Pumpanje magle u AGRI gasovod

Piše Bogdan Đurović

Novi energetski projekat za zaobilaženje Rusije u startu je osuđen na neuspeh, jer države potpisnice ne poseduju ni tehnologiju, ni novac za njegovu izgradnju, pa preti da doživi sudbinu Nabuka

Četrnaestog septembra, simbolično na rođendan ruskog predsednika Dmitrija Medvedeva, četiri zemlje, Azerbejdžan, Gruzija, Rumunija i Mađarska i zvanično su pokrenule još jedan „evropski“ energetski projekat, koji ima samo jedan cilj – zaobići Rusiju i neutralisati njen energetski uticaj na Starom kontinentu. Tačnije, zbog njegove teške ostvarljivosti, za sada je taj cilj definisan mnogo uže: odraditi što efektnije marketinški deo posla i stvoriti privid da Rusija „samo što nije“ ispala iz igre i to zaslugom pomenute četvorke.
Energetski samit održan je u azerbejdžanskoj prestonici Bakuu i tom prilikom potpisana je politička deklaracija o formiranju novog gasnog koridora pod nazivom AGRI (Azerbaijan-Georgia-Romania Interconnector). Projekat je zamišljen da obezbedi novu rutu za transport azerbejdžanskog gasa u Evropu, kao alternativu ruskom pravcu. Pretpostavlja se da bi azerbejdžanski gas, preko već postojećeg cevovoda, bio dopreman u crnomorsku gruzijsku luku Poti, gde bi se prerađivao u tečno stanje. A odatle tankerima transportovao do rumunske luke Konstanca, gde bi se opet vraćao u treće agregatno stanje i pumpao u gasovod. Dalje bi njegov put vodio, preko Mađarske, u zapadnu Evropu.

ČETVERAC IZ BAKUA
Zanimljivo je da predsednici Ilham Alijev, Mihail Sakašvili i Trajan Basesku, u društvu mađarskog premijera Viktora Orbana, svoje potpise nisu stavili na ugovor, već na političku deklaraciju o namerama. I na taj način je ukazano da AGRI ima pre svega politički, a tek onda ekonomski značaj (ako on u ovom slučaju uopšte postoji). Ova činjenica najbolje se videla iz Sakašvilijevih reči, izgovorenih posle ceremonije potpisivanja deklaracije. Ostrašćeni gruzijski predsednik nije skrivao protiv koga je uperena cev AGRI-ja: „Evropa će dobiti prirodni gas zaobilazeći Rusiju, upravo preko Azerbejdžana i Gruzije. To je važan novi projekat, ali je strateški ne manje važan i Nabuko, koji treba takođe dosledno da se razvija“.
Azerbejdžanski predsednik Alijev, osim diplomatske opaske da njegova zemlja ima sedam naftovoda i gasovoda koji transportuju „u raznim pravcima“, dodirnuo je svojom izjavom i samu suštinu problema. On je pozvao međunarodne finansijske institucije da izdvoje novac kako bi projektu AGRI bio udahnut život. Jer, potrebno je i do pet milijardi dolara kako bi ova „prijatna saradnja koja donosi radost“ (V. Orban) – počela da donosi i gas do evropskih potrošača. A to je, bar oko toga se slažu i istočni i zapadni analitičari, novac koji u ovom trenutku „četverac iz Bakua“ naprosto nema. I tu se dolazi do skoro identične situacije kao i sa famoznim Nabuko projektom: male članice od kojih se očekuje da „iskeširaju“ projekat to nisu u stanju da učine. Zamislite samo Gruziju, koja je duplo manja i siromašnija od Srbije, kako ulaže milijardu ili dve dolara, odnosno četvrtinu svog godišnjeg budžeta u ovaj projekat. Nemoguća misija, jasno je to i Sakašviliju i ostalima u kvartetu.
Otuda je njihova „arija“ prepuna falširanja, ali i dalje ima onih koji su spremni da aplaudiraju i takvim priučenim solistima. Ključ je u sledećem: premijer Orban je objasnio da je ovaj projekat sastavni deo programa EU pod nazivom „Istočno partnerstvo“, u koji su uključeni svi zapadni i južni susedi Rusije, ali ne i sama Rusija. Cilj IP programa jeste uspostavljanje ne samo dobrih ekonomskih, već pre svega političkih odnosa sa bivšim sovjetskim republikama. I, kako upozoravaju u Moskvi, njihovo postepeno izvlačenje iz ruske orbite i uspostavljanje kontrole briselske birokratije na području od Baltika do Kaspija. Orban, dakle, nije skrivao političku dimenziju projekta, želeći, valjda, da prikrije onu sumornu ekonomsku. I da se predstavi kao „uzoran Evropejac“.

Sakašvilijeve šanse da izgradi najmodernije postrojenje za preradu gasa, jednake su onima da poleti u svemir

ANTIRUSKA KOALICIJA
Sve se to videlo još u aprilu, kada su se u Bukureštu Basesku, Alijev i Sakašvili susreli prvi put ovim povodom (Mađari tada još nisu bili u igri, jer su se ovoj šarolikoj antiruskoj koaliciji „s radošću“ priključili tek posle majskog dolaska Orbana na vlast). Videlo se i dva meseca kasnije, kada je Gruzijanac ponovo uz počasti dočekan u rumunskoj prestonici. Tada su on i Basesku trijumfalno najavili da će kroz AGRI gas poteći još ovog leta („Pečat“ br. 118). Leto je, međutim, prošlo, ali se nije odmaklo dalje od deklaracije o namerama.
Politički „trag“ u ovom projektu je očigledan. Prebacivati gas u tečno stanje zbog transporta iz Potija u Konstancu (500 kilometara) samo radi izbegavanja prolaska kroz rusku teritoriju, a potom njegovo vraćanje u prvobitni oblik – potpuno je novi pristup u energetskom biznisu, jer su to veoma skupi procesi. Cela zamisao je toliko neobična da se tim povodom oglasila i uticajna američka obaveštajno-analitička kompanija Stratfor, koju još zovu i „CIA u senci“. „Sa tačke gledišta tehnologije i logistike, ovaj projekat je veoma ambiciozan, a ako ćemo reći istinu – prosto nerealan“, priznaju analitičari Stratfora. Dakle i sami Amerikanci, koji bi morali biti najzainteresovaniji za uspeh takvog poduhvata, javno izražavaju skepsu povodom realnih dometa Sakašvilijeve družine.
Evo još nekih detalja iz Stratforovog izveštaja: „Kao prvo, tehnologija neophodna za izgradnju objekata za transport tečnog gasa: zemlje koje učestvuju u projektu naprosto je ne poseduju. To znači da će za izgradnju objekata morati da se obrate drugim državama za `nou-hau` i investicije. Još jedno pitanje – finansiranje. Po procenama, vrednost projekta može da iznosi od dve do pet milijardi dolara, što je za ove zemlje prosto nedostižna suma. Sledeći aspekt – lokacija. Cevovod po kome azerbejdžanski gas treba da se transportuje u Gruziju prolaziće pored Abhazije, pobunjene gruzijske republike, koja je faktički pod kontrolom Rusije. U republici je bazirana ruska vojska i Rusija, ako poželi, može da ošteti te objekte. U stvari, ovaj projekat pre ima politički, nego tehnički karakter. Sve tri zemlje imale su nedavno probleme sa Rusijom“.

TURSKI KOMONVELT
Problemi Gruzije sa Rusijom svima su dobro poznati i kulminirali su avgusta 2008, kada ruske desantne snage umalo nisu umarširale u Tbilisi, što je u poslednjem trenutku sprečio Nikola Sarkozi, sporazumom sa Medvedevim od 12. avgusta te godine. Međutim, ono što je manje poznato, a o čemu je „Pečat“ ranije pisao – to je geopolitička igra upravo oko luke Poti tih ratnih dana. Ruske snage su napravile prsten oko ove ključne crnomorske komunikacije, i tada su se umešali i Amerikanci. Znali su: ako Moskva zadrži Poti, biće to kraj američkim avanturama na Kavkazu. Ipak, Poti je mirno deblokiran, ali Rusija zadržava prisutstvo u blizini ove luke izgradnjom nove moderne pomorske baze u Abhaziji. Sada se vidi zašto je, između ostalog, važan Poti. A zašto Abhazija.
Autori Stratfora podsećaju i na izvor rusko-rumunskog suparništva, Moldaviju, odnosno nepriznatu otcepljenu republiku Pridnjestrovlje, u kojoj Moskva drži mirovne snage duže od 15 godina. Međutim, ako Rumunija, članica EU i NATO, može sebi da dozvoli provociranje Moskve, to se nikako ne bi moglo reći za Azerbejdžan, koji u konfliktu sa susednom Jermenijom oko Nagorno-Karabaha – mora imati Rusiju makar neutralnu. Upravo zato, produženje boravka ruskim trupama u Jermenskoj bazi Gjumri do 2044, jeste podsticajni signal Bakuu iz Moskve, kao svojevrsan poziv na tešnju saradnju.
Ali, ne samo povodom projekta AGRI, treba imati u vidu i interese i ulogu Turske. Poslednje što bi Ankara želela – posle mnogo godina tihe i uporne diplomatije kojom je sebi obezbedila ključnu ulogu i u Nabuku i u Južnom toku – jeste da Amerikanci i Evropljani počnu da ispumpavaju ionako vrlo ograničene količine azerbejdžanskog gasa nekim okolnim kanalima, preko projekata na koje ona nema uticaj. Turska u poslednje vreme krupnim koracima napreduje ka stvaranju sopstvene uticajne sfere, od kojih je poslednji – formiranje Saveta saradnje turkojezičnih zemalja, 16. septembra u Istambulu, kao zametka nekog „turskog Komonvelta“. Za sada su ušli Azerbejdžan, Kazahstan, Kirgizija i Turkmenija, a očekuje se još i Uzbekistan.
Očito da je već nastupila nova faza u međunarodnim odnosima, kada su topovske cevi umnogome zemenjene onima za transport nafte, a naročito gasa. A tu je ruski „kalibar“ za sada najveći. I potpuno je jasno: Sakašvilijeve šanse da izgradi najmodernije postrojenje za preradu gasa, jednake su onima da poleti u svemir. Zato je verovatnije da njegovim cevovodom neće poteći gas, već magla.

Један коментар

  1. Жалосна ли је Европа кад не види да једино у стратешком енергетском(и сваком другом) савезу са Русијом и Европа би ојачала. Напротив та Европа заједно са енглезима и америма раде против Русије покушавајући да је подрију у свим областима. Наравно да не успевају јер се види велики напредак Русије у свим областима, враћа се на светску сцену како доликује великој Словенској царевини.
    п.с. Ево препорука свима за један сајт са темама о Великој Русији и Србији ( http://www.rusija.rs/ )

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *