NOGO O KAPORU U Momčila pero sa očima

Piše Rajko Petrov Nogo

Oni koji su mislili da Kapora poseduju, gunđali su da im ga otimam. Mrštili su se kada ga zovem krštenim i lepim imenom Momčilo. Rođeni Beograđani vajkali su se da ću ga načisto preobratiti i odvesti među Radovanove talibane. Nije se tu imalo šta preobraćati. Kapor je znao ko je

Mi smo se znali pre nego što smo se upoznali. Mali je svet, pa nije mogla do mene da ne dođe Kaporova britka solidarnost. Zeničko je pozorište, u Priš­tini valjda, stoti put igralo njegovu pučku burlesku Vox humana. I eto, zbog nekih aluzija, nešto se nije dopalo Šiptaru Bakalinu, pa je taj – gle, gle – da fasci­nira ljubavnicu, napustio predstavu. A ovi su je iz Sarajeva, razume se, promptno skinuli sa repertoara. „Polit-biro-pa-zapalit“ još je simulirao monoljitnost. Biće da sam tih sedamdesetih i ja imao onaj sad već čuveni susret sa službenim sablastima. U po bela dana, kao lice bez identiteta, kao osobu koja im je ličila na nekog kriminalca za kojim su tragali, dva su me buzdovana, u službenim policij­skim prostorijama u serijama tukli. Monotono. A to se pročulo. U povratku s mora, preplanuli je Kapor u svome rodnom gradu, u kafani „Lovac“, kod američkog konzulata, opraštajući se sa odabranim društvancem, rekao: „Više me ovaj grad videti neće. Ovde tuku Pesnika. Ovde će meni uskoro tražiti ausvajs!“ Ko je mogao slutiti da će se te reči tako brzo obistiniti.

REČ OD ŠAMARA POGANIJA
Čim smo se upoznali, Kapor me posvojio. Odgovaralo je, jedincu, da ima prga­vog i prekog mlađeg brata. A ako si brat, onda je to zauvek. Više me njemu, kao ni hleb, niko nije mogao opadati. Mogao je, ali nije pilo vode… Od našeg prija­teljstva neki su zazirali. Ja se nisam prilagođavao. Oni koji su mislili da Kapora poseduju, gunđali su da im ga otimam. Mrštili su se kada ga zovem kršte­nim i lepim imenom Momčilo. U Momčila pero sa očima. Rođeni Beograđani vaj­kali su se da ću ga načisto preobratiti i odvesti među Radovanove talibane. Nije se tu imalo šta preobraćati. Kapor je znao ko je. U krugu dvojke pala je reč da ih je Kapor izdao. Da pisac „u trapericama“ sve više biva pisac u maskirnoj, kako će to kasnije u svojoj studiji o Kaporu imenovati Branko Stojanović, lepo pokazujući da su, ispod različnih kostima, i one i ove Kaporove knjige od iste tvari od koje i živi život. Šta je bilo prirodnije nego da, kao reporter, izveštava sa ratišta gde mu nekoliko stotina kilometara od Beograda gine rodbina. Uvek sam se čudio beš­čašću onih koji sopstvenu mizeriju projektuju u druge, najčešće u najbolje.
Eno ga, Kapor-Nogo, ne jednom smo čuli za sobom. Zvučalo je kao ime i pre­zime jednog čoveka…
Mogao sam mu reći, i govorio sam, najgrublje reči. Primao ih je sa dobroćud­nim smeškom i kad su bile nepravedne. Ko veli, imamo jednog takvog u porodici, neka ga, naš je, šta ćeš. – Dupli viski, kažem. Dajte mu obični sa sodom. Da mi duže traje. I trajao sam…
Nikada nisu bila tako bliska dva različitija čoveka. Ja papan.
On raja. Ja isključiv. On blagorodan i otvoren. Ja seosko, pa domsko, on gradsko dete. – „Ja sam lepo vaspitan. Ja, brate, ne mogu u oči. Ja volim iza leđa. Pa glava, glava“, stotinu je puta u raznoraznim prilikama travestirao Kapor svoju građan­sku ogovaračku otmenost. Nije se baš sasvim jasno razaznavalo da li kao pokudu ili pohvalu onome ko kreše u oči i u brk. Ozario se kada sam mu pričao da je moja ruka, pružena na pozdrav izvesnom Domuzu, kada je ostala da visi u zraku, zako­nito produžila pod bradu tog Manulaća od stotinu kila. – E, posvetila ti se, uskliknuli su moja žena i Kapor. A kada sam, opet, jednom lažovu i prevarantu, pri pokušaju da mi nešto čestita, tiho rekao: „Prođi, prođi“, pa kad je ono počelo da mi kao nešto objašnjava, još tiše sam ga ošinuo po turski: „Sikter!“ Momčilo je ironično poentirao: „E, sveti šamar. A ova ti je reč i od šamara poganija.“
Jednom smo u piću na Jahorini, kod Pegija, „razvaljivali“ nekog grmalja. Sve onako vruće-ladno. Jer je svako viđeniji koga bismo pomenuli za njega bio boranija. Taj nije mogao da pojmi kako ja ovako sitan smem onako krupnog njega da vređam, a da mi, opet, onako fini Kapor u tome tercira. Nekoliko puta se ručerda pridizala, a svaki put se čulo mirno Kaporovo upozorenje: „Kojom rukom udariš Pesnika, ta će ti se ruka osušiti.“ Začudo, ruka se poslušno spuštala, kao da je sahnula. Moć poezije na Jahorini i kod Pegija još uvek je dejstvena…
U piću se Kaporov humor razigravao u svim pravcima. Bivao je sve upečatlji­viji, i skoro bismo poverovali da je reč o nekom njegovom stvarnom jadu ljuvenom kada bi nenadmašno stao da peva: „Zgazila si me ko poslednju cigaretu… A ja naivan.“ U ono vreme ja bih u piću promenio desetak faza, a kada bih stigao u onu najmračniju, Kapor bi se neprimetno izgubio. Sa mojim raznim fazama uspeš­nije su se nosili dugotrajući Crnčević i Toholj. U jedno vruće mamurno jutro, kao i uvek, okupan, izbrijan, u cipelama na kojima si se vazda mogao oglednuti, Kapor beše začudo nervozan, dok se ne dosetih da mu kažem da bi možda trebalo isklju­čiti cvrčke. Uz Kaporov grohotan smeh – isključili smo cvrčke.

Nikada nisu bila tako bliska dva različitija čoveka. Ja papan. On raja. Ja isključiv. On blagorodan i otvoren. Ja seosko, pa domsko, on gradsko dete: Rajko Petrov Nogo o sebi i Kaporu

NA VAŠARU TAŠTINE
Momčilo se po svetu naskitao i napričao. Ja sam u rasejanju bio uglavnom sa našima. Tamo nisam sreo nijednog srećnog čoveka. Kapor je o svojim skitnjama napisao krasne knjige. Ja nijedno jedino slovce. Kada se toga sveta nasitio, Kapor ga je prezreo. Slep i ravnodušan za tuđe lepote, kao da tamo nisam ni bio, mogao sam mirne duše za fra Petrom da ponovim, i ponavljao sam: „Valjda je Bog tako htio da svaki hair i ljepota pripadnu dušmaninu…“ Kaporove radoznalosti su manijačke, njegova upijačka moć je zastrašujuća, njegova su znanja disperzivna, uvidi kolosalni. Ja sam opet bio potpuno nezainteresovan za neke njemu važne oblasti, ignorant, takoreći. Kada bih bio priteran da gledam ono što ne volim, moje urokljive oči najpre bi videle naličje. To naličje je Kapora zanimalo…
Ispod mrgodnosti prznice, Kapor je davno naslutio moju ranjivost. Kada bi me crtao ili slikao, u šali je pretio da će čak i u meni pronaći nešto ljudsko! Ja sam se opet rugao njegovoj ljubaznosti, osmesima i lepim rečima kojima je obasipao one koje nije ni voleo ni cenio. Naročito njih. Bio mi je nepodnošljiv visok procenat hipokrizije kojim je održavao i negovao silna poznanstva. Koga sve nije bilo za svetog Jovana u Nebojšinoj ulici. Na vašaru taštine kroz koji je Mom­čilo plovio kao kakav vremešni paun. – Sa svakim ljubazno, ni sa kim iskreno – cinično je ladio moje ruge – do toga se nikada neće uzdići „tvoj prost pamet“…
Kapor nije bio borac, nije se junačio. Ali ako bi bio u ćošak sateran, umeo je i te kako da udari. Iskušan na „Predlogu za razmišljanje“, pa kao četnik-počet­nik na Nijagari, tj. na sudskom procesu u Zagrebu, još i na desetini raznih afera, Kapor je uživao kada finim humorom rastoči, ismeje i naizvrat izvrne nakostre­šenu glupost. Iš! Meni je u pamćenju naročito ostala epizoda sa nekim Bracom Kosovcem. Ne zna se je li mu ovo prezime ili zanimanje. Kapor je u nekom razgovoru opisao da je, kao dečak, gledao kako je Sarajevo dočekalo ustaše – ćilimi, cveće, osmesi, aplauzi – i kako su ti isti pokušali, a negde i uspeli, da tako dočekaju i partizane. Član Cekaja, šta li, taj B. K. javno je i zvanično zatražio da zbog toga intervjua Kapora uhapse. A Momčilo je nekako uspeo da u NIN proturi čuvenu rečenicu: „Čekam te, Kondina 9a!“ Potomak barjaktara koji je na Vučjem dolu poginuo ne ispustivši barjak iz ruke, Kapor je želeo da bude beočug u pre­dačkom lancu i stalo mu je bilo da ne obruka prezime. Uostalom, sva su se velika prezimena obrukala i sad su, izgleda, kolenovići oni koji se ne prezivaju na ić. Čuvaj se pošljednje!
Na nekim brvnima, na februarskom suncu, iznad manastira Krke, dok čekamo družinu ostalu, Kapor i ja se gušteramo, fatamo farbu. To Đoga naročito nervira. Đogo bi da se nešto radi. Njega su, kao dete, terali da nakon žetve ceo bogovetni dan kupi klas koji se po strnjici prosuo. Za dan možeš nakupiti šaku zrna. Time ni kokoš ne možeš nahraniti. Ali deca u tome svetu ne smeju biti besposlena. Valja ih radom odmalena zatući. Đogo bi, tako nekako, hteo i nas da zaposli. Da kupimo klas. Na te i druge njegove nakane nismo se pecali. A zbog uče­stalosti prekora zaradio je nadimak Ćumur. To je kao kad mladi kažu: „Ne sma­raj!“ Namestio Krste Bijelić, a da mi ne znamo, kameru i kamermana, prišunjao se i, iznad naših glava, u nebo opalio hitac. Kamera je videla kako su se moji brci oštro trznuli, Đogove se ruke oko ćele smotale, a Kapor se leno, skoro blazirano, okrenuo i pogledao u nekom suprotnom pravcu…
Kada je manastir Dragović izronio iz Cetine, vozili smo se tamo po bri­sanom prostoru. Kažu, radi snajper. Sa neznavenima jedan se gorko šalio. – Pomerajte glavu tamo-amo. Da nas snajper promaši… Socijalizovan, kakvog ga je Bog dao, major je Kapor pomerao glavu i u sebi se smejao ko lud na brašno… Bili smo u Kninu. Pao veliki sneg kad mu vreme nije. Vraćamo se preko Grahova i Drvara. Vozi nas neki Martićev Rambo u besnim kolima, ratni plen zacelo, jer se ne obazire što od sleđeni kolovoz, kojim su prošli teški kamioni, dobrano struže. Kad god zastruže ili od nešto udari, Đogo jekne. Đogo je čuvaran domaćin i ne pravi razliku jesu li kola njegova ili tuđa, privatna ili državna. Domalo, poče vozaču da daje savete. Znajući za tu njegovu navadu, kao nevozač i nepucač, seo sam do šofera. Kad izađosmo poradi sebe – a zna se, Srbi kolektivno pišaju – Rambo me tiho upita: „Hoće li ovaj tvoj još dugo ovako?“ Dok smo ulazili, šapnuh Đogu. „Umukni, inače će ti ovaj otkinuti glavu.“ Ali ko će uplašiti Vunenog. U koloni preko nekog zaleđenog prevoja na Oštrelju, da izbegnemo sudar, zakucali smo se u snegom obloženu bankinu i munjevito se odbili u položaj u kome smo i bili. Đogo je bled stajao nad provalijom, a Kapor i ja istovremeno prasnusmo u nezadrživ smeh. – „Bože, s kim ja putujem. Šta je vama? Imate li vi ženu, decu, unučad?“ – „Od ovog trenutka svi imamo po dva života. Ovo dalje nam je pride“, veli Kapor.

U krugu dvojke pala je reč da ih je Kapor izdao. Da pisac „u trapericama“ sve više biva pisac u maskirnoj. Ali, ispod različnih kostima, i one i ove Kaporove knjige bile su od iste tvari od koje i živi život

KUPANJE U PROPRANIM REČIMA
Tamo gde se ratovalo Kapora nisam video uplašenog. On se naknadno šatro uplaši, kada mu ispričamo gde smo sve bili i šta nam se moglo desiti. Eno nas na Ravnicama, na Žegulji iznad Stoca, kako u suton, neoprezno, sa televizijskom ekipom osvetljavamo naš rov, svega koju stotinu metara od neprijateljskog udaljen. Snimamo razgovor, a onda, na puš i piš pauzi, ispod nas puče „praga“. Kapor je, onako slabovid, na krstima, ispod kaiša, imao zadenut pištolj. Hemingvejev­ski se izmotavao da mu ladan čelik uz kožu smiruje nerve. U tom zlokobnom pej­zažu sasvim ozbiljno sam mu rekao: „Ako me pogode, dotuci me.“ – „Sa zadovolj­stvom“, odbrusio je, kao kakav Englez. A kada je tu epizodu ispričao u „011“, nije mogao da ne doda kako bi me jedino tako odvikao od pušenja…
Pita ga neki strani dopisnik, a znao ih je u dušu, šta je bilo ovde gde rastu borići i gde je nikla trava. Zna se da je tu bila džamija u gradu, sad svejedno kome. Vidim Kaporovo basterkitonsko lice i čujem kako ledenim glasom govori: „Na 326. strani putopisa Evlije Čelebije, čuvenog turskog putopisca iz 17. veka – možete to proveriti, prevedeno je i na engleski – piše da je tu oduvek bio kiosk Politike!“
Kaporu sam pozajmljivao oči da njima, sa čuka oko Sarajeva, gleda rodni grad. Nisam razumevao zbog čega je tako uzbuđen, kao što ni on ne bi mene da je sa mnom išao u Vilov do i Borija. A kada sam se, pre nekoliko godina, sa Novicom Petko­vićem i Milovanom Peceljom, spustio u Sarajevo i po njemu šetao dva debela sata, Kapor me je na ceo dan kidnapovao. Odveo me na Adu da pričam a da ništa ne pres­kačem. – „Nije moguće da se u tebi ništa nije pomerilo“, pita. Sada sam ja bio malčice blaziran: „Šetao sam tim gradom“, kažem, „kao da mi je odnekud poznat ali savršeno stran“. I sam sam se tome čudio i pomišljao da sam se možda uga­sio. Izađem na Pale, vidim da nisam. „Kako je to moguće“, pita. Vežbaj, nije teško. Budi malo papan…
Kapor je voleo da priča kako nikad nije napisao nijedan stih. Da je sve što zna o poeziji naučio od mene, na putovanjima po Srpskoj i Krajini. Ko god u „Ispovestima“, recimo, pročita Kaporovu pesničku fugu „Od čega se prave romani“ (str. 276–280) taj mu neće verovati. Možda je sa mnom osvežio, pa i produbio narodnu poeziju, pantokratorsku snagu Njegoševu i Dučićevu perfektnost, ali je trebalo čuti ovoga Zapadnjaka, kad mu je jednom pukao film, kako na ruskom govori „Anu Snjeginu“ ili „Tatjanino pismo Onjeginu“. Sa Kaporom nikad nisi načisto. Lukavo se, i kao stidljivo, pravdao da se do bolje ribe u njegovoj mladosti nije moglo doći ako barem toliko ne znaš naizust… Momčilo Kapor je voleo da sluša poeziju. Otkako nije mogao da čita, sluh i pamćenje su mu se izoštrili. Slušao je poeziju kao muziku. Kao utehu. On se kupao u propranim rečima o ljudskoj prolaznosti, a tešio što postojimo. U to ga je uveravala poezija.
Sa mnom je obnavljao i proveravao sve što bi bilo u vezi sa Sarajevom. Šta je on ostavio, a šta sam ja zatekao. – „Nisi ti, momče, za ovaj grad. Ne znaš ti šta je Karakazan. Ni kako je opaka ova čaršija. Pogledaj Ćamila Sijarića. Kakav talenat. Školovao se u Skoplju, Vranju i Beogradu. Došao u Sarajevo. Vidio da tu ima džamija, crkva, pošta i banka, kakva-takva rijeka, tramvaj. To mu je bilo taman. Tu je i ostao… Tvoj karakter i talenat, momče, nalažu ti da ideš u neki grad koji ima više ambasada“, savetovao me je nakon neke afere Nika Milićević, čuveni usmeni pripovedač iz Kaporovih knjiga. Pola takvog zlatnog dukata već je bio dao Momčilu, a drugu polovinu meni… Pričao sam Kaporu i o čaršiji kada se zat­vori. Pa kada provali bes, kao za vreme lipanjskih gibanja, i sa periferije u cen­tar se sruči ološ i halaša. O mržnji na svakog koji se izdvoji. – „Ej ti, na Drini ćuprija“, zviždukali su, kažu, i za Andrićem, ništaci… O merhametu, komšij­skoj dobroti, ali i o pritvornosti i karakternoj nestabilnosti onoga sveta. Nikada ne znaš šta će te od koga dočekati. Momčilo je taj svet znao u dušu: „Šta ovo bolan bi? Pa u našoj raji nije se znalo ko je koje vjere. Mi smo išli njima na Božić, oni nama na Bajram; sve dok ih u liftu jednom ne poćesmo klati…“ Imao je bogovski dar da sumu neke stvari sažme u detalj i anegdotu.

Poslednja fotografija Moma Kapora (levo od Kapora Radmila Đuričin, Rajko Petrov Nogo i Milovan Pecelj)

NEVOLJE OD PAMETI
Nije voleo književne večeri. Ali kada se baš moralo, bio je nenadmašan. Preplitao je i za takve prilike pastiširao razne svoje priče. Ko je jednom slušao strašnu dilemu kojim se putem ide do Kapora u Miriloviće – od Bajčetića kuća ili od Škole – taj je svaki put tražio da iznova priča, jer je znao da će da dodaje sve nove i sve smešnije apsurdnosti. Ko ne zna priču o uticaju biblijske hartije kao cigaret-papira na hercegovačku pamet. Kako odštampana slova iz Šekspirovih Dela preko duvanskog dima ulaze u mozak Hercegovaca i kako onda ovi imaju nevolje od pameti. Šta biva kada u američkom rudniku padne greda na glavu, recimo, njegovog đeda. Kako se od odštete za razbijenu glavu zidaju kuća i čatrnja u Mirilovićima za jednog sina, kupuje imanje u Bačkoj za drugog, i školuje treći, Kaporov otac, za strogog bankara. Sledstveno tome, a po zakonu porodične dekadencije, Momčilu je bilo suđeno da bude akademski slikar i laki pisac. A da ne bi one grede i one razbijene glave, dogurao bi, jamačno, do šumara u Bileći. Bi li i tad na očevom porodičnom stablu zaslužio skupu i suvu granu: „Momčilo Gojka Kapor. Nema muške djece…“
Hercegovina je grčkija od Grčke, beše neki Kaporov refren, mutna lozinka. Ne znam ni danas šta mu to znači. Možda asketsku svedenost pejzaža. Možda plemenitost zemlje i zraka. Možda ljude, jezik, priču, mit. Ili sve to, i još mnogo toga, zajedno. Šta god bilo, tek ovaj se lovac na priče otuda uvek vraćao sa boga­tim ulovom. – „Ovde nam je dobro, Gospodine. Ovde se lakše diše, brže misli. Ovde bi se negde od Počitelja do Trebinja i Herceg-Novog moglo mirnije sta­riti“, podupirao je svoje misli Andrićevim. – „Dovoljan bi mi bio čempres, jedna smokva i more u daljini…“
Da moj Momčilo nešto poludi, ne bi mu se ni poznalo…
Gradio je za javnost svoj lik pod maskama od stotinu duhovitih bizarnosti. Ko zna šta su te maske skrivale. Možda ponešto i znam, ali nisam ovlašten da govorim… Na kraju krajeva, književno veče u Vlasenici odlična je odskočna daska za književno veče u Rogatici… Ko to ne razume, neće razumeti ni krunski dokaz da poezija mora imati izvestan procenat gluposti da bi se odmah prepoznala: „Pijem pivu i pušim cigari / I provincija ima svojih čari / Išo bih u Prnjavor / Ali moram u Banjaluku / Radi nekih stvari…“ Svašta je pamtio, ali ovaj biser nikako…
Kod Radovana, u kući na Palama, dva-tri puta bi zaspao dok smo mi peglali krivu Drinu. Bio je fasciniran da je jedno malo izletničko mesto, odakle su njegovoj tetki seljaci donosili mleko, kajmak, drva i suvo meso, o jadu zabavilo ceo svet. Kada bismo se vraćali sa Pala, čim izađemo iz prvog tunela, teatralno bi se okretao na sve strane: „Sad će nas zaustaviti i navući nam ludačke košulje…“ „Ne mogu“, dosoljavao je Crnčević, „Bileća je rekla historijsko NE!“ Znajući da nikad ništa ne beležim, Kapor mi je nalagao: „Zapiši ovo, Rajko.“ – „Neću, neka ode u pravedni zaborav…“

Ko je Momo Kapor? Svi o njemu sve znaju, osim ono što je i sam od sebe krio. Možda jednu dublju usamljenost siročeta koje pati od hroničnog nedostatka ljubavi, čak i onda kad svi drugi misle da je ima napretek

DVA SLIČNA SIROČETA
Kapor je voleo da poklanja knjige, crteže, slike. Imao je retku vrlinu neposedovanja. Kada su mu jednom, u Banjaluci, iz kola ispred hotela ukrali van­redne američke planinarske cipele, nasmešio se i rekao: „Tome su potrebnije…“
Kada je nekoga voleo, brže, lakše i lepše ga je i crtao i slikao. Svoju Ljilju, recimo, na stotine načina, uvek istu i uvek drukčiju. Kako je samo u jednom potezu srezao Radovana – a da se u toj sigurnoj liniji vide i karakter i volja i snaga pregaoca, kome Bog daje mahove.
Zavideo mi je na dokolici. U strahu od očeve pretnje da od njega nikad ništa neće biti, Kapor je, kao što se zna, slikao i crtao odmarajući se od pisanja, a pisao odmarajući se od slikanja. Nije mi, međutim, zavideo na depresiji, na danima i noćima kada od sveta i od veka sasvim okrenem glavu. Znao je šta je to i od toga je skoro panično bežao u rad, a nama se činilo da ga je Bog za svašta dao. Kada sam mu se jednom požalio da mi nešto što radim nikako ne ide, brzo i uve­žbano mi je predložio da promenim profesiju…
Zavitlavali smo ga da slika po sećanju. Izgleda da su njegov kist, pilot-flomaster i stara remingtonka imali oči.
U Momčila pero sa očima.
Kapora su ljudi voleli i on je voleo da ga vole. Doduše, znam neke koji su ga i mrzeli, ali ti su se o svome jadu zabavili. Mislilo se da se o njemu sve zna. Nema te zgode, događaja ili priče koje nije, ovako ili onako, izvorno pa recikli­rano, objavio, obznanio, i u hiljadama intervjua čarobno izbrbljao. – „Kad umrem, na mome radnome stolu i u ladicama neće naći ništa što nisam barem pet puta objavio…“ Nema tog lika, važnog, nevažnog, slučajnog, koga nije opisao ili nacr­tao, i tako ovekovečio. A, eto, sebe je, koliko znam, jedan jedini put „portreti­sao“: u đubretarcu, s leđa, povijenih ramena na beogradskoj košavi; krivonogim korakom sarajevskog fakina, neka skitnica zamiče u tmuran horizont, a iza nje kolutovi duvanskog dima, po vazduhu, kao negda po pergamentu Dečanske hriso­vulje, tetoviraju to neobično, plemićko ime – Kapor.
Ko je Momo Kapor? Svi o njemu sve znaju, osim ono što je i sam od sebe krio. Možda jednu dublju usamljenost siročeta koje pati od hroničnog nedostatka ljubavi, čak i onda kad svi drugi misle da je ima napretek…. Možda detinju ranji­vost koja se stalno pozleđuje i ne zaceljuje ni kad napišeš pedesetak knjiga i nas­likaš hiljade slika… Iz te pozlede pulsira strah od prolaznosti i zaborava…. Zebnja koja te svakoga jutra preko srca kratko ošine da sve što si radio ne valja, da je sve moglo i drugačije i bolje. Sa manje gordosti, napokon…
Otišao je Momčilo, a ja ga i dalje svakoga dana vidim kako bolestan, oro­nuo, a nasmešen, Karađorđevim parkom šeta svoga ostarelog psa Arčija. Kako su, pred kraj, ličili jedan na drugoga. I dok ih gledam, kao u kakvoj Hrabalovoj priči, oko nas se širi svetao krug jedinstvene, melanholične, sasvim kaporovske radijacije.
U tom krugu bila su i ostala bliska dva različita čoveka, dva slična siro­četa.

O Preobraženju, 2010. godine unshaven girl займ под залог птс челябинскзайм на киви кошелек без паспортазайм под расписку новосибирск

7 коментара

  1. Zoran Tošković

    Divno, divno.

  2. Za Noga ne mogu tvrditi – ali Kapor posigurno nije bio “siroce”. Njegova tuga, seta, jednako kao i njegova vedrina – koje je uvek bilo vise – pripadaju posebnom, u nas retkom tipu “bozjeg coveka”. Lepi su takvi ljudi i zanimljivi, i uglavnom su siroti (tj. njihov lepi um im je jedini posed), a Kapor je bio mozda jedini otmeni “bozji covek”! Shvatajuci, verovatno, da nije greh ni imati, ni ziveti lepo i “svetski”, ako tako radost i sebi i drugima stvaras. Taj poseban i redak talenat odvaja Kapora od gotovo svih ostalih umetnika naseg podneblja. Eto, recimo, Nogo lepo opisuje “domacina” Djoga i njegovu brigu da se nista ne upropasti. Neko ko poznaje Noga – mozda bas Djogo – verovatno bi isto tako zivo mogao predstaviti Nogovu zelju da ponekad nesto i upropasti, onako, da ga zelja prodje. Ili da ga prodje zalost vecito uskracenog “siroceta” – ali, ponavljam, od te vrste Kapor je bio svetlosnim godinama udaljen! Zato je, uostalom, i mogao “fascinirati” Noga, koga neko slican sigurno ne bi mogao fascinirati. Uostalom, verovatno najvece, i tek delom svesno Nogovo ogranicenje jeste upravo ta njegova vecita i nesmirena zaokupljenost (fasciniranost) tim decijim i mladalackim “sirotovanjem” – kao da to nije bilo tek jedna stanica na putu zivota. Ali, dar za putovanje, i radoznalost i radost putnika nema svako – Kapor je imao! Sad kad pise o Kaporu, pokazuje se da to u prosjajima moze imati i Nogo, i mozda bi bilo dobro da je i tu iskru, tu blagu vatru, u sebi negovao.

  3. Razvukoh citanje ove price na celu noc, od 2 sata nocas. Da mi duze potraje. Ovako se misli/pise o prijatelju. Nijedna suvisna rec tuge. Treba to moci, roditi se pametan, dobar i otmen. Molim gospodina Petrova da mi se javi kad-tad na [email protected], jer sam nesto ostala duzna zajednickom prijatelju Momcilu, da pokusam da vratim. Sve najbolje svima! Ljubica-Beograd/Berlin

  4. Momu Kapora sam nekoliko puta sretao u Dubrovniku. Uvek me je odusevljavao svojom percepcijom i pamcenjem. I ako smo ,saki put kad se sretnemo provodili po neki sat u drustvu uz lude Momine price i belo vino ( savetovao me je da u avionu uvek narucujem belo vino ,jer ako budes zvao pivo odmah ce te prepoznati da si seljacina, moj savet iz iskustva)sledeci put kad se sretnemo non salant me je pozdravljao sa :”Evo Mirka Danskog Srbina”. Sto sam ja njega pamtio bilo je normalno a da se on mene seca mi je vrlo inponovalo.
    Bilo me je na svim meridijanima ove ,djavolje planete, upoznao sam mnogo razlicitih ljudi ali utisak koji je Momo na mene ostavio sa tih nekoliko druzenja je neizbrisivo ostao.
    Imam malu pricu vezanu za Vas g.Nogo. Maime, negde pocetkom osamdesetih ,na proputovanju na neki skup intelektualaca u Stokholmu svrati kod nas u Kopenhagen Rasa Popov. Bude lepo primljen i posle rucka u razgovoru setim se Vase knjige VUNENA VREMENA i verujuci da mu je to prilika da je vidi. Na iznenadjenje moje zene i moje Rasa se narogusi uz komentar: “Zasto ovo drzati u kuci”.
    Nije proslo ni deset minuta nas gost naprasno napusti nasu kucu.
    Bili smo se dogovorili da svrati u povratku.Niti je tada svratio niti smo se, od tada culi niti videli.

  5. Боравим у Данској деветнаесту годину.Кретао сам се у разним друштвима Срба и Црногораца,па и Грка,углавном православног света.Нигде и никада нисам чуо,за Србина Мирка који је познавао тако добро сада већ пок.слико-књижевника Мому Капора !? Комуницирао сам са људима из Амбасаде Србије и са Србима из Амбасаде БиХ и од њих нисам чуо за данског Србина Мирка!?Оснивали смо и растурали разна удружења Срба у Данској (углавном на Сјеланду)али ни ту нисам ни чуо ни видио данског Србина Мирка !?
    Србине,у Данској,Мирко јави се на телефон 31 39 06 09 да братствујемо као што су братствовали наши стари,само то и ништа више.На крају,један Ного (не Рајко Петров Ного) био је мој студент и тврдио је да је брат Рајка Ноге,али кад сам га замолио да ме упозна са Рајком – пјесником за кога су у Сарајеву тврдили да је превише “дрчан” (управо су употребљавали такву реч)он то није учинио и никад га више нисам видио.Рајко,овај што написа овај есеј,био је познат у Сарајеву не само као одличан пјесник,него као и одличан Србин ,због чега сам се са њим хтјео упознати,који се успешно “пјеснички” обрачунавао са једним “партијским” пјесником мислим да се презивао Диздар због
    чега је на крају морао да Сарајево напусти.Ова два интелектуалца, пок Момчило и Рајко Ного,која су живела у Сарајеву оставили су дубоке и светле трагове и као умјетници и као Срби.

  6. Непосредно после објављивања мога коментара у цијењеном недељнику “ПЕЧАТ” јавио ми се Мирко (Данац),телефоном на број који сам ставио у коментару.Разговор је текао врло угодно и на моју понуду да му се извинем рекао је не треба да се извињаваш.Пошто је истина оно што је Мирко (Данац) написао о његовом сусрету са пок.Момчилом-Момом Капором у Дубровнику молим га да ми опрости на непристојној грубости.Мирко је у Данској преко 30 година и живи у приградском насељу Копенхагена које се назива по “нашем” Балеруп.За време телефонског разговора ми је упечатљиво доказао не само да је у Данској,него да смо више пута чак сарађивали по неким српским питањима са свештеником Радмилом Стокићем који сада живи у Енглеској.Мирко се бави и писањем есеја,а не само коментара и дјелује у својој средини као угледни Србин и домаћин.Договорили смо се да се састанемо.Још једном се извињавам Мирку и захваљујем “ПЕЧАТ”у што је омогућио да обновим старо познанство.

  7. Dajte obavezno da Levi brk ovo potpise Desnim,i da ovo malo reci bude istorija.Jer,mogao je reci i vise, bi li bilo dovoljno,mogao je reci i manje,moglo je biti i suvise.Ovo je od njega,od koga je mlogo je, kome je i suvise je.Ako je njegovo? Zato neka potpise,ja cu odstampati ,pa ako mi kaze da nije njegovo, e onda ?!
    Ja sam ga imao zadovoljstvo sretati,Moma-MOMCILA(lepo mi zvuci_iskreno)na mestu gde je bio slobodan da daje lekcije veslačima šta je Sava,ili,narucis 50 ćufti, sad nisam siguran, u paradajz sosu ili bez sosa,za tih nedeljnih BGD-skih ruckova kojima je ,valjda po zasluzi pripadao,a, samo zato da bi cuftama dokazao prisutnima sta mu ta okupljanja znače.To se zvalo,bombe cufte,gadjaj.Nikad nisam video radosniju decu i njega.Na kraju i ostale,ne sve.
    E zato ce ovo od Časnog Noga biti medju ono malo literature koja mi nesto znači.
    počinjem da volim ovu novinu Pečat,vremena i istorije.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *