S obzirom na to da je u većini utvrđenih slučajeva do seksualne zloupotrebe dece došlo unutar porodice, pod lupom sumnje su, pre svega, njihovi najbliži. Otuda, u strahu da ne budu optuženi mnogi očevi se uzdržavaju od bližeg telesnog kontakta sa decom. To se, kako su uočili psiholozi, negativno odražava na normalan emotivni razvoj dece.
Lov na veštice nije bio rezultat samo histerije. Neretko su iza njega stajali pragmatični motivi. U 16. veku švedske vlasti su nezadovoljstvo izazvano glađu preusmerile na nekoliko stotina nedužnih žena. Početkom narednog veka, danska monarhija iskoristila je taj fenomen za obračun sa nepokornim plemstvom. Lakše je bilo razračunati se sa samovoljnim velikašima i oteti njihove posede, ako su preko optuženih supruga bili povezani sa mračnim silama, nego na njih udariti zbog vidljivih političkih motiva. A da ne govorimo o „malim ljudima“, koji su koristili okolnosti da se osvete ili dokopaju tuđe imovine. I sada situacija nije bolja. Navodni borci za zaštitu dece (ali i prava homoseksualca) često samo nastoje da se dokopaju raznih fondova i medijske slave. No, stvari su i mnogo gore.

NACIJA I PORODICA
Istoričar L. Ston analizirao je transformacije kroz koje je prošla porodica od 1500. do 1800. godine u Engleskoj. Zaključio je da početkom tog perioda u porodici nije bilo ni približno onoliko topline i intimnosti, koliko se početkom 80-ih godina prošlog veka – u vreme kada su mnogi već smatrali da porodica preživljava krizu – sa njom povezivalo. Lična sloboda u vezi sa izborom bračnog partnera gotovo da nije postojala, a deca nisu mažena i pažena, već su doživljavana kao sredstvo ekonomske i socijalne sigurnosti. Od malih nogu su opterećivana raznim obavezama, a od njih se očekivalo da, kada odrastu, pomažu ostarelim roditeljima. Naravno, ciklus se nastavljao, pa bi i oni svoju decu tretirali kao rentabilnu investiciju.
Takva porodica preovlađivala je do početka 18. veka. No, u skladu sa opštim napretkom, tokom tog veka izmenila je raniji karakter. Mnogo veći značaj, pogotovo kada se radi o višim i srednjim slojevima, dobila je bračna i roditeljska ljubav. Sa nastupanjem moderne epohe, i sa njom skopčanim poboljšanjem životnih uslova širih slojeva, to se desilo i sa tim kategorijama stanovništva. Ne samo u Engleskoj već i mnogim drugim delovima sveta preovladala je porodica u kojoj se velika pažnja posvećuje deci. Desilo se još nešto: dok je unutar porodice porastao nivo topline, emotivne veze dobijaju drugačije prioritete van porodice. Ona je ranije bila tesno povezana sa širom rodbinskom zajednicom. Te spone su oslabila, ali je zato porodica postala mnogo privrženija naciji i državi.
Kako ističe naš istoričar Dragoljub Živojinović: „U 17. veku nastaju snažne državne administracije protiv kojih krupni feudalci ne mogu da se bore“. Došlo je doba da države sa efikasnom centralnom vlašću zamene kvazidržave feudalne tvorevine. One su postepeno izgrađivale svoj „ideološki aparat“, koji je bitno doprineo podizanju nivoa lojalnosti prema državi, pa i dubinskom poistovećivanju sa njom, a u mnogim zemljama, i uobličavanju modernog nacionalnog identiteta. Tako je tokom 19. veka stvorena osovina porodica – država, koja je postala temelj patriotskog formiranja građana. Toplina, sve uobičajenija u porodici, projektovala se i na naciju. Deda koji bi stavio unuka na krilo, i cupkao ga dok mu je pričao šta je nekada bilo, davao je važan doprinos formiranju naciji i državi odanog građanina.

UNIŠTAVANJE PORODIČNE TOPLINE
Savremeno doba donelo je nove promene i na planu porodičnog života. Narasli hedonizam i užurbani stil života i tu su se manifestovali. U izvesnoj meri, opravdana afirmacija težnje ka ličnoj sreći otišla je u krajnost i počela da zasenjuje porodične dužnosti. A u početku poželjno nastojanje da se zaštite žena i deca, počelo je da poprima tragikomičan vid. Rezultat toga je i plima razvoda.
Promenio se i odnos prema državi i naciji. Mondijalističkoj eliti, koja pre svega vodi računa o interesima multinacionalnih kompanija, ne trebaju svesni građani odani nacionalnoj državi. Ne trebaju joj ni normalne ljudske emocije. Njoj trebaju alavi potrošači i uvežbani fahidioti, koji efikasno obavljaju poverene poslove. Savesni građani bi mogli da se upitaju gde su moral i pravda u onome što se od njih traži da čine. S druge strane, otuđeni egoisti gledaju samo da namire potrebe. A da bi se dobili takvi ljudi, potrebno je uništiti i onu toplinu koja unutar porodice opstaje u uslovima, potrošačkom groznicom, opterećenog stila života. Tome služe i preterivanja u vezi sa pedofilijom.
Ono što važi za središta evroatlantskog sveta, tim pre važi za njegovu periferiju. U prvom slučaju atomizacija ljudi doprinosi njihovom delotvornijem stavljanju u službu unutrašnjeg (kroz samoživu potrošnju) i spoljnog (kroz odobravanje imperijalne politike) ostvarivanja profita multinacionalnih kompanija. U drugom slučaju, atomizacija treba da doprinese učvršćivanju dominacije nad tim (neo)kolonijalnim zonama, odnosno da parališe tamošnju nacionalnu solidarnost i sposobnost da se deluje u prilog vitalnih nacionalnih interesa (pa i da se oni prepoznaju).
Kako je primetio ruski sociolog E.  Makarevič – tamo gde je istorijsko sećanje živo a rodoljublje jako, dok su veze između roditelja i dece čvrste, svest građana je otpornija na manipulaciju. Oni još nisu postali duhovni podanici evroatlantskih multinacionalnih kompanija. To je nedopustivo za njih i njihovu „petu kolonu“ u društvima koja još nisu potpuno postmoderno okupirana.  Zato nastoje da što pre promene takvo stanje. A kada se očevi budu plašili da pomiluju decu, i ta društva će učiniti veliki korak u „poželjnom“ smeru. Stoga se od strane evroatlantskih propagandista u neokupiranim društvima utire put za opštu histeriju u vezi sa pedofilijom. To treba da imamo u vidu kada opazimo kolika joj se pažnja poklanja na nekim „našim“ medijima, kakav je, stiče se utisak, B-92.

NOVI VRLI SVET
Protiv pedofilije treba se boriti promišljeno, a ne iracionalno. Od histerije nema koristi i kada oni koji nam ne misle dobro nju ne koriste za svoje ciljeve. Uz to, važno je da budemo realni. Sa problemima je lakše izaći na kraj ako stvarno znamo kakvi su. Da spomenem jedan eksperiment, o kome govori I. Kon, a koji ukazuje kako stvari mogu da budu pogrešno protumačene. Skrivenom kamerom sniman je pregled trogodišnje dece. Lekar nije dodirivao njihove genitalije. Potom su deca upitana da li je to činio. Čak 70% njih reklo je da jeste! Umislila su da se to desilo. I ovakve stvari treba imati u vidu kada olako pomišljamo da smo već postali društvo pedofila.
Nažalost, ne znači da takvo društvo nećemo postati. Većina očeva i deda nema pedofilske sklonosti, dok izgleda da ih mnogi borci za „novi vrli svet“ imaju. U prilog toga svedoči učešće u promovisanju i održavanju beogradske „gej parade“ Franka van Dalena, homoseksualca, političara i, kako tvrdi holandska štampa, pedofila. Cilj zagovornika evroatlantskog seksualnog i političkog poretka je da se preusmeri pažnja javnosti, tako da ona, dok aplaudira homoseksualcima i pravim pedofilima, sa zazorom gleda na porodične ljude. A naša deca i društvo imaće fatalnu štetu ako dede više ne budu cupkale unuke, a očevi ne budu mazili decu. Usled paničnog sumnjičenja okoline to je već počelo da se dešava. A ako krotko nastavimo da idemo putem kojim nas vode, dešavaće se u još većoj meri. Tako ćemo, u lažnom strahu da smo u porodicama okruženi monstrumima, otuđujući sopstvenu decu, stvoriti njih mnogo više nego što ih je ikada bilo! I još ćemo, u potpunosti, postati kolonija onih koji razaraju i svoje, a kamoli naše porodice.
Ako se ne trgnemo iz letargije koja pogoduje obesmišljavanju nacije i porodice, desiće nam se da borba protiv pedofilije odigra datu ulogu i ona postane društveno prihvatljiva, pa i sistemski potvrđena kao što je danas homoseksualizam. Već sada u Americi i Holandiji postoje organizacije koja se bore za prava pedofila. Njihovi aktivisti traže da se umesto termina pedofil koriste izrazi – bojlav (boylov) i gerlav (girllove). Uz to, zahtevaju legalizaciju seksualnih odnosa sa decom koja napune 12 godina!
Evroatlantski svet pun je preokreta. Jedino je važno da globalni moćnici budu još bogatiji. Ostalo ima taktički karakter. Homoseksualizacija društava i, s druge strane, panična borba protiv pedofilije, imaju isti zadatak – kidanje tradicionalnih veza. Kada taj posao bude obavljen pedofilija će biti legalizovana, pa ćemo imati nove parade srama, a prikriveni pedofili će slobodno ispoljiti svoje sklonosti. Uz to, istorija nas uči, ono što ne valja, kada se stvori društvena atmosfera koja pogoduje tolerisanju poroka, brzo se širi. Zato, dok još nije kasno, ne dajmo našu tradiciju. Bez porodice, države i nacije, naša deca biće prepuštena tuđoj nemilosti. A baš oni koji se navodno bore za njihova prava, a razaraju naše institucije, običaje i vrednosti – rade u prilog toga da postanu seksualno roblje!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *