Tri boje – bledo

Piše Vladan Vukosavljević

Profesor Antonić je svojim javnim nastupima u proteklih desetak godina nesumnjivo dokazao da zna implikacije odgovora na trenutni sunovrat zemlje. On međutim ne želi da ide tamo gde ga zaključci vode, već pojednostavljeno i bez „nijansiranja“ i slojevitog analiziranja brani lik i delo Borisa Tadića

Felix, qui potuit rerum cognoscere causas
Vergilije

Tekst Slobodana Antonića „Kvislinzi, patriote i nijanse“, u prošlom broju Pečata, kao i obično, pobudio je veliku pažnju. Autor nas je odavno navikao da od njegovih tekstova, pored poslovične pismenosti i lepog stila, očekujemo i snažan podsticaj na razmišljanje, koji je uglavnom posledica analiziranja pažljivo odabranih i važnih tema ali i zanimljivih uglova posmatranja naše svakodnevice, Ni ovoga puta nije izneverio očekivanja, pa nas je podario tekstom koji otvara neka veoma važna pitanja ali i poziva na kulturu dijaloga i prihvatanje pluralizma u razmišljanju u okvirima, šire gledano, međusobno sličnih delova političke i javne scene u Srbiji. To je možda i najvažnija poruka ovog teksta, ako procenimo da se ispod površine razumnog logiciranja i uzdržane analitike, možda ne krije jedna druga poruka, čiji je okvir dat u relativno jasnim nagoveštajima.

RASKID S KOŠTUNICOM
Kako, bez prevelikog „učitavanja smisla“, može da glasi ta poruka? Otprilike i uz izvesna pojednostavljenja, ovako: Boris Tadić je razuman čovek i odgovoran srpski političar koji u datim okolnostima čini sve što može a što objektivno i jeste maksimum koji srpski narod u ovom trenutku može da dobije i kome može da se nada. Uz izvesne mane koje mu se mogu pripisati, on ipak „nije marioneta koja automatski izvršava naloge imperijalnih službenika, a nije ni autoritarni vladar koji ne mari za ono što narod misli“. Štaviše, Tadić bi “mirno mogao da istakne NATO zastavu na Skupštinu ili da se rukuje sa Tačijem, a da mu u političkom smislu ne fali ni dlaka s glave”. Posledično, srpski narod nema puno razumnih razloga da se vajka na ukupna postignuća svog predsednika i njegovog tima, jer je izvesno da niko drugi ne bi pod ovim okolnostima postigao više, a sva je prilika da bi učinio daleko manje u zaštiti vitalnih državnih interesa. Kao model za analizu, Antonić je uglavnom koristio stanje u oblasti spoljne politike, odnosno situaciju nastalu nakon odluke MSP-a i u vezi sa njom.
Ovakvi stavovi vrsnog poznavaoca srpske političke scene i jednog od vodećih analitičara, predstavljaju u svojoj suštini, nemalo iznenađenje. Svakako ne zbog svoje formalne legitimnosti, već uglavnom zbog jednog skoro kopernikanskog obrta u zaključcima. Evo i zašto.
Bez želje da taj dvojac nužno i uvek posmatramo u kauzalnoj vezi, mora se reći da su u poslednjih desetak godina S. Antonić i Đ. Vukadinović podarili srpskoj javnosti značajan korpus vrlo kvalitetnih i zanimljivih tekstova, koji su držali ravnotežu brojnim drugosrbijanskim poslenicima javne reči, koji su osim majoriteta imali i mnogo veći prostor u medijima. Javnost je s pravom ovu dvojicu autora slične političke i intelektualne provenijencije, međusobno pri tom i dobre prijatelje, svrstavala u krug intelektualaca bliskih Vojislavu Koštunici po mnogo čemu. Nije nikakva tajna da su njih dvojica često savetovali Koštunicu u vezi sa brojnim pitanjima, kao ni to da su u inače hladnim i intrigama sklonim kabinetskim hodnicima moći kod bivšeg premijera, bili česti i rado viđeni gosti. Naročito se u tome isticao Đorđe Vukadinović, koji je sedeći „o desnuju“ Koštunici, često značajno uticao na njegova razmišljanja, a upućeniji kažu i na odluke. Svojim oštrim javnim nastupima u raznim tv emisijama i novinskim kolumnama, dantonovski glasno je držao stranu Koštunici i gorljivo upozoravao na opasnosti po državu i naciju koje dolaze iz pravca Demokratske stranke i njenih javnih i tajnih saveznika.
Antonić je tu bio nešto uzdržaniji, odnosno, čini se da je svesno ustupao Vukadinoviću ulogu Koštuničinog viteza zaštitnika, a sebe više doživljavao kao stratešku rezervu za popunu fronta. Višegodišnja politička ljubav ovog trija raskrinkana je kada je Koštunica „vratio mandat narodu“, što je NSPM-ov duet, pojednostavljeno govoreći, shvatio kao neku vrstu izdaje zajedničke ideje i davanje države na poklon ideološkim protivnicima broj jedan. I u tom bolnom razvodu, punom prejakih emocija i obostrane uvređenosti, Vukadinović je prednjačio u ogorčenosti do te mere, da je svoje „pismo o raskidu“ sa Koštunicom objavio u „Vremenu“, što je otprilike isto kao kad bi Krle i Šaper u suzama objavili prekid ljubavi sa Tadićem u otvorenom pismu „Pečatu“. I tu negde počinje neobični zaplet čiju ćemo odgonetku možda uskoro videti.

„SLOVA LJUBVE“
NSPM-ov dvojac, ponekad nekom ciničnom oku delujući kao par samuraja koji traži novog gospodara, ponovo deli uloge i kreće u nove bitke. Vukadinović, na veliko iznenađenje dela javnosti, počinje otvoreni politički flert sa Vukom Jeremićem, namigujući mu na oba oka i hvaleći ga iz pozicije političkog Đepeta koji je na javnoj sceni zapazio svog Pinokija. U kakvom je neverovatnom sprintu, a naročito uz koju vrstu dopinga je Đorđe Vukadinović u huseinboltovskom stilu pretrčao stazu od Koštunice do Jeremića, ostavimo nekom budućem Jovi Bakiću da proučava. Možda taj prelaz i nije toliko neobičan koliko je bio neočekivan. Za to vreme Antonić je, da li u dogovoru sa Đorđem ili po nekom urođenom „difoltu“, ponovo uzdržaniji i ne šalje „Slova ljubve“ mlađanom ministru i njegovom gimnazijskom profesoru. Umesto toga, uglavnom se drži područja kulture i prosvete, koje je DS ostavila drugosrbijancima na iživljavanje, kao Tito Nemcima ranjenike na Sutjesci, i na tu temu obljavljuje možda jedan od najbriljantnijih korpusa tekstova u poslednjih nekoliko decenija. Ako je iko jasno, glasno, argumentovano i hrabro progovorio o kulturnom i obrazovnom genocidu u Srbiji, onda je to upravo Slobodan Antonić i na tom poduhvatu, pošteniji deo nacije mora da mu oda zasluženo priznanje. Po prirodi stvari, u tim tekstovima nema reči o Tadiću i Jeremiću, tako da javnost ne može da stekne jasnu sliku šta Antonić o njima zaista misli. Labava pretpostavka je da misli slično kao i Vukadinović, ali postoje glasovi da njih dvojica ne dele isti entuzijazam po tom pitanju. U međuvremenu, Vukadinović kao da počinje malo da luta. Podržava Jeremića, Tadića manje ali indirektno, u hrabrom ali možda i naručenom tekstu, objavljuje mini-manifest evroskepticizma, pojavljuje se ređe, a u krizi tema koje nužno iz toga proizlaze, počinje da piše i o fudbalu (sic!), podsećajući nažalost time, na zlosrećnog svaštara i bosanskog pseudosofistu Gorčina Stojanovića. Nadamo se, samo privremeno.
Danas, kada „Kvinta“ vrši neviđeni pritisak na Srbiju da konačno preda Kosovo i Metohiju i kada je svaki američki (š)pijun u Srbiji dobio naređenje da javno podrži tu suludu ideju, počinju sve glasnije da se čuju glasovi a vide se i jasne naznake da je Tadićeva koalicija spremna da popusti ali da traži modalitet da to predstavi narodu kao jedino moguće rešenje. Upravo u takvom trenutku pojavljuje se prvi Antonićev tekst ovog tipa, koji otprilike govori da Tadić, takav-kakav je, zapravo nema alternativu. To je ono što zbunjuje. Slobodan Antonić je inteligentan i obrazovan čovek, koji vešto barata argumentima koji mu idu u prilog, a one druge, ovom prilikom naprosto zanemaruje. Taj metod nije ni nov ni neobičan ali nismo na njega navikli ni od ovog autora ni na ovoj temi. Gledano usko, strogo formalno, može se reći da u krutom okviru Antonićeve izdvojene logike, njegovo razmišljanje drži vodu. Obraćanje MSP-u može da bude tretirano kao razuman potez, Srbija se diplomatskim putem borila i bori koliko može, podnet je UN tekst rezolucije koji je umeren ali u osnovi čvrst, ne odustaje se od evrointegracija i konačno, nema toga ko bi od Tadića obavljao ovaj posao bolje niti može da mu stane na put. Nisu to ni nemoćna opozicija, ni vlada ni skupština, ni crkva, ni navijači, ni mediji, ni patriotski NVO sektor ni bilo ko… Tako bi to možda bilo kada bismo posmatrali jedan detalj na slici, izdvojen iz konteksta i otrgnut iz logičke, organske povezanosti celine. Međutim, ako celu stvar želimo da analiziramo drugačije, doći ćemo možda i do drugačijih zaključaka.

Boris Tadić i njegovi dečaci uspešno odigravaju tek drugi čin jedne velike tragedije, u kojoj su NATO zastava i rukovanje sa Tačijem tek nužni epilog

PITANJA BEZ ODGOVORA
Šta bi mogao Slobodan Antonić da odgovori na sledeća pitanja i kako bi ocenio njihov uticaj na sadašnji očajni položaj u kome se Srbija nalazi: kakva je u proteklih sedam godina bila uloga Borisa Tadića u smanjivanju borbene gotovosti, brojnosti i naoružanja Vojske Srbije? Ko je, zašto i pod čijim pritiskom doneo odluke o penzionisanju svih ratnih kadrova iz vremena NATO agresije, o uništenju velikog broja Stinger raketa, nekoliko stotina tenkova i raznog drugog naoružanja? Ko je potpisao sramni i štetni sporazum sa Euleksom? Ko je zamajavao javnost o nekakvom nepostojećem „planu Ban Ki Muna u šest tačaka“? Ko je mimo Ustava Srbije praktično preuzeo na sebe vođenje spoljne politike zemlje umesto vlade? Ko je potpisao Istanbulsku deklaraciju? Ko na velika vrata dovodi Tursku u Srbiju, ko ne vidi šta se iza brda valja i kakvu su ulogu na Balkanu toj zemlji namenili SAD i EU? Čiji ljudi kontrolišu medije u Srbiji a naročito Javni servis koji o KiM govori otprilike koliko i Javni servis Bugarske? Da li postoji ličnost koja je najodgovornija za prepuštanje sektora obrazovanja i kulture nekompetentnim, a moguće zlonamernim kadrovima i kakve to posledice ima za budućnost zemlje? Kako srpskom javnom mnjenju predstaviti razumne državne i nacionalne interese, ako u suštini u zemlji ne postoji medijska sloboda i ako se pitanje KiM tretira kao sekundarno? Ko je formulisao trapavo pitanje za MSP? Ko preko medija pod svojom kontrolom krije od građana Srbije činjenicu da je proširenje EU praktično obustavljeno za narednih desetak godina i da je već sada Srbija uslovljena „napretkom u evrointegracijama“, priznavanjem lažne države Kosovo? Da li se i čiji savetnici bave nedopuštenim uticajima i kadriranjima u SPC i po čijem ovlašćenju? Ko ne čini ništa za zaštitu prava i imovine Srba u Sloveniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Makedoniji, uprkos razmetljivom i na momente cirkuskom ponašanju u susretima sa liderima tih zemalja? Ko je presudno uticao na donošenje Statuta Vojvodine i Rezolucije o Srebrenici? Da li je i ko je oslabio saradnju Srbije i Rusije na političkom, privrednom i vojnom planu? Ko je autor neverovatne i nesprovodive političke floskule „i EU i Kosovo“? Ovakvih i sličnih pitanja može se postaviti još mnogo. Važno je koliko odgovora ima i da li možda postoji samo jedan? Ko god da je odgovoran za ove poteze, nameće se pitanje da li su oni bili posledica samostalnih i dobro promišljenih odluka, donetih u skladu sa interesima zemlje, ili su bili diktat iz inostranstva koji se morao ispunjavati zarad ostanka na vlasti i još nekih drugih nepoznatih beneficija? Da li je onda logično reći da odgovorno lice, kada ustanovimo ko je to, „očigledno nije marioneta koja automatski izvršava naloge imperijalnih službenika“?
Kada je reč o glavnoj Tadićevoj poruci javnosti, koja glasi: „Nikada (ali nikada) nećemo priznati nezavisnost Kosova“, koliko analitičkog nijansiranja je potrebno da bi se videlo da je reč o pukom verbalnom triku sa opasnim ciljem zavaravanja javnosti? Jasno je da od Srbije niko (ali niko) ne traži priznavanje „Kosova“, bar u narednih desetak godina. Ono što se ultimativno zahteva to su „dobrosusedski odnosi, uspostavljanje dijaloga o tehničkim pitanjima, zajedničko rešavanje problema od svakodnevnog značaja“, zajedničko pisanje predloga rezolucija UN-u, nezamrzavanje sukoba, jednom rečju potpuno faktičko puzeće priznavanje nezavisnosti te nakazne tvorevine. Kada se to sve jednom postigne, formalno priznanje za nekih desetak godina neće više nikoga uznemiriti. Antonić danas maltene hvali Tadića što nije „istakao zastavu NATO-a ili se nije rukovao sa Tačijem“ (ali jeste sa Čekuom) i to, reklo bi se, smatra njegovom veličinom i osećajem odgovornosti za sudbinu zemlje. Valjda je još Čehov rekao da puška koja visi na zidu u prvom činu, mora da opali u trećem. Sva je prilika da Tadić i njegovi dečaci uspešno odigravaju tek drugi čin jedne velike tragedije, u kojoj su NATO zastava i rukovanje sa Tačijem tek nužni epilog. Ako tom prljavom poslu danas nema ko ozbiljno da se suprotstavi, to nije posledica ispravnosti te politike već činjenice da Zapad nije žalio sredstva da anestezira, ućutka, zaplaši i na svaki način steriliše i onesposobi srpsko javno mnjenje, SPC i nacionalno svesne medije i grupe koje su davale znake života.

„SREĆAN JE KO SPOZNA UZROKE STVARI“
Današnji svet je takav, onaj ko kontroliše medije, kontroliše u većoj meri i svest ljudi. Dajte mi francuske medije na deset godina i Francuska će postati arapska zemlja, dajte Hrvatske na pet i tamo više neće biti Tompsona i ustaša. Istoričari kažu da početkom Prvog srpskog ustanka, osim Smederevske i Valjevske nahije, nije kod zaplašenog naroda bilo mnogo volje da se vodi rat protiv Turaka. Morala je malo i sila da radi kako bi tu i tamo podigla borbeni duh, i to posle vekova stravičnog ropstva. Ako danas režimski mediji o KiM govore kao o drugorazrednoj temi i to isključivo u svetlu Tadićevih praznjikavih fraza, kako je onda moguće od ljudi očekivati da godinama drže borbeni duh na visini? Ipak, vara se profesor Antonić ako misli da je narod zaboravio Kosovo. Nevešto i na silu prigušeni plamen, lako će se i brzo razbuktati kada se to najmanje očekuje.
Zar je teško setiti se da je još od čudnog i brzog dolaska na vlast u DS, Tadić odmah postao zlatni momak Brisela i Vašingtona, u koga su polagane i još se uvek polažu velike nade? Zar nije pronađena vešta matrica da se obilato hrani jedna raskošna sujeta? Biće prilike da se i o ovim temama detaljnije i „nijansirano“ raspravlja. To što danas Zapad kreira jednu tragikomičnu alternativu Tadiću, više je deo njihovog standardnog repertoara igranja na sigurno u kome nema emocija i dugotrajnog savezništva, nego svesti o kvalitetu te alternative. Naprednjački duet već sada se samoraskrinkava svojom briselskom retorikom, a verovatno će uskoro postati laki plen Vojislava Šešelja, kada se on vrati iz Haga. Stoga, za titulu „glavnog kvislinga“ može da konkuriše samo onaj koji vrši vlast u datom trenutku i čije odluke kreiraju političku stvarnost jedne zemlje a ne MI-6 opozicija. S druge strane, Zapad ima pravo da formira i alternative onome što je takođe formirao, dajući Tadiću vlast na tanjiru kroz štap i obilatu šargarepu ponuđenu SPS-u kako bi ušla u vladu. Svako onaj ko u knjigama potraži definiciju marionetske vlade ili predsednika imaće kojoj sličnosti da se iznenadi. Zar danas iko ozbiljan u Srbiji misli da ova zemlja ima bilo šta od suštinskog suvereniteta i ko je za to najviše zaslužan?
I eto gde se sve nalazi kopernikanski obrt sa početka teksta. Profesor Antonić je svojim javnim nastupima u proteklih desetak godina nesumnjivo dokazao da zna odgovore na sva ova ali i mnoga nepostavljena pitanja na ovu temu. Zna i implikacije odgovora na trenutni sunovrat zemlje. On međutim, ne želi da ide tamo gde ga zaključci vode, već na sebi nesvojstven način, pojednostavljeno i bez „nijansiranja“ i karakterističnog slojevitog analiziranja brani ili u najmanju ruku blagonaklono tretira lik i delo Borisa Tadića.
Vergilije kaže: „Srećan je onaj ko spozna uzroke stvari“. Možda kroz predloženi javni i korektni dijalog i srpska javnost spozna uzroke ovako neobičnog afirmisanja jedne u najmanju ruku kontroverzne politike, čiji je mogući epilog daleko iznad zabrinjavajućeg.

8 коментара

  1. Не бих да расправљам о томе шта ко од филозофа има у својој глави;Више волим да коментаришем оно што сам прочитао.

    А из Вукадиновићевих и Антонићевих текстова који су предмет напада схватио сам да они мисле како Тадић и друштво нису оно најбоље што имамо-али су изабрани на демократским изборима па им то даје за право да унутрашњу и спољну политику земље воде онако како нађу за сходно.
    Друго је питање како су они добили изборе,зашто смо ми,патриоте допустили да победе,колика је одговорност Коштунице за “враћање мандата народу” у моменту када је свака будала могла да види да је популарност “народњака” на ниским гранама,како је склопљена владајућа коалиција,итд…Али добили су их и то морамо уважавати све док их демократским путем не сменимо.

    Ово што ради група патриотских интелектуалаца нема упориште ни у лепом понашању ни у здравом разуму;
    Уместо да се у предизборној кампањи удружи и ангажује као подршка једне политичке опције и тако помогне да на власт дођу њихови фаворити-они сада када избори нису ни на видику пишу запаљиве текстове против власти и збуњују бирачко тело.
    Тако сада сазнајемо да Вукадиновић до скора “консиљере Коштуничине мафије,националиста пар екселанс,инспиратор страшних злочина…” уопште није патриота јер се усудио да у једном свом тексту напише како МИСЛИ да су Тадић и Јеремић у датим околностима учинили највише што знају и умеју,да обзиром на своју скромну памет и знање више и нису могли,да су неки други а не они давно раније одустали од борбе за Косово тиме што су нашу Војску повукли одатле а потписали споразум који тај део Србије препушта непријатељу,тј.снагама НАТО и ОВК.

    Борис Тадић је у предизборној кампањи грађанима обећавао управо ово чему смо сада сведоци:
    Да ће поштовати Устав,тј. да неће признати “косово”;
    Да ће водити земљу у безусловне евроатлантске интеграције;
    Да ће запослити богтепита колико људи и још неке ситнице…
    Ја ни тада нисам веровао да може испунити било које од обећања, као што му уосталом не верујем ни сад,али многи други су му веровали и гласали су за њега и политику какву је најавио.То може да нам се не свиђа,да те људе оценимо као глупе,поткупљиве или наивне-али изборне резултате морамо поштовати.Докле год је на власти Тадић има ПРАВО да проводи политику какву је обећао својим бирачима,без обзира што се то некоме,Анђелковићу или мени не допада.
    Ни један аналитичар није учествовао на изборима са својим програмом.
    Дакле,можемо да пискарамо колико нам воља,да се ругамо “Клунију” и његовима до бесвести-али народну вољу морамо поштовати.

    Наравно,нико од нас са “ове стране” неће пропустити да нападне актуелну власт чим примети неку њихову издајничку или криминалну активност.

    Посао аналитичара је да АНАЛИЗИРА то јест да компликоване друштвене односе расчлани и ПОЈЕДНОСТАВИ тако да постану јасни просечном грађанину.
    Тако да тај просечни грађанин када изађе на изборе зна да против Тадића гласа јер је неспособан и подложан туђем утицају,а не зато што му командују “она два педера” из ЕУ.
    Значи,важно је да грађани знају због чега Тадић ради то што ради,ко га је и уз помоћ којих метода присилио да ради само оно што држави наноси штету а периферно је то каква је сексуална оријентација немачких и британских МИП-ова.Нису они пришарафили Тадића јер су педери,већ јер је интерес ЕУ да Србија буде што слабија и што лошије уређена држава у којој се закони баш и не морају поштовати (ако сте блиски онима на власти),тј.док овде не покупују за “џ” све што их занима,док не пацификују оружане снаге толико да се ни под каквим околностима не могу супротставити њиховим интересима…

    А када видимо да је народ схватио и прихватио то што му предочавамо-почети притисак на власт да распише изборе.То је демократски и у духу онога за шта се ја залажем.

    Други начин је револуција,али од тога неће бити ништа;
    Можете ли неко да замисли неког од наших аналитичара да из свог џепа натенкира резервоар,седне у ауто и оде у Ниш (плодно тле за револуције сваке врсте) где се одржава патриотска трибина? Ја не могу.Свако очекује ако не хонорар,а оно макар покриће трошкова и клопу.
    Е,то нема ко да плати;
    Запад је платио и инсталирао у власт своје фаворите.Руси и фамозни (фантомски) БРИК изгледа немају интереса да овде утичу на демократске процесе…Тачније,имају али немају намеру да их плаћају.
    Дакле,ко ће то да плати?Народ?Не будите смешни.Наш народ нема навику да баца новац на нешто што није масно,течно и не иритира комшије.
    Једино што је позитивно у целој причи је то што народ ћути-изгледа да размишља…
    А знате шта је мудри књаз Милош радио кад је чуо да народ ћути?
    Не брините-немају ови овдашњи и садашњи ни зрно његове памети.
    Промена ће бити,али се плашим Курте и Мурте.

  2. Не видим никакав изазов у томе да се г. Антонић, који наступа као независни аналитичар, приклања изабраној политичкој групацији, може се поставити питање кредибилности ставова које заступа уколико дозвољава себи оштрије заокрете. Читајући његов и овај чланак, нисам стекао утисак да ”држи” страну председнику, у данашњим условима нема креације у политици, већ највише извештавања и спровођења, рада и наплате рада у одговарајућим пројектима…Можда ће проф. Антонић са судругом Вукадиновићем конкурисати у ДКП негде у свету за места аташеа за штампу или сл. А можда ће писац овог чланка преузети упражњена места и настојати да врши утицај на јавни живот. Лично бих био врло задовољан да проф. Антонић не буде у прилици већ у уторак увече да учини оно што је џентлменски обећао у првом пасусу свог чланка..Видећемо….

  3. Каурин

    @dragoslav pavkov и остали верни следбеници нашег аналитичарског двојца…претпостављам да сте и пре свега овога ѕаступали исте ове ставове које сада иѕносите у коментарима, јел тако…само није било прилике да их јавно иѕнесете.

  4. Znamo da je g.Antonic dugo vremena vodio trku ali ne mozemo ocekivati vecito,sto i autor primecuje.Valjda je umoran ili nepoznati razlozi.Svakako je sok posle toliko vremena cuti od njega da treba nijansirano ocenjivati Pretsednika,koji stalno krsi Ustav i za sta cak ni komentatori nisu trazili
    “impicment”-smenjivanje.Kako danas Srbija nema lidere,kako Zapad drzi medisku-mentalnu kontrolu nad Srbima,svaki ko povede trku je dobrodosao.

  5. Господине Вукосављевићу,
    интересантно је да сте Вашим чланком, рекли управо оно што ја мислим. Разлика је што Ви то радите професионално, па се Ваш начин изражавања налази на завидном нивоу. Но, ипак бих хтео нешто додати. Пођимо од претпоставке да су обојица конверзусних аналитичара, довољно интелигентни, да седе на извору информација, па самим тим чињеницама, они могу добро и реално да оцене понашање Тадића и Јеремића. Каква је њихова намера, промулгацијом њихових чланака? На страну, подршка дипломатији Србије (и из каквих побуда). Дали је намера била, дезинформисати грађане? Хоће ли се донети некада (у будућности) закон, по коме би се кажњавали, овако одговорни аналитичари који свесно дезинформишу јавност?

    Како можемо сазнати из медија, реперкусија резолуције “не долази у обзир”. О измени текста резолуције се занемарујуће мало дискутује. (Ако дође до измене, АНТОНИЋ ће имати један проблем више.) Односно, да ли крптичност текста значи да је већ раније предвиђена измена текста,( а за јвност: “ето покушали смо све, што је било могуће, али ми морамо уважити и интересе великих сила”)? Можда нисмо МИ релавантни да би сазнали измене и садржај текста? А притисак је велики и треба да повучемо резолуцију, иначе смо друга Северна Кореја. Ма не притисак, отимање српске територије је УДРУЖЕНИ ЗЛОЧИН према Србији и српском народу. И са тим злочинцима, (убеђују ме) треба да живимо у некој заједници и да сарађујемо. Да имамо заједничке интересе. Да помажемо једни друге у невољи. Хвала, али ми савест то не налаже.

  6. Поздрав из БЛ

    Једном сам негдје прочитао да је разочарање у људе нешто као природни закон.Како бих онда описао разочарање у српске интелектуалце?Дотичног господина професора гледао сам често уназад годину-двије у наступима на телевизији и сваки пут сам се питао да ли је то исти човјек који потписује колумне у Политици?!Нарочито је остављало бљутав окус у устима његово сучељавање са политичким противницима по истој теми о којој је писао бритке и критичне колумне.И сам сам вјештији да пронађем праве ријечи у писаној форми него у усменој расправи,али Антонић је неспојив уживо и “екс либрис”!Нажалост,професор се приклонио дугој традицији српског интелектуалног јајарења онда када је схватио да дворјани једу маснију храну и слађе пециво,да је независна Србија срушена ’99. а да се упумпавањем Сорошевих милиона у медије и распродаја свега што је доносило новац типовима као Мишковић дефинитивно и на неизвјесно вријеме Срби претварају у обезглављену руљу потрошача свадбарског купуса,пива,амфетамина и “дурекс” производа.О неком Српству а камоли Уједињеном српству разговора нема,а помињање Косовског завјета или светог књаза доводи до опасности да виновника отјера у Лазу Лазаревића по судском налогу!!! Оно што још професор зна а нема поштења да обзнани народу је и то да су царства већ успостављена,да су комшије Словенци и Хрвати све са пјесмицама захвалницама ускочила у аустроугарско,да се нама вратило отоманско,јер нас никад неће прихватити као аусроугарске поданике таман Крле и Срђан поново окупили Идоле све са Борисом као вокалом и фронтменом, и да ништа под сунцем нема ново. Него поново,”рани сина и чекај неког новог Карађорђа,уколико Гаспром купи дионице ДелтаМаксија”.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *