SLOBODAN ANTONIĆ Odlazak sove

Piše Slobodan  Antonić

Ne želim da kažem da je svako od onih koji su se u ovih mesec dana hitnuli kamenom na Vukadinovića i mene deo nekakve zavere. Ne, neki iz te gomile „smelih“ napadača, koji su jedne druge podsticali, nadraživali i ohrabrivali, bili su vođeni prostom ljudskom zavišću, neostvarenim ambicijama i verovanjem da, čim sruše nečiji autoritet, odmah će da nastane njihov

Kada sam pretprošli put u ovom listu pozvao na razum i učenje, bio sam posle toga nazvan „budalom“, „spavačem“ i „spin doktorom“. Kada sam prošli put apelovao na pristojnost i uzajamno poštovanje, dobio sam sliku sa potpisom „sarađivao sa Sorošom i Vremenom“, kao i još pet stranica manjih ili većih kleveta. Bojim se da ću, ako se ovoga puta pobunim protiv takvog načina vođenja „dijaloga“, odmah dobiti karikaturu svinje, titlovanu sa „izdajnik Antonić“ i još pet stranica opisa kako sam silovao svoju strinu i pojeo svog pašenoga.

VEROVATNO POSLEDNJA OD „STRAŠNIH“
Dobro, bez strasti se nikad ništa veliko nije uradilo, kako reče Hegel. Zato smo valjda mi narod kome strasti ne manjkaju – kao i velika dela, uostalom. Ipak, ove sada ispoljene strasti su nekako niske i neprilične. Sasvim su obuzele i zaslepile svoje nosioce. Bojim se da je, stoga, mogućnost razumnog dijaloga i objašnjavanja, u bujici iracionalnosti koja je provalila u ovom slučaju, nekako prebrzo iskopnila.
Možda bih na te smešne klevete trebalo da odgovorim, zbog običnih čitalaca „Pečata“. Zbog onih koji su voleli moje članke, prepoznavali me na ulici, prilazili i pričali mi svoje muke i nadanja. Ali, bojim se šta god da kažem izgledaće nekako neprilično. Da krenem da objašnjavam prave dimenzije, uzroke i granice te moje „saradnje“, izgledaće kao manje ili više vešto „vađenje“. Da krenem da i ja prozivam šta su sve pojedinci radili dvedesesetih i dvehiljaditih, značilo bi da i sam, sa rasprave šta je istina, prelazim na raspravu „a ko si ti da to kažeš?“ (kao ona Hegelova piljarica koja, na primedbu mušterije da roba možda i nije najsvežija, odgovora – „A ko to kaže? Ćerka jedne oficirske poleguše i drumskog razbojnika, žena pijanog umobolnika koja i sama živi kao drolja“, itd, itd.). Da krenem i sam da se pitam za motive tog iznenadnog „združenog napada“, za motive te neobične kampanje koja se vodi na stranicama „Pečata“, kao i na sajtu „Vidovdana“ i „Novog Standarda“ (a sve uz oduševljeno aplaudiranje Basare!), kao i za izvor te čudne i iznenadne potrebe da se okleveta jedan važan korpus kritičke nacionalne inteligencije (okupljen oko NSPM) – ta onda bih se i sam upleo u mrežu paranoičnih optužbi i konstrukcija (kakva je, recimo, ona o mojoj „saradnji sa režimom Borisa Tadića“!), konstrukcija kojih će se njihovi autori, uveren sam, već koliko sutra sećati sa stidom.
Umesto svega toga, hajde da za čitaoce „Pečata“ (kao i za čitaoce sajta „Novi Standard“, koji je do sad uvek prenosio ovu kolumnu), napravim verovatno poslednju od onih „strašnih“ analitičkih nijansi i argumentativnih finesa, koje su odjednom toliko počele da smetaju i toliko da izazivaju sumnju. Dakle, hajde da napravim razliku između dve vrste patriotizma, dva tipa boraca za nacionalnu stvar.

DEMOKRATSKI I AUTORITARNI PATRIOTIZAM
Prvi tip patriotizma mogli bismo nazvati demokratski i moralni. Ono „demokratski“ znači da nema monopola na patriotizam, već da se priznaje pluralizam i ravnopravnost različitih intelektualnih i političkih snaga koje se bore za nacionalne interese. Ono „moralni“ znači da postoje jasne moralne granice borbe za nacionalni interes („budimo ljudi, iako smo Srbi“), kao i to da postoji jasno moralno jezgro patriotizma („vidovdanska etika“, tj. spremnost na ličnu žrtvu i podređivanje materijalnog i prolaznog večnom i duhovnom). Ovo je patriotizam koji sarađuje, razgovara, razmišlja i dela, to je patriotizam koji je skroman i pristojan, to je patriotizam koji ćuti kada nema šta da kaže i ne boji se individualnog mišljenja i individualne odgovornosti.
Drugi tip patriotizma bismo mogli nazvati autoritarnim i utilitarnim. On je autoritaran zato što patriotske snage vidi kao hijerahiju čvrsto rangiranih subjekata. Onaj ko je „gore“ definiše šta je ispravno, a šta neispravno, i ima pravo da zapoveda onima „dole“. Pri tome, ko je „gore“, a ko „dole“, ne određuje se na osnovu snage pokretačke ideje ili učinjenog dela, već prema decibelima „patriotske paranoje“ kako spolja, tako i u unutra. Zastupnici ovakvog patriotizma takođe su uvereni da se na toj „patriotskoj hijerarhiji“ penje tako što se oni „iznad“ denunciraju kao „krtice“, „spavači“ i „potajni kolaboranti režima“, kao i da se ugled i poštovanje u narodu ne stiču dugim i ozbiljnim radom, već samoreklamerskim obećanjima „jednostavnih rešenja“ i samoproizvođenjem u vođe i „mislioce“.
Ovaj patriotizam je, takođe, utilitaran, zato što misli da je sve dozvoljeno, samo ako iz toga proizilazi kakva korist. Najpre je to korist za naciju. Ovaj tip patriote se, recimo, u pola glasa divi Hrvatima, „kako su samo vešto rešili manjinsko pitanje“, tj. kako su nekažnjeno pobili i proterali svoje manjince. Ali, kada utilitarizam jednom postane načelo postupanja, onda je vrlo kratak put od utilitarizma u ime nacije, do ličnog utilitarizma. Zbog svega rečenog, ovaj patriotizam je nekako uvek svadljiv, isključiv, primitivan i uvredljiv, pa je zato po pravilu u opštoj stvari jalov, a u svojoj beskrupulozan.
Uopšte ne mislim da čitaocu namećem zaključak ko od nas spada u koji od opisanih tipova. Najbolje je da svako sam ponovo pogleda nekoliko poslednjih brojeva „Pečata“, da se podseti onoga što smo napisali, ali i toga kako smo to napisali. Takođe, neka svako u sećanje prizove i ostale brojeve ovog lista, i ostale naše tekstove, pa neka sam odvaga naše učinke, neka uporedi naša postignuća. Možda će mu to biti dovoljno za izvesne zaključke. I možda će mu to pomoći da razume događaje koji su nas zadesili, ali i one koji nam predstoje.

OD KAMENOVANJA  DO „PRISTOJNOSTI STILA“
Ako bih želeo da sledim matricu razmišljanja nekih od svojih oponenata, mogao bih da kažem da će pokazna vežba „Kako se izoluje još jedan centar otpora“ svakako dati svoje rezultate. NSPM, Antonić i Vukadinović preživeli su napade Petra Lukovića, Basare, Sonje Biserko i ostalih drugosrbijanskih jurišnika, kao i finu marginalizaciju, pa i povremenu satanizaciju, od strane „meinstrim“ medija. Stekli su otpornost na optužbe i uvrede sa te strane i sačuvali ugled kod dela publike. Ali, ako u medijima koji su namenjeni baš tom delu publike počnu da izlaze članci kako Antonić i Vukadinović zapravo rade za režim, kako „fingiraju“ kritiku da bi ga u odlučnim trenucima podržali, kako su čak i LDP i „drugu Srbiju“ proizveli kao neprijatelje samo da bi legitimisali Tadića, dakle, kada se sve to pročita ne jednom već više puta, onda se prirodno javlja konfuzija i sumnja – da li je ipak baš sve u redu sa tim Antonićem i Vukadinovićem?
Smešno mi je da bilo kome dokazujem svoje intelektualno poštenje i, posle svega, objašnjavam da su u pitanju laži i konstrukcije. Podsetiću samo da je povod za ovu čudnu seriju kleveta bilo mišljenje Antonića i Vukadinovića da je rezolucija, koju je Jeremić (uz Tadićevu saglasnost) podneo u UN nakon presude MSP, ipak elementarno patriotska. To mišljenje o određenom političkom potezu predstavljeno je kao „odbrana režima kad mu je najteže“ i „proizvođenje Tadića i Jeremića u patriote“! Iz toga je onda konstruisano svašta, ali sa konačnim učinkom da se ovoj rezoluciji uskrati svaka podrška u javnom mnjenju Srbije. Naime, evroreformski mediji su rezoluciju horski napadali kao „svađanje sa EU“, a mediji bliski nacionalnoj opoziciji su na nju bacali drvlje i kamenje jer je „nedovoljno patriotska“ i „još jedan marketinški trik“. I dok su ljutiti službenici Imperije kao osice doletali u Beograd, nastojeći da svakodnevnim pritiskom i pretnjama slome i ono malo kičme što je kod naše vlasti preostalo – pokazujući tako svakom razumnom čoveku koliko je rezolucija „nepatriotska“ i „marketinška“! – jedina dvojica javnih delatnika koji su se usudili da brane rezoluciju odjednom su izloženi kamenovanju.
Uopšte ne želim da kažem da je svako od onih koji su se u ovih mesec dana hitnuli kamenom na Vukadinovića i mene deo nekakve zavere. Ne, neki iz te gomile „smelih“ napadača, koji su jedne druge podsticali, nadraživali i ohrabrivali, bili su vođeni prostom ljudskom zavišću, neostvarenim ambicijama i verovanjem da, čim sruše nečiji autoritet, odmah će da nastane njihov (Bilo je, naravno, i onih koji su samo želeli da vode dijalog i takvi su se izdvajali pristojnošću stila i umerenošću stavova). Ali, sva ta čudna gomila je polako usmeravana i najzad stavljena u koordinate koji su omogućili da se odradi posao – difamacija jednog opasnog intelektualnog i potencijalno političkog žarišta otpora.

ISKUŠENJA „MINERVINE SOVE“
I kad već govorimo o važnosti tenutka, zapitajmo se – za koga je zapravo ovo bio nezgodan trenutak? Za ovu vlast, ili za „Imperiju“? Jer, upravo su SAD i njeni EU federati stavljeni u nezgodan položaj da 9. septembra u UN, moraju da glasaju o dve rezolucije i dva ista slučaja – o secesiji dela Srbije i o secesiji dela Azerbejdžana. Ali, pošto je secesiju od prijateljskog Azerbejdžana trebalo osuditi, istovetna srpska rezolucija je baš nezgodno pala. Zato su se službenici „Imperije“ toliko uzmuvali i uznemirili. Pa ako je otvaranje nekih pitanja i zauzimanje nekih stavova u „nezgodnom“ trenutku glavni dokaz „izdaje“, ne govori li zajedničko miniranje ove rezolucije sa ovdašnjim glasnogovornicima „Imperije“ ponešto i o karakteru dela naše opozicije i o karakteru dela opozicionih medija?
Ali, kao što rekoh, to nije moja matrica razmišljanja, to je matrica za koju verujem da nas nikuda ne vodi (osim u opštu paranoju). Ovde sam je demonstrirao kako bih pokazao da svaka batina ima i drugi kraj i da se lako može okrenuti protiv onih koji su je potegli. Ali, ja takvu batinu odbacujem. Više volim da se oslanjam na ono što je očigledno i što se može potkrepiti, nego na pretpostavke i spekulativne konstrukcije. Ali, strasti su provalile i zagadile čak i diskurzivnu sferu u kojoj se trenutno nalazimo. Stoga, argumenatativna i ozbiljna refleksija izgleda da se nadalje teško može izboriti sa gorljivim uverenjem da su politička analiza i novinarstvo isto što i nazivanje Tadića i Jeremića „kvislingom“. Hegelova „Minervina sova“ ne voli strast. Bojim se da će zato odavde odleteti.
A kad smo već kod sova i „dvorskih priča“ (pošto sam optužen da sam bio deo Koštuničinog dvora, kao što sam sad Tadićevog), hajde da pružim dodatnog materijala za te optužbe i prisetim se svoje prve posete Koštunici, nakon 5. oktobra. Njegova kancelarija se nalazila u tadašnjoj „Palati federacije“ (danas „palata Srbija“), na Novom Beogradu. Ispričao nam je da je od službenika čuo kako su nekada u šupljinama te zgrade živele sove. One su, krajem devedestih, nestale, da bi se baš tih dana, dakle nedugo posle 5. oktobra, ponovo pojavile. Priznajem da smo u toj lepoj simbolici svi videli nadu u budućnost. Ali, kada sam godinama docnije, nekim drugim poslom, otišao u tu Palatu, o sovama više niko ništa nije znao. Izgleda da su opet bile nestale. Kada danas o tome razmišljam, shvatam da nestanak tih ptica nije samo zasluga nekakvih „malignih službenika Imperije“. To je verovatno i zasluga nekih od nas patriota. Bojim se da baš oni koji su svojevremeno najviše pomogli da se ta „bića mudrosti“ oteraju, sada nas preko svojih glasnogovornika ubeđuju da nam više nisu ni potrebna. Jer, sve je jasno, sve je oduvek jasno, i mi ne treba više da mislimo, treba samo da sledimo i da glasamo.
Ali, ko neće da koristi mozak ne mora. Ja bih baš nekako voleo da ga zadržim. A vi, dragi čitaoci?

11 коментара

  1. “Ako Tadić i Jeremić povuku rezoluciju i ako sa „našim EU prijateljima“ sastave drugu, „razumniju“, javno ću priznati da je sve ovo sa UN i MSP-om, od 2008. pa sve do danas, bila najobičnija gluma, vešto fingiranje, predstava za narod, a da su Tadić i Jeremić najobičniji kvislinzi, lažne patriote i prevaranti”.
    (Slobodan Antonic)
    Ево свима, поштовани професоре, да ја као један од оних “доле”(како се читаоцима обратисте са невиђеном интелектуалном ароганцијом), ставим на увид овај ваш цитат из предпоследње колумне.
    Ово је само прво “кориштење мозга”(интуитивно-јер је очигледно да пуно тога не штима).
    Знате, ја сам Ваш драги читаоц, а Ви нас прозвасте-да се мозгом служимо(како сте на крају заокружили)
    Одговор и реакције ће свакако доћи и потрудићу се да употребим све моје аналитичке способности(хвала на савету, послужићу се и мозгом).Одговори и реакције неће стићи, зато што ће их писати руралне, сељачке, недемократске и ауторитарне патриоте(које само бацају камење).
    Одговор ће стићи, уважени професоре, због вашег ругања(можда ја то и благо како ја карактеришем), интелектуалне ароганције, а посебно, због подвођења свих са “супротне стране” у контекст “карактерних особина”, које свима импутирасте, од почетка до краја.
    Зашто вређате “обичне читаоце” и “оне доле”? Зар су то физичке сподобе, којима је још само потребно колективно мутирати Ваш интелект и са њима, по могућности, дириговати помоћу патриотских типки салонског интелектуалца?
    И тиме сачувати Србију?
    Само за почетак-немам времена. Нека сте Ви нама живи и здрави-професоре! Ми Вас требамо!

  2. G. Antoniću,

    u vašem tekstu “U čemu je spor” objavljenom na sajtu NSPM 26. kolovoza 2010. (www.nspm.rs/politicki-zivot/u-cemu-je-spor.html) ste napisali:

    “Ako, naime, Tadić i Jeremić povuku rezoluciju i ako sa „našim EU prijateljima“ sastave drugu, „razumniju“, javno ću priznati da je sve ovo sa UN i MSP, od 2008. pa sve do danas, bila najobičnija gluma, vešto fingiranje, predstava za narod, a da su Tadić i Jeremić najobičniji kvislinzi, lažne patriote i prevaranti.”

    Evo danas, 8. rujna 2010, čitamo da se baš to dogodilo – B. Tadić je pristao na sve što je EU tražila od njega te je izbacio sve one stavke iz rezolucije koje pokazuju protivljenje Srbije tzv. “nezavisnosti” Kosova. Evo čak i vaš vjerni kolega na NSPM g. Đorđe Vukadinović kaže da je “Srbija odstupila od svih bitnih stavova”, te da su “Sva tri bitna stava (iz prve rezolucije) ili potuno izostala ili su temeljno redefinisana, a to se sve dešavalo nakon poseta i pritisaka diplomata iz Nemačka i Britanije, pa gorak ukus kapitulacije i popuštanja pred pritiskom postaje još jači” (ovo je objavila NSPM danas u Hronici 08. rujna 2010, link je http://www.nspm.rs/hronika/djordje-vukadinovic-srbija-odstupila-od-svih-bitnih-stavova.html)

    Mene zanima hoćete li g. Antoniću održti riječ? To bi vam bilo mnogo korisnije umjesto što se upuštate u difamiranje onih koji kritiziraju “srpsku” vlast!

  3. Здрава полемика је добра и не треба се узрујавати,поштовани професоре, а да сви ми заједно морамо да будемо још критичкији према властодршцима, то стоји, јер ова “кохерентна” влада(и неке предходне, слично) директно ради против наших животних интереса, чини ми се. Од лопова не може се постати поштењак, од лажова- истинљубац, од фукаре-човек, од издајника-патриота и родољуб, од јајаре-политичар,од катастрофалне политике-успешна, они који су уништили економију не могу сад да се баве оздрављењем,….. ово је време када се ствари морају назвати правим именом.Милошевићев говор поводом 5. октобра је до детаља конкретан,истинит,који је наговештавао колаборацију са агресорима по свим тачакама, на жалост.

    Ево , већ виђено! Пристали су на измену резолуције, квислинзи,преваранти! Ово што нам се дешава ово је политички, економски,државни … суноврат! Знамо ко су квислнзи(цела садашња власт), али велику одговорност за овај хаос,дефетизам,малодушност, нечињење, имају и странке у опозицији, СНС(титрају еуропи,тадићу, разводњавају, правдају, они су тражили да се ова јадна резолуција напише са Еуропом),СРС(као да непостоје),ДСС(философирају уз ветар и низ ветар),НС(где је сад багер), Вулин, … и СПС(брука и срамота за све,на све пристају, обрукаше Милошевића за наредни миленијум, класично поданичко понашање),….
    На жалост ми смо једна банана држава са изразито слугерантским режимом, овде на велико влада спец. рат,медијски рат, бизнис мафија поседује све и у дослуху је са политичарима и са Еу фукаром,шире малодушност и страх.
    Што рече Пантелија:” Ко је вас познавао(квази политичаре,квази академике,квази патриоте,квази новинаре,квази бизнисмене,квази аналитичаре/цесид-стратеџик-бисерко-лихт-ковачевић-вејвода-јакшић-бркић-бакић-…/), ни пакао му неће тешко пасти”.

  4. Profesore,

    Bio sam ubedjen da ovo nije nivo na koji Vi možete da se spustite. Umesto da odgovorite na argumentovanu kritiku, vi ponavljate po sto puta da su to “klevete”, “konstrukcije”. Zatšo su? Pogledajte i sami nekadašnje brojeve NSPM-a ali i vaših knjiga o S. Miloševiću. Pa svugde stoji da su izdate uz pomoć Soroša. Nije kleveta da vas je finansirao, i to ne možete da sakrijete ma koliko demagoški preusmeravali teme.

    Umesto da vređate neistomišljenike i ponižavate čitaoce Pečata, koje tretirate kao nezrelu decu koja svašta mogu da progutaju, bolje bi bilo da priznate, kao što ste obećali, da ste pogrešili. Posle toga recite ono što ste takodje obećali: Da su Tadić i Jeremić prevaranti i kvislinzi. Očekujemo to od Vas. Tolik ste toga rekli o poštenju. Valjda se to i na Vas odnosi.

  5. Gospodine Antoniću, nema u kritikama Vaših poslednjih tekstova nikakve iracionalnosti i strasti, a ponajmanje zavisti i neostvarene ambicije. Radi se o prostoj činjenici da čitaoci Pečata prepoznaju vašu težnju da svu svoju obrazovanost i inteligenciju, koja je nesumnjivo velika, upotrebite, umesto za otkrivanje istine, za njeno zamagljivanje i prikrivanje. I ovaj poslednji tekst je na tom tragu. Umesto da ispunite obećanje koje ste čitaociima dali u prethodnom tekstu, da će te javno Tadića i Jeremića nazvati izdajnicima ako izmene pomenutu Rezoluciju pod pritiskom Imperije i EU, jer su to upravo učinili, Vi, koristeći se intelektualno-novinaraskim trikovima, skrećete temu sa osnovne tačke sporenja, a to je da li su Tadić i Jeremić izdajnici ili patriote, i usmeravate pažnju čitalaca na potpuno drugu temu, a to je navodna podela na demokratske i autoritarne patriote, pri čemu svoje kritičare vređate, iako se pokazalo da su bili potpuno u pravu kada su o Tadiću i Jeremiću govorili kao o kvislinzima, čak i prema Vašim više nego spekulativnim kriterijumima menjanja ili nemenjanja Rezolucije. Čitaoci Pečata nisu prosti i neobrazovani ljudi već intelektualci kojima je čast važnija od novca i i privilegija i zato VAŠA NOVA INTELEKTUALNA VRATOLOMIJA PONOVO NEĆE USPETI DA PREVARI ČITAOCE OVO LISTA.

  6. Овај текст ме је потпуно ѕбунио. Можда сам наиван, али сам веровао, као и Ви, да Тадић и Јеремић искрено у домену могућег делују ка очувању целовите Србије, те да постоји у том погледу раѕлика између њих и Чеде.

    Иѕменом Реѕолуције недвосмислено су покаѕали да није тако. Чак је Чеда поштенији..

    Апсолутно ми је нејасно, уважени професоре, зашто то у вашем тексту и не помињете. То је суштина спорења колико сам раѕумео.

    Очекивао сам да јавно поновите свој став и приѕнате да нисте били у праву. Ваше ћутање ме доводи у ситуацију да раѕмишљам да ли сте искрени. И даље верујем да јесте и очекујем да ћете јавно изнети Ваш став о карактеру носилаца политике који су изменили резолуцију…

  7. Владимир

    Здрав патриотизам у Србији скоро да не постоји. Претегао је сеоски кафански национализам. Рекао бих да то долази од безбожности. Ван Републике Српске нажалост нисам срео много умјерених и смирених патриота.

    Господину Антонићу могу само да препоручим да се око овога не секира много. Ево један одговарајући цитат из “Примјера чојства и јунаштва” од Марка Миљанова:

    Милован Јаничин Вујошевић, из Брскута, рекâ је: “Ја сам, тако ми душе, свакога чоека могâ на мејдан добит!” Питали су га: “Како, стрико Миловане?” Милован: “Ласно, душе ми! Он се наиједи, па ме псује, скачући и дрктећи од иједа! Ја не говорим ништа. Кад сјутрадан, он ка квасан, стиди се и каје од својије ријечи! Ето, ја добио, а он изгубио!”

  8. Поздрав из БЛ

    Госин Антонићу,да ли и на данашњи дан мислите како је резолуција ” ипак елементарно патриотска”? Управо та флоскула коју сте смислили боји у жуто сав конформизам,сву лежерност вашег салонског,боље је рећи дворјанског србовања.Као што лијепо рече Ђенка:”Мислио сам да ћемо путовати по свету,снимати филмове,а ти си пристала да будеш само жена једног малог гробара.” Дубоко сте ме разочарали професоре,дубоко! Узалуд се вадите,џаба призивате Хегела за свједока,џаба и Кант и сове кад издате најгорљивије међу присталицама,када надмено понизите публику називајући је “свадљивим,јаловим примитивцима”.Ви сте јавни радник и за вас важе естрадни закони.Пљунули сте у публику равно са једног од најјачих подијума и немојте се чудити звиждуцима.Удали сте се за гробара,да гробар јесте мали али сахрањујете велику жртву- Србију!!!
    Уа поштовани професоре,Уааа!

  9. Поштовани професоре Антонићу,

    Као редовни и верни читалац готово свих Ваших текстова у последњих пар година, дозволите ми да покушам да изнесем своје скромно мишљење о коментарима везаним за два Ваша толико помињана текста: „Србија после МСП-а“ и „Квислинзи, патриоте и нијансе“. И наравно, текст „Одлазак сове“.

    Као човек који је током деведесетих још увек био малолетан, али итекако забринут за судбину свога народа на простору бивше Југославије, нисам био упућен у Ваш рад током тог периода. Све те ствари везане за однос СПМ и настанак, финансирање и рад НСПМ у том времену ми нису биле познате. Тек са доласком демократуре после 2000-те године, и „наступања нулте године и новог српског календара у рачунању времена“ (пре и после 5-ог октобра), и креирања невиђеног медијског мрака, текстови које сте објављивали били су само мала, али ипак драгоцена кап у океану у којем владају велике-антисрпске медијске ајкуле. Наравно, улога Печата, као новог и аутентичног листа прве и једине Србије, је у свему томе немерљива. Ваши текстови и текстови људи који пишу за Печат, дају нам наду да ћемо изаћи из овог зачараног круга пораза, самопонижења, дефетизма и националне депресије.

    Међутим, морам признати да сам се већ на први сусрет са Вашим текстом: „Србија после МСП-а“, запитао: шта је сад ово!? Некако ми је било чудно да после свега што смо проживели током последњих 20-ак година, Ви текст почињете ставом како смо ето сви испали наивчине које још увек верују у светско право и правду!? Зар после свега што смо заједно преживели – па да још увек верујемо у правду „Империје“!? Да ли смо веровали у исту ту правду и после рецимо исценираних дешавања у Сарајеву (Маркала) и бомбардовања босанских Срба, после Олује и Бљеска, после Рачка, после „милосрдног анђела“, после мартовског погрома 2004-те, после хашких пресуда Харадинају и Орићу,… Будимо искрени, па рецимо да ако у светску правду не верују народи који нису имали војних или државних проблема десетинама па и стотинама година уназад, како у то да верују Срби!? И то у условима када се на нашој још увек живој и незацељеној косметској рани преко ноћи отварају и неке нове ране. Што је још и проблематичније, „патриоте“ које Ви овом приликом покушавате да разумете и на неки начин оправдате, управо нам причају и објашњавају како одржавају најбоље могуће односе са западним партнерима, и да све чине да „наша ствар“ пред МСП-ом, прође у најбољем могућем реду. Али не само догађаји у Хагу, већ и састављање „компромисног текста резолуције Србије и ЕУ“, говори да ствари ипак стоје мало другачије.

    Свесни смо да је Србија током свих ових година изложена невероватним притисцима, али назовимо ствари правим именом. Ако имамо толико евроатланских пријатеља, поставља се питање ко нас то толико притиска и дави као змија жабу? Или то наше патриоте уживају у „националном мазохизму“, па чине и оно што се од њих ни не тражи? Посматрати и анализирати патриотизам Бориса Тадића, Вука Јеремића и осталих представника режима, ван контекста рецимо „реформе“ војске, позивања косметских Срба на локалне изборе 2004-те године после мартовског погрома, случајног сусрета са тзв. косовским „премијером-војником“ на скопском аеродрому, дочекивања Ахтисарија и узимања у разматрања његовог плана, „случајног“ расписивања председничких избора пре 17-ог фебруара 2008-ме године, изненадног и неодложног одласка у Букурешт пред велики митинг у Београду, потписивања ССП-а пред парламентарне изборе 2008-ме године, слављења велике победе у УН због постављања питања пред МСП у Хагу (а на крају највећи правни пораз у последњих 20 година), доношења статута Војводине, дочека нашег „провереног пријатеља“ Бајдена, приче о даљој децентрализацији (разградњи) Србије, неким новим регионима, доношења „историјске декларације о геноциду у Сребреници“ пола сата после поноћи без имало бриге за истину, националне интересе и право на будућност српског народа, слабљења позиција Републике Српске, прихватања тзв. Истамбулске декларације,… дозволите да кажем да мислим да није баш исправан приступ. Врло сам сигуран да сте много боље упознати од мене, као обичног грађанина, са овим али и многим другим стварима, тако по мом скромном мишљењу, сматрам да у овом случају није исправно али ни коректно апстраховати ове чињенице.

    Прича о тзв. другосрбијанцима, невладиним организацијам, независним новинарима и медијима, културним делатницима „грађанске“ Србије, реформама образовног система,… је свима нама јасна, и Ви сте нам својим текстовима веома помогли да ту причу боље разумемо, на чему смо Вам захвални. Али у условима када се поставља питање нашег елементарног опстанка, права на постојање и равноправан однос са осталим народима на овом простору, мислим да то није кључно. Прича типа: ако нећете Вука, добићете Чеду, се у принципу своди на то: ако нећете вешање, добићете гиљотину. Јер овим путем идемо у сигурну пропаст. Немојмо се бавити споредним стварима, и причама како свуда има и оваквих и онаквих. Такав приступ доводи до збуњивања обичног народа, који се препушта забораву и није спреман на промену постојећег стања, где се оштрица критичке мисли у потпуности релативизује и разводњава. Готово сваки представник режима има неку своју улогу, коју беспоговорно извршава, зарад већих или мањих привилегија или пак из разлога који се не могу или не смеју одбити. Али се ипак зна чија је последња. Захваљујући постојећим медијима, Срби би могли помислити да ће им тај чија је последња омогућити да живе као у бајци, и да ће он решити све њихове проблеме. Међутим, неко ипак мора да каже да ово није бајка, и да је цар го!

    Сигуран сам да ћемо и убудуће са задовољством читати Ваше текстове,

    С поштовањем.

  10. За србе и Србију је прво потребна патриотска стратегија деловања а не празне приче.
    Прва тачка те стратегије се састоји у ,,мирним путем“, кроз разговоре и елиминисања, стављањем ван утицаја домаћих унутрашњих штеточина по српски народ и Србију.
    Тек након тога следе остале тачке стратегије,
    али нажалост за њену реализацију је потребан новац. Без новца се неможе приступити реализацији. А патриота за финансирање у Србију нема, у односу на оне који сисају Србију.

  11. Postovani g. Antonicu, Vas tekst pod naslovom “Odlazak Sove” kipti od odbrane Vase intelektualnosti i napada na Vase neistomisljenike. Vi se suprotstavljate Vasim poimanjem izvesnih pojmovnih sadrzaja, cvrsto uvereni da ste u pravu. Hajdemo analiticki, naravno i sinteticki, ali, uvazavajuci sustinu. Vi tvrdite da postoje “dve vrste patriotizma”.Jedan je “demokratski”, a drugi “autoritaran”. Ako se upitamo sta je sustina pojma (ili pojave) patriotizma, posle visevekovnog iskustva mozemo reci: “Patriotizam je ljubav prema otadzbini”. Ako je to sustina, onda se treba upirati kako ta ljubav moze biti “demokratska” ili “autoritarna”. Sta na primer znaci “demokratski patriotizam” s obzirom na njegovo sustinsko obelezje? Vi ustvari govorite o formi odnosa jedne i druge grupe ljudi koji sebe nazivaju patriotama, a zakljucujete da postoje “dve vrste patriotizama”. Jedna grupa”saradjuje i razgovara”, njihov patriotizam je “skroman i pristojan”, on “cuti kada nema sta da kaze” …. itd.Druga grupa je “autoritarna i utilitarna”. Da li je ta razlicitost sustinska za patriotsku borbu protiv osvajaca? Naravno da nije. Sustinska razlika moze biti samo u tome ako jedna grupa fingira patriotsku borbu, dok se druga zalaze za otpor osvajacu. Vasa odredba jedne patriotske grupe kao “autoritarne” i “utilitaristicke” prilicno je problematicna. Iako autoritarno obelezje u principu nije pozeljno, ako se radi o kritici nepatriotskih,cak izdajnickih akcija, nepozeljnost autoritarizma prilicno slabi. Utilitarnost je pojam cije je sustinsko obelezje materijalna korist. Kada je rec o ljubavi prema domovini njena sustina je, po pravilu, davanje, a ne materijalna korist.
    Da se upitamo: da li je srpska vlast kvislinska? Vi izjavljujete da je vlast “popustila” pred osvajacem,da je usvojila protivustavni Statut koji odvaja Vojvodinu od Srbije, tu je i pretvaranje Srbije u buduce “evropske” regione (nalik na vojvodjanski), Vi spominjete Srebrenicu, Gej paradu, Euleks, razgranicenje Srbije od Srbije i mnogo drugih cinjenica koje ne karakterisu vlast kao patriotsku. Vi ste odlucili da odgovorite o karakteru srpske vlasti na osnovu desavanja sa Rezolucijom o Kosovu. Ako ostane u Skupstini vlast nije kvislinska a ako ne ostane – jeste. Vama je bilo tesko da se izjasnite zato sto “u dve vazne tacke Tadic (za sada) nije popustio, nije uveo Srbiju u Nato, i nije priznao secesiju Kosova” Da je uveo u Nato – nije; ali Srbija je u “Partnerstvu za mir”, to se desilo posle razbijanja srpske vojske u koju su uvedeni Nato – standardi, oficiri se skoluju u Ohaju cak i za grupno komandovanje u Nato ratovima. Sto se tice priznavanja Kosova nema smisla da napisem bilo sta, jer cete Vi sami odgovoriti na to pitanje onako kako ste se obavezali. G. Antonicu, svi su manje ili vise zavisni od rezima u kojem zive, ali se i razlikuju po stepenu kurazi koju poseduju.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *