BERND RABEL Evropska unija je neprijatelj Nemačke

Razgovarao Nikola Živković

Kada Vam neprestano neko govori da pripadate „narodu ubica“, tada ćete Vi da jednog dana kažete, „dobro, ja više ne želim da budem Nemac“, ili ćete da se pobunite protiv takve vrste ucene

Krajem septembra, u Beograd će doći – kao gost tribine Fonda Slobodan Jovanović – profesor Bernd Rabel: on će 30. septembra – na tribini Kolarčevog narodnog univerziteta – održati predavanje o manipulativnoj upotrebi medija, da bi 1. oktobra govorio na Pravnom fakultetu u Nišu. Ova zanimljiva ličnost dugo godina predstavlja izazov za različita mišljenja: neki ga smatraju za „najvažnijeg teoretičara šezdesetosmaškog studentskog pokreta u Nemačkoj“, dok je za druge „otpadnik“ koji je navodno izdao šezdesetosmaške ideje. Napisao je i veliki broj knjiga, naučnih rasprava i eseja: ne samo sa područja sociologije i filozofije, nego je mnogo pisao i o sadašnjim problemima Nemačke, kao i o važnim svetskim pitanjima. U knjizi o Dučkeu, Rabel zastupa kontroverznu tezu da je nemačko pitanje bilo jedno od glavnih preokupacija studentskog pokreta iz 1968. godine.

Baveći se posleratnom istorijom Nemačke, moramo se baviti ključnim datumima njene istoriji. Ako počnemo sa 1945. godinom, utvrdićemo da je Nemačka tada izgubila svoj suverenitet. Bila je to posledica totalnog vojnog poraza.
Posle vojnog sloma Nemačke, američke okupacione snage organizovale su savetovanja i sastanke sa američkim sociolozima, psiholozima, ekonomistima i antropolozima. U projektu su uzeli učešća i brojni nemački Jevreji, te nemački emigranti (uglavnom socijaldemokrati) koji su rat proveli u SAD. Glavno pitanje je glasilo: kako rešiti nemačko pitanje? Oko dve hiljade naučnika uključeno je u posao. Projekat je vodila Organizacija strateških službi – OSS. Ona je bila pod kontrolom američke vojne uprave u Nemačkoj. OSS je imala zadatak da što preciznije opiše privrednu, kulturnu i društvenu situaciju pobeđene Nemačke. Cilj analize bio je obezbeđivanje dugoročnog uticaja Vašingtona na Nemačku. Svakako da je bilo neophodno da se smeni nacistička elita. Ali, išlo se dalje: trebalo je promeniti duše ljudi i uništiti nemačku nacionalnu tradiciju. Uglavnom su uspeli. U Nemačkoj jedva da još postoji osećanje nacionalnog identiteta. U nemačkom društvu i štampi preovladava ideal multietničkog i multikulturalnog društva. Taj ideal promovišu mediji na način koji ne postoji u Njujorku ili Londonu.

Ova američka predstava o narodu, izgleda, sasvim je suprotna evropskoj i nemačkoj tradiciji?
Za Amerikance narod ne predstavlja ništa drugo već neku vrstu mešavine mase, potrošača i mušterije. Takav narod naravno da ne može odlučivati o državnim poslovima, već za to postoje elite, koje su školuju na elitnim američkim univerzitetima. Politika je srozana na nivo reklama: nema mesta za kritička pitanja i argumente. Nastupi državnih funkcionera ne razlikuju se mnogo od televizijskih zabavnih emisija ili nastupa holivudskih filmskih zvezda. Umesto političkog dijaloga, nameću nam ljude koji su školovani kao vešti trgovci i manipulatori. Umesto političke i privredne elite, posle 1945. godine u prvi plan izbili su ljudi – da kažem fudbalskim jezikom – iz druge ili treće lige, koji pre liče na cirkuzante i voditelje kviz programa nego na ozbiljne i odgovorne državnike.

Kakve zadatke su 1945. godine pred sebe postavili američki eksperti?
Neslaganje je nastalo u vezi sa „prevaspitanjem Nemaca“. Kako da se u toj poraženoj zemlji sprovede proces denacifikacije? Jednu od ključnoh uluga u tom projektu igrali su sociolozi i filozofi  bliski krugu poznatom pod imenom „kritička teorija“. Ta teorija je imala marksističku tradiciju i njihovi najpoznatiji predstavnici bili su: Markuze, Horkhajmer, Adorno. Oni su zastupali radikalno mišljenje da se američko društvo razvija u pravcu totalitarne diktature, da sledi imperijalističke ciljeve, te da zbog toga Vašington ne može da predstavlja model za preuređenje posleratne Evrope, a ni Nemačke.  Američki građani – po Markuzeu, Horkhajmeru i Adornu – nisu politički aktivni subjekti nego su redukovani na proste potrošače i postali su puki objakat interesa menedžera slobodnog tržišta. Američko društvo raspalo se na atomizirane i usamljene pojedince, čiji se jedini identitet sastoji u tome da su konzumenti. Demokratija i slobodni izbori predstavljaju samo još reklamnu strategiju uspelih spotova i svemoćnih osoba za upravljanje javnošću. Umesto kritičkog mišljenja, građanima se sugeriše, da im je bitni životni cilj – da  troše. Glavna reklama glasi: „Što čovek više troši, to je srećniji.“ Za razliku od propagandnog aparata nacističke Nemačke, koji je bio skup i neefikasan, američka diktatura „političkog marketinga“ jeste jevtinija i uspešnija. Ova trojica filosofa odlučno su se protivila slepom kopiranju američkog modela u Nemačkoj. Nacistička Nemačka imala je totalitarnu diktaturu, dok u SAD-u, po njima, postoji demokratska diktatura.

Šta je suština američke „demokratske diktature“?
U Sjedinjenim Državama, za razliku od Evrope, ne postoje suprotstavljene klase, već tamo postoje samo potrošači. U Americi ne postoji kolektiv, ne postoji društvo, nego samo pojedinac, a njegova jedina vrednost meri se po tome, koliko kupuje. Da bi građanin što više trošio, angažovana je čitava industrija: mediji, reklame, tržište, sport i šou-biznis. Na taj način potpunije je obuhvaćen i kontrolisan pojedinac nego što je to ikada bilo moguće u autoritarnom društvu nacističke Nemačke ili Sovjetskog Saveza. Mobilizacija masa u američkom društvu sprovodi se daleko efikasnije, pošto tu – za razliku od nacističkog režima – nije potrebno da se upotrebi državni aparat prisile. Vrednosti koje sugerišu reklame predstavljaju ideal svakog američkog građanina i on potpuno dobrovoljno prihvata taj sistem vrednosti.

Već je koncem 18. i početkom 19. veka prednosti, ali i nedostatke američke demokratije video francuski filozof Aleksis de Tokvil. Naročito kada je reč o problemu koji ste malo pre spomenuli: pre svega mislim na opštu apatiju.
Američko društvo drži se u permanentnoj, drušvenoj paralizi. Ovo je, naravno, namerno urađeno, kako bi se već na samom početku uništila i sama pomisao na otpor. Stvaranje apatije među stanovništvom jeste preduslov da se sa građanima bezbolno i lako manipuliše. Reč je prosto o tehnici vladanja sa ljudima. U tu svrhu Amerika je razvila metod masovne psihologije, kao jednu od najvažnijih stubova njenog političkog sistema. Njihova elita je tako stvorila pojam „večnog vladanja svetom“ i prihvatila ideju o „kraju  istorije“. Da bi Vašington sproveo svoju „večitu dominaciju“, bilo je potrebno da Amerika kontroliše  svetske sirovine, a pre svega gas i naftu, te da svetu nametne dolar kao svetsku valutu. Kapital vlada političarima i medijima. Time se on osigurava da nikako ne može  doći u sukob sa opštim, narodnim interesima. Kako mu to uspeva? Tako što legitimne interese većine stanovništva vladajuća američka elita uz pomoć medija srozava na nivo sportskog ili holivudskog spektakla. Ako se studenti i omladine bune, onda im valja dati sedative ili droge. Tako se nezadovoljno, pobunjeno stanovništvo pretvara u poslušnu, mirnu, bezličnu masu robova.

Razlika između Amerike i Evrope vidi se i u arhitekturi, zar ne?
Američki gradovi  podeljeni su po jasnoj šemi na: ogromne prodavnice – „molove“, crnačka i latino geta, i „zeleni“, elitni deo, gde stanuju bogati. U takvim gradovima ne postoji mesto za akcije, u kojima bi građani mogli da rešavaju probleme koji bi bili od opšteg interesa. Nadam se, da će Evropa smoći snage da se odupre ovom američkom modelu i da neće dozvoliti da dođe do stvaranja geta u Berlinu, Londonu, Parizu ili Milanu. Premda već i sada vidimo da u nemačkim, engleskim i francuskim gradovima, postoje takva ružna naselja, koja nemaju nikakve veze sa Evropom i njenom tradicijom. Sjedinjene Države dozvoljavaju postojanje tradicije samo kao folklora ili karnevala.

U jednoj stvari Nemačka je profitirala. Američki politički interesi poklopili su se sa nemačkim privrednim. To je činjenica.
Tačno. Vašington je odigrao glavnu ulogu u stvaranju NATO-pakta i Evropske unije. Obe organizacije predstavljaju instrumenat američke spoljne politike. No, u tim okvirima nemačka privreda jeste napredovala i Nemačka je ubrzo postala jedna od vodećih industrijskih država sveta i najjača ekonomska država u Evropskoj uniji. Ipak, rast nemačke privrede  postignut je pre svega zahvaljujući radinosti, organizacionom talentu i znanju samih Nemaca. Ekonomski div, Nemačka, politički je ostala patuljak, jer potpuno zavisna od interesa i dobre volje Vašingtona.

Kako biste ocenili današnje stanje nemačke privredne snage?
Sve do vremena kancelara Helmuta Šmita vodilo se računa da Nemačka, ako već ne može da vodi nezavisnu politiku, barem koliko-toliko pazi na sopstvene ekonomske interese, odnosno da u okviru EU stvori jasan „nemački blok“. Nemačka je i danas vodeća u mnogim privrednim granama kao što su hemijska ili mašinska industrija, proizvodnja automobila i lekova, ali i u bankarskom sektoru, kao što je Nemačka banka. Do kancelara Šmita nemačka politika ih je manje više uspešno štitila od razornog severnoameričkog finansijskog i spekulativnog kapitala. Nemačka je takođe bila uspešna u pronalaženju novih tržišta za svoju kvalitetnu industrijsku robu, kao što je kinesko, arapsko i rusko tržište, ali i tržišta u istočnoevropskim zemljama ili Iranu takođe ne valja potceniti. Nemački naučnici, tehničari i inženjeri su još uvek među najboljima na svetu. Nemačka najviše uplaćuje u zajednički kasu Evropske unije, no privreda je sve to podnosila, jer je time imala sigurno tržište u okviru EU. Prednost nemačke privrede nad ostalim zemljama iz EU –  a naročito onima iz južne i istočne Evrope – jeste u njenoj stabilnosti i pouzdanosti. Korupcija je u daleko manjoj meri prisutna u Nemačkoj nego što je slučaj sa Rumunijom, Bugarskom, Grčkom ili Italijom. Sve ti nabrojeni faktori čine nemačku ekonomiju snažnom, a time ona poseduje veliku prednost nad svim ostalim evropskim privredama. U SAD-u je u poslednjih deset ili petnaest godina došlo do slabljenja kontrole nad spekulativnim kapitalom. Špekulanti podižu veštački cene najvažnijih sirovina, kao što su cena nafte ili gasa i više nisu vezani za interese produktivnog industrijskog kapitala. Pre pojave svemoći američkog spekulativnog kapitala, u Evropi, a naročito u Nemačkoj, odlično je funkcionisala saradnja banaka, države i produktivnog kapitala. Nemačka je dugo odolevala ovoj agresiji američkog spekulativnog kapitala, tako da su to neki nazvali i „nemačka tvrđava“.  Bilo bi dobro, kada bi sve evropske države pružile otpor američkom spekulativnom kapitalu.  Jer, ekonomsko pitanje, razume se, jeste političko pitanje, u kojem evropska nacionalna tržišta moraju da se zaštite od haosa, koji stvara američki spekulativni kapital. Ubeđen sam, da bi nemačka politika danas mogla da uči od Kineza. Ovde pre svega mislim na nezavisnost Pekinga od američke valute. Time što Kina svoju trgovinu više ne proračunava isključivo u američkim dolarima, već i u drugim svetskim valutama, kao što je evro, ali i japanski jen, Peking efikasno ograničava nekadašnju svemoć američkog kapitala.

Ko su bili akteri koncepcije „prevaspitavanja Nemaca“, koji su se suprostavili Horkhajmeru, Adornu i Markuzeu?
To su bili predstavnici američkog pozitivizma i strukturalizma. Predvodio ih je Talkot Parsons. On je zastupao mišljenje da je američko društvo proizvod produktivne simbioze demokratskih ideja i institucija. Zadatak sociologa, politikologa, komunikologa i psihologa jeste u tome da precizno analiziraju stanje u društvu, te da na vreme upozore šefove u politici i privredi ako se pojavi narodno nezadovoljstvo. Tako naučnici postaju nosioci tajne kontrole i hegemonije sistema. Naučnici su u državnim službama: u ministarstvima, policiji, političkim strankama, armiji, obaveštajnim strukturama. Zadatak naučnika je da vladajućoj eliti otkriju sistem kojim se rukovodi neprijatelj SAD-a, da mu pronađu slaba mesta i da ih na kraju ubede kako je borba protiv Sjedinjenih Država unapred osuđena na neuspeh. Američka demokratija ima da se prenese i na sve evropske države. Svaki otpor postojećem američkom sistemu treba da se pokaže kao besmislen. Ako ubeđivanje ne uspe, onda državni naučnici počinju da se služe pretnjama i potkazivanjima. Ova uloga u Nemačkoj posle 1968. godine dodeljena je  „nevladinim organizacijama“ i intelektualcima kao što je Jirgen Habermas. On je denuncijant u službi Vašingtona. Zbog toga je mnogo puta nagrađivan i proglašavan za „najznačajnijeg nemačkog filozofa 20. veka“. Ova je tvrdnja naravno besmislena, jer je Habermas jedan ambiciozan, no po svojim dostignućima filozof daleko ispod nivoa jednog Hajdegera, Karla Šmita, Horkhajmera ili Markuzea. Habermas je podržao američko bombardovanje Iraka i Srbije. On je ideolog vladajućeg socijalnoliberalnog sistema: kao takav je primio brojne nagrade od establišmenta u Nemačkoj. Habermas idealizuje rad medija u Sjedinjenim Državama i na Zapadu i pozdravlja njihov doprinos manupulaciji. On to opravdava tehnološkom nužnošću i svesno ignoriše negativne strane moderne komunikacije. On je ideolog finansijskog kapitala.

Važna uloga u „prevaspitanju Nemaca“ bila je dodeljena medijima. Kojim?
To su pre svega „Bild“ i „Špigl“. I tu su uloge bile jasno podeljene. List „Bild“, kao bulevarska novina, imala je zadatak da zabavlja najšire slojeve društva. Na jedan  lukavo smišljen i perfidan način bila je razrađena taktika da Nemci ne samo prihvate američku okupaciju, već da je i aktivno podrže, jer samo ih ona navodno  može da spasiti od „zlih Rusa“. Špringer je već 1946. dobio dozvolu od Engleza da počne sa izdavanjem svog lista. Tokom decenija on je uspešno razvio svoju firmu, tako da je „Bild“ uskoro imao monopol u Zapadnoj Nemačkoj u pogledu dnevne štampe. Novinari njegovih listova pisali su kratke članke, jasnim i razumljivim jezikom, bez neke ambicije da se ozbiljnije posvete problemima, ali je umesto toga bilo mnogo slika u novinama. Glavna snaga lista nalazila se u fotografiji. Svaki novinar „Bilda“ dobio je jasna uputstva da postoji nekoliko tabu tema: da se ne sme kritikovati politika Sjedinjenih Država i Izraela. Tokom decenija vlasnik medijske imperije Špringer mogao je sa ponosom da kaže: „Ako želite da čujete mišljenje prosečnog Nemca, onda čitajte „Bild“. Moje novine nisu samo najveće u Nemačkoj, nego i u Evropi.“ Dnevna prodaja „Bilda“ 1982. godine  iznosila je pet miliona primeraka! Glavni zadatak lista bio je „prevaspitavanje Nemaca“.  Taj isti program, samo za one koji imaju malo veće intelektualne ambicije, ispunjavao je mesečnik „Monat“. On je, razume se, imao relativno mali tiraž, ali je bio uticajan upravo zbog svog profila. Za taj časopis se nekoliko godina kasnije doznalo da je bio direktno finansiran od američke obaveštajne službe CIA i da je, kao i „Slobodna Evropa“  i „Glas Amerike“, bio u službi američke propagande. Mesečnik je naročito naglašavao „nemačku krivicu“.
Pored dnevnih novina „Bild“, kako sam spomenuo, važnu ulogu imao je i nedeljnik „Špigl“. Vlasnik toga lista Augštajn dobio je već 1947 dozvolu od Engleza da počne sa štampanjem lista. Dok je „Bild“ imao monopol nad dnevnom štampom, „Špigl“ je decenijama imao monopol nad nedeljnim listovima. „Bild“ je bio namenjen masama, a „Špigl“ je bio namenjen intelektualnoj eliti. Njegovi novinari razvili su jedan tipičan „špigelov jezik“, a glavna karakteristika bila je: intelektualni cinizam i distanca prema žrtvama. Sugerisali su svom čitaocu da je upoznat sa „pozadinom problema“, a zapravo su vešto manipulisali gorućim temama, tako da su pre zbunjivali ljude i prikrivali prave probleme, nego što su objektivno informisali. No, i vlada i opozicija bojala se tog lista, da se slučajno ne nađu na udaru kritike. U suštini, i „Špigl“ je, kao i Bild“, živeo od skandala.

Studentski revolt je i počeo kao borba protiv nemačkih medija, a naročito protiv novine „Bild“.
Za politizaciju moje generacije odlučujući je bio vijetnamski rat. Amerika je u tom ratu ubila nekoliko stotina hiljada ljudi, najviše civila. Počeli smo da sumnjamo da li je Vašington zaista „naš prijatelj“, kako su nas uveravali političari i mediji. Pitali smo se: kako može da nam bude prijatelj neko ko vrši takve neopisive, užasne zločine. „Bild“ se isticao u borbi protiv studenata, time što nas je svakodnevno denuncirao kao „neprijatelje Amerike i slobodnog sveta“.

Time smo došli do pojma „denuncijacije“. Vi ste se mnogo bavili sa tim terminom. Zašto je potkazivanje opasno za svako društvo?
Ko se bavi tim stvarima, taj razara zajednicu, društvo. Motivi odražavaju karakternu slabost pojednica. Čovek pred vlastima lažno optuži svog suseda zbog zavisti, nezadovoljstva, mržnje. Kada čovek denuncira članove svoje porodice ili svoj sopstveni narod, to može da se okarakteriše kao izdaja. To je onda znak da je pojedinac potpuno prekinuo vezu sa svojim poreklom, korenima, porodicom ili nacijom od koje je potekao. Čovek može da denuncira dobrovoljno, iz osećaja zavisti ili mržnje, ili za novac. O potkazivanju govori već i Sveto pismo. Ono je bilo naročito razvijeno u rimokatoličkoj crkvi, u vreme inkvizicije.

Kao sledeći važan datum u istorije posleratne Nemačke svakako valja spomenuti studentski pokret iz godine 1968? Kako danas vidite godinu 1968?
Postojala su dva glavna evropska centra studentske pobune: Pariz i Berlin. Dučkeu je bliži bio Tomas Mincer, vođa seljačkog ustanka u Nemačkoj 1525, nego Marks i Lenjin. Pokušali smo da povežemo neke Marksove ideje sa anarhističkim teorijama oslobođenja i antikolonijalnim predstavama Če Gevare i Franca Fanona. Ali, uvek smo govorili o potrebi nacionalnog oslobađanja Nemačke. Protivili smo se američkoj politici: nikada nismo gubili iz vida da je Nemačka neslobodna i okupirana zemlja.

Zašto su tako masovne studentske demonstracije godine 1968. bile održane upravo u Zapadnom Berlinu?
Zato što je taj grad u to vreme imao jedan specifičan, jedinstven položaj. Posle podizanja zida oko Zapadnog Berlina, grad je u medijima Zapada bio predstavljen kao „izlog slobodnog sveta“. Zapadni Berlin bio je podeljen na tri okupacione zone: američku, britansku i francusku. Mnogi mladi ljudi dolazili bi iz Zapadne Nemačke u taj grad, jer kao stanovnici Zapadnog Berlina nisu morali da služe armiju. Mnogi studenti  stigli su  u ovaj grad, jer „ovde nije nikada bilo dosadno“, a i život je i danas ovde jevtiniji nego u bilo kom drugom gradu u Nemačkoj.

Umesto kritičkog mišljenja treba da postoji samo propaganda „nevladinih“ organizacija. Svako ko odstupa od zacrtane linije postaje sumnjiv. „Nevladine“ organizacije preuzele su ulogu rimokatoličkih inkvizitora

Igrajući ping-pong sa prijateljom Tojfelom, razgovarali ste i o zajedničkom drugaru Raspeu.
Dobro se sećam našeg poslednjeg susreta. Posle atentata na Rudija Dučkea, 11. aprila 1968, studentski pokret počeo je da se raspada na više frakcija. Jedni su se vratili običnom, građanskom životu, drugi su se odali alkoholu ili drogi, a treća grupa je stvorila tajne terorističke ćelije. Raspeov i moj anđeo čuvar bio je naš profesor Klesens. On je sve to jasno video i hteo je da nas zaštiti od besmislenog ilegalnog rata. Ispravno je pretpostavio da su mnogi studenti hteli da vode terorističke akcije protiv zapadnonemačke države i američkih vojnih objekata. Klesens je uspeo da za nas nađe posao na univerzitetu. Bili smo njegovi asistenti. Koliko se sećam, bilo je to 1972.  godine, Raspe mi je prišao i u poverenju kazao da se upravo stvara Crvena vojna frakcija, te da on namerava da im se priključi. Tražio je od mene da to i ja uradim. Ja sam, međutim, tu ponudu odbio. (Rudi Dučke je odbio da se pridruži toj militantnoj grupi, jer je, kao i ja, video da je takva borba unapred osuđena da neuspeh.) Možda nisam dovoljno lično hrabar? No, verujem, da je glavni razlog za takvu moju odluku bio u mom uverenju kako je država jedva čekala da mi studenti uradimo takvu glupost. Zapadnonemačka policija i političari samo su čekali da dođe do takvog razvoja događaja, kako bi dobila opravdanje da ojačaju represivni aparat protiv kritičkog mišljenja. Raspeu sam otvoreno kazao, bude li se on pridružio toj militantnoj grupi, najkasnije za tri godine doći ću mu na sahranu. Moje predviđanje se, na žalost, ostvarilo, jer je on tragično završio u zatvoru. Smrt je zadesila nekoliko mojih drugara iz studentskih dana: Rauh i Vajsbeker bili su ubijeni u Zapadnom Berlinu od američke policije. Filmski režiser Majns umro je u zatvoru Štamhajm. Stupio je u štrajk glađu i izdržao „do kraja“, a Raspe je izvršio samoubistvo ili je u zatvoru bio ubijen.

I 1989. godina takođe predstavlja datum u posleratnoj nemačkoj istoriji. Da li je stvarno došlo do ujedinjenje Nemačke?
Godine 1989. nije došlo do istinskog ujedinjenja do tada podeljene Nemačke. Istočni i zapadni deo zemlje nisu se ujedinili na osnovu narodnog ustanka, već je to bilo delo finansijskog kapitala, a on naravno nije bio zainteresovan da dođe do istinskog vaskrsa nemačke nacije. Uništavanje nacionalne tradicije, koje su Amerikanci sistematski sprovodili od 1945. godine, nije ostalo bez posledica. Nemačka je u daleko većoj meri od ostalih zapadnoevropskih zemalja prekinula sa svojom sopstvenom tradicijom i nekritički preuzela američke vrednosti. Nisam jedini koji tvrdi da Nemcima preti da kao suvereni i slobodan narod nestanu sa svetske pozornice. Prilikom ujedinjenja nije poštovan sopstveni ustav. On je naime predviđao da, ako dođe do ponovnog ujedinjenja Nemačke, tada treba izglasati novi ustav. To nije urađeno, već je zapadnonemački ustav preuzet i postao je važeći i za novu, ujedinjenu Nemačku. Očevidno je kapital želeo da izbegne stvaranje istinskog narodnog pokreta i da na dnevni red ne dođe „nemačko pitanje“. Niko stanovništvo u Istočnoj Nemačkoj nije pitao da li ono prihvata zapadnonemački ustav. Mediji su govorili o „istinskoj, narodnoj revoluciji“, no narod zapravo niko nije ništa ni pitao. Blagodareći američkoj politici i njima odanim „nevladinim organizacijama“, tokom procesa ujedinjenja vođena je neviđena antinemačka kampanja i to u samim vodećim nemačkim medijima. U ovom je naročito prednjačio bulevarski list „Bild“. Za reč su se javljali „zabrinuti antifašisti“, koji su ne trepnuvši okom, imenovali Nemce kao „narod ubica“. Sva ostala nemačka štampa poslušno je sledila ovaj kurs.

Što je to „politička korektnost“, to ste sami osetili na sopstvenoj koži. Dali ste nekoliko intervjua, gde ste se kritički osrnuli na stanje nemačke nacije danas. Protiv Vas vodila se žestoka kampanja godine 1998/99. Ona se ponovila godina 2005. Kako ste izdržali sve te pritiske?
Ubeđen sam da govorim i u ime „tihe većine“, koja zbog raznih razloga, ne može da artikuliše ono, što većina Nemaca oseća. Ukratko, kada govorimo i o mom primeru, onda je tu reč o pokušaju da se „intelektualci disciplinuju“. Skandal se sastoji u tome da država želi da univerzitetskim profesorima propiše šta smeju da kažu a šta ne, te u kojim novina intelektualac sme da objavljujuje, a u kojima to nije poželjno. Ovo je naravno neprihvatljivo. Ja nisam samo branio sebe, nego i princip slobode govora. Pa, to je čak i gore nego u Istočnoj Nemačkoj, u kojoj je postajala institucija zvana cenzura. Danas, na Zapadu, takva institucija nije ni potrebna, jer je ona smeštena u glavama ljudi. Ljudi sami sebe cenzurišu. Ova cenzura daleko je opasnija od one u Sovjetskom Savezu i bivšoj Demokratskoj Repubili Nemačkoj. Reč je o prostoj denuncijaciji i hajci protiv mene, u kojoj su učestvovali politički korektni novinari i neke nadobudne „kolege“ sa mog univerziteta. Sud je na sreću odbacio njihove optužbe.

Kako objasniti, da je broj „nevladinih organizacija“ u Nemačkoj daleko brojniji nego u ostalim zemljama Zapadne Evrope?
To je činjenica. Najaktivnija „nevladina organizacija“ zove se „Antifa“. Koji smisao može da ima takva antifašistička organizacija danas? Sem toga, fašizam nije bio nemački pokret, već italijanski. U svakom slučaju, tim imenovanjem, te „nevladine organizacije“ stiču alibi da mogu i da postoje i danas, godine 2010. Njihov je zadatak da u Nemačkoj neprestano otkrivaju opasnost od „oživljavanja neonacizma i fašizma“.  Oni su za svoj posao dobro plaćeni od same nemačke države, te od američkih fondacija. Kada se malo bolje pogleda rad „Antife“, vidi se da zapravo ta „nevladina organizacija“ ima prevashodni zadatak da suzbija svaku slobodnu reč. „Antifa“ liči na jezuite, na „intelektualnu“ policiju, koja budno pazi da se nigde ne objavi neka misao koja se bavi tabu temama. Navodne „antifašističke“ organizacije predstavljaju veliku opasnost za slobodu govora i ako se danas neko ponaša fašistički, onda to slobodno možemo da kažemo upravo za samozvane „antifašističke“ i slične „nevladine“ organizacije. Navodni „antifašisti“ su netolerantni prema svakom čoveku koji ne deli njihovo mišljenje. Jezik tih „nevladinih“ organizacija jeste jezik netolerancije, denuncijacije i mržnje. Reč je o sebičnom, paraziterskom sloju društva, koji nastoji da opravdane težnje nemačkog naroda ka punom suverenitetu denuncira kao „opasnost po svetski mir“.

Vi ste sa Dučkeom napravili koncept stranke Zelenih. Kakvo mišljenje imate o toj partiji?
Najgori rukovodeći kadar od svih nemačkih političkih partija imaju Zeleni. Do juče su  neki od njih pripadali maoističkom pokretu ili su bili bliski krugovima terorističke organitacije „RAF“. Preko noći su radikalno promenili svoje mišljenje, slavljeni kao „pouzdani prijatelji SAD-a“ i time su praktični postali nedodirljivi. Niko više nije smeo da ih kritikuje. Glavni pokretači Zelenih bili su desnokonzervativni političari: Grul iz Hrišćansko demokratske stranke (CDU), Špringman  iz Udruženja seljaka i penzionisani tenkovski general Bastian i njegova prijateljica Petra Keli. Rudi Dučke je odmah shvatio važnost tih ideja i stupio je u kontakt sa njima. Dučke i Keli planirali su da ovu partiju upotrebe kako bi stvorili neku novu stranku „Narodnog fronta“. Dučke je umro u decembru 1979, a Bastian i Keli su izvršili samoubistva. Grul, Špringman i ostali konzervativni političari bili su ubrzo marginalizovani. Tako su njihove pozicije zauzeli ljudi koji nemaju nikakve veze sa zelenima: Joška Fišer, Daniel Kon Bendi i Šmirer. Prijatelj Fišera, Šmirer, oko 1973 godine, nije skrivao svoje simpatije za „RAF“.  Šmirer je takođe svojevremeno posetio Kambodžu i slavio Pol Pota i njegove „revolucionarne programe“. Masovna ubistva u Kambodži, Šmirer je slavio kao „kulturnu revoluciju“. Identičan proces tekao je ne samo kod Zelenih, nego i kod zapadnoberlinskog dnevnog lista „Die Tageszeitung“. Oni su preko noći odbacili svoje revolucionarne ideje i odustali od borbe protiv američkih imperijalističkih ratova. Odjednom su počeli da propovedaju kako se njihovi najvažniji politički ciljevi odnose na ekološka pitanja. Odbacili su svoje maoističke uniforme i počeli su da se hrane isključivo sa zobenom kašom, jogurtom, voćem i povrćem.

Mnoge od njih ste i lično poznavali. Kako mišljenje imate o njima?
Joška Fišer me podseća na američkog gangstera, koji je odjednom postao šef policije u Čikagu. Samo da spomenem, da je bilo govora da Joška Fišer, posle smrti Badera, postane novi šef terorističke grupe „RAF“. On je učesvovao u brojnim militantnim akcijama. Fišer nije bio student, nego kriminalac, spretan i lukav, no potpuno neobrazovan. Neko mu je, pretpostavljam, izračunao koliko godina će morati da sedi u zatvoru ako ne prihvati ponudu policije i počne da radi za njih. Tako je počela politička karijera Fišera. Kao nemački ministar spoljnih poslova ubeđen sam da će ući u istoriju kao izdajica nemačkih nacionalnih interesa. Što se Bendita tiče, on takođe nije intelektualac. Tekstove koji su objavljeni pod njegovim imenom, to znam pouzdano, on nije sam pisao, jer on nije ni umeo da piše. Članke su mu pisali drugi. On je uspešan zabavljač na raznim televizijskim kviz emisijama. Očevidno ima moćne prijatelje, koji su mu omogućili da napravi karijeru.

Rudi Dučke imao je običaj da kaže:  „Ako ne provociramo, niko nas neće primetiti.” Ni u naše vreme ne ide bez provokacija?
Nemamo drugog izlaza. Valja izazivati, ali, razume se, u okviru ustava i zakona. Danas postoje toliki tabui – naročito u Nemačkoj – o kojima je zabranjeno da se razmišlja! Protiv onih koji krše tabue vode se pravi krstaški ratovi.

Jedan od tabua sigurno predstavlja i nemačka krivica. Kakav je Vaš odnos prema tom pitanju?
Razume se da mi ne pada na pamet da tvrdim kako Nemačka nije počinila zločine u Drugom svetskom ratu. U ime nemačkog naroda počinjeni su grozni zločini, no ne samo prema Jevrejima, nego i prema Poljacima, Rusima, Srbima. No, sada je godina 2010, i pitanje nemačke krivice ima svoju političku dimenziju, da bi se opravdala današnja politika Vašingtona prema Nemačkoj. Posle 1945 godine Nemačka je bila kažnjena tako što joj je oduzeta jedna trećina teritorije. Te čisto nemačke oblasti pripojene su Poljskoj. Oko 15 miliona Nemaca na taj način je izgubilo svoje kuće i imanja: svi su postali izbeglice. Zločin ne može da se opravda zločinom. Da Nemačka ne bi diskutovala o tom bolnom pitanju, američke okupacione snage smislili su parolu: „Dajte Nemcima da se bogate, da dobiju stomake i tako postanu impotentni!“ Za razliku od Sjedinjenih Država, Staljin je imao daleko pravedniji plan kako da se reši nemačko pitanje. On je jasno hteo da se suprostavi američkim planovima o duhovnom uništenju nemačkog naroda. Nacistička diktatura bila je strašna, no ona je trajala 12 godina, a nemačka istorija traje preko hiljadu godina. Zašto da redukujemo svu nemačku prošlost samo na ovih dvanaest godina? Za zločine su odgovorni pojedinci i organizacije, ali ne može se tvrditi da su Nemci „narod ubica“. To nije samo nemoralno, već predstavlja i laž i treba da posluži kao sredstvo ucene, da bi se Nemačka prisilila da neprestano daje ustupke. To je velika nepravda. Kada Vam neprestano neko govori da pripadate „narodu ubica“, tada ćete Vi da jednog dana kažete, „dobro, ja više ne želim da budem Nemac“, ili ćete da se pobunite protiv takve vrste ucene.

Šta je Vašington naučio iz vijetnamskog poraza?
Vijetnam je za SAD bio veoma poučna lekcija. Uspostavljen je cilj: sopstveni gubici moraju da budu minimalni. Zato slike sa ratišta podležu cenzuri. Tokom vojnih operacija mogu da prisustvuju samo izabrani novinari. Američka javnost više ne sme da vidi strahote rata. Posle Vijetnama, američka vlada koncentrisala je interes medija na samu tehniku. Više nije dozvoljeno da se vide masovne civilne žrtve rata. Novinarima je dozvoljeno da prikazuju samo „čisti rat“, u kome nema razaranja i krvi.

Javnosti kao da se sugeriše da je reč o kompjuterskoj igri?
Upravo je to suština nove doktrine. Javnost Zapada ne sme da vidi kako rat stvarno izgleda „izbliza“. Da li Vam je palo u oči kako nema slika iz Iraka, sa mesta gde su Amerikanci uništili čitave delove Bagdada i ostalih gradova, gde je od početka američke intervencije ubijeno stotine hiljada civila? Imamo samo vesti koje govore o „američkim naporima“ da se unište pripadnici „terorističkih bandi“, te se izražava „duboka žalost“ što je pri tome poginuo i „izvestan broj civila“. Strahote rata ostaju sasvim nestvarne. Američka vlada je neprijatelja demonizovala, on je izgubio sve ljudske crte. Neprijatelj SAD je neman, sotona, te američke vojne akcije protiv takvog neprijatelja nikada ne mogu da budu „zločinačke“. Svaki takav rat je opravdan. Videli ste slike Si-En-Ena. Stari ljudi se smeju pred američkim kamerama, dok im okupator ulazi u Bagdad.

Tvrdite da su evropske zemlje bez suvereniteta i da se nalaze u vazalnom odnosu prema Vašingtonu. Ovo se naročito odnosi na Nemačku?
Ovo je priznao i Bžežinski. Pored privredne, dolarske, vojne i tehnološke nadmoćnosti, SAD nastoje da to dopune i nekom vrstom civilizacijske, ideološke hegemonije, „američkim načinom života“. Ovaj pojam podrazumeva ne samo način života, potrošnju, već i „industriju kulture“. Glavni cilj američke kulture leži u uništavanju tradicionalne evropske kulture. Amerika nastoji da uništi i stare azijske kulture, pre svega kulturu Kine, Indije i Japana. SAD „demokratizuju“, nivelišu sve oblike kulture. Kada Vašington govori o „kraju istorije“, on želi da kaže kako planira da se za sva vremena obezbedi i ovekoveči američka hegemonija.

To je, naravno, nemoguće …
Naravno. Vladajući establišment SAD više ne neguje kulturu dijaloga i kritike. Postoje samo fraze, reklame, slike koje nude nove produkte. Dominira „neutralan“, nepolitički ton. Svetskim morima kruži deset američkih nosača aviona. Oni su u akciji dvadeset i četiri časa dnevno. Samo SAD mogu sebi da priušte ovako skup luksuz. Njihova nadmoć i bogatstvo deluju fascinantno. Ali, naše evropsko ili kinesko pamćenje mnogo je starije od Vašingtona i poznato nam je iz istorije da nijedna svetska sila nije mogla večno da se održi.

Odakle Vašingtonu preti opasnost?
Ne od spoljnih neprijatelja, već „iznutra“. U poslednjih pola veka u SAD su stigli neevropski emigranti, tako da će belo, evropsko stanovništvo postati manjina. Kao radnici biće najbrojniji oni iz Južne Amerike. A privredna i naučna elita postaće Azijci, pre svega Kinezi. I Bžežinski izražava strah da će u skoroj budućnosti američka elita postati „azijska“. Kada? Neki govore za dvadesetak godina, drugi veruju ranije.

Šta danas znače pojmovi „levičar“ i „desničar“?
Ja sam ostao veran mladalačkim ubeđenjima. Dakle, nisam se promenio ja, kako tvrde kritičari, već politička situacija. Levičari su 1968. igrali na ulicama Berlina i izvikivali imena Ho-Ši-Mina i Če Gevare, zalagali se za prestanak bombardovanja Vijetnama. Sada su levičari postali deo „državnog aparata“. Napad na anglosaksonski imperijalizam, ili pozivanje na nemačku tradiciju levičari kvalifikuju kao „provokaciju nedemokratskih i neofašističkih snaga“. Levičari u Nemačkoj su podržali bombardovanje Srbije i Iraka i postali zagovornici američkog imperijalizma. Tako je ispalo da moja izlaganja prati veoma pažljivo „desna Nemačka“. Eto kako život može da se poigra sa ljudima i njihovim idejama!

Ima u Vašem izlaganju i mnogo ličnog? Oseća se gorčina. Neki vaši drugari iz 1968. danas su ministri. Da li i to igra neku ulogu?
Igra, utoliko što sam bio užasnut kako ljudi mogu preko noći da odbace ideale i ulaze u uloge „važnih političara“. Užasava me neprikrivena mržnja tih ljudi prema sopstvenom, nemačkom narodu. U korpu za otpatke bacaju se velika dostignuća nemačkog radničkog pokreta, nemačkog konzervativizma i liberalizma. Ja, naprotiv, mislim da evropska kultura može biti samo suma različitih, nacionalnih kultura, a ne neka amorfna masa utopljena u zajednički kotao kao jedinstvena „koka-kola kultura“.

O „šezdesetosmašima“ kao pokretačima „elegantnog masovnog ustanka“?
Mi, nezadovoljni, revolucionarni studenti iz ’68, ličili smo na partijske agitatore ili sveštenike-misionare. Mi smo više slutili šta se događa sa našom Nemačkom i Evropom posle 1945. godine, nego što smo znali da odgovorimo na pitanje, u kom smeru se odvijaju te promene. Osećali smo da se nešto loše događa sa našom nacijom, no nismo umeli da precizno odgovorimo šta i kako. Da je naša generacija iz ’68 postala „meka“, to mogu danas da objasnim time, što je vladajuća elita jasnije videla od nas studenata, šta ima da se radi. Oni su, naime, racionalno proračunali i rešili da, kada se mi malo „izduvamo“, da nas onda prime u svoje redove i lepo „nahrane“. To se zaista i dogodilo. Velika većina revoltiranih mladih postali su ubrzo deo vladajućeg aparata i veoma brzo su zaboravili svoju revolucionarnu prošlost. Za neposlušne, vlast je takođe imala recept: takvi su bili sudski proganjani, na svakom koraku su ih pratili doušnici, zabranjen im je bio rad na univerzitetima i državnim ustanovama. Karijeristi među bivšim pobunjenim studentima brzo su se prestrojili.

Iako ste 1968. bili marksista ne govorite o radničkoj klasi.
Nama je 1968. bilo jasno da je „radnička klasa“ prestala da važi za realnu istorijsku snagu. Bili smo ubeđeni da je proces „prevaspitanja“ i „denacifikacije“ bio katastrofalan po Nemačku. Zadatak Dučkea i našeg kruga videli smo u tome, da nemačkom narodu povratimo dostojanstvo i identitet. Borili smo se protiv toga da nemačku istoriju i naciju pišu i određuju strane sile. Zalagali smo se za vaskrs nemačke nacije, koji bi uključio stare nemačke vrline: solidarnost, odgovornost, marljivost i toleranciju. Amerikanci su posle 1945. pokušali da nas ubede da su te vrednosti trajno kompromitovane nacizmom, te da Nemci ne smeju više da se pozivaju na njih.

Svaka opozicija u današnjoj Nemačkoj, koja se poziva na „nacionalnu tradiciju“, dobija etiketu da je „ekstremna“ ili „neonacistička“. Kako se odbraniti?
Jasnim i preciznim jezikom, snagom argumenata. Vladajuće stranke i nevladine organizacije, koje im služe, pokazuju da opasnost od novog totalitarnog društva dolazi od njih samih. Posle pada Berlinskog zida, mi na Zapadu imamo sve očevidniju koncentraciju moći. Kapital, mediji i politika predstavljaju „sveto trojstvo“ nekontrolisane vlasti ne samo u SAD, nego i u Evropi. Najuticajniji ljudi Zapada često podsećaju na ljude iz nomenklature Varšavskog pakta. Da bi sačuvao privilegije, establišment se služi manipulacijama, potkazivanjima i nastoji da kriminalizuje svaki pokušaj istinske opozicije. Tom cilju služi i „politička korektnost“. Nevladin sektor ovde igra važnu, nečasnu ulogu. Ovim manevrom se isključuje svaka pomisao na sopstveno razmišljanje i želja za nacionalnom slobodom. Već i samo pozivanje na nacionalnu istoriju žigoše se kao „desni radikalizam“.

Nacionalno pitanje?
Francuski predsednik general De Gol, prvi je posle 1945. godine, na Zapadu progovorio o ideji otadžbine i vaskrsu francuske nacije i time je pružio otpor ideologiji Sjedinjenih Država, koja propagira internacionalizam i globalizam, a time zapravo misli na dominaciju američke valute, kao globalne, i prevlasti američkog kapitala. Za razliku od Francuske, u Nemačkoj je nacionalizam posle 1945. godine poražen. Uništene su Pruska, velikonemačka tradicija i njena elita. U Nemačkoj danas o nacionalizmu i naciji govori samo desnica, no ona nije zastupljena u parlamentu, a time nema nikakav uticaj u nemačkoj politici. Studentski protest u Nemačkoj 1968. godine, posedovao je više slojeva, no glavnu ulogu u tom pokretu igrali su studenti iz Istočne Nemačke – kao što smo bili Rudi Dučke i ja – koji su stigli u Zapadnu Nemačku. Agitovali smo kao „levičari sa desničarskim idejama“. Slovom, naše ideje bile su antikomunističke, antiameričke i antiimperijalističke. Mi smo se zalagali za socijalnu revoluciju, ali koja bi bila povezana sa nacionalnim oslobođenjem Nemačke. Zalagali smo se da Nemačku teritoriju napuste američke i sovjetske okupacione trupe. Zbog toga smo mi studirali Ota Bauera i Staljina, jer su se oni bavili nacionalnim pitanjem. Moja generacija studenata zalagala se za nacionalno oslobođenje Vijetnama, istočnoevropskih zemalja i za ujedinjenje Nemačke. Kako sam već malo pre kazao, 1989. godine, došlo je do ujedinjenja, no ne kako smo mi zamišljali. Sovjetske trupe su se povukle, a američka armija je i dalje prisutna u Nemačkoj. Sjedinjene Države i dalje odlučuju o bitnim pitanjima naše zemlje i svaki pokušaj da Nemci vode nezavisnu politiku, Vašington i njene „nevladine organizacije“ denunciraju kao „fašizam“. Ubeđen sam, da će Nemačka jednog dana da zadobije svoju nezavisnost i da će to postići u saradnji sa ostalim evropskim ravolucionarima, koji su zalažu za puni suverenitet evropskih država.

Govori se o opasnosti koja preti i Nemačkoj. Odakle je opasnost?
Od dobro organizovanih religioznih, pre svega islamskih grupa, koje uopšte nemaju nameru da se integrišu u zemlje koje su ih prihvatile i pružile im utočište. Te grupe ubiru porez od vernika, tu nalaze regrute za terorističke akcije i indoktriniraju omladinu. U Berlinu ovo važi za deo grada Krojcberg, gde i ja živim. U mojoj ulici, kvartu, primećujem stvaranje geta. Nemci se sele u „nemačke“ delove grada. Sa ovim „osvajanjem“ Zapadne Evrope ide i ilegalna trgovina drogom, prostitucija. Kako te organizacije imaju para, one korumpiraju policiju i političare.

U Nemačkoj ima oko 8 odsto stranaca. Slična je situacija u celoj Zapadnoj Evropi. Šta je glavni problem integracije stranaca u nemačko društvo?
Štampa uglavnom ističe mržnju Nemaca prema strancima. Ovo, po meni, nije veliki problem. Stvar je pre u ponašanju stranaca: ono dovodi nemačko društvo do ozbiljnih problema. I Zapadnoj Evropi uopšte preti opasnost od getoizacije, kakva, na primer, postoji u SAD. Evropski gradovi  sve više počinju da liče na geta, kakva smo do pre dvadesetak godina mogli da vidimo samo u Americi i Aziji. U njima ne žive samo „mirni i vredni gastarbajteri“, nego islamski fundamentalisti, koji su ovde našli utočište i spremaju se za „sveti rat“, pre svega u zemljama odakle su stigli. Tako i nemački gradovi postaju delovi „ratnih područja“. Te militantne grupe krajnje se neprijateljski odnose prema nemaloj evropskoj tradiciji i hrišćanskim vrednostima.

Nemački mediji uopšte ne govore o tome, nego…
Da, oni neprestano upozoravaju svet od „nemačke opasnosti“ i da navodno Nemci ne vole strance. To međutim uopšte nije glavni problem, jer Nemci po ovom pitanju nisu ništa drugačiji od ostalih zapadnoevropskih država. Čak većina ispitivanja pokazuju kako stranci tvrde da su Nemci po tom pitanju daleko tolerantniji od, recimo, Francuza ili Italijana. No, kako rekoh, to nije glavni problem. Bitno pitanje jeste: kako da nemačko i zapadnoevropsko društvo odgovori na pojavu stvaranja islamskih geta u Berlinu, Esenu, Bohumu, Marselju, Lionu, Birmingemu? Živeći u getu, ti stranci razbijaju naše društvo. Evropski gradovi predstavljaju viševekovni proces, u kome su učestvovali svi delovi društva: plemstvo, građanstvo, crkva, univerzitet. To se ogleda i u arhitekturi grada. Sada odjednom se menja i arhitektura grada i njen socijalni karakter. U nemačkim gradovima odjednom žive ljudi koji nemaju nikakve veze sa našom kulturom i tradicijom. Da budem sasvim jasan. Ja kao Nemac počinjem da se u mom gradu Berlinu osećam neprijatno. Neki delovi Berlina počinju da liče na delove Istanbula ili Kaira. „Nevladine“ organizacije i vodeći mediji žele da se o tome uopšte ne govori. Svaki pokušaj da se kritički raspravlja o poplavi islama u Nemačkoj, „nevladine“ organizacije etiketiraju kao „nemački nacionalizam“. Od „nevladinih“ organizacija u tom poslu naročito je aktivna „Antifa-Linke“. Oni su usko povezani sa uticajnim medijima u Nemačkoj i iz anglosaksonskih zemalja. „Antifa“ pokušava da za sebe pridobije i deo inteligencije sa nemačkih univerziteta. Njihov glavni program sastoji se u tome da se o nekim pitanjima ćuti. A taj sistem ima i mafija: ako ćutiš, onda si priznat kao „naš“. Ukratko, pitanje problema stranca predstavlja jednu od tabu tema u nemačkom društvu. A ako se o tome govori, onda ne treba da se govori na način kako to oseća ogromna većina Nemaca, nego kako nam nameću „nevladine“ organizacije.

Koja je uloga „nevladinih“ organizacija u Nemačkoj?
Čak 160 miliona evra godišnje, prima „Antifa“ i slične „nevladine“ organizacije za borbu protiv „desničarskih pokreta“ i antisemitizma. U tu borbu uključeni su čitavi timovi sociologa, psihologa, novinara, socijalnih radnika. To su moderni misionari, koji se brinu za „spas duše“. Ti agitatori zadovoljno trljaju ruke. Država je za njihove projekte široko odrešila kesu. Ti agitatori žive od denuncijacije. Svaki kritički duh u medijima, na univerzitetu ima da se iskoreni. Umesto kritičkog mišljenja treba da postoji samo propaganda „nevladinih“ organizacija. Svako ko odstupa od zacrtane linije postaje sumnjiv. „Nevladine“ organizacije preuzele su ulogu rimokatoličkih inkvizitora. Tako se na Slobodnom univerzitetu glavni inkvizitori zovu Štes, Nidermajer i Hajo Funke. Oni neprestano insistiraju na „opasnost od oživljavanja neonacizma u Nemačkoj“ i zato od države primaju ne male sume novca.

Kojim misliocima pridajete veliki značaj u sopstvenim razmišljanjima?
Konzervativni filozofi kao Šmit i Frajer, posmatrali su naciju kao nešto što je mnogo starije od klasnog društva. Po njima za svaki narod postoji neki izvor, „nomos“, „topos“, mesto koje nastavlja da živi kroz vekove i to uprkos istorijskim promenama. Šta to znači? Svet i pre i posle Oktobra 1917, sa pravom veruje da postoji „ruska duša“, ili nemačka „ideja države“ ili „italijansko umeće življenja“. Ruski aristokrata i filozof Bakunjin zalagao se, na primer, da se Rusija modernizuje, te da je potrebno da Rusi uče od Zapada najnovija tehnološka dostignuća. No, Bakunjin je bio odlučno protiv toga da ruski narod pri tome izgubi sopstvenu kulturu i verovao je da će sačuvati svoj sopstveni ruski duh. Šmit se posle nemačkog poraza u Prvom svetskom ratu pitao, da li Nemci uopšte još imaju pravo da se zovu narod. Mali, slabi, aistorijski narodi prisiljeni su da prihvataju pokroviteljstvo velikih sila i time gube nezavisnost. Ti narodi više ne mogu samostalno da donose odluke. Oni su kao deca, koja nisu punoletna, pa velike sile preuzimaju starateljstvo nad njima. Narod po njemu nije socijalna kategorija, već politička i ona sadrži u sebi teološke, verske crte. A svaka politička kategorija mora da je u stanju da razlikuje, ko mu je prijatelj, a ko neprijatelj. Narod koji više nije u stanju da razlikuje i da samostalno određuje ko mu je prijatelj, a ko neprijatelj, prestaje da bude politički narod, već se pretvara u neku bezličnu masu, u testo. Pričati o ljudskim pravima, u kome narod više nema „neprijatelja“, jeste znak depolitizacije nacije. To je, dakle, znak da ga je pobednik i duhovno savladao. Sjedinjene Države upotrebljavaju ljudska prava kao instrumenat za promovisanje svojih sebičnih ekonomskih interesa. Demokratija i ljudska prava predstavljaju američku propagandu kako bi neprijatelja i duhovno okupirali. Pojam „političkog“ ima kod Šmita smisao distanciranja od liberalnog, anglosaksonskog shvatanja, kojim London i Vašington poslednjih dve stotine godina, uspešno dominiraju svetom. Nije dovoljno da se okupira određena teritorija. Neprijatelj je pobeđen tek kada je prestao da daje duhovni otpor, kada smo ga i duhovno okupirali, kada smo okupirali i njegovu glavu. Zbog toga je tako važno sačuvati jezik.

Nemačka je član Evropske unije. Nemačka poseduje ubedljivo najjaču privredu u EU. Kakve posledice to ima za Nemačku?
Kao prvo valja da se zna, da stvaranje ujedinjene Evrope, odnosno Evropske unije jeste delo birokrata. Evropski narodi nisu učestvovali u stvaranju Evropske unije. Iz Brisela se upravlja Evropskom unijom. Nacionalni parlamenti imaju sve manji uticaj na odluke Brisela. Odlučujuću reč u Briselu imaju američki i engleski interesi. Nemačka je bila prisiljena da uvede radnu snagu iz islamskih država. Smisao je bio da se uništi verska i kulturna homogenost nemačkog naroda. Nekontrolisani priliv islamskog stanovništva u Nemačkoj jeste jedna vrsta objave rata nemačkoj naciji. Namera je Vašingtona da na taj način Nemačku pretvori u multietničko i multikonfesionalno društvo. Objektivno gledajući, SAD i politika EU jesu nemački neprijatelji.

Vaš politički angažman nije neprimećen. Šta je cilj vaše aktivnosti?
Zalažem se da najzad dođe do dijaloga. Proces evropskog jedinstva ne treba da ima isključivo ekonomsku, nego pre svega kulturnu dimenziju. Ovo nije moguće postići sa evropskom političkom elitom i njenom birokratijom. Borim se za evropski kulturni identitet, u kojem će odlučujuću ulogu igrati evropski narodi. Meni je, razume se, savršeno jasno da to ne može da postigne pojedinac. Strane obaveštajne službe u Nemačkoj i ostalim državama EU, čine sve da onemoguće ovaj proces. Ovo se naročito odnosi na tajne službe iz, navodno, prijateljskih zemalja. U Nemačkoj su tako veoma aktivne američka i izraelska obaveštajna služba, dakle, CIA i Mosad. Ustao sam, recimo, u odbranu poslanika Bundestaga Homana. Protiv njega se digla „kuka i motika“. Zašto? Postavio je sasvim opravdano i bezazleno pitanje: koja je bila uloga Jevreja u boljševičkoj revoluciji i u Čeki? Ništa novo. O tome postoji nekoliko ozbiljnih naučnih studija, a poslednja potiče od genijalnog ruskog pisca Solženjicina. No, u Nemačkoj, očevidno, ova diskusija nije moguća. Čoveku su prosto „isključili mikrofon“. Tako svet može da vidi, kako konkretno demokratija deluje u Nemačkoj.

Prilično se stidljivo govori o demografskom stanju nemačke nacije. A i jezik, kojim govore vodeći mediji sve mi manje liči na nemački?
I to takođe predstavlja tabu temu. Pogledajte stanje u berlinskim obdaništima i osnovnim školama. Postoje razredi gde nemate nijednog nemačkog đaka, ili je samo učiteljica Nemica. Nemci izumiru, a o tome ne govore ni političari, a ni mediji.
Ovaj proces vidljiv je u svim evropskim zemljama. Tu valja spomenuti i problem jezika. Uvodi se neki „pseudoengleski“, ili kako ga zovu „bad simple English“. Sve je to jasan izraz porasta analfabeta u nemačkom i evropskom društvu. Deca u osnovnim školama ne poznaju ni najosnovnija pravila nemačke gramatike, a rečnik im se sastoji od svega nekoliko stotina reči. Umesto Šilera, Getea ili Humbolta, đaci znaju samo reklamne fraze.

Kakvo je stanje na nemačkim univerzitetima?
Univerzitet se uništava i na taj način što se uvodi „kvota za žene“. Na svakom univerzitetu mora da postoji toliki i toliki procenat profesorki. To se pravda potrebom da se „prekine sa diskriminacijom prema ženama“. Šta to znači? Bez obzira na to koliko jedan profesor bio sposobniji, recimo, kao matematičar, za redovnog profesora biće izabrana žena, jer tako nalaže zakon koji se bori „za ravnopravnost žena“. Slično je i sa partijskom pripadnošću. Ako ste član neke parlamentarne stranke, imate pre šanse da postanete univerzitetski profesor nego ako to niste. Tako na nemačke univerzitete dolaze „diletanti sa ispravnim partijskim knjižicama“ i „alibiprofesorke“.

Kako Vi vidite svoj narod danas, godine 2010? Kako biste definisali današnju Nemačku?
Kao demokratsku diktaturu. Dokaz su korupcija i afere, koje samo delom dođu u medije. Vlast poseduje klika, koja polako ali sigurno gasi tekovine demokratije. Stvarnih neslaganja među političkim strankama zapravo i nema. Postoji ritual i cirkus za široke slojeve, koji se preko televizije prenosi iz Bundestaga, na primer, debata o socijalnim problemima. Birači idu na izbore, ali zapravo ne odlučuju ni o čemu. Dve vodeće političke partije SPD i CDU, prodaju se pred biračima, kao što se prodaju poznate marke televizora ili automobila. Jednom rečju, pred birača se postavlja pitanje: „soni“ ili „filips“, „folksvagen“ ili „pežo“? Nemci su posle 1945. vaspitani da budu „narod bez tradicije i kulture“. Sa takvim narodom lako je manipulisati. Nemačka politička elita ne oseća nikakvu odgovornost prema sopstvenoj zemlji. Nemačka je posle 1945 godine, izgubila svoju sopstvenu elitu, te danas ima status američke kolonije. Vašington upravlja Nemačkom uz pomoć kolaboratera. Nemačka nacija danas bačena je u jedan aistorijski status, kako je govorio Karl Šmit. Nemačka je danas samo jedna od vazalnih država, kojom se upravlja iz Vašingtona. Moja zemlja jeste američka kolonija. Nemci su izgubili sposobnost da nastupaju kao narod. Prosto su se odrekli svih elemenata, koje jedan narod čini suverenim i slobodnim, a to su kultura, jezik, univerzitet, nauka, vojska. Nemački političari zastupaju američke i izraelske interese. Nemci treba da se pretvore u jednu amorfnu masu, koja je izgubila pamćenje. Nemačka armija stoji pod američkom komandom. Evropski otpor američkom imperijalizmu može da se organizuje samo na osnovu nacije. Da bi se Nemačka oslobodila od američke dominacije i okupacije, to može da se izvede samo kao nacionalno oslobađanje.

Evropski narodi nisu učestvovali u stvaranju Evropske unije. Nacionalni parlamenti imaju sve manji uticaj na odluke Brisela. Odlučujuću reč u Briselu imaju američki i engleski interesi

Teze nemačkog političara Tila Saracina izazvale su najrazličitije odgovore. Kako tumačite da se rasprave u vezi sa njegovim pogledima, vode sa toliko emocija i da su izazvale tako žučne reakcije, u inače mirnom, pa pomalo i dosadnom političkom životu Nemačke?
Pre svega je važno da kažem nekoliko reči o samom Saracinu. On je ne samo studirao ekonomiju nego je i uspešan stručnjak za finansijska pitanja. On je neko vreme bio i šef finansija u Berlinskom senatu. Zbog očevidno uspešno obavljenog posla, bio je pohvaljen i ubrzo postavljen na jedno od najodgovornijih mesta u Nemačkoj Saveznoj banci. U Berlinu se na licu mesta upoznao sa tim koliko novca država mora da troši od svojih poreskih obveznika, za porodice sa mnogo dece, za nezaposlene, koji godinama „ne mogu“ da nađu posao, na gastarbajtere koji ne žele da rade, a primaju socijalnu pomoć od nemačke države i tako dalje. Ovi stranci, „gastarbajteri“, dolaze uglavnom iz islamskih zemalja: Turske i arapskih država. Deca iz tih muslimanskih država nerado idu u školu i često ne završe ni osnovnu školu, govore veoma loše nemački, premda su rođena u Berlinu, Hamburgu ili Minhenu. Jednom rečju, odbijaju da se integrišu u nemačko društvo. Deca i omladina iz islamskih porodica spremaju se samo za jednu stvar: da se bogata Nemačka materijalno brine za njih do kraja života. Nemačkoj su ovde vezane ruke, jer Evropska unija propisuje da je naša država dužna da hrani i one koji ne žele da rade. Emigranti iz islamskih zemalja uglavnom su ljudi sa niskim ili nikakvim obrazovanjem, te kao takvi ne mogu da doprinesu mnogo tehnički visokorazvijenoj zemlji, kao što je Nemačka. Sem toga, u zemljama Evropske unije neguje se jedna vrsta političkog islama, koji je naročito dobro povezan sa muslimanskim državama, gde NATO vodi ratove protiv „islamskog fundamentalizma“.
Saracin je otvoreno progovorio o konkretnim problemima sa  muslimanskim emigrantima u Nemačkoj i EU, a sa druge strane ukazao je na propust u pravnom sistemu Evropske unije, koji je onemogućava da uspešno rešava pitanja islamskih emigranata. On je takođe ukazao na činjenicu, da hrišćanska tradicija u sebi nosi jedan pozitivan, „produktivan“ aspekt, dok se za islam to ne može tvrditi. Naprotiv, muslimanska kultura pre predstavlja suštu suprotnost našoj evropskoj, hrišćanskoj tradiciji. Islam je tokom svoje istorije uglavnom proizvodio bedu, negovao porodice sa velikim brojem dece, a njihova društva bila su neproduktivna i tehnološki zaostala iza hrišćanske Evrope.
Sem toga, Saracin je izrazio zabrinutost za porast uticaja militantnog islama u gradovima Zapadne Evrope, a on može da stvori klicu i klimu mogućeg građanskog rata u Nemačkoj i zemljama EU.
Političke elite Nemačke i EU su do sada zatvarale oči pred tim problemima. Njima je pre svega bilo stalo da na izborima pobede, pa su im trebali glasovi i muslimana, jer nemali broj njih poseduju nemačko državljanstvo. Sem toga, izvestan broj samih Nemaca živi od ideologije „multikonfesionalnog“ društva. Čitava armija socijalnih radnika, vaspitačica u obdaništima i učitelja je zaposlena na projektu stvaranja „multietničkog društva“. Koristi od nezaposlenih muslimanskih emigranata imaju i vlasnici kuća, jer im kiriju plaća država, pa tako imaju sigurnu zaradu. Od njih koristi ima i automobilska industrija, jer „gastarbajteri“ rado kupuju i nemačka kola. Politička elita Zapadne Evrope, a naročito Nemačke, izbegava da govori o tim gorućim problemima, jer se njeni članovi prosto boje da ne ugroze sopstvenu karijeru. Zastupati „politički nekorektne stavove“ znači sam sebi onemogućiti napredovanje u karijeri. Ovo se takođe odnosi i na novinare i medije. Ko o tome progovori, ubrzo mu se prikači etiketa „desničara“.
Jednom rečju, nemačka politička elita i štampa bila je jednodušna u osudi Saracina. Vladajuće nemačke političke stranke rešile su da Saracina kazne. Čak su neki predlagali da se protiv njega pokrene politički proces, jer on navodno podstiče mržnju protiv stranaca i islama. Ukratko, sve nemačke političke stranke podsećaju na ponašanje KPSS, kada je između 1970. i 1980. godine, vodila žestoku borbu protiv političkih disidenata. Vlast je prosto stvorila tabu teme, o kojima je bilo zabranjeno da se javno raspravlja. A takvu politiku danas sprovode zemlje EU.
Problem za nemačku političku elitu predstavlja Saracin, jer on nije neki nedoučeni, priglupi seljak iz nemačke provincije, ili ambiciozni polupismeni radnički vođa, već dolazi iz redova samog vrha finansijskog establišmenta. Da je on filosof, sociolog, novinar ili socijalni radnik, niko se ne bi mnogo uzbuđivao. Odmah bi mu prikačili etiketu „fašiste“, kako bi ga brzo i efikasno umirili i  odstranili iz javnog života. Saracin je dobio podršku ne samo od mnogih kolega iz sveta finansija, već i od visokih funkcionera iz krugova školstva i obrazovanja, koji primaju manje novca, jer veliki deo „kolača“ odlazi u džepove islamskih emigranata, koji imaju mnogo dece. Saracina takođe podržavaju mnogi iz vrha nemačke policije, jer je kriminalitet među islamskom omladinom u Berlinu i ostalim nemačkim gradovima, nekoliko puta veći nego kod nemačkih vršnjaka. Zabrinute su nemačke obaveštajne službe i armija. Postoje planovi za scenario, na primer: šta da se radi dođe li do rata NATO-zemalja protiv Irana, Somalije, Jemena ili Pakistana? Šta će da se dogodi, ako Izrael upotrebi atomsku bombu protiv Irana? Da li će islamska geta u Berlinu, Parizu, Birmingemu i ostalim gradovima Zapadne Evrope, postati takođe ratna poprišta? Ne preti li u tom slučaju opasnost da dođe do velikog talasa antisemitizma i to ne samo među muslimanskim stanovništvom, već i među  evropskim hrišćanskim  državama.
Jednom rečju, u ring je mogao da uđe samo čovek ugleda jednog Saracina, jer on je finansijski stručnjak najvišeg ranga, političar od ugleda i bankar. Tako je Saracin jedan od poslednjih „intelektualaca“, u tradicionalnom, evropskom smislu te reči. Njemu političari i mediji naprosto nisu mogli da začepe usta. Ako se i dalje nastavi sa nojevskom politikom „zabijanja glave u pesak“ tada će ubrzo ne samo Nemačka, nego i Evropa samu sebe uništiti i time ugasiti sopstvenu, veličanstvenu kulturu.

___________________

Izvod iz biografije

Bernd Rabel je rođen 1938. godine u brandenburškom gradiću koji se nalazi blizu Berlina. Bio je svedok istočnonemačkog narodnog ustanka 17. juna 1953. Neposredno pre podizanja Berlinskog zida (13. avgusta 1961) Rabel je prešao u zapadni deo grada i u jesen 1961 na Slobodnom univerzitetu upisao studije sociologije, filozofije i ruske istorije. Rudi Dučke i Bernd Rabel bili su najuticajnije vođe čuvenog zapadnonemačkog studentskog pokreta iz godine 1968. Doktorirao je i habilitirao na Slobodnom univerzitetu u Berlinu, na kojem je od 1973. godine  predavao sve do svog penzionisanja 2003. godine. Četiri godine (1987-1991) boravio je kao gostujući profesor u Brazilu. Krajem 1998. godine u „desničarskom“ studentskom udruženju „Danubia“ održao je predavanje o opasnosti nekontrolisanog priliva stranaca u Nemačku. Kao reakcija na njegov nastup, pokrenut je postupak sa ciljem da on bude odstranjen sa univerziteta. Sud je odbio taj zahtev.

12 коментара

  1. Odavno nisam procitao ovakav intervju, te odmah na pocetku upucujem iskrene cestitke gospodinu Nikoli Zivkovicu! Izvanredan razgovor sa umnim i hrabrim Rabelom – koji je susta suprotnost onom zlu, bedi, neukosti i slugeranjstvu, koje je kod nas posebno olicavao (sad vec pokojni) Nemac Cobel! Rabel je dotle vrhunski izdanak velike, klasicne nemacke kulture, i covek koji ne misli i ne govori “na dugme”. Zaprepascuje pritom sto je sve ono sto mi sa uzasom i gnevom primecujemo u Srbiji – Rabel odavno prepoznao u Nemackoj! Dakle, i njih su stisnuli, ne samo ove nase “goluzdravce”! Vidim u tome i tracak nade – kad je taj anglasaksonski smrad legao na celi svet, valjda ce se jednom naci i snaga koja ce odici taj smrad sa naroda i zemalja! Za kraj, sa zadovoljstvom citiram Rabelove opise Joske Fisera (zamalo da napisem “Joska Firera”) i Daniela Kon-Bendita (zovem ga Daniel Kon-Bandit), koji se predstavljaju kao “zeleni”, a u stvari su jurisnici nacistickog kova! Devedesetih godina su skoro svake veceri sa tv-ekrana javno mrzeli Srbe i predlagali njihovo unistenje! Rabel ih zna iz prve ruke, i evo kako ih lepo “uslikao”:

    “Joška Fišer me podseća na američkog gangstera, koji je odjednom postao šef policije u Čikagu. Samo da spomenem, da je bilo govora da Joška Fišer, posle smrti Badera, postane novi šef terorističke grupe ‘RAF’. On je učesvovao u brojnim militantnim akcijama. Fišer nije bio student, nego kriminalac, spretan i lukav, no potpuno neobrazovan. Neko mu je, pretpostavljam, izračunao koliko godina će morati da sedi u zatvoru ako ne prihvati ponudu policije i počne da radi za njih. Tako je počela politička karijera Fišera. Kao nemački ministar spoljnih poslova ubeđen sam da će ući u istoriju kao izdajica nemačkih nacionalnih interesa. Što se Bendita tiče, on takođe nije intelektualac. Tekstove koji su objavljeni pod njegovim imenom, to znam pouzdano, on nije sam pisao, jer on nije ni umeo da piše. Članke su mu pisali drugi. On je uspešan zabavljač na raznim televizijskim kviz emisijama. Očevidno ima moćne prijatelje, koji su mu omogućili da napravi karijeru.”

    Na isti ovaj nacin dali bi se opisati i vodeci ljudi sadasnje srpske politicke i “demokratske” “elite”. “Lita” – to vam je ono sto izlazi kad imate proliv – tacnije je ime za takve, nego rec “elita”! Samo, Srbija nema svog Rabela! Ona ima, od nabedjenih “sezdesetosmasa”, profesora Micunovica, koji u devetoj deceniji prica ludosti koje su negde u rangu ludosti onog Jove Kapicica. Kapicic, koji ima mnogo ljudi na dusi, hvali se time. Kao sto i Micunovic hvali “demokratiju” koja otvoreno nasrce na Srbiju, na drzavno pravo, na pravdu, na narod i buducnost naroda.

  2. Eto,nismo usamljeni.Postoji i prva i druga Nemacka.Dali kad cela Evropa postade angloamericka kolonija,Srbija moze da se suprostavi.Dali je u pravu bio Njegos kad je nazva”slamka medju vihorom,i tvrd orah” .

  3. Ово је копија мога коментара од 13.09. 2010. на чланак -Да ли ће Немци постати мањина у Немачкој-од Вашег аутора Мирослава Стојадиновића.
    Покушао сам на дискретан начин да скренем пажњу, на преписивачку праксу једног мањег дела Ваших аутора, чиме се подстиче стварање погрешног јавног мишљења.
    У том тексту се баш из оваквих глобалистичких медија, на које упозорава господин Бернд Рабел у овом тексту, сервира “преписивачка делатност” из медија тровача.
    О узроцима, који су довели до оваквог расплета случаја Саразин, ја сам указао на крају мог коментара-указујући још тада, да се ту радило о обрачуну Глобалиста са самомислећим интелектуалцима!. Моје мишљење се потпуно подудара са мишљењем г-на Рабела(крај мог коментара). Неки морају више да се баце на читање и учење, а мање да преписују глобалистичко испијање мозгова!
    Ако лаже коза-не лаже рог!

    13/09/2010 u 17:53
    Изјаве Тиле Саразина из јесени прошле године:
    -“Турци освајају Немачку исто тако као што су Косовари освојили Косово-помоћу високе стопе наталитета.“ и
    -Не морам одати признање никоме ко живи од државе, ату исту државу не прихвата, не брине се како треба за образовање своје деце и стално производи нове мале девојчице с фереџама.“
    Након тих изјава Бундесбанка је смањила његова овлаштења као члану управе банке и то 13.10.2009. год. након његовог разговора у 4 ока са председником Бундесбанке(Аксел Вебер).
    Али свему овоме је и тада предходила расправа на бројне реакције које су уследиле. Исто тако је јасно да ја Сарацин потомак француских емиграната након Вартоломејске ноћи, 23-24.8.1572. године, када је побијено, по проценама, до 50.000 француских протестаната(калвиниста или хугенота).Хугеноти нису никаква нација или национална група, како би се по писању аутора могао стећи утисак. Потомак и следбеник(како је могао употребити) су слични као отприлике Хималаји и Панонска низија.
    Текст је аутор писао раније или га је редакција објавила са једноседмичним закашњењем. Наиме, Сарацин и руководство Бундесбанке су прошле седмице постигли споразумни раскид Сарациновог чланства у управном одбору а званично је објављено у прођли четвртак. Интресантан је један податак из споразума-Саразин(65 г.) ће од 2014, г. па до смрти од Бундесбанке екстра, уз редовну пензију сваког 1.-ог у месецу добијати накнаду од 1.000 еура.
    Лепо, за дуг живот.
    Ово може, из нашег српског угла, бити као објашњење за све неверне Томе или оне који мисле да су „теорије завере“ плод домаће болесне маште.
    Саразин је типичан пример глобалистичког обрачуна са непослушницима,али, у којем је он само увећао свој банковни конто(платили су му-само да не смета више). Но, треба очекивати контрареакције, јер ипак је очигледно, Тило је забио прст у живу рану.
    Верујте ми на реч. Ко не верује, нека сачека.

  4. …Одличан итервју, ваљало би више оваквих чланака и са осталима из других Европских држава. Сигурно има још таквих који желе да сачувају, својим знањем своје земљњ из којих потичу. Ваљда ће и код нас многи видети да нисмо сами, који ће морати да промену мишљење, да виде ко им је пријатељ а ко није. Ваљда ће се европска ливада зашаренити. Са свим својим разликама, које постоје…

  5. Kako vreme prolazi i kako atlantski globalizam sve vise potapa drzave i narode, logicno je da nivo kriticnosti raste. Osnovna razlika proslih i sadasnjih kritika lezi u promeni njenog smera. Ranije kritike su pretezno bile usmerene na vazalsku (izvrsilacku) vlast, a autori najveceg svetskog zlodela su cesto ostajali u senci. Novu fazu kriticnosti, uslovno receno, donosi nam “PECAT” u broju 134- naslovom: “Treba dati i telo i dusu” (M.Vucelic i prof.Ratko Markovic), i posebno intervju sa Berndom Rabelom:”Evropska Unija je nemacki neprijatelj”. Rabel je izneo dokaze da je EU stvarno neprijatelj vodece drzave clanice EU-Nemacke, i potvrdio cinjenicu da Evropskom unijom ne upravljaju evropljani, vec SAD. Ako Unija unistava svoju clanicu – osnivaca Unije – sta ce tek uraditi sa jos neprimljenom Srbijom? Verovatno ce joj pomoci da sacuva svoju drzavnost, svoju ekonomiju, svoju kulturu i religiju,i tako onemoguci globalizaciju Evrope! Secam se reci naseg velikog drzavnika predsednika Tadica koji je jednom rekao:”Hajde da pobedimo Evropu”! Evropu, tj. Uniju neko ce sigurno pobediti, ali je malo verovatno da ce to uciniti njen vazal.

  6. Izvrstan intervju. Pohvala g-dinu Zivkovicu

  7. Ово је као да читате опис стања у данашњој Србији. Али буквално. Од а до ш. И то је само јасан показатељ да исти људи стоје иза невладиних организација, влада, медија и политичара који управљају Србијом и Немачком.

  8. Cini mi se da nije na odmet da ponovo kazem nekoliko reci povodom Rabelove izjave:”Evropska Unija je nemacki neprijatelj”. Trebalo bi na sve moguce nacine uveriti narod da EU u svom Programu nije predvidela da podize standard bilo kom narodu i njegovoj drzavi, vec naprotiv da razori drzavu i da je eksploatise. Globalizaciju evroatlantskog tipa niko ne treba da shvati kao neko udruzivanje ekonomija i kultura, vec iskljucivo kao odnos potpune zavisnosti od medjunarodnog kapitala, koji je Uniju i stvorio radi tog cilja.

  9. Sto se tice nemacke i nemaca ja zaista nebi mnogo komentarisao Zaista su to ljudi nad prirodne sposobnosti Ali kada su u pitanju Srbi i Srbija i tu dodamo nemce nijedna tema za razgovor nije zahvalna Toliko su ti nesporazumi doziveli nerazumevanja da su posledice pocele da ulaze u genetske kodove organizma srbske nacijeOd onog njihovog berlinskog kongresa sve je srba manje i manje Napravili su cirkusa u prvom svetskom ratu pa u drugom evo napravice i u trecem valjda treci put bog pomaze a i onaj u belom odelu je njihov sta vise reci Neplase se Srbi Srbi su boziji narod zato su i nebeski narod niko to nerazume samo mi srbi ali znate sta nemoze ovaj balkan da fukcionise bez Srba i Srbije Pogledajte ostale u EU koje su zemlje imale kolonije po svetu Sta su radili sa tim ljudima u tim zemljama dok nisu postale kolonije koliko ljudi je pobijeno da bi to sve polako izgubili i postali nesvrstani a zato su sada i najsiromasniji Rat nikada na zemlji nije ni prestajao samo je menjao metode i oblik Bio sam u EU na tlu Austrije i na tromedji Oseti se neki mir pogledom na svajcarsku u samoj Austriji srbin ima osecaj kao da mu je Austrija rezervna drzava bar se meni tako cinilo a sto se tice Nemacke instikt mi govori da netreba ni da pogledam na tu stranu Kada udjemo u EU kao da ulazimo u gasnu komoru koje su imali za vreme drugog svetskog rata nemci nemci su opasan narod i treba ih ignorisati znaci nikakav kontakt sa njima Nemci neznaju kada u Berlinu prsom zagrebu po prasini kod nas u Srbiji se zemlja trese i zato smo kivni na njih to tako fukcionise Neznam kako nemcima sva ta zajebancija sa srbijom ne dosadi I opet su oni po svetu sa oruzjem ali u mirovnim operacijama E pa vidite to sve kod celog sveta prolazi kod Srba ne poz

  10. Порука Milance Today at 10:18 am
    Политички скандал у Трогиру

    Већница СДП-а Хелена Новак сматра да Косово припада Србији и да су „нацисти из ЕУ дали Албанцима нову мафијашку државу”, што је изазвало бурне реакције
    Хелена Новак

    Од нашег сталног дописника

    Загреб – Познато је да Хрватска и све њене највеће политичке странке без обзира на идеолошку боју дају пуну подршку незаконито прокламованој независности Косова и Метохије, па тим снажније одјекне у јавности када неки усамљени појединац изнесе другачије мишљење о тој теми. Међутим, ово што се десило у Трогиру још није забележено на хрватској политичкој сцени – да активиста и локални представник једне велике странке као што је то СДП јавно у вези с Косовом иступи сасвим супротно од службеног става своје странке и државе.

    Млада већница СДП-а у Градском већу Трогира Хелена Новак, иначе секретар Изборног штаба те странке за 9. изборну јединицу, на све популарнијем „Фејсбуку” написала је да „демократија подразумева територијалну целовитост и сувереност међународно признате Републике Србије”.

    „Косово је српска аутономија, и по међународном и по националном праву покрајинској скупштини је надлежна републичка скупштина”, написала је Хелена Новак.

    У наставку своје преписке она истиче: „Косово је Србија, а то што се неко прави паметан у ЕУ, а никад на овим просторима није био, то је проблем, и то су нацисти новог доба. Косово је српска територија откада је света и века, разумеш – ово ће се ЕУ разбити о главу јер су дозволили Албанцима да имају још једну мафијашку државу.”

    Своје мишљење Хелена Новак написала је и о Албанцима: „Ако ћемо причати о Шиптарима, има их у Трогиру, имају златарне, пекаре, сластичарне. Варају, лажу, шверцају, дилају, пуцају, обрачунавају се на свој начин. Они су све само нису поштени, вредни и добри. То је смешно. Ал’ немам ја ништа против њих. Ја причам о Косову, српској аутономној покрајини.”

    Овакви јавни ставови 25-годишње већнице СДП-а изазвали су констернацију у политичким круговима овог далматинског града, али се она због тога превише не узбуђује. У најновијем „Националу” мирно је потврдила да су то њена размишљања и да то наравно нису ставови странке којој припада, већ њени лични, па су према томе њена приватна ствар.

    „Навела сам Косово само као пример, јер сматрам да је Европска унија направила погрешку с признањем ове државе, па се отворила могућност да још неки народи почну тражити своје право на осамостаљење, што, по мени, није добро. Међутим, још једном напомињем да су то моји лични ставови који немају везе са странком”, каже Хелена и закључује да је „цела ствар пренадувана и користе је неки људи из Трогира којима смета СДП.”

    А што се тиче односа с Албанцима она каже: „Имам пуно пријатеља албанског порекла, а како сам по опредељењу уверена левичарка, не мрзим никога друге националности нити вере и због тога они који ме познају знају да су ове оптужбе плод разних политичких игара, а у њима не желим учествовати.”

    СДП, иначе, има већину у Градском већу Трогира.

  11. Nebi mnogo o kosovu i metohiji samo me jedno interesuje Zar se nije znalo i nezna se u stvari sta se radilo citaviovih svi godina posle drugog svetskog rata Da se nezna koliko je srba pobijeno i likvidirano za ove sve godine da se moze pobiti toliko ljudi i da niko nije odgovoran to je nemoguce Dok je fukcionisala UDBA i OZNA bio je tajac a posle toga rokaj po srbima Ubijes srbina i taj ubijeni srbin je kriv Osamdeset i sedme sedam stotina sela na kosovu cisto albansko Nebi to tako bilo da albance nije neko podrzavao i finansirao u svolim zeljama za dozivljenim porazima na drugim bojnim poljima Danas suisti ti u mirovnim operacijama i doturuju srbima municiju kroz cevi a albanci su samo posrednici Voleli su albanci srbe samo mrtve a zbog novca vole i srbske bubrege i druge organe Dali Srbija ima tacan podatak koliko je Srba ubijeno na kosovu i metohiji od drugog svetskog rata do danas pa da vidite sta je ne genocid nego mnogo gore Nije mi jasno kako se ljudski rod na planeti zemlji ne stidi i ne srami u opste na kosovu a i na samoj planeti samo se cini zlo i zlo coveku a ne proziva se ko cini

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *