Ukrajina na putu Južnog toka

Piše Bogdan Đurović

Teško je zamisliti da bi Moskva odustala od Južnog toka pošto su u njega uvučene mnoge zemlje, po cenu izvanrednih napora ruske diplomatije, ali nije isključeno da bi projekat ipak, mogao da bude usporen

Za proteklih 19 godina, od 24. avgusta 1991. kada je proglasila nezavisnost od Sovjetskog Saveza, Ukrajina je načinila pun krug i vratila se praktično na isto mesto. Tako je novi predsednik Viktor Janukovič, zatekavši ruine od ekonomije i države koje mu je ostavio u nasleđe prethodnik Juščenko, učinio jedino što se može u datoj situaciji – zaokrenuo je ukrajinski brod daleko više ka istoku, ka Rusiji, odakle Kijev, kao što je vekovima radio, jedino i može da crpe realnu snagu. Njegovi prvi koraci bili su odustajanje od članstva u NATO-u i produžavanje dozvole boravka ruskoj ratnoj Crnomorskoj floti u Sevastopolju do 2042. godine. Nagovestio je Janukovič, doduše oprezno da ne naljuti zapadne „prijatelje“, i mogućnost nekih drugih oblika približavanja Rusiji, ali do sada, osim Sevastopolja, još uvek nije bilo konkretnih vojno-političkih intergacija Moskve i Kijeva.
Zauzvrat je od Gazproma već dobio dugoročni, desetogodišnji aranžman u snabdevanju Ukrajine prirodnim gasom, što je deo „harkovskog paketa“ koji su ugovorili Janukovič i Dmitrij Medvedev. Tako će Kijev godišnje inkasirati po četiri milijarde dolara, samo na osnovu specijalnih olakšica koje mu dodeljuje ruska država – koja se u korist bratske republike odrekla izvoznih taksi (ove dažbine su glavni zvor prihoda Kremlja). Već tada je, 30. aprila, premijer Vladimir Putin predložio potpuno ujedinjenje Gazproma i ukrajinske nacionalne naftne kompanije Naftogaz, koja kontroliše nadaleko čuvenu gasovodnu mrežu preko koje Rusija transportuje 80 odsto svog izvoza gasa za Evropu. Kijev je saopštio da će najozbiljnije razmotriti ovu mogućnost.

Ukoliko ne dođe do integracije ruske i ukrajinske naftne kompanije, Gazprom će nastaviti izgradnju Južnog toka, čime će Kijev biti potpuno isključen iz transporta gasa: Aleksej Miler, predsednik Upravnog odbora Gazproma

PONUDA KOJA SE NE ODBIJA
Međutim, Moskva je krajem prošle nedelje otišla i korak dalje. Predsednik UO Gazproma Aleksej Miler izneo je Ukrajincima „ponudu koja se ne odbija“: njegova kompanija će ukrajinskom stanovništvu iporučivati gas po unutrašnjim ruskim cenama, ako Kijev odobri ujedinjenje Gazproma i Naftogaza. Posle sastanka sa ukrajinskim ministrom energetike Jurijem Bojkom, Miler je poručio da bi Ukrajinci tada plaćali gas samo 60 dolara za 1.000 kubnih metara, što bi Kijevu donelo dodatni benefit od 3,16 milijarde dolara godišnje. Prema ruskoj ponudi, prvi korak ka potunoj integraciji dve kompanije bilo bi stvaranje zajedničkog preduzeća u koje bi ukrajinska strana unela svoja nalazišta i transportne kapacitete (gasovod), a ruska – nalazišta u zapadnom Sibiru i na jugu Rusije u istoj protivvrednosti. A ukupan udeo Naftogaza u ujedinjenoj kompaniji mogao bi da bude šest odsto. Kako je Miler saopštio, „danas se pregovori o zajedničkom preduzeću nalaze u naprednoj fazi“, a ministar Bojko je to potvrdio rečima: „Imamo potpuno razumevanje i jasno viđenje budućih perspektiva“.
Perspektive Kijeva i Moskve su, kako kažu, jasne. Ostaju, međutim, nejasne neke druge perspektive koje mogu mnogo više da zainteresuju naše čitaoce. A pre svega – šta rusko-ukrajinski gasni pakt može da donese Srbiji i da li to ima neke veze, i kakve, sa planiranim projektom gasovoda Južni tok?
„Pozicija Rusije je logična. Nama je potreban ukrajinski gasnotransportni sistem, jer je to najjeftiniji način tranzita gasa u Evropu i Rusija može da odustane od projekta izgradnje Južnog toka. Istina, stvaranje zajedničkog preduzeća treba da bude dogovoreno sa Evropom, da u slučaju promene političke konjunkture u Ukrajini, Evrope ne bi ostala bez gasa, kako je to, ne jednom, bilo“, upozorava autoritetni generalni direktor Fonda nacionalne energetske bezbednosti Konstantin Simonov, čije reči prenosi više ruskih medija. Ekspert smatra da Ukrajina nema drugog izlaza, sem da pristane na uslove Rusije, jer će u suprotnom Gazprom nastaviti izgradnju Južnog toka, čime će Kijev biti potpuno isključen iz transporta gasa. „Uskoro će u Ukrajini biti održani lokalni izbori. Društvo je nezadovoljno povećanjem cena za gas od 50 odsto. Prema tome, vlast sada može da zaradi političke poene, ako pristane na uslove Rusije. Kijev mora brže da da svoj pristanak. Svima je jasno da ukrajinska cev bez gasa nikome nije potrebna, a u slučaju izgradnje Južnog toka taj scenario može da se obistini“, analizira Simonov.
Iz svega navedenog može se zaključiti da bi cena gasa za Ukrajinu mogla da bude niža samo u slučaju da pristane na Putinovu ponudu. Jer, Kijev već sada plaća oko 100 dolara manje za 1.000 kubika od, racimo, Nemačke ili neke druge evropske zemlje. Zato gotovo da i nema prostora za pregovore o daljem snižavanju cene, kako to priželjkuje ukrajinski premijer Nikolaj Azarov, koji se proteklih nedelja suočio sa teškim ultimatumom MMF-a: da bi dobio novu kreditnu tranšu Kijev je morao da pristane na drastično povećanje cene gasa za domaćinstva, što je uoči pomenutih lokalnih izbora (31. oktobra) daleko od bezazlenog političkog poteza. Takođe, preveliko oklevanje sa prihvatanjem ruske ponude moglo bi za Ukrajinu da znači ostajanje i bez jeftinog goriva i bez prihoda od tranzita.

Shvatio da pravoslavna slovenska zemlja ne može imati bližeg saveznika od Moskve, pogotovo ako saveznik u rukama nosi milijarde kubika gasa: predsednik Ukrajine Viktor Janukovič

USPORAVANJE JUŽNOG TOKA
Sa druge strane, Rusija zaista iznad svega želi da vidi ukrajinski gasovod u svojim rukama. U Moskvi znaju koliko je značajna ta „gvožđurija“ i koliko može da osladi, ali pre svega da zagorča život čitavom kontinentu. Sigurno nije preterano reći da je sticanje potpune kontrole nad ukrajinskim gasovodom jedan od najvažnijih spoljnopolitičkih prioriteta Moskve, dok Južni i Severni tok još nisu pušteni u pogon. I tu se dolazi do banalne činjenice: da bi ruski gas stigao do mađarske granice, potrebno je samo da prođe kroz Ukrajinu. A da bi se isti cilj postigao preko Južnog toka – treba proći kroz teritoriju četiri države, od kojih su bar dve u NATO-u. Isto tako, potrebno je kalkulisati sa eventualnom promenom političkog raspoloženja i orijentacije u vrhu ovih država, što, pokazalo se najbolje u slučaju višemesečne bugarske opstrukcije Južnog toka – nije nimalo lak zadatak. Kada je ukrajinski gasovod u pitanju, treba razgovarati samo sa jednom vladom i to na jeziku koji obe strane dobro razumeju. A, ako političari u Kijevu i zaborave poneku rusku reč, uvek je tu 17 miliona etničkih Rusa da ih podsete. Zato je (već izgrađeni) ukrajinski gasovod za Moskvu daleko jeftinije i pragmatičnije rešenje od preskupog i komplikovanog Južnog toka.
I dok Aleksej Miler ujedinjenje Gazproma i Naftogaza naziva „istorijski predodređenim korakom“, to ipak ne mora da znači automatsko odustajanje od Južnog toka. Naprotiv, to može da bude dodatna konsolidacija ruske pozicije na evropskom energetskom tržištu i podsticaj za nove projekte, među kojima je Južni tok jedan od najvažnijih. Kako je pre nekoliko nedelja izjavio ruski ministar energetike Sergej Šmatko, „parametri projekta Južni tok ni na koji način ne zavise od mogućnosti ujedinjenja Gazproma i Naftogaza“, već isključivo od tehničko-ekonomske ekspertize. „Mi te dve stvari ne povezujemo. Južni tok je za nas potpuno principijelna stvar, strateški izlaz ka direktnim isporukama za evropske potrošače. Evropi je, koliko ja razumem, na već postojeće kapacitete potrebno dodatnih 100-120 milijardi kubika ruskog gasa“, ukazao je Šmatko. Poređenja radi, Severni i Južni tok zajedno godišnje bi davali upravo oko 100 milijardi kubika.
Šta se može iz svega zaključiti? Samo jedno sa sigurnošću: Moskva nastavlja diplomatsku i ekonomsku ofanzivu na prostoru bivšeg SSSR-a, a potencijalno preuzimanje Naftogaza samo je poslednji u nizu poteza. Svi ostali zaključci bili bi preuranjeni. Što se konkretno Južnog toka tiče, teško je zamisliti da bi Moskva od njega odustala u potpunosti, posebno pošto su u projekat uvučene mnoge zemlje, po cenu izvanrednih napora ruske diplomatije. Iako će konačnu reč dati studija izvodljivosti koja se očekuje do kraja godine, realno je pretpostaviti da bi u najgorem slučaju izgradnja Južnog toka mogla biti usporena. A Janukoviču se nema šta zameriti. On se samo grčevito bori za interese svoje države, jasno razumevajući da pravoslavna slovenska zemlja ne može imati bližeg saveznika od Moskve. Pogotovo ako saveznik u rukama nosi milijarde kubika gasa.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *