NEMIRI U NOVOM PAZARU Novac, moć i teritorijalne pretenzije

Pišu Nataša Jovanović i Branko Radun

Da li samo pominjanjanje stranih posmatrača u Raškoj otvara mogućnost repriziranja kosovskog scenarija, ko toleriše mračnu klerikalizaciju samozvanog ajatolaha Zukorlića, te da li je ideja otcepljenja samo lažna svilena bombona u rukama muftijinih sledbenika?

Kada je tek postavljeni francuski ambasador Žan-Fransoa Teral u Novom Pazaru izjavio „Ovo je moja prva poseta Novom Pazaru i moje je duboko uverenje da Beograd nije čitava Srbija, ali da Novi Pazar jeste Srbija“ – bilo je jasno da konzularna vremena tek dolaze. I još nešto. Da se interes velikih sila u nekoj meri poklapa sa aspiracijama muftije Zukorlića. No, tada i zamisao o protestu 1.500 pristalica Muamera Zukorlića, zbog ideje da se na zemlji koja navodno pripada Vakufu u centru Novog Pazara izgradi obdanište, delovala je avangardno. Danas, posle niza incidenata koje vatrenom retorikom potpaljuje Zukorlić i eha njegovih pristalica koji sa malih ekrana poručuju „Rasime, Srbine“, „Suljo, Srbine“, „Srbi četnici“ kao i „Alah je najveći“, jasno je šta je na umu imao Teral, te u kojoj meri je plan regionalizacije Srbije zamišljen kao šansa za autonomiju regiona i postupka etatizacije.
U perspektivi ta šansa mogla bi da znači i stvaranje Velikog Sandžaka, naslonjenog na Bosnu i Hercegovinu. Nije zanemarljiva u tom smislu i činjenica, da je pre protesta održana  i vanredna sednica Sabora Islamske zajednice u Srbiji, na kojoj je upućen poziv Bošnjačkom nacionalnom saboru da ubrza pripreme za obnovu autonomije Sandžaka, kao i apel građanima Sandžaka da se solidarišu u građanskoj neposlušnosti.

POTREBA ZA VOKEROM
A sve to, pogotovo posle poziva muftije Zukorlića međunarodnim posmatračima, sa napomenom da su navodno kršene ljudske i verske slobode, da je nephodno njihovo prisustvo u Raškoj, i njegove zapaljive retorike, na svojevrstan način ponavlja se scenario koji je bio uvod u sukobe devedesetih. U sledu ovih dešavanja u Novom Pazaru jasno je da se ona ne mogu  posmatrati odvojeno od kosovskog pitanja koje je i pokrenuto na gotovo identičan način. Naime, 1998. godine na predlog Međunarodne zajednice, Srbija dozvoljava da međunarodni posmatrači – predvođeni ozloglašenim Vilijamom Vokerom, koji je u sličnim „mirovnim misijama“ bio u raznim delovima sveta – dođu na Kosovo i Metohiju, kako bi se navodno uverili da jugoslovenske snage bezbednosti ne krše ljudska prava Albanaca u Južnoj srpskoj pokrajini. Međutim, umesto nepristrasne ocene situacije na KiM, Vokerova komisija inscenirala je slučaj Račak, koji je, kao što je poznato, bio ključan povod za bombardovanje SRJ i nedvosmislen uvod u proglašenje nezavisnosti Kosova i Metohije.
Naravno, aktuelna situacija u Novom Pazaru ni izbliza ne podseća na dešavanja na Kosmetu krajem devedesetih godina prošlog veka. Ali, činjenica je da veliki događaji uvek počinju manjim incidentom… A protest manje grupe pristalica muftije Zukorlića u Novom Pazaru, svedoči da je upravo o instruisanom incidentu reč.
Da li u vezi sa pređašnjim iskustvom, ili pak najnovijim previranjima, tek  demografska slika Raške se neznatno menja, ali ipak menja, i to, i ovoga puta, na štetu Srba, razume se. O procesu denacionalizacije jedina je upozorila DSS. Koliko je s tim u vezi činjenica da vlast vodi politiku regionalizacije, da je pristala na podelu Srbije na pet statističkih regiona, te da li je samo pitanje trenutka kada ćemo sa zakašnjenjem konstatovati da je država ipak otišla „ispod crvene linije očuvanja nacionalnih interesa“? Za poslednje korake sandžačkog muftije, koji se u poslednje vreme angažuje i politički, i koji odnedavno zagovora autonomiju za Rašku oblast, nema razumevanja ni u samoj Raškoj izvan kruga njegovih sledbenika. No, ako mu nije pomagala, Srbija ga ipak nije u tome ni ometala, tim pre što smo rezolucijom o Srebrenici i Istambulskom deklaracijom, te otvaranjem puta za turske investicije u region u kome živi dosta muslimana, samo dali okvir za ono što će uslediti. Pored toga, upravo je Beograd, formirajući nacionalne savete, sa tako širokim ovlašćenjima, u trenutku najžešće političke, ekonomske i kulturne ofanzive Turske na Balkan, predao u ruke instrument za buduće odvajanje ovoga dela teritorije. Naravno, po već prepoznatljivom scenariju zahtevi za autonomijom Sandžaka najpre će biti predstavljeni kao prilagođavanje evropskim standardima i realnostima. Otuda i realizacija projekta pet statističkih regiona.

Upravo je današnje upadljivo ćutanje Sulejmana Ugljanina odgovor na sva pitanja o muftijinoj neobuzdanoj želji da objedini politički i verski autoritet u Raškoj

NEOBUZADANE ŽELJE MUFTIJINE
A sve je, razume se, krenulo sa raspadom Jugoslavije, kada je islam u izneverenom očekivanju da se domogne dela kolača, za tu misiju odabrao Muamera Zukorlića. Kako je stanje u celoj Srbiji i ondašnjoj Jugoslaviji bilo ratno, nekako je istovremeno politički put Sulejmana Ugljanina (koji je tada uz pomoć Alije Izetbegovića osnovao SDA u Novom Pazaru), postao krajnje atraktivan i za Zukorlićevu karijeru verskog poglavara. Preciznije, upravo je današnje upadljivo ćutanje Sulejmana Ugljanina odgovor na sva pitanja o muftijinoj neobuzdanoj želji da objedini politički i verski autoritet u Sandžaku. Jer, ne treba zaboraviti, isti oni inspiratori i finansijeri ekstremizma u i oko Novog Pazara, pre svega sarajevski reis  ulema Mustafa Cerić, potpomognut novcem iz Saudijske Arabije i nekih drugih islamskih centara moći, danas pomažu prebogatog muftiju Zukorlića, da uradi ono što nije svojevremeno uradio najćutljiviji ministar u vladi Srbije, Sulejman Ugljanin, za koga je već odavno rečeno u ekstremističkim krugovima u Sarajevu da je „izdao stvar“. Trebalo bi podsetiti se i toga da je muftija Zukorlić za prvog predsednika Mešihata Islamske zajednice Sandžaka, biran iste godine kad je Mešihat i osnovan.
Uporedo sa funkcijom predsednika Mešihata, Muamer Zukorlić je i sandžački muftija, dekan Islamske pedagoške akademije u Novom Pazaru i vršilac dužnosti rektora Univerziteta u Novom Pazaru. Ne treba zaboraviti ni to da je Zukorlić upisao i završio poslediplomske studije u Libanu, te da je član Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Ove, i neke druge činjenice ukazuju na to da je muftija Zukorlić zapravo postao neka vrsta „protetike“, kojom je nadomešten nedostatak nekog pobunjenički raspoloženog političara, kakav je nekada bio Sulejman Ugljanin. Ali, niti su to ona vremena, niti je Zukorlić ono što je bio Ugljanin. Otuda izjava Muhameda Jusufspahića da je Zukorlić „korov koji su mnogi zalivali“.
U svemu tome kao simptomatična nameće se činjenica da svi političari, ili verske vođe koje izazivaju tenziju na relaciji muslimani-pravoslavci imaju tu anglosaksonsku „pozadinu“. Čak i sa srpske strane, oni koji dižu tenziju i poznati su po negativnom stavu prema islamu skloni su učitavanju anglosaksonskih uticaja. Stoga se čini da se na ovaj način, podsticanjem ekstrema, destabilizuje država i region. A svaki događaj može biti povod da se temperatura poveća. Drugo, ne treba zanemariti ni činjenicu da je veliki novac prošao kroz Novi Pazar, koji se nalazi na geopolitički bitnom prostoru koji povezuje Srbiju (i Kosovo i Metohiju), Bosnu, Crnu Goru, a za njegovu kontrolu su zainteresovani moćni centri u svetu. Jer kontrolisati Rašku, danas znači  kontrolisati vezu između  Srbije i Crne Gore, ali još bitnije i puteve droge.

Poziv muftije Zukorlića međunarodnim posmatračima da je zbog kršenja ljudskih i verskih sloboda nephodno njihovo prisustvo u Raškoj, vodi ponavljanju scenarija koji je bio uvod u sukobe devedesetih

ČEDINA PODRŠKA
Situacija u kojoj se Raška nalazi, naime, veoma je opasna, iako trenutno najverovatnije ne vodi u neku direktnu eskalaciju, već ima težinu testa za državu i istovremeno predstavlja vrstu pritiska pred zasedanje skupštine UN, na kojoj država treba da izađe sa svojim predlogom rezolucije. Kako je Srbija pokazala kapitulantstvo izmenivši sadržaj rezolucije o Kosmetu, u skladu sa zahtevima Evropske unije,  pokretački motiv svima onima koji bi danas-sutra mogli da igraju na kartu spremnosti naše vlasti na svaku vrstu kompromisa je stavljen u upotrebu.
Ali šta još govori slučaj poslednjeg protesta? Država je morala „zamoliti“ muftiju da povuče svoje ljude sa ulice da ne bi došlo do konflikta, što svedoči o tome da vlada nema jasan stav i da je sklona popustljivosti prema ovakvim ekstremima, pri čemu su policija i MUP ostavljeni „ na čistini“. A čini se da u Srbiji Zukorlić nema otvorenu podršku nikoga osim Čede Jovanovića koji se upleo u unutrašnje muslimanske sukobe, očigledno zamoljen od nekog moćnika da pomogne mladom i ratobornom muftiji. Na taj način Jovanović rizikuje imidž liberalnog i sekularistički nastrojenog političara jer podržava radikalnog islamskog vođu, dok istovremeno strastveno kritikuje pravoslavnu crkvu da ne bi trebalo da se meša u politiku. Dakle, LDP je podržao verskog vođu koji se ne samo direktno umešao u politiku već i otvoreno preti sukobima. Takav nivo klerikalizacije nezamisliv je čak i među katolicima, a kamoli među pravoslavcima. Zukorlić je, s druge strane, poznat i po vezama sa vehabijama, koje se nedavno u većem broju preseljavaju iz Bosne u Novi Pazar, kao i po nastojanju da se muslimani „reislamizuju“. Tako se Čeda Jovanović, poznat po napadima na SPC zbog navodne klerikalizacije, uključio u Zukorlićev radikalno islamski projekat, pružajući nesebičnu podršku čoveku poznatom po agresivnoj verskoj i nacionalističkoj retorici  najčešće usmerenoj  protiv države Srbije.
Ali na sceni su novac, moć i teritorijalne pretenzije, kao deo šire geopolitičke igre, pa tek onda vera, koja je i ovde, kao i u nekim drugim slučajevima, predmet zloupotrebe. Može se zaključiti da se Zukorlić zaista bori za vlast unutar muslimanske verske zajednice i tog regiona, ali njegove metode i radikalizam (i sukob oko gradnje vrtića kada su njegovi ljudi blokirali grad i napali policiju, što se moglo pretvoriti u krvoproliće), govore da nije samo to u pitanju. No, on nije uzrok već posledica politike trulih kompromisa koje Beograd pravi sa njim. Imajući u vidu da je njegovo ponašanje do sada bilo racionalno, da se zaključiti i to da on u ovu avanturu destabilizacije ne bi ušao bez ozbiljne podrške spolja. Oslonjen na  „nadređenog“, a i ideološki izuzetno bliskog Cerića, koji opet ima jak „bekgraund“ u arapskom svetu, Turskoj i Americi, Zukorlić računa na pomoć Sarajeva, tursko prisustvo na Balkanu, saudijske fondove i američki strateški blagoslov. Istovremeno, obojica optužuju Srbiju za nastavak genocidne političke prošlosti.

8 коментара

  1. САД и екипа тресу Рашку да отпадне Космет.

  2. taj nesretni Cheda ucestvuje u svakoj antisrpskoj raboti. Da propusti barem jednu, da mu se omakne.

  3. gledo sam ove vehabije na jutjubu kako napadaju na policiju sa alahu akber, strasno ljudi

  4. Изгледа да је дошло време да се испуни оно што је обећавано у претходним председничким и парламентарним кампањама. И немојмо се сада правити наивним одакле Еулекс и свршен чин када је реч о Космету, одакле тзв. статут Војводине, нови “статистички региони”, даља децентрализација,… Домаћа “државно-одговорна” власт хоће да нас безалтернативно “интегрише у ЕУ”, па макар и по цену даље дезинтеграције Србије. Или бар онога што од Србије преостане. Једна од госпођа из тзв. невладиног сектора је пре пар година рекла да независност Црне Горе није последњи чин распада бивше Југославије, већ је то тзв. независност Косова. Изгледа да тако не мисле западни пријатељи овдашњег режима.
    Али није проблем у томе шта мисли тзв. друга Србија и њени западни партнери, већ се зна ко је шеф режима. Није довољно бити “поносни државник” само онда када се учествује на војним парадама или на спортским дешавањима у којима се побеђује, па се тиме стиче “партиотски имиџ”, док се у исто време даје и више него што се тражи. Не тако давно у Новом Пазару је била турска делегација на највишем нивоу, при чему на улицама града није било застава Републике Србије. За Бориса Тадића су гласали сви они који сада покушавају да ионако поражену и понижену Србију још више распарчају. А он се не оглашава, јер само он зна коме је шта обећавао. Просто се човек запита због чега је режим злоупотребио полицију и у криви угушио мирни митинг на Тргу Републике због хапшења Радована Караџића 2008-ме године, док је стање од прошле недеље у Новом Пазару подсећало на Палестину. Изгледа да се “правна, дипломатска и политичка средства” примењују само у случају када се са друге стране стола налазе “западни пријатељи и домаћи партнери” режима, док су за нас, као овдашње домороце предвиђени пендрек и батина.

    Снимак тзв. “медијског јавног сервиса” о дешавањима у Н. Пазару: http://www.youtube.com/watch?v=xkZE1jgGPPg

    Мислим да је крајње време да сви они који су давали подршку режиму свих ових година, посебно они који уживају у миру и благодетима свих 17 београдских општина, далеко и од Грачанице, и од Северне Косовске Митровице, и од Новог Пазара, и од Прешева, ставе прст на чело, јер је времена све мање и мање.

  5. Poštovani Pero, nije strašno to divljanje, mlađi ljudi, ja sam gledao u Republici Srpskoj devedesetih kako te “strašne lavove” pretvore u pudlice, opet im je obećana pomoć, zato prave provokacije!

  6. Kap koja je očigledno prelila čašu u bh. fudbalu bio je napad „Bh. fanatikosa” na Čeka u Luksemburgu i njihovo likovanje na utakmicu BiH – Francuska, kada su na stadion „Koševo” došli sa transparentom „Ko Čeka dočeka”. Za vreme utakmice čuli su se i „tradicionalni” povici „Ubij, ubij, Srbina”, a dobar deo publike je tokom celog meča uzvikivao „Tekbir, Alahu ekber”, uz obavezno isticanje muslimanskih ratnih zastava iz 90-ih. Takođe, ni selektor BiH, niti bilo ko od reprezentativaca BiH nijednom rečju nije osudio napad navijača na člana Predsedništva FS BIH Bogdana Čeka, dok na navijačkim forumima u Federaciji BiH vlada skoro jedinstven stav – „mašala momci, trebalo ga je ubiti”.

  7. Рашка као пандам Републици Српској

    Дешавања у Рашкој немају никакву политичку везу са Косметом и та паралела коју аутори неуспешно конструишу, налази се на посве другом месту и има сасвим друге разлоге и позадину.
    Идеја о отцепљењу није лажна свилена бомбона у рукама муфтијиних следбеника, како се питају аутори, него пројакат темпирне бомбе бачене на тренутно упражњени тас ваге, с тим да се у другом већ 20-ак година крчка Република Српска, свакодневно стрепећи за сопствену судбину.
    И за то искључиву кривицу сносе српски политичари, како они из Србије тако и они из руководства Републике Српске. На тој ваги политичких интереса, српска политика је морала храбро истурити Српску као протутежу или аргумент против стварања лажне државе Косово. Једноставно, свима онима који нас дестабилизују, морао се приредити демонстративан одговор о способности Србије да узврати на истоветан начин. Значи, морао је бити укључен читав српски национални корпус и сав наш политичко-територијални капитал. Ради се о голом опстанку!
    Тактика повлађивања, чекања и затварања очију онда кад смо морали да делујемо, довела нас је у ситуацију да смо увек један корак иза наших “пријатеља”. Писање сценарија, у коме смо ми главни протагонисти, препустили смо онима који нам читаво ово време раде о глави.
    Висока политика није тако компликована, као што то најчешће мисли већина. Ствари су пуно приземније и једноставније. Претрпаност политичким дешавањима најчешће доводи у заблуду “политичке аналитичаре” и најчешће сви догађаји, који се одвијају истовремено, не стоје у једној те истој, узрочно-последичној вези. Нити су им сви учесници уврштени у најмањи заједнички именилац.
    Ево и аргумената(!) :
    -Брисел и Вашингтон, као главни протагонисти стварања лажне државе Косово, у свим својим јавним иступима недвосмислено свима стављају до знања, да је за њих статусно питање ствар прошлости и тема које неће бити на дневном реду.
    -Када “неко” у ужој Србији буде стварао реципроцитет северном Космету, онда ће бити стваран уз помоћ Националног савета Албанаца и активностима у Прешевској долини(Бујановац;Медвеђа,Прешево), а пројекат ће водити Риза Хаљими или неко из његовог табора.
    -Самопрокламоване косовске власти су читаво време трајања “косовског процеса” чувале да ни на какав налин акценат не стављају на верско питање. На тај начин су свима стављали на знање, да чврсто стоје иза политике својих ментора и да су чврсто опредељени за изградњу “проевропске, секуларне и мултиетничке(!) државе”.
    -Творци лажне државе Косово су УСА, ЕУ и самопрокламоване косовске власти. Читаво време се водило рачуна да Турска(осим признања) своје прсте држи далеко од тих дешавања.
    И контрааргумената(!):
    -“Пројекат Зукорлић”, уз све захтеве око мањинских права, има наглашену верску компоненту, а такав је и декор свих дешавања која су са њим повезана. Његова настојања да се промовише и у политичког лидера “српских Бошњака” ту обојеност ни на који начин не доводи у питање.
    -Не постоји ниједан индикатор који би указивао на координацију “Пројекта Зукорлић” и активности које су изводиле или изводе самопрокламоване косовске власти. Спорадична вербална подршка на братско-верској основи никад није била наглашена, чак ни код судбоноснијих дешавања из ближе прошлости.
    -Зукорлић никад није покушавао да се наметне као вођа муслимана из Србије, није се препоручивао Албанцима са југа Србије, већ искључиво као верски вођа “српских Бошњака”. При том је у хијерархијској вертикали искључиво признавао вођство сарајевском реис ул улеми Мустафи ефендији Церићу. Што се исламска заједница у муслиманском свету по правилу организује на нивоу државе у којој делује, за њега и Церића то није никаква сметња. По њима, “Санџак” је још увек упитан.
    -Иза “Пројекта Зукорлић” стоји вертикала Истанбул ,Сарајево и Н. Пазар, као протутежа и пандам Српској. Да неутрализира вертикалу Београд-Бања Лука и да са као створени па замрзнути пројекат, у сваком тренутку може активирати по потреби.
    -Ментори су му Странка правде и развоја, владајућа турска, наглашено исламска странка, која се у секуларним турским круговима третира као претња модерној турској држави и против које је пре 2 годин у Турској био покренут процес забране деловања.
    По мишљење у Истанбул, код Гула и Ердогана, врло често иду Зукорлићеви сарајевски ментори Силајџић и Церић.
    -Издајничко деловање двојца Тадић-Јеремић, уско је повезано са истанбулским и сарајевским дервишима: Истанбулска декларација, Резолуција о Сребреници, довођење Гула у Н. Пазар(окићен турским заставама), небројени сусрети са Ердоганом и Давутоглуом, мирење новопазарских министара…,што је само додатно оптеретило положај Српске и државној политици Србије додатно сузило маневарски простор.
    Закључак:
    Аргумент цењених аутора Печата, о дешавањима у “Санџаку”, као виду притиска на државу Србију пред доношење Резолуције у ГС УН, делује неутемељено и, по мом скромном мишљењу, нама аналитичку, него произвољну утемељеност.
    Појачавање те “аргументације” подршком који Зукорлић добија од Чеде Јовановића, уз блиц објашњење-“На тај начин Јовановић ризикује имиџ либералног и секуларистички настројеног политичара јер подржава радикалног исламског вођу…”, већ ме тера на реакцију коју су цењени аутори заслужено “завредили”.
    Осећам потребу да се са ауторима отворено издискутујем о свим “јавним тајнама” везаним за овог “либералног политичара”. Ма , хајте молим Вас!
    Или је његов имиџ “страног плаћеника”, само аргументација да и Зукорлић ради за оне код којих се Чеда налази на платном списку. Ето онда потврде везе на релацији Приштина-Нови Пазар. Самомислећи-делује ми јако провидно, чиме ни у ком случају не доводим добре намере аутора у питање.
    Овакав приступ може нанети штету Српској, поготово ако се ово намеће као доминантно мишљење у склопу корпуса патриотских снага. Зато позивам на опрез! Све што се дешава у Рашкој, политичко руководство Српске мора терати на додатни опрез.

  8. da se ne lažemo o onome što svi znamo, kad na izborima M. dobiju 50 plus jedan glas sandžak se odvaja od Sr. Prema tome na vreme se u pamet Srbijo, nemoj posle Ameri krivi.Ulaži tamo, zapošljavaj svoj narod nemoj da nabijaš glavu u pesak i samo Begrad da izgrađuješ, a posle ko je kriv.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *