Srećan vam fašistički rođendan!

Piše Aleksandar Dunđerin

Kada se po zemlji poseje so, kazuje nam najdublji sloj Bazduljevog dela, na njoj više ništa ne može da nikne, ona ostaje neplodna i pusta. Kao Sarajevo, koje, u sumrak prve decenije 21. veka, dobija obrise praznog, avetinjskog grada „gde sa žumancem meša se katran“

Sredinom decembra 1986. godine, grupa studenata organizovala je u privatnom stanu jedne osamnaestogodišnjakinje (danas, inače, poznate javne ličnosti) rođendansku proslavu i tom prilikom napravila maskenbal i svojevrstan, za ono vreme svakako skandalozni performans – neki od pozvane obesne omladine bili su obučeni u fašističke uniforme, zidovi su bili okićeni nacisitičkim zastavama i parolama, na video-rekorderu prikazivan je dokumentarni film o Hitleru i Trećem Rajhu, a na sendvičima su majonezom bili iscrtani kukasti krstovi. Jedan od učesnika ove „rođendanske proslave u fašističkom dekoru“ (danas, takođe, uspešna javna ličnost), prijavila je ovaj incident, posle čega su mnogi protagonisti privedeni u policiju i stavljeni na „stub srama“, kako na svojim fakultetima, tako i u medijima.
I pored toga što je ova „fašistička bahanalija“ bila predmet ozbiljnih rasprava na sarajevskom Univerzitetu i u komitetima Komunističke partije – o čemu je „Oslobođenje“, redovno, iz dana u dan, tokom januara 1987. godine obaveštavalo javnost, na kraju saopštivši i imena 19 studenata koji su bili prisutni na rođendanu – ovaj događaj, u ovdašnjoj literaturi ponekad ovlaš pomenut, nije sve do romana „Sjetva soli“ bosansko-hercegovačkog pisca Muharema Bazdulja, predstavljao tematsku okosnicu nijednog književnog dela. Nije, bez obzira na to što je „fašistički rođendan“ dovoljno intrigantan već i zbog činjenice da je krajem 1986. godine okupio krem sarajevske studentarije, među kojima su se nalazili i pojedinci koji su tokom devedesetih godina napravili, u državama nekadašnje Jugoslavije, izuzetno značajne karijere.

RUŠENJE MITA O „VESELIM OSAMDESETIM“
Među njima, iako Sarajlija (rođen u Travniku), nije se nalazio autor „Sjetve soli“ Muharem Bazdulj, čije je prvo izdanje romana beogradska izdavačka kuća objavila nešto malo pre knjige Miljenka Jergovića „Otac“. Nije ni mogao, budući da je tada imao tek devet godina. Možda je iz tog razloga sebi, tim pre što je roman napisao u prvom licu, dodelio sporednu ulogu, dok je ulogu pripovedača prepustio jedanaest godina starijem Janku Aleksiću, arhitekti koji posle više od dve decenije dolazi u Sarajevo, grad u kojem je živeo sve do dolaska na studije u Beograd, i to na sahranu njegovog najboljeg prijatelja iz školskih dana, Mladena. Iz razgovora između Janka Aleksića (po nekim pojedinostima – godini rođenja, razmišljanjima i stavovima, odlasku iz Sarajeva neposredno pred rat u BiH – to bi mogao da bude i Miljenko Jergović, kojem je „Sjetva soli“ i posvećena, i koji u najnovijoj knjizi, autobiografsko-esejističkom romanu „Otac“, varira isti motiv) i Muharema Bazdulja, postepeno se odmotava priča o „fašističkom rođendanu“ čiji je učesnik bio i Mladen, kojem je zahvaljujući tom događaju život promenjen do te mere da je uticao čak i na njegovu preranu smrt, izazvanu infarktom.
I pored toga što nam ove pomenute „fašističke bahanalije“ danas pre deluju kao eksces nezrele i naivne sarajevske dobrostojeće omladine, željne da se kroz specifičan oblik parodije „umetnički“ samoostvare i skrenu pažnju na sebe, nego kao subverzivno delovanje koje je imalo potencijal da podrije tekovine jugoslovenske antifašističke borbe – Bazduljev roman nam u jednoj ravni pokazuje kako je taj incident, čak i ukoliko ga posmatramo kao benigan, mogao da utiče na pojedinačne sudbine, pre svega onih anonimnijih aktera koji nisu naknadno uspeli da se probiju na društvenoj lestvici. U drugoj, pak, ravni, „Sjetva soli“, i to ne samo zbog pomenutog „fašističkog rođendana“, ruši mit o „veselim osamdesetim“, otkriva krizu smisla, prezasićenje epohom socijalizma, svedoči o jednom vremenu, obeleženom htenjima za prekoračenjem granica (i u umetničkom, i u društveno-političkom, ideološkom smislu), vremenu u kojem je plodno utočište mogla naći čak i pomenuta, u suštini opasna studentska igra. Igra za koju je možda, prateći i pripovedačevu misao, preterano zaključiti da je predstavljala „perfidni naum da se pod simbolima fašizma izađe u javnost s parolama o demokratiji“, ali koja je, ipak, makar na simboličnom nivou, najavila proces fašisoidnosti u Bosni: „Za samo koju godinu, sve je ispalo potpuno drugačije; pod simbolima demokratije ukazale su se fašističke parole“.
Zahvaljujući upravo pomenutom procesu, susret Janka Aleksića sa gradom svoga detinjstva i odrastanja, izaziva teskobu i rezignaciju u njemu, samo delimično izazvanu smrću prijatelja. Možda više činjenicom da se u Sarajevu malo toga promenilo tokom više od dve decenije, osim naziva ulica, ugostiteljskih objekata, škola i drugih ustanova – nijedna od njih više ne nosi srpsko ime. Kroz niz paralelizama i retrospekcija Bazdulj naglašeno insistira na ovim detaljima, koji takođe imaju funkciju da otklone još jedan mit – o multietičnosti i jugoslovenskom duhu grada na Miljacki, grada koji je u svesti Janka ocrtan, pomalo apokaliptično, kao Lenjingrad u istoimenoj pesmi Mendeljštajma („Upoznaj što pre decembarski dan/ Gde sa žumancem meša se katran“).

Muharem Bazdulj, sarajevski pisac rođen 1977. godine u Travniku, objavio je do sada četiri knjiga priča i tri romana, a srpskoj čitalačkoj publici poznat je pre svega po delu „Tranzit, kometa, pomračenje“, koje je Rende objavio 2009. godine

KOTLINA ZLOG KATRANA
Međutim, kakve veze sa „fašističkim rođendanom“ i Sarajevom ima Homerova „Ilijada“, na koju upućuje naslov romana Muharema Bazdulja? Odisej je u „Ilijadi“ sejao so kako bi ga proglasili ludim, u nameri da izbegne odlazak u Trojanski rat, jer je znao da se iz njega neće vratiti dvadeset godina. Janko je to isto učinio kada je dozvolio da mu tetka preko veze „sredi“ da ga komisija proglasi nesposobnim za služenje vojnog roka. I dok Odisej nije uspeo prevariti sudbinu (podmetnuli su mu njegovog sina Telemaha pred plug, te je on zaustavio volove, i time pokazao da nije lud), Janka Aleksića „sejanje soli“ spasilo je odlaska u vojsku krajem osamdesetih, a kasnije i mobilizacije i ostanka u Sarajevu u vreme ratnih zbivanja početkom devedesetih. Konačno, zahvaljujući „setvi soli“ Janko će otići na studije u Beograd, pa tako neće prisustvovati ni „fašističkom rođendanu“.
Ali, upravo zato neće biti u prilici ni da na rođendanu sretne Milenu, Mladenovu sestru, koja je bila zaljubljena u njega. Kao bumerang, ona će ponovo ući u njegov život dvadeset i tri godine kasnije, pošto, posle sahrane Mladena, provede noć sa njom u restoranu „Galija“. Šekspirovski „uzaludni ljubavni trud“ još jednom će blesnuti u tokovima Jankove razgranate svesti, kada oseti slanu suzu na Mileninim usnama, dok su se „kao tinejdžeri iz ranih osamdesetih“ ljubili u zimsko jutro, zaodenuto snegom, prvi, i poslednji put. Pre četvrt veka, i taj poljubac, ali i stihovi Aleksandra Bloka („Živi makar još i četvrt veka/ Biće tako, bez izlaza, sve“), koji najbolje opisuju stanje duha većine junaka u Bazduljevom romanu, Janku su se mogli učiniti kao nešto beskrajno važno, ili bar dostojno pesme; posle dve i po decenije to osećanje bezizlaznosti i ta slutnja trajnosti, glavnom junaku delovali su kao nešto „samorazumljivo i trivijalno“. Kao što mu se, naposletku, dok je u avionu za Beograd, poprskan pahuljama „rasutim i sitnim kao zrna soli“, napuštao „kotlinu zlog katrana“ i gledao kako se „sunčana kugla žuti kao žumance“, moralo samorazumljivim učiniti da sejanje soli ne predstavlja samo pokušaj glumljenja ludila, već da označava i nešto mnogo opasnije – uništenje zemlje, a time i čovekovog života.
Značenje motiva „sejanja soli“, dosledno sprovedenog kroz čitav roman, ne iscrpljuje se, dakle, samo u pomenutoj reminiscenciji na Homerovu „Ilijadu“, već ima znatno širi metaforički potencijal. „Setva soli“ predstavlja zajednički imenitelj i za Jankove postupke iz mladosti, neostvarenu ljubav, i za dečju igru na „fašističkom rođendanu“, i za Mladenov beg iz stvarnosti posle medijske hajke, čak i za kolektivnu sudbinu mnogih Sarajlija, generaciju šezdesetih i sedamdesetih. Kada se po zemlji poseje so, kazuje nam najdublji sloj Bazduljevog dela, na njoj više ništa ne može da nikne, ona ostaje neplodna i pusta. Kao Sarajevo, koje se, u sumrak prve decenije 21. veka, u očima Janka Aleksića i Muharema Bazdulja oslikava kao prazan, avetinjski grad, „gde sa žumancem meša se katran“.

RAT I EPSKA SVEST
Motiv soli će, tako, u Bazduljevom ostvarenju biti u funkciji okidača koji glavnom junaku obezbeđuje mogućnost povratka u prošlost, poziva ga da se priseti dana iz detinjstva. Zahvaljujući primeni prustovske asocijativne tehnike u pripovedanju, „Sjetva soli“ – iako u svom idejnom sloju pretenduje da na realistički način, dokumentaristički uverljivo, progovori o tamnom i skrivenom zlom duhu osamdesetih godina prošlog veka – sledi istovremeno i modernističku proznu praksu, obogaćenu jednim novim sentimentalizmom. Smenjivanje faktografskih podataka o „fašističkom rođendanu“ (citiranje novinskih članaka iz „Oslobođenja“) i lirskih pasaža o ljubavi i prijateljstvu junaka romana (prožetih stihovima ruskih pesnika, ali i bendova koji su obeležili jugoslovensku rok scenu osamdesetih), obezbeđuje Bazduljevoj prozi, ne samo dinamičan ritam, nego „Sjetvu soli“, u estetskom smislu, zaokružuje kao manje-više uspešno umetničko delo.
Taj utisak biva pojačan kada se Bazduljevom pripovedačkom umeću pridoda i zavidan nivo njegove erudicije. U „Sjetvu soli“ nisu slučajno interpolirani brojni stihovi ruskog pesništva (pre svih Bloka i Mandeljštama), te reminiscencije na grčke epove (prvenstveno na Homerovu „Ilijadu“), kao i brojna druga ostvarenja svetske literature. Muharem Bazdulj veliku pažnju poklanja pažljivom građenju lirskih minijatura, ali istovremeno želi da mu delo dobije i na epskoj širini. Otuda je u „Sjetvi soli“ posebna pažnja poklonjena i Njegoševom stvaralaštvu, kojeg glavni junak stavlja rame uz rame sa Homerovim epovima, i, za razliku od nekih svojih srpskih kolega, u „epskoj svesti“ ne pronalazi krivicu „za ovaj naš zadnji bratoubilački i krvavi nesretni rat“. Naprotiv, on, čak i kada opisuje odnos Njegoša prema Smail-agi Čengiću, zapaža: „Epska svijest, šta god to značilo, zna da postoji crta koja se ne smije preći. Naš rat je i bio moguć jer nije bilo takve crte.“
Nažalost, „Sjetva soli“ u nekim segmentima pokazuje i određene manjkavosti. Likovi nisu u dovoljnoj meri karakterološki oblikovani, odsustvo psihološke i socijalne motivacije čini postupke određenih junaka nedovoljno opravdanim, a pojedine nelogičnosti (poput one da arhitekta Janko i novinar Muharem troše za nekoliko dana bezmalo hiljadu evra na večere i pijanke po skupim sarajevskim restoranima), dovode u pitanje uspešnost Bazduljevog pokušaja da stvori autentičnu priču (sa jasno određenim mestom i vremenom, te prepoznatljivim socijalnim ambijentom) o ljudima koji egzistiraju tu, odmah pored nas. Pored toga, Bazdulj u nekim delovima romana bespotrebno insistira na detaljima i nabrajanjima (recimo, kada opisuje, na više mesta se ponavljajući, šta Janko kupuje u prodavnici, šta jede za doručak, ručak ili večeru). Konačno, možda je i samu temu bilo pogodnije predstaviti u obliku novele, nego kao duži roman, tim pre što u „Sjetvi soli“ imena protagonista „fašističkog rođendana“ nisu ni navedena, a sudbine mnogih od njih ostale su nedorečene.
Ali, bez obzira ne sve mane, koje, dakako, prilično škode „Sjetvi soli“, Muharem Bazdulj je ipak uspeo da stvori roman „sa ljudskim likom“, u kojem je toplo prijateljstvo prema junacima, saosećanje prema njihovim tragedijama i zlehudim sudbinama, ipak odnelo prevagu u odnosu na hladnu kolegijalnu solidarnost koju ovaj sarajevski pisac oseća prema autorima koji, u duhu „evropske političke korektnosti“, ispisuju, po evroreformskim ideološkim obrascima, stranice nove regionalne BHS književnosti, oslobođene tradicionalnih vrednosti i obogaćene novim, antinacionalnim identitetom.

Један коментар

  1. To sto Dundjerin pise, nije tacno. Muharem Bazdulj je kada se odigravao fasisticki rodjendan ima svega devet godina

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *