RATKO DMITROVIĆ Šta zna Cvitković ko su Ašik i Arslan

Piše Ratko Dmitrović

U dramatičnoj i po mnogo čemu problematičnoj utakmici, između košarkaša Turske i Srbije bilo je trenutaka kada su svi igrači na terenu, bez obzira na boju dresa, mogli da komuniciraju na srpskom jeziku, iz prostog razloga što su sadašnji Srbi igrali protiv bivših Srba

„Za jednu sekundu koš mogu postići samo…ovaj…Srbi“, rekao je novinar Hrvatske televizije, Slavko Cvitković, u finišu susreta hrvatskih i srpskih košarkaša na upravo završenom Svetskom prvenstvu u Istambulu i dodatno uvećao jedan od kompleksa postjugoslovenske hrvatske košarke naspram Srba i Srbije. A onda je došlo polufinale Turska – Srbija u kojem su Turci uradili ono što je, po Cvitkoviću, srpska specijalnost; zabili su pobednički koš u poslednjoj sekundi igre.

SRPSKA GENETIKA
To je u Hrvatskoj, ne bez zluradosti, iskorišćeno za bezbroj pokušaja obaranja gornje teze, a sve na odrednici: „E, pa nije ta smirenost i odlučnost u evropskoj košarci svojstvena samo Srbima“. Klimava teorija. Zašto?
Zato što je turska košarka, sa dosadašnjim i sadašnjim rezultatima, produkt srpske genetike. Ovo nije moja hipoteza, zasnovana na, pomisliće neko, „Ratkovom opsednutošću teorijom da su svi narodi bivše Jugoslavije poreklom Srbi“, već se radi o tvrdnji čoveka koji se zove Kemal Kutlu. Nekada se prezivao Šehović, rođen je u Turskoj, ali su njegovi roditelji sa prostora Sandžaka. Crnogorska strana, Bijelo Polje.
Taj Kemal, kao veliki zaljubljenik u košarku, volontirao je na Svetskom prvenstvu i koristio svaku priliku da uspostavi kontakt sa Srbima i ostalima koji su u Tursku doputovali iz Srbije, Crne Gore, Bosne… Na sav glas je pričao da turski ekipni sport nije moguće ni zamisliti bez Muslimana, islamizovanih Srba, Bošnjaka…kako je kome drago da ih zove.
Ja sam – kazuje Kemal Kutlu – odrastao u Istambulu, u mahali sa 75.000 stanovnika i svi smo pričali srpski. Do sedme godine nisam znao ni reč turskog jezika, a moj deda je umro ne izgovorivši ni jednu rečenicu na turskom. Znao je i govorio samo srpski. Sa nama je odrastao i Hido, vukli smo ga sa sobom i učili da igra košarku, ali sada nas i ne poznaje. Milioni čine svoje.

„SIN TURSKE“
Hido je, pogađate, Hidajet Turkoglu, najbolji turski košarkaš svih vremena, čovek sa zapaženom NBA-karijerom, veliki prijatelj Vlade Divca i Predraga Stojakovića, iz vremena kada su sva trojica nosili dres Sakramenta. Njegovo sadašnje prezime na turskom znači „sin Turske“ a da njegovi preci nisu u Tursku otišli iz jednog malog sela u blizini Sjenice, Hido bi se danas prezivao Ramićević. To prezime nosio je njegov deda.
U širem smislu malo ko je znao da se u onoj dramatičnoj utakmici između Turske i Srbije – svakako spornoj, što je ovde potpuno nevažno-dogodio sudar sadašnjih i bivših Srba. U postavi Turske, koju je vodio Srbin Bogdan Tanjević, bilo je čak pet igrača poreklom iz Srbije, sa prostora Sandžaka ili Raške oblasti. Evo ih: Hidajet Turkoglu, Semih Erdan, Sinan Guler, Ender Arslan i Omar Ašik. Njih petorica zajedno postigli su 45 od ukupno 83 koša, koje su ubacili momci u crvenim dresovima na kojima je pisalo Turska.
Onaj Kemal kaže da svi oni, od Hide do Ašika, govore srpski, jer tako se govori u njihovim porodicama. Dodaje da 80 posto turske košarke počiva na momcima iz Srbije, Sandžaka, dok je preko 90 procenata odbojkaša te zemlje poreklom iz opština: Sjenica, Prijepolje, Tutin, Bijelo Polje, Novi Pazar…
Kemal, koji je inače šef obezbeđenja u turskoj filijali kompaniji „Filip Moris“, u slobodno vreme vodi amaterski košarkaški klub „Sandžak“ i planira da pošalje sina na usavršavanje u neki od košarkaških kampova u Srbiji. Bar mu jezik neće biti problem, kaže Kemal.
Priča sandžačkih Muslimana, valjda poslednjih među Srbima koji su prešli na islam, bolna je i tragična. Ne svojom dobrom voljom, već zarad straha šta bi u promenjenim okolnostima, na ruševinama poražene turske imperije i ponovo uspostavljene srpske države, iz osvete mogli da im učine rođaci i komšije, koji su izdržali pritisak i ostali izvan islamskog verskog i civilizacijskog kruga – muslimani Sandžaka masovno su krenuli prema Turskoj. A da je bilo osvete i neljudskog odnosa prema tom življu – bilo je.

NOVI MUSLIMANI
Prvi veliki talas iseljavanja muslimana iz Sandžaka zabeležen je u periodu Prvog i Drugog srpskog ustanka i sticanja nezavisnosti Kneževine Srbije. Šesnaest godina pre Berlinskog kongresa, kada je bilo jasno da Otomansko carstvo živi svoje poslednje godine, 22. novembra 1862. godine, na Međunarodnoj konferenciji velikih sila održanoj u Kanlidži, na Bosforu, doneta je odluka o iseljavanju muslimanskog življa iz Kneževine Srbije. U nadi da će se zeleni barjak bar negde na Balkanu zadržati, bivši hrišćani, novi muslimani, osim u Tursku odlaze i u Bosnu, odnosno u novopazarski Sandžak. A onda ih sustiže najpre Berlinski kongres, pa aneksija Bosne i Hercegovine (1908) od strane Austrije i konačan udarac u vidu Prvog balkanskog rata.
Oni koji su umesto u Tursku otišli preko Drine, u Bosnu, dospevali su sve gore do Like i rubova Dalmacije, a interesantno je da su, tako kažu istorijski izvori, gotovo svi oni tražili da im se dozvoli život uz reke ili u dolinama reka. Među beogradskim muslimanima, koji su napustili taj grad i smestili se u bosanskoj posavini bila je i porodica Alije Izetbegovića. Tada su se prezivali Biogradlija. Alija Izetbegović se, to je opštepoznata činjenica, sve do šezdesetih godina dvadesetog veka nacionalno izjašnjavao kao Srbin.
U prvoj polovini 1912. godine, od početka aprila do kraja juna, preko luke Bar, skoro 60 hiljada sandžačkih muslimana otišlo je u Tursku. Hroničari su ostavili potresna svedočenja iz tih dana; izbezumljene porodice sa kolima na kojima je bila sva njihova imovina, plač staraca svesnih da zauvek napuštaju zavičaj, samoubistva ljudi koji su strahovali (opravdano ili ne, svejedno je) koliko od nove vlasti u Sandžaku toliko od neizvesnosti i novog početka u zemlji sa kojom ih je vezivala samo vera.
Turska je muslimane iz Srbije, Crne Gore i Bosne naseljavala uglavnom u krajeve sa kojih su prethodno proterani Kurdi, Jermeni i Grci, ali je veoma mnogo „naših“ muslimana smešteno na rubovima Carigrada, koji će 1923. godine Kemal Ataturk preimenovati u Istambul, nakon što je Ankara proglašena za glavni grad nove, modernizovane Turske.

SLUŽBENICI OTOMANSKE IMPERIJE
Nikada se neće tačno utvrditi koliko je islamizovanih Srba napustilo navedene krajeve i svoju novu domovinu našlo na prostorima sa kojih je došla njihova nova vera, ali se realno pretpostavlja da se može govoriti o nekoliko stotina hiljada ljudi.
Tu ne spadaju Albanci, koji su takođe odlazili u Tursku, a živeli su na prostoru današnje Srbije, uključujući Niš, Leskovac, dolinu Morave…
U novoj domovini srpski muslimani relativno brzo su se adaptirali, a veliku pomoć imali su od brojnih porodica janičara i drugih službenika Otomanske imperije koji su mnogo ranije napustili Bosnu, Srbiju i Crnu Goru.
Među takvima bili su vrlo visoko pozicionirani ljudi i te nove Turske i oni su činili sve što je bilo u njihovoj moći da bivšim i eto ponovnim zemljacima olakšaju život. I tada i danas svi oni govore srpski i to prenose sa kolena na koleno. Znaju koje su im bile krsne slave i kako su se prezivali u starom kraju.
Do sredine 19. veka srpski jezik bio je, uz turski, francuski i engleski, jedan od diplomatskih jezika Otomanske imperije, a oficirski kadar turske vojske bio je obavezan, sve do Prvog balkanskog rata da uz turski govori i srpski jezik.
Ovi detalji asociraju na jednu tragikomičnu emisiju na Hrvatskoj televiziji, emitovanu pre nekoliko godina, u kojoj je autor, Mladen Trnski, neverovatnim istorijskim falsifikatima, pokušavao da istoriju Hrvatske i Hrvata prikaže onakvom kakva ona nikada nije bila. Tako je, mučenik, kazao da se „prema nekim izvorima“ čak i na turskom dvoru govorilo hrvatskim jezikom, a da je, opet po nekim izvorima, Mehmed paša Sokolović bio hrvatskog porekla, iz okoline Bihaća.
Beograđanin, Dragan Milosavljević, predsednik Udruženja srpsko-turskog prijateljstva iznosi frapantan podatak, da samo u Istambulu živi tri miliona (nije greška) ljudi sa ovakvim biografijama. Preci nekih od njih došli su u Tursku pre 300 pa i 400 godina (kao čuveni Sokolovići od kojih je i Bajo kasnije Mehmed paša, rođen u istoimenom selu iznad Rudog, u Istočnoj Bosni, u srpskoj pravoslavnoj porodici. Otac mu se zvao Dimitrije), ali su do današnjeg dana svojim potomcima prenosili sećanje na srpsko poreklo i kraj iz kojeg su došli.
Inače, Milosavljević kaže da u celoj Turskoj, prema podacima iz kojih stoji turska administracija, danas živi čak devet miliona ljudi koji su svesni svojih srpskih korena. Mnogi od njih, u kontaktima sa našim poslovnim ljudima i turistima, izražavaju žaljenje što ih ni jedna vlast u Beogradu ne spominje niti ih svrstava u srpsku dijasporu. Dodaju kako je ogromna greška što Srbija, zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom, tamo negde od kraja 19 i početkom 20 veka, primenjuje nepisano pravilo da samo pravoslavac može da bude Srbin.
O svemu ovome Slavko Cvitković, naravno, pojma nema. Ne znaju ni drugi Hrvati, a i da znaju ne bi u to dirali, pošto bi u tom slučaju imali nametnutu obavezu da se pozabave poreklom svojih košarkaških velikana: Aleksandra i Dražena Petrovića, Stojana Stojka Vrankovića, Arijana Komazeca, Marka Popovića…
Elem, ništa se novo nije dogodilo; na meču Turska – Srbija videli smo „srpsku završnicu“.

20 коментара

  1. Поздрав из БЛ

    Брате Ратко,лажу да нас нема к’о Енглеза јер само ратујемо и газду не слушамо! Има,само смо се равномјерније распоредили по државама и подривамо ли подривамо…Једног лијепог дана,Србија до Токија,осим Карлобага,Сиска,Вировитице- наравно.

    1
    1
  2. “Dodaju kako je ogromna greška što Srbija, zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom, tamo negde od kraja 19 i početkom 20 veka, primenjuje nepisano pravilo da samo pravoslavac može da bude Srbin.” Kad pogledamo kakav raskol vlada i medju Srbima koji su pravoslavci, pa jos i u Srbiji nastanjeni – mozemo zamisliti sta bi sa nama bilo da se Srbima zovu i pokatoliceni Srbi (dobar deo danasnjih Hrvata, lako ih je prepoznati po prezimenima) i islamizovani Srbi (sadasnji muslimani, “Bosnjaci” Turci itd.)! (Uostalom, to je samo hipoteza – nikad nije ni postojala takva zelja kod privilegovanih nepravoslavnih da budu zajednicki narod sa podjarmljenim pravoslavnim. Posle mozda, kad se Srbija pridigla – ali da se izislo u susret toj “zelji”, oni bi se samo namirili na racun Srba, kao sto su to kasnije uradili Hrvati i Slovenci u Jugoslaviji.) ) Za cije ciljeve bi srbo-katoloici i srbo-muslimani radili danas? Jer – ako je verovati Vasem racunu, za koji mislim da je veliko preterivanje – vise bi “Srba” bilo islamske nego pravoslavne veroispovesti, kao sto je, recimo, slucaj i sa Albancima. Turkoglu Srbin? Ma, ne zezajte nas! Svi ti sa turskim prezimenima da budu “srpska dijaspora”? Pa da nas pometu jednim potezom! Zasto, Dmitrovicu, ne navedite i podatak koji Vam je sigurno poznat: kad su islamizovani Srbi odlazili u Tursku, prvo je njihova turska “matica” zahtevala od njih da promene prezimena! Dakle, dobrodosli su bili samo kao popuna turskog naroda, niposto kao nekakva etnicka zajednica. Pa, to Turska ne dopusta ni mnogo brojnijim i etnicki vrlo svesnim Kurdima. I jos nesto – bas i ne vidim kako bi “nostalgicni” mogli biti oni ciji su preci pre sto ili stopedeset godina otisli iz zavicaja! Ali dobro razumem njihovu zelju da se vrate u taj zavicaj – kao deo starog-novog osvajaca! Ja, Dmitrovicu, vise “verujem” ovima iz Novog Pazara koji na tlu Srbije uzvikuju “Ovo je Turska”, nego onima koji su vec generacijama Turci, a zameraju nama sto im ne priznamo i da su – Srbi. Ako jesu – niko im ne brani, nek se zaloze u Turskoj za svoju srpsku “maticu”. Ne zanima njih srpska “nacija”, nego – srpska teritorija!

  3. Da dodam: kako Vi to povezujete genetiku sa – kosarkom?! Da ne zelite kazati kako je Turkoglu “nasledio” dar za kosarku od svog pra-pra-pra deda, koji je od sveg sporta verovatno znao jedino za bacanje kamena s ramena?! A i inace – manimo se genetike! Poznato je ono pitanje: Sta bi se desilo kad bi sve francuske bebe bile odvedene u Englesku, a sve engleske u Francusku? Nista se ne bi desilo. Oni koji su rasli u Engleskoj bili bi Englezi, oni koji su rasli u Francuskoj bili bi Francuzi, i nikakvu gresku ni zamenu geneticari ne bi mogli primetiti! Kad se kaze da je neko “francuske”, “nemacke”, “srpske” ili bilo koje druge krvi – to je kojestarija! Postoji samo francuski, srpski (hm, postoji li?), nemacki odgoj, to pravi gradjane i narod! Naravno, uz uslov da tim gradjanima vec iz imena i prezimena ne “viri” ko su i sta su, kao sto je to kod nas slucaj. Kod nas se to i neguje, da bismo bolje mogli da se sporimo i tucemo. I nije ni to nama u krvi – nego u nasem vaspitanju. Pa su npr. brojne dojucerasnje gorljive Srbe iz Crne Gore “prevaspitali” u par godina u tolikoj meri da se osecaju – Hrvatima! A i u Vojvodini su tendencije slicne. Za Beograd da ne govorim – onde niko nece da bude Srbin!

    2
    1
  4. БЛАМАЖА

    Тврдње аутора:
    1.Onaj Kemal kaže da svi oni, od Hide do Ašika, govore srpski, jer tako se govori u njihovim porodicama.
    2.U nadi da će se zeleni barjak bar negde na Balkanu zadržati, bivši hrišćani, novi muslimani, osim u Tursku odlaze i u Bosnu, odnosno u novopazarski Sandžak.
    3.Turska je muslimane iz Srbije, Crne Gore i Bosne naseljavala uglavnom u krajeve sa kojih su prethodno proterani Kurdi, Jermeni i Grci,
    4.Beograđanin, Dragan Milosavljević, predsednik Udruženja srpsko-turskog prijateljstva iznosi frapantan podatak, da samo u Istambulu živi tri miliona (nije greška) ljudi sa ovakvim biografijama
    5.Inače, Milosavljević kaže da u celoj Turskoj, prema podacima iz kojih stoji turska administracija, danas živi čak devet miliona ljudi koji su svesni svojih srpskih korena
    Одговор:
    Човек не зна шта да прво демантује у овом тексту и на шта да одговори или коментарише.
    1.Прочитао сам бар десетак текстова о Хиди и увек је повод био његово дружење и играње са Дивцем и Стојаковићем. Неколико пута је јавно износио да је од њих научио неколико српских речи, стидљиво додајући, да су то биле сочне псовке. Пар српских речи, значи од онога који српски прича у кући.
    2.Ово фрапира, новопазарски Санџак у Босни. Дмитровић постиже гол за Зукорлића.
    3.Ја сам већ дао коментар на Печатов чланак о Курдима(по Печатовим новинарима велике жртве). Курди су били највећи саучесници Турака у 2 погрома над Јерменима и управо су њих Османлије насељавале на подручјим где су истребили Јермене. Ево, и овај аутор преписујући свог предходника у пеичи о Курдима, упада у исту замку.
    4.-5. Мислим да је Дара у свом незнању превршила сваку меру. Само да додам, да се у Турској на попису не може изјаснити национална припадност, али се може испунити рубрика у којо стоји-матерњи језик. Толико о турским службеним подацима. Најоптимистичнији подаци од “бошњачке стране” су 350.000.
    О тих 9 мил. он у загради још подвлачи-није грешка.
    То што је по њему, потурчен, пежоративно а похрваћен или американизиран, вероватно није….Текст је бламажа!

    Ко жели да се мало више упусти у “историјско истраживачко знање”, као аутор нпр., може само у рачунар да укуца Пресс-ов наслов од 5.ог априла 2009. г-ине-Веровали или не: У Турској живи девет милиона Срба, од аутора М. Меденице. Наиме, ауторово знање се повлачи још од овог текста, чију је он 1/3 преписао.
    Мене не може од њега ништа зачудити. Пролетос је он у “својим” новинама Артемија и црноречке монахе оптужио да су криви за губитак Космета и да су они тај ђаво, који се увукао у тело СПЦ-а. Затопонекад не могу да разумем уређивачку политику Печата.

  5. Redovno kupujem i čitam Pečat ali se do sada nisam javljao, mada je bilo povoda. Sada izražavam čuđenje što Pečat dozvoljava brutalno i prljavo blaćenje svog kolumniste Ratka Dmitrovića.
    Već nekoliko puta izvesni “Radomir Reljić” u Pečatu vodi kampanju protiv Dmitrovića služeći se podmetanjima, manipulacijama i opanjkavanjima najniže vrste a sve sa ciljem da devalvira ono što Dmitrović piše. Zašto to dozvoljavate, iako znate da se radi o prljavoj kampanji iz bog zna kakvih razloga. I ko je taj Reljić?
    Zar su vam forumaški anonimci važniji od vaših kolumnista zbog kojih, uz ostalo, mi kupujemo Pečat?
    Tako “Reljić”, u vezi sa gornjim tekstom, preskače sve Dmitrovićeve ograde i navođenja izvora e da bi nešto dokazao. Valjda, da Dmitrović laže, da je neznalica. Kao što je podmetanje o devet miliona Srba u Turskoj. Nigde Dmitrović to ne tvrdi već navodi ime čoveka koji to kaže, a na osnovu turskih izvora i na osnovu sećanja koje ti ljudi gaje prema svom poreklu. Ili ono o novopazarskom Sandžaku. Kao, Ratko ne zna gde geografski pripada Novi Pazar.
    Nigde, dakle, Ratko ne tvrdi da su tih devet miliona Turaka Srbi već da znaju za svoje srpsko poreklo. I tako redom, sve manipulacija do manipulacije nekakvog “reljića”.
    Potražio sam preko gugla Ratkov tekst o Artemiju i našao ga. Tek se tu vidi koliko taj “Reljić” laže i podmeće jer nigde nema onoga o čemu on govori, ni jednom rečju Dmitrović Artemija nije uvredio, kamoli ga nazvao sotonom i slično.
    Svi čitaoci Pečata koje ja znam, a znam ih bar deset, tvrde da su o srpsko-hrvatskim odnosima naučili više iz tekstova Ratka Dmitrovića u Pečatu nego za vreme celog svog školovanja.
    Kamo li sreće da Srbi imaju još nekoliko novinara kakav je Ratko i zato ne mogu da shvatim uredništvo Pečata koje dozvoljava ovakve prljavštine prema svom najboljem ili jednim od najboljih kolumnista.
    Ne bi me čudilo da zbog raznih “Reljića” Dmitrović prekine da piše za Pečat. Zaista me ne bi čudilo.

  6. “Ne bi me čudilo da zbog raznih ‘Reljića’ Dmitrović prekine da piše za Pečat. Zaista me ne bi čudilo.” Dakle, Zoki – opet ista prica! Kad autor (analiticar) promasi ili pogresno rasudjuje, nema da se koriguje, nego treba da proradi sujeta – i da autor prestane pisati tamo gde je pogresnu analizu sacinio. Odmah da znate – nisam Reljic, koga Vi opanjkavate, iako mu prigovarate da on to radi Dmitrovicu. Verujem da Dmitrovic zna dosta, iz prve ruke, o polozaju Srba u Hrvatskoj – mada se pre pouzdavam u ono sto je Veselin Djuretic znao i pisao svih ovih decenija. Ne sumnjam, dakle, u patriotizam Ratka Dmitrovica – koji, medjutim, ocito zna malo ili nimalo o “Srbima” u Turskoj! Stvarno je “zabrazdio” onom pricom o milionima Srba u Turskoj, koje “srce boli” sto ih ne priznamo za Srbe, jer su, eto, muslimani! Dmitrovicu, a i Vama, Zoki, jedno mora biti jasno: ako je vrlo sporno koliko zaista ima Turaka poreklom iz Srbije – ne kazem Srba, jer su takvi onomad, pre stopedeset, dvesta godina, vec u Srbiji, raskrstili sa srpstvom i preuzeli islam – nije nimalo sporno sta oni zele! Da dodju u “Sandzak”, sa “izvornim” Turcima (kojih bas i nema previse, delovi mnogih etnosa su se u Turke “pretopili”), da osvoje “Sandzak” po drugi put! Ako to Vama ne pada na pamet, iako svi vidimo kako se ponasaju i sadasnji muslimani (barem deo njih) u “Sandzaku” – onda to nije Reljiceva krivica. Usput, Reljic prilicno realno ocenjuje koliko ima Turaka poreklom iz Srbije – jedno trideset puta manje nego sto Dmitrovic fantazira! I Dmitrovicu i Zokiju samo jedna poruka – ne trazite saveznike na krivom mestu! Ako njihovi pra-pra-dedovi nisu bili na nasoj strani, nego su otisli sa osvajacem – zasto mislite da bi deveto koleno koje raste u Turskoj bilo na nasoj, srpskoj strani?! Cak i da stvarno i znaju i govore srpski, kao sto se ovde nedokumentovano potencira. Uostalom, citajte Davutoglua – u njegovu “dubinsku strategiju” savrseno se uklapa i “povratak” Turaka na “Sandzak”, gde bi pazili da raja, sa sve Dmitrovicem i Zokijem, ne misli i ne govori sto se Sultanu ne svidja!

  7. Gospodine “Ohladite” ili gospodine “Reljiću”- svejedno mi je ko ste i kako se predstavljate- ako i Bibliju sa zlom voljom i predrasudama budete čitali naći ćete ono što tamo ne piše.
    Tako, jasno je ko dan, čitate Dmitrovićeve tekstove i tako ste “pročitali” da on (Ratko) tvrdi da u Turskoj živi devet miliona Srba.
    Ne, to tvrdi, kao što Dmitrović navodi, Dragan Milosavljević, predsednik Udruženja tursko-srpskog prijateljstva. I to je Milosavljević do sada ponovio nekoliko puta. Ako se ne varam prvi put u “Blicu”.
    Samo malo više dobre volje i sve će biti kako treba.
    Nema razloga da podmećemo jedni drugima, niti da lažemo. To je osobina bolesnih i svakako poremećenih ljudi.
    Ako ste Srbin znate koliko nam je zla nanela međusobna netrpeljivost.

  8. Slazem se, Zoki, da nam ne treba uzajamna netrpeljivost, niti da “podmecemo jedni drugima, niti da lazemo”, kako Vi pisete. Dodajete tome i ovo: “To je osobina bolesnih i svakako poremecenih ljudi.” Ne znam jeste li kadri da procenite ko je tu zaista “netrpeljiv”, kad tako “podmecete”, da se blago izrazim. No, ne zelim dalju diskusiju, argumenti ocito ne dopiru do Vas. Umesto toga navodim zavrsetak Dmitrovicevog teksta, gde se on bez ikakvog ogradjivanja poziva na dva izvora: Milosavljevica i – “tursku administraciju”!? Pa cak govori o “srpskoj zavrsnici” – sto ce reci da su pobedu Turskoj protiv nasih kosarkasa doneli “turski Srbi”!? Dakle, evo Dmitrovica, neka govori sam sobom:
    “Inače, Milosavljević kaže da u celoj Turskoj, prema podacima iz kojih stoji turska administracija, danas živi čak devet miliona ljudi koji su svesni svojih srpskih korena. Mnogi od njih, u kontaktima sa našim poslovnim ljudima i turistima, izražavaju žaljenje što ih ni jedna vlast u Beogradu ne spominje niti ih svrstava u srpsku dijasporu. Dodaju kako je ogromna greška što Srbija, zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom, tamo negde od kraja 19 i početkom 20 veka, primenjuje nepisano pravilo da samo pravoslavac može da bude Srbin.
    O svemu ovome Slavko Cvitković, naravno, pojma nema. Ne znaju ni drugi Hrvati, a i da znaju ne bi u to dirali, pošto bi u tom slučaju imali nametnutu obavezu da se pozabave poreklom svojih košarkaških velikana: Aleksandra i Dražena Petrovića, Stojana Stojka Vrankovića, Arijana Komazeca, Marka Popovića…
    Elem, ništa se novo nije dogodilo; na meču Turska – Srbija videli smo „srpsku završnicu“.

  9. Zoki@- Уопште ме не изненађују коментари попут Вашег! Прочитајте још једном мој коментар, Дмитровишев текст и ако пак хоћете, његов текст-Артемије пречи од бога- објављеном у френкфуртским “Весима”. Све је документовано и стоји на располагању Вама, Печату, мени и читаоцима.
    Уз Ваш коментар или Дмитровићеву епопеју посвећену Србима муслимана, фали још само податак, да су та 3 милиона истанбулских и 6 милиона осталих турских Срба , за време шампионата здушно навијали за Србију у утакмици против Турске и да су се широм Турске вијориле српске(наше) тробојке. Као рецимо, у Новом Пазару за време те исте утакмице.
    За Дмитровића је Рашка област непознаница! Постојбина Немањића и срце средњевековне српске државе је за њега , тамо неки “Санџак”. Зато питам и Вас и њега:” Зашто се не дозвољава у срцу те исте Србије подизање споменика нашим Немањићима. Због бола српских муслимана или нечега другог? Због чега је неком потребан овакав текст?””
    Читав текст је представљен као натчовечанска епопеја, жал и бол “Срба муслимана” за шта искључиву кривицу сносе Срби православци и Српска прав. црква(по Дмитровићу).
    Ја се не представљам као неки Реки или Зоки. Пишем јавно и документујем!
    Ваш тон је исто толико низак и некултуран као и Дмитровићева пошта коју ми је упућивао на приватну адресу( могу да документујем) и пуна измишљотина и конструкција на које се мора реаговати.
    Погледајте колико његових текстова постоји само у Печату, на које ја нисам имао никакву негативну критику. Зеза га политичко опредељење(врста теме), па понекад не може да се обузда!

  10. redakcija@,Zoki@-Поштована редакцијо,
    Ви врло добро знате да коментатор под ником Оладите и моја маленкост немају никакве заједничке везе(осим можда сличног мишљења) и Ви упорно пуштате коментаре под ником -Zoki@- у којима он тврди да се ради о истој особи. Ви имате све моје потребне податке и не налазим за потребно да неко на тај начин уноси dodatnu забуну. Немам ништа лично против Р. Дмитровића и у питању наш стари сукоб око различитих мишљења. На конструкције, типа оваквог његовог или Вашег текста, увек ћу се осећати позваним да му одговорим. Остало је на Вама! Боље је да се забране дискусије и коментари, него да се подрешно “постављају” ствари.
    Поготово оне у које Ви имате потпуни увид!
    Ја своје мишљење документујем и образлажем на начин који је у оквирима правила Вашег портала и Закона о јавном униформисању.

  11. “RATKO DMITROVIĆ Šta zna Cvitković ko su Ašik i Arslan”
    Evo sam naveo naslov Dmitrovicevog teksta, kao “finalni” dokaz sta Dmitrovic stvarno misli! On, naime, zaista misli da su oni Srbi, koji su onda pobedili Srbiju na SP, u “srpskoj” zavrsnici, kako stoji na kraju njegovog teksta!? Zato cu ja odgovoriti Dmitrovicu ko Asik i Arslan stvarno jesu – to su TURCI, koji su Srbiju pobedili u pravoj TURSKOJ zavrsnici, uz obilatu pomoc sudija, uz glumatanje, prenemaganje i varanje! Nije to uopste tesko bilo znati – Vama, Dmitrovicu, zelim da ubuduce proverite svoje (ili tudje) teze, pre nego sto na njima poletite!

  12. Мени је невјероватна прича о толико броју Срба у Турској, који при томе говоре српски и сјећају се српског поријекла. Да их има нешто мало (споменута махала од 70.000 људи то је ок).
    Ови кошаркаши јесу поријеклом из Рашке, и то је то. Кад сам прочитао да они желе да се србија њих сјети, пала ми је на памет (неистинита) прича о Мехмед паши. Он је по народној причи на самтри позвао брата макарија да му нешто шапне, па му одгризао уво. Да упамти да Турчину не треба вјеровати ни кад му је брат1

  13. Није битно колико нас је већ как’и смо. (А свакак’и смо.)
    Православље је, у временима турске окупације, била идеја водиља отпора, а нешто сумњам да ће (под оваквим патријархом,Синодом и псеудо-државом) то бити и у овој новој окупацији.
    Уосталом, многи Руси који су германског и балтичког порекла, данас су најострашћенији руски православци ии националисти.

  14. “На путу ка истини човек може да направи само две грешке.
    Да не прође целим путем, или-да не крене.”(Буда)

    Покушаћу да упоређујући цитате из Дмитровићевог текста са његовом “историјском грађом и документацијом” од неког непознатог Кемала(турског Србина) и дотичног Милосављевића, који живи на релацији Париз-Бг(ођењен Францускињом) покажем колико је веродостојна ауторова истина. Из следећа 2 цитата је јасно како Дмитровић намерно вуче произвоњну конструкцију.
    Из изјаве Милосављевића се види да он нигде не помиње СПЦ(само српске власти).
    У другом цитату је Дмитровићева конструкција, где он свом “историјском извору” гура у уста кривицу СПЦ-е за исењавање муслимана у Турску:

    1.”Naime, prema njegovim rečima, za ovdašnje vlasti ti ljudi nikada nisu bili smatrani srpskim iseljenicima zbog „dogme da su Srbi samo oni pravoslavne vere”.
    ——Пресс 05.04.2009. М. Меденица-Веровали или не:У Турској живи девет милиона Срба.

    2.”Milosavljević kaže da u celoj Turskoj, prema podacima iz kojih stoji turska administracija, danas živi čak devet miliona ljudi koji su svesni svojih srpskih korena. Mnogi od njih, u kontaktima sa našim poslovnim ljudima i turistima, izražavaju žaljenje što ih ni jedna vlast u Beogradu ne spominje niti ih svrstava u srpsku dijasporu. Dodaju kako je ogromna greška što Srbija, zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom, tamo negde od kraja 19 i početkom 20 veka, primenjuje nepisano pravilo da samo pravoslavac može da bude Srbin.”
    (цитирам из овг текста у Печату)

    Нисам у Печату(осим Дмитровића) приметио никакво антицрквено деловање и само зато сам покушао да скренем на његово “намерно” погрешно деловање и у његовим ранијим текстовима(Артемије пречи од бога) у којима он супротно од Вашег и нашег експерта г-ина Димитријевића, за стање у СПЦ, предају Космета и улазак ђавла у СПЦ директно оптужује избегле монахе са Космета и њиховог духовног оца, епископа Артемија.
    Недвојбено је да се ради о срачунатом јавном деловању, како би се створио параван за издајничко деловање бриселских намештеника у Бг-у и њиховој спрези са Ватиканом и црквеним кардиналима у СПЦ, који заиграли опасну игру унијаћења српског православња. Доказ су и најновија саопштења са екуменског сусрета у Бечу(управо завршен) из којих се очито види “сметња” коју нашем безалтернативном путу чине Артемије и избегли монаси.
    Читав овај текст је представљен као натчовечанска епопеја, жал и бол „Срба муслимана“ за шта искључиву кривицу сносе Срби православци и Српска прав. црква(по Дмитровићу). Несхватњиво је да један интелектуалац може да се упушта у једну овако озбиљну тему, и то на основу “чињеница”, које ни пас с маслом прогутао не би.
    Да га је интересовала истина, могао је минимално на ову тему да прочита нешто од Јована Цвијића(1865-1927), сватски признатог географа и етнографа, председника Српске краљевске академије и ректора Београдског универзитета. Ево, зарад свих нас, ја ћу послати нешто од онога што је он писао о тим дешавањима(следећи коментар), из којих се види истина, која је сасвим супротна од оне о којој пише Дмитровић.
    Ради истине, ништа лично! Моје знање ми не допушта да се врши пропаганда турских интереса а за то окривљује православље и Срби опћенито. Моји извори нису са улице!

  15. Jovan Cvijić

    O iseljavanju bosanskih muhamedanaca

    “Književni glasnik”, 16. juna 1910.

    Izvor: Jovan Cvijić, Sabrana dela, Knjiga 3 (Tom I): Govori i članci. Izdavači: Srpska akademija nauka i umetnosti / Novinsko-izdavačka radna organizacija „Književne Novine”, / Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Urednici: Akademik Radomir Lukić, odgovorni urednik Mihailo Maletić, Dragutin Ranković, Beograd, 1987.

    Poznato je da su se muhamedanci počeli iseljavati iz Bosne i Hercegovine posle [austro-ugarske, prim. Projekat Rastko] Okupacije; pred 1908. godinu to iseljavanje je bilo sasvim oslabelo; od Aneksije je uzelo najveće razmere. Ovo je naročita vrsta migracija. U Evropi migriraju danas veće narodne mase iz ekonomnih uzroka. Iseljavanje bosanskih muhamedanaca samo je u maloj meri izazvano ekonomskim, mnogo više psihičkim uzrocima. Ne samo s nacionalnog već i sa naučnog gledišta je migracija bosansko-hercegovačkih muhadžira važna i interesantna. Odzivam se dakle rado pozivu muhamedanske omladine da o tome saopštim svoja promatranja i zaključke.

    *

    1. Skoro svi bosanski muhadžiri prolaze sada kroz Beograd. Pred polazak brzoga voza, koji se kreće iz Beograda za Solun oko ponoći, beogradska željeznička stanica prekriljena je bosanskim muhadžirima. Ljudi trče i svršavaju poslove pred polazak voza, a žene i deca, kao krda, sede i leže na podu stanice. Svi se na ovoj vrućini i zapari zguraju u vagone III klase, i još u ponoći vide se na prozorima vagona živahna, zdrava i lepa dečica našega jezika, koja još ne spavaju; imaju da izdrže celu noć i ceo dan, dok prispeju u Solun. Ima već više od dva meseca kako ih vozovi neprekidno nose i niko ih ovde i nikakvim razlozima ne može zaustaviti. Oni na kraju krajeva odgovaraju: sve će se iz Bosne iseliti.

    Izgleda da se studijama i razmišljanjem ne može dobiti tako dubok i svež utisak o tome šta znači vera i kako može biti neizmeran njen uticaj, kao razgovarajući s tim bosanskim iseljenicima. Sva druga im je osećanja prigušila i iskorenila. Ni najmanje ne pomaže to što govore našim jezikom. Nema skoro ni traga od osećanja da su oni s nama narodna celina. Ako im pomenete, jasno uvidite kako je to od njihove svesti vrlo daleko; onako isto daleko kao što je blisko i jasno da su zbog vere isto što i Turci. Ja sam mogao zapaziti osim toga samo još jedno osećanje: mržnju na strance koji su u Bosnu došli. Idu dakle u daleku i sasvim tuđu zemlju sa zabludom da su Turci, jednom od najvećih zabluda što ih je ikad jedan narod imao, i sa mržnjom, nemoćnom i neaktivnom mržnjom na zavojevača. S više nerazumnosti i očajanja nije mogućno svoju zemlju ostaviti.

    2. Ovi bosanski muhadžiri će naći svoje saplemenike, ranije iseljene, ne samo po evropskoj, već i po azijskoj Turskoj. Poslednji su mahom oni što su se prvi posle Okupacije odselili. Ima ih u Maloj Aziji (Anadolu) u većim masama od Smirne do Eski-Šehera, naročito oko Bruse. Čine muhadžirske mahale po varošima i varošicama i cela sela, i neka se zovu Bosnakej, bosansko selo. Ja sam bio u Brusi u susednim oblastima u leto 1905. godine i saznao sam ovo o uticaju nove zemlje i prilika na bosanske muhadžire.

    Odmah posle doseljenja su mnogi izumrli, neke cele porodice. Računaju da ih je za prvih pet godina po doseljenju oko 1/3 pomrlo, naročito dece. To je objašnjivo. Velika je razlika, naročito klimska, između zelene i šumovite Bosne, koja je skoro cela pod svežim planinskim vazduhom, prebogata izvorima i tekućom vodom, i između sprljene Male Azije, suve klime, s retkim rekama i izvorima. Kad se bosanski muhamedanci u masama prenesu i transplantiraju u Malu Aziju, oni moraju izumirati. Samo će ono ostati u životu što je najjače i što se može prilagoditi novoj sredini. Ali će i njihovo potomstvo još izumirati, jer je organizam bosanskih muhadžira, njihova krv i njihove ćelije, i nasleđenjem udešen za klimu Bosne, ne Male Azije.

    Ono što je bilo ostalo u životu duboko je nezadovoljno. Starci nisu mogli naučiti turskoga jezika. Gde ih je više zajedno još se među sobom razgovaraju, i venu i čeznu za svojom zemljom. Ovde se tek osete da su stranci, da nisu Turci i da s Turcima, osim vere, nemaju ničega zajedničkog. Pričali su mi bosanski muhadžiri, koji su kao mladići došli u Malu Aziju i onamo naučili turski kao što prost čovek, koji se potuca po Austriji ili Nemačkoj nauči nemački, da svaki Osmanlija pozna od prve reči da su stranci i da se s njima kao sa strancima ponaša. Deca, tamo rođena, nauče turski, ali, ne retko, ima slučajeva da ne nauče dobro srpski, i teško se sporazumevaju sa svojim roditeljima. Sa pokolenjima će od njih postati prave Osmanlije.

    Jedno veče sam se sastao radi razgovora sa važnijim bosanskim muhadžirima iz Bruse. Bilo je teško gledati te opale i oronule ljude, mahom predstavnike nekoliko najpoznatijih i najsilnijih bosanskih porodica. Svi su se samo tužili i kajali, što su napustili svoju zemlju, ali su se time branili što se pod „Švabom” nije moglo izdržati. Oseća se kako je kod begova glavni motiv za iseljavanje bila sujeta: smatraju se za uvređene, jer je u Bosni nestalo starih prilika. Nisu se sećali da nije begovski i gospodski voleti svoju zemlju samo onda kad se u njoj može gospodariti.

    3. Nema skoro varoši i varošice u Staroj Srbiji i Makedoniji u kojima nema naročitih mahala sa naseljenim bosanskim muhadžirima. Ima ih i po selima, i meni su ostali u najživljoj uspomeni muhamedanski Korjenići iz Hercegovine, koji su naseljeni u Malešu na samoj bugarskoj granici, jer su se obradovali, kao da su nekoga svoga sreli, kad su videli ljude koji govore njihov jezik i poznaju njihove krajeve. Video sam ih naseljene čak i u Elasoni, u Tesaliji, prema grčkoj granici.

    Za ove muhadžire se ne može reći da su premešteni u sasvim strane i po prirodi bitno drukčije zemlje, ali je njihova beda ipak neizmerna. Kod vrlo mnogih se nostalgija razvila do prave bolesti; to se više oseća na begovima i seljacima, manje na varošanima, koji su se kao takvi iz Bosne iselili. Seljak i beg vole sinor svoje zemlje, i posle mnogo godina opisuju ga kako izgleda i kako u proleće miriše žbunje, koje je po njemu izbilo; sećaju se svake voćke, koju su sadili i kalemili, svakog drveta, gajeva i gora, brazda i travki, koje su ralicom prevrtali i kao da još osećaju miris svoje uzorane zemlje. Čežnja i bol se popnu do manitosti, kad počnu uz to izazivati uspomene i govoriti o životu i običajima svoje zemlje, koji su nesravnjivi i prema kojima je sve ovo što sad rade samo jad i beda.

    Ide im vrlo rđavo. Svaki izvežbaniji putnik može i napred da pozna u varošima Stare Srbije i Makedonije mahale bosanskih muhadžira: po oronulim i posrnulim kućama, koje izgledaju kao da su napuštene, po dronjavom odelu ljudi i žena i po opštoj zaparloženosti; utisak je takav kao da sve što vidite govori i viče: mi smo ostavljeni i zapušteni i hoćemo da se zaparložimo i zatremo. Od ljudi, koji su po bosanskim varošima bili okretni trgovci, nije se održao ni jedan od sto, i pada u oči da ti, što su se održali i napredovali, mahom su bili liferanti turske vojske. Poznao sam veliki broj turskih činovnika i među njima nisam našao nijednog bosanskog muhadžira, koji bi više stojao na tako zvanim stepenicama činovničke hijerarhije. Ali ih je vrlo mnogo među suvarijama i zaptijama (turski žandarmi); ako mogu suditi po onima što su mene pratili, oni čine više od polovine žandarma evropske Turske.

    Potomaka prvih bosanskih muhadžira ima dosta među oficirima. Po mojim obaveštenjima u turskoj vojsci ima preko 300 oficira našega jezika, među kojima je nekoliko generala; istina je znatan broj od njih iz novopazarskog sandžaka. Kao da je vojska jedina struka u kojoj i bosanski muhadžiri napreduju. Oni od njih koji su svršili turske vojničke škole znaju turski, ali među sobom govore srpski i svi ga besprekorno znaju. Muče se samo sa rečima našega jezika, koje su proizvod više kulture i novih potreba.

    4. Jednoga jutra u aprilu ove godine došao sam iz Pazara ili Jenidže-Vardara u južnoj Makedoniji na železničku stanicu Topčin da uhvatim voz koji ide od Soluna za Beograd. Iznenadi me kad na stanici ugledam jednog sredovečnog Bosanca sa bulom. To nije pravac u kome se oni sada kreću; oni idu obrnuto od Beograda Solunu. Čim sam ga srpski oslovio, on se za mene privezao. To je zbilja muhadžir koji se vraća u Bosnu. Iselio se sa ženom i četvoro dece pre dvadeset godina, i bio je imućan. Deca mu umirala i zato je menjao mesta po južnoj Makedoniji. Naposletku je ostao i bez dece i bez igde ičega. Morao je raditi kao argat i dopirao je tako do Carigrada. Bio je još sačuvao rečitost Bosanaca, i predstavio mi je živo i sa suznim očima ne samo materijalne nevolje, već i onaj duboki bol, koji tuđina i zabluda u čoveku ostavljaju. Taj zna da su Turci, pravi Turci, nešto sasvim drugo no što je on i da on s njima nema ništa drugo zajedničko, osim vere. Njemu je sada jasno da smo mu mi bliži no Osmanlije. Ovaj propali čovek vraća se u Bosnu da tamo samo umre, i to na navaljivanje svoje žene, koja plače za svojom kućom dvadeset godina. Uzda se u srodnike, koji su u Bosni ostali. Kad bi bilo po njegovoj volji, on se ne bi vraćao, jer ne može od stida i sramote. Kad sam mu napomenuo da drugima u Bosni govori da se ne sele i da im nesreću na sebi dokaže, on se samo udarao po glavi i vikao: tvrde bosanske glave neće poslušati; i meni je govoreno, pa nisam verovao.

    *

    1. Na Balkanskom Poluostrvu, ima privremenog i stalnog iseljavanja, i motivi su po pravilu ekonomski ili motovi lične i imovne nesigurnosti. Poznato je naročito kako se Grci i Cincari razilaze po svetu radi zarade. Za mnoge srpske i bugarske krajeve karakteristična su pečalbarska kretanja, pri kojima oni znatan deo godine provode kao radnici različnih zanimanja u pojedinim balkanskim državama, u Rumuniji i drugim zemljama. Izuzevši Srbiju, iz svih balkanskih zemalja se znatne narodne mase kreću radi zarade u Ameriku. Pri svim tim kretanjima jedan deo ostaje u oblasti nove zarade, dakle definitivno se iseli.

    U nekoliko su slična sa ovima iseljavanja koja se neprekidno vrše iz evropske Turske u slobodne balkanske zemlje, Srbiju i Bugarsku, mnogo manje u Grčku. U Bugarsku dolaze Sloveni iz Makedonije i jedrenskog vilajeta, a u Srbiju Makedonci i Srbi iz Stare Srbije i novopazarskih krajeva. Poslednja migracija je u početku stvaranja Srbije dostigla najvišu meru, i doseljenici iz Stare Srbije, seničkog i novopazarskog kraja sa doseljenim Bosancima, Hercegovcima i Crnogorcima čine preko 2/3 stanovništva zapadne Srbije.

    Ove migracije su prouzrokovane pored ekonomskih i nacionalnim motivima i težnjama za svojim slobodnim zemljama.

    Međutim i iseljavanja Osmanlija i Grka iz Bugarske, koja su se vršila za poslednjih 30 godina izazvata su manje ekonomskim uzrocima, mnogo više psihičkim stanjem, a često su nasilne migracije. U Bugarskoj ima još preko pola miliuna pravih Turaka, ma da su se od oslobođenja Bugarske neprekidno selili u evropsku Tursku i Anadol. Poznato je poslednje nasilno rasterivanje Grka iz Bugarske, izvršeno pre 3–4 godine. Tada se iselilo oko 40.000 duša u Grčku i naseljene su poglavito u Tesaliji; najveću mahalu varoši Larise osnovali su ti Grci i nazvali je Filipopolis (Plovdiv), jer su mahom iz pređašnje Istočne Rumelije.

    Ovom gradacijom dolazimo do iseljavanja bosanskih muhamedanaca, koje se po glavnim uzrocima može označiti kao migracija, izazvana psihičkim uzrocima. Osim toga se od prethodnih migracija i po ovome razlikuje. Sloveni iz Makedonije, Bugari iz jedrenskog vilajeta, Srbi iz Stare Srbije, Turci i Grci iz Bugarske iseljavaju se u svoju etnografsku oblast; muhamedanski Bosanci se sele najčešće u stranu etnografsku oblast, gde moraju izgubiti svoj jezik i svoje specifične etnografske osobine.

    2. Iseljavanje bosanskih muhamedanaca najmanje je dakle izazvano ekonomskim uzrocima. Sele se i najimućniji. Ako se i siromašni sele, to nije zbog toga što bi u Turskoj nalazili bolje zarade; naprotiv, prilike za zaradu su povoljnije u Bosni. Oni se dakle sele iz oblasti boljih privrednih prilika u zemlju lošijih ekonomskih prilika. I ipak sada postoji kod bosanskih muhamedanaca ne samo naklonost i težnja, već narodni huk za iseljavanjem. Onaj uzvik: „svi će se iz Bosne iseliti” obeležava taj huk.

    Kao što je pomenuto, glavni je uzrok tome psihički ili, ako upotrebimo stariji izraz, naročito stanje narodne duše, koje se razvilo pod uticajem prilika što su nastale posle okupacije i naročito posle aneksije. To je stanje nezadovoljstva s prilikama i sa samim sobom, ozlojeđenja, očajanja. Istina, takvo duševno stanje zavlada kod svih muhamedanaca Balkanskoga Poluostrva kad potpadnu pod tuđu, hrišćansku upravu, ali je u Bosni mnogo intenzivnije. I to je upravo ono što treba objasniti.

    Bosanski muhamedanci su živeli pod naročitim prilikama i imaju drukčije psihičke osobine no ostali slovenski renegati Balkanskoga Poluostrva. Sasvim su drukčiji no Pomaci ili pomuhamedanjeni Sloveni južne Stare Srbije, Makedonije i Bugarske. Kao što je poznato, bosanski muhamedanci su Srbi, znatnim delom srpsko plemstvo, koje je promenilo veru (poglavito bogumilsku i pravoslavnu) i izgubilo narodnu svest. Bivša gospoda, oni su i pod turskom upravom ostali gospoda. Bosna je vekovima bila periferijska turska zemlja, najviše udaljena od Anadola i Carigrada. Osmanlije su je mogle poglavito time uza se držati što su povlađivali bosanskim muhamedancima. Ovi su često imali stvarnu autonomiju. Otpavši od vere i srpske narodne svesti, ovi muhamedanci su težili da se pokažu dostojni nove vere i novih položaja i stavljali su se u sve veću suprotnost prema svojim sunarodnicima, koji su ostali u staroj veri. Poslednje su činili zbog onog stida, koji se jako javlja kod svih renegata i izaziva težnju da se tobož udalje od svoga korena i da zatru veze i osećanja, koja su ih za njega vezivala. Tako su se kod mnogih razvile osobine osionosti, razmetljivosti i lažnog turcizma. Poznato je kako su „Vlahe” tretirali. Napravili su se ak-turcima i verovali su da su bolji Turci od Osmanlija. Sumnjali su kašto i u sultane da li su onako dobri Turci kao što su oni. Ovoliko sile i apokrifnog turcizma nije se moglo razviti ni kod jednih drugih islamizovanih Slovena Balkanskoga Poluostrva.

    Osim toga su na njihovu srpsku prirodu bila nakalamljena orijentalska osećanja i raspoloženja, i razvio se živo i raznovrsno kolorisan domaći i intimni život. Ustalila se bila izvesna harmonija i naročita vrsta rahatluka ili konfora. Uz to su više no ijedna druga narodna grupa na Poluostrvu zadržali neki okamenjeni, jamačno srednjevekovni način mišljenja; u masi su nekritični, kadri verovati u nemogućnosti, fantazisti.

    Grom iz vedra neba ne može tako iznenaditi i poremetiti kao što je apokrifne Turke Bosne i Hercegovine duševno poremetila najpre privremena okupacija, zatim aneksija. Potpali su ne samo pod hrišćansku državu, već pod hrišćansku državu klerikalnih težnja i strogog birokratskog režima. Duševno stanje njihovo nije postalo povoljnije usled toga što ih je bosanska vlada dugo vreme favorizovala. Od okupacije je njih sve vređalo i oni su bili sa svih strana vređani.

    To duboko nezadovoljstvo je moglo oslabiti, ako bi se muhamedanci predali unutrašnjim borbama. I ono je zbilja bilo počelo malaksavati. Iseljavanje, započelo posle okupacije, bilo je stalo. Međutim, novo nezadovoljstvo, koje je nastalo posle aneksije, preobraćeno je pod uticajem dva impulsa u nov huk za iseljavanje. Jedan od tih podstreka dolazi od Mladoturaka. Poznati lekar Nazim, član solunskog mladoturskog komiteta, došao je na misao, da naseljavanjem bosanskih muhadžira oslabi slovensku nadmoćnost u Makedoniji. Taj plan je usvojila turska vlada. Drugi impuls dolazi od austrijske uprave čije su se težnje u poslednje vreme složile sa težnjama Mladoturaka. Misle i jedni i drugi da mogu jedne narodne grupe iseljavati, a druge na njihovo mesto dovoditi, kao što hemičar menja reakcije da bi napravio novo hemijsko telo.

    3. Široke narodne mase se vrlo teško kreću i u normalnim prilikama, naročito im je teško prelaziti državne granice. Putujući nailazio sam na obične ljude i seljake, koji su poslom izišli iz svoje oblasti ili još dalje iz svoje države, i uverio sam se kako je putovanje za njih niz nevolja i kašto patnji; još teže im je kad moraju pod novim nepoznatim prilikama zarađivati. Bosanski muhadžiri se premeštaju bez ekonomske potrebe, u masama, u nove prilike i u oblast poglavito stranih jezika; dalje u zemlje ekonomski nerazvijene, gde ne mogu naći zarade. Uz to su oni sami tromi, nekulturni, ne umeju da se pomognu, sve im je strano, a uz to dolaze sa osobinama duboko uvređenih, koje nove prilike takođe vređaju i razočaravaju. Ne samo u Evropi, možda i dalje, nema većih patnji kojima bi narodne mase bile izložene no što su ove bosanskih muhadžira.

    I zato se najpre javi misao kako treba proces iseljavanja zaustavljati, i to bi bila na prvom mestu dužnost mlađe muhamedanske inteligencije. To je veliki zadatak i zahteva najenergičnija sredstva. Slabo vredi raditi žurnalistikom i knjigama, jer je retko ko od bosanskih muhamedanaca pismen i dovoljno spreman za čitanje i razumevanje. Narodni huk bi se mogao možda zaustaviti živom rečju i apostolskim radom: ako muhamedanska inteligencija zađe od sela do sela, od kuće do kuće.

    *

    Kako iseljavanje bosanskih muhamedanaca utiče na naš narodni bilans i kolika je od toga šteta za našu narodnost?

    1. Nesumnjivo je da se njihovim iseljavanjem znatno smanjuje broj ljudi, koji govore srpskim jezikom. Nestaje ih iz Bosne gde bi taj jezik sačuvali, a idu u južnu Makedoniju, Tesaliju i Anadol, gde će njihovi potomci zaboraviti srpski i naučiti turski jezik. Što će oni u ovim oblastima privremeno raširiti srpski jezik, nema značaja za budućnost. Trenutno i prividno izgleda da je za srpsku narodnost manja šteta od toga iseljavanja no što je za srpski jezik. Narodna masa bosanskih muhamedanaca oseća se kao Turčin, i sve nevolje, i naposletku i poslednji događaji, nisu mogli učiniti da se u tom pogledu izvrši prevrat kod bosanskih muhamedanaca. U toj masi nema ni sad drugih osećanja osim verskih i prema tome psevdo-turskih. Ima mladih školovanih ljudi, darovitih pesnika i pojedinaca, koji sebi čine čast što su se mogli emancipovati od vere i što su se mogli dozvati svojoj narodnosti. To su retki izuzetci.

    Ali verski fanatizam stalno slabi kod bosanskih muhamedanaca. Što budu postajali prosvećeniji, on će sve više slabiti. U njihovoj će duši ostajati praznina, mnogo docnije pravi vakuum, i on se, izgleda, ne može ničim drugim trajno ispuniti do nacionalnim osećanjem, za koje sada nema mesta. Istina, izgleda, to se već i sada nazire, da će Austrija težiti da od zaostalih bosanskih muhamedanaca stvori srednju partiju, neutralce, nešto nalik na nekadašnje nacionalno bezbojno češko plemstvo, da bi mogla s njima po volji politički operisati. Nije nemogućno da ona u tome bar u nekoliko uspe. Ali muhamedanski neutralci ne mogu to na duga vremena ostati, onako isto kao što nije moglo ostati neutralno ni češko plemstvo. Najprosvećenije i najprogresivnije prirode brzo će se vratiti svojoj narodnosti. Ostale malo docnije.

    Iseljeni muhamedanci su dakle za uvek izgubljeni za srpsku narodnost, oni što ostanu u Bosni vraćaće se sa napretkom prosvećenosti svojoj narodnosti. Ne samo iz humanih pobuda već i iz nacionalnih moraju dakle Srbi najživlje nastojati da se bosanski muhamedanci ne iseljavaju. Oni treba da se za to onako isto zauzmu kao i muhamedanska omladina.

    Istorijska nesreća je učinila da je znatan deo bosanskih Srba promenio veru i izgubio narodno osećanje. Sada mora zbog toga da nestane znatnog dela bosanskih muhamedanaca; nestaće i njihovog srpskog jezika i njihove srpske fizičke konstitucije, jer će se potpuno pretopiti u jedan azijski narod. To se nekada zvalo ispaštanjem zbog greha, a sada se zove socijalnim zakonom. Ali po tom istom zakonu oni bosanski muhamedanci, koji ostanu u Bosni, moraju se vratiti svojoj narodnosti. Za taj proces je sve jedno kakav će politički položaj srpski narod u Bosni trenutno zauzimati prema bosanskim muhamedancima. I zato treba, bez obzira na staleške ekonomske interese muhamedanaca dizati i snažiti svoj uži narod, onaj što je i veru umeo da potčini svojoj narodnosti i da je narodnošću kolorira, onaj koji je vekovima patio i još pati i u kome je pod nevoljama i pritiskom zbijena naša prava nacionalna energija.

    2. Ali najveća opasnost od iseljavanja bosanskih muhamedanaca i za srpsku narodnost i za ostale domaće elemente u Bosni u tome je što će iza bosanskih muhadžira ostati prazne zemlje, velike prostorije i što one mogu biti naseljene strancima. Poznato je da je tim načinom oslabljavan i istiskivan naš narod u Slavoniji, Sremu, Bačkoj, Banatu; tako su ove pokrajine po etnografskom sastavu postale mešovite. Zato nije dovoljno samo otkupljivanje zemlje, koje ostanu iza muhamedanaca u Bosni, već treba sprečiti da se na njima naseljavaju stranci. Treba naseljavati Srbe, Hrvate i Slovence. Ako se ne mogu naseliti ljudi našega jezika, neka to ostanu unutrašnje prostorije, po kojima će se moći domaći raširiti i umnožiti.

  16. Zoki@-
    Ово су само неки од усташко-фашистичких коментара које свакодневно објављују франкфуртске “Вести” а у којима је “случајно” уредник твој љубимац Ратко Дмитровић.
    Не би то било ништа чудно,али, сваки покушај(коментар) да се укаже на једну континуирану антисрпску пропаганду, остаје без одјека. Такви коментари се не објављују а за казну, врло често, бришу се предходни коментари онога који покуша да укаже на пропагирање усташтва преко “Дмитровићевих” Вести.
    ——————————————————————
    bura
    Utorak, 28. 09. 2010. 15:40h
    Preporuka: +6 / -8
    Odgovori
    + – !
    @mestar- : Bog @mestre!
    Nista im nemoj dokazivati jer neces nista dokazati! Napali su nas 1918 i pobili 15000 razoruzanih Hrvatskih Domobrana u nasem glavnom gradu Zagrebu! Napali su nas 1941 ! Zamoliki smo ih da to vise ne cine ali nisu htjeli ni cuti nego su nastavili sa zlocinima! Zaradili su Jasenovac! Napali su nas 1991 i zaradili su Oluju! Svaki sljedeci napad njihov je nestanak samo sto ce to ovoga puta umjesto nas SVIJET uciniti! Svijet je odlucio da ih raskomada i osujeti u svakom sljedecem pokusaju!

    bura
    Utorak, 28. 09. 2010. 20:28h
    Preporuka: +3 / -7
    Odgovori
    + – !
    @lovac03 : Ta tvoja sifra je najmanje 50 puta uvecana a tamo lezi vise ljudi sto su ih ubili partizani(cetnici i komunisti)! Djubre si ti i takvi kao ti! Vi ste najprije razoruzali Hrvatsku teritorijalnu obranu da bi kasnije napali na goloruk narod! Bando Fasisticko Cetnicka! Dosla je sva vasa politika i licemjerje pred lice pravde! Steta sto nevini Srbi moraju ispastat! Sustigla vas je pravda a i jos ce! Nije jos gotovo!

    bura
    Sreda, 29. 09. 2010. 00:32h
    Preporuka: +2 / -5
    Odgovori
    + – !
    @lovac03 : Sta ti djubre jedno Cetnicko znades o Jasenovcu za kojeg si cuo samo iz Cetnicko-Jugokomunisticki-Velikosrpskih izvora! Simon visental nikada nije rekao da taomo ima 700,000 zrtava! Tamo ima oko 70,000 zrtava ali vise partizanskih nego Ustaskih jer su tvoji izvodeci Komunisticku Revoluciju (ustvari Velikosrpsku ideologiju) ponovo otvorili Jasenovac i tamo masovno ubijali! U ostalom Sve prezivjele zidove su protjerali u Izrajel tako da niti jedan logoras Zidov srecom nije uzivao blagodati tvoje Jugoslavije(Velike Srbije)
    Ne vrijedi se s tobom nadmetati djubre jedno cetnicko! Nikada tvoji nisu vidjeli Veliku Srbiju pa neces ni ti! Da i 70,000 je previse ali to vam je bio odgovor nebi li se opametili jer je vec prije Jasenovca nestalo vise od 100 tisuca hrvata! A 1990-e pa nadalje je bio nastavak politike Velike Srbije i tu vas nemoze nitko opravdati! Zato ste i dobili po glavi od medjunarodne zajednice! Sto manja Srbija veca sigurnost u Evropi!
    Hrvatska je 1918 godine usla u saves SHS s mnogo vecim etniskim granicama i sa mnogo manje Srba nego sto je izasla iz Saveza! Pa se nemoze priznati nkakva okupacija! Budite zadovoljni sto ste dobro prosli!
    ——————————————————————

  17. “Reljiću”, nemoj više da se javljaš jer svako tvoje pismo ide u korist tvoje štete.
    Tvoja opsednutost Ratkom Dmitrovićem prerasta u paranoju.
    Dokaz je i ovo što si meni napisao a što si osnažio citiranjem anonimaca sa foruma Vesti.
    Dakle, izašao sam na taj sajt i video ono što ti nećeš da vidiš, jer si zaslepljen mržnjom; Ratko Dmitrović nije urednik sajta http://www.vesti-online.com, tamo nigde nema njegovog imena i on nikakve veze sa uređivanjem toga sajta nema ( urednik je nekakav Rajčević) a Ratko je glavni urednik dnevnog lista Frankfurtske Vesti.
    U tom listu koji on uređuje, kažu mi moji rođaci i prijatelji koji žive u inostranstvu i čitaju Frankfurtske Vesti, nikada ni jedno slovo onoga što ti navodiš nije objavljeno. Naprotiv, naprotiv.
    Reljiću, opet lažeš.
    Reljiću, čisti se od mržnje i opsednutošću Dmitrovićem. Biće ti lakše.

  18. франкфуртске “Вести” имају штанпано и онлине издање,као рецимо београдска “Политика”-штанпано и онлине издање. И будала зна да се ради о једним те истим новинама.
    Ти називајући друге лажовима, својом аргументацијом свима показујеш своју “истину”. Сад могу, на основу твог коментара, сви да виде како лажеш(нажалост први пут то кажем,заслужио си).

  19. Зоки, где ће ти душа?

    Свако у мом коментару 29.9. у 14:04 мозе прочитати, да ја као и ти кажем да је Дмитровић у франкфуртским “Вестима”, а да послије пишеш да је Рељић због тога лажов!
    Треба ли да копирам или упирем прстом?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *