Aljaska i Kosovo

Piše Milorad Vučelić

Pamtim to kao jednu od prvih trauma u ranom detinjstvu. Moj deda Milan Vlaškalić, solunski dobrovoljac, ispričao mi je kako je ruski car Aleksandar Drugi 1867. godine prodao Aljasku Amerikancima za oko sedam miliona dolara u zlatu. Bio sam potpuno zaprepašćen tim podatkom i ozbiljno ožalošćen. Vajkao sam se da je ta suma dolara ipak u zlatu, ali sam se hrabrio time da će to Rusija nekako vratiti u svoje okrilje i da ćemo mi i Rusi Aljasku kad-tad osloboditi. Na mapi sveta nepogrešivo sam znao da nađem teritoriju tadašnje zemlje, Srbiju, Kosovo polje, Crnu Goru i Rusiju, ali sam uvek čežnjivo pogledao i na Aljasku.
U pokušaju da me uteši i da nekako preda mnom opravda postupak ruskog cara, deda mi je ispričao da je i veliki Napoleon (morao mi je biti veliki da bi mi Kutuzov bio još veći), prodao Nju Orleans i celu Luizijanu Amerikancima, namerno izostavljajući podatak da je za to dobio dvostruko veću sumu – čitavih 15 miliona dolara. Deda mi je pokazivao i koliko je Rusija velika i da u odnosu na to Aljaska ipak nije preveliki gubitak. Uzalud, nisam tu Aljasku mogao prežaliti.
Kasnije smo svi moji drugari i ja teško podnosili teritorijalne gubitke i nepravde nanesene Srbima i drugim narodima, u tada zajedničkoj državi. Nismo mogli prežaliti Skadar, gde je poginuo moj drugi đed Panto Vučelić, deo Banata i Temišvar, tugovali smo zbog Istre i jadranskih ostrva koje nam nisu dali posle Prvog svetskog rata. Širom tadašnje zemlje, a Srbije posebno, odjekivali su borbeni pokliči „Trst je naš“, „Život damo, Trst ne damo“. Slušali smo i pevali takve „ratnohuškačke“ pesme poput: „Ako bude do bombaša i Gorica biće naša“, i bili ponosni na svoje pretke, koji su oslobađajući jug Srbije od Turaka pobedonosno uzvikivali „Kumanovo za Kosovo“.
Za zločin secesije prvi put smo saznali kada je Mois Čombe proglasio secesiju Katange od Konga, a uz put ubio predsednika Konga Patrisa Lumumbu 1961. godine. Širom Srbije održavani su veliki protesni mitinzi na kojima su se držali borbeni i žestoki govori. Srbija je uzavrela („Čombe guta bombe“ vikala su deca). Nismo baš precizno znali gde je Kongo, ali smo svi znali da je jednostrana i nasilna secesija nešto užasno, nepravedno i zabranjeno. I na neki način i danas kada se pominje reč secesija u likovima Tačija, Hisenija i Sejdijua prepoznajem nakazni lik Moisa Čombea.
Tu secesiju i sve Čombeove masovne zločine podsticao je Brisel. Kongo je, naime, pre nezavisnosti bio belgijska kolonija. U Beogradu je u znak protesta i revolta razbijena belgijska ambasada i uništena sva njena vozila. Postoji i javno zabeležen jedan događaj iz tog vremena. U blizini ambasade Belgije nalazila se ambasada Turske. Demonstranti su u svom gnevu zbog secesije Katange razbijali jedan automobil, koji je imao diplomatske tablice, ali je pripadao Turcima. Turski diplomata je izašao na prozor ambasade upozoravajući demonstrante da je to tursko, a ne belgijsko. Na to su mu demonstranti nastavljajući započeto odgovorili: „A, Kosovo“!
Sada bi neko kada je reč o secesiji Kosova od države Srbije analogijama lako mogao svašta da zaključi. Ponovo je reč o Briselu, koji se od prestonice Belgije pretvorio u sedište Evropske unije i NATO pakta. Pojam Brisela se na neki način multiplikovao. Ponovo je reč o secesiji samo ne Katange nego Kosova. Ponovo su pokrovitelji, inspiratori i vojni pomagači jednostranog nasilnog otcepljenja u Briselu. Tu je u bezbroj likova umnoženi Mois Čombe. Umesto mrtvih Kongoanaca, mrtvi su Srbi. Tu su i veliki protestni miting i jedna samozapaljena ambasada. Potpuni novitet bi bile samo one dve plavuše i onaj masovni medijski žal za ukradenim patikama.
Zato je srpski režim, da bi nas spasao od istorijskog sećanja, ili protestnog ponavljanja i bunta, odustao od svakog pominjanja jednostrane secesije Kosova i to upravo u Briselu. Ono na Generalnoj skupštini UN, bilo je samo ponižavajuće i prezira vredno sprovođenje briselskog diktata.
Možda bi se nešto dalo zaključiti i o Srbima nekada i sada, i da nam je teže pala Katanga nego Kosovo, ali ovo nije prava prilika. A i još je rano za takve zaključke. Polako. „Zagrcni se tu“, što bi rekli moji zemljaci. U svakom slučaju zapamtićemo gde smo stali.
Da u svetu nije potpuno nestao osećaj vojničke časti dokazao je ovih dana jedan američki pilot potpukovnik:
„Američki borbeni pilot, potpukovnik Harold F. – Huč Majers, nije mogao da izdrži pritisak savesti i stalne noćne more, koje su ga mučile od 1999. godine i bombardovanja SRJ. Bombardovao je i Republiku Srpsku. Jedan od onih čije su bombe, između ostalih, ubile i malu Milicu Rakić iz Batajnice, prislonio je pre nekoliko dana pištolj na slepoočnicu i izvršio  samoubistvo, postavši još jedan u dugom nizu američkih vojnika koji su na ovaj način, pošto im je proradila savest, prekratili sebi muke“.
Njegovi prijatelji kažu da je sanjao ljude kako gore od bombi… Čuo je njihovu vrisku, jauke… sanjao je decu, starce, raskomadana tela. I to mu je očigledno došlo glave.
Za razliku od njega najveći deo političke elite Srbije sanja ulazak u NATO pakt. Oni nemaju noćne more. Ne sanjaju malu Milicu Rakić. Naprotiv, oni u najlepšim snovima vide sebe na komandnim mestima u NATO avionima i ljuti su na sve nas koji ih osujećujemo u tome da im taj san postane java.
Najveći deo naših strogo kontrolisanih medija napadno prećutkuje, ili prikriva vest o samoubistvu američkog oficira. Valjda to rade zbog straha da nekom među našim natovcima vlastodršcima ne proradi savest, ili da se, pak, ne probudi neki osećaj časti. Uzaludna je ta briga, nema tu nikakve bojazni, nema tu bilo kakvih tragova ni jednog ni drugog.

9 коментара

  1. Zoran Tošković

    Precizno.

  2. Поздрав из БЛ

    Хуч је био војник,здрав-прав како вели наш народ.Пробран ригорозним тестовима физике и психе,јер борбени авион не може возити свака шуша.И ту не престају све разлике између борбених пилота и политичара-људских измећара.Мали Хуч је као и сваки клинац широм планете сањао да лети и да се некако вине изнад и изван свакодневног сивила и блата и приближи нечему свјетлијем и светијем.А онда су га политичари Трилатерале,Билдерберг групе или ЦФА концила пронашли,обучили и онако пуног одушевљења што лети,послали да убије Милицу. Људи његовог штофа нису у стању дуго да носе тај терет.Наше шушумиге од политике немају тај проблем,јер су пробрани и позвани по другој вредносној скали и то су најгори међу нама.Они су умјесто учионица и полигона за обуку борбених пилота,похађали клечаонице за брзу обуку потрошне бирократије и брзо лично богаћење на туђем зноју. Е такви не дижу руку на себе,него се на њих, углавном спонтано, диже кука и мотика!

  3. nije bas vucelic morao sve ovo da nam kaze, ali vecim delom je u pravu. Sto se tice casti i ovog americkog oficira- samo pogledajte film ”Poslednji Samuraj”, verujem da ga je vecina gledala vise puta, sve je lepo opisano o casti iako u drugim okolnostima i sa drugim narodima

  4. To što Trst nije postao Trst nego je ostao Trieste i što ga ludi Srbi nisu oslobađali meni je posebno drago. Drago mi je što ni jedan Srbin nije izgubio glavu da bi taj grad postao slovenački. Žao mi je i što su Istra odnosno Pola, Fiume, Zara, Sebenico i Spalato hrvatski a ne italijanski gradovi jer su ih oni izgradili i jer pripadaju njihovom kulturnom krugu.
    No suze lijem zbog Skoplja, Prizrena, Skadra i Dubrovnika jer su to gradovi srpskog kulturnog kruga i zato što po pravdi pripadaju srpskom kulturnom krugu.
    Nažalost na Aljaski koje mi je isto žao ostale su možda dve drvene ruske crkve i nešto Eskima pravoslavne vere i to je sav trag ruske vladavine……

  5. Prvo pitanje za Vucelica. Dali je Huc Majers ostavio neku poruku da ga je grizla savjest zbog ubijanja Srba, ili ovo spada u nasu opste-srpsku fantaziju kad mislimo, da oni koji nam pocine zlo moraju bit neki koji ce se pokajat zbog toga?
    Medju Amerikancima ‘griza savjesti’ samo postoji u slucaju kad oni propuste priliku da se obogate.
    (Oni vrse samo-ubistvo samo kad im akcije propadnu na berzi)
    Drugo. Vucelic se slabo sjeca kad kaze “.. bili ponosni na svoje pretke, koji su oslobađajući jug Srbije od Turaka pobedonosno uzvikivali „Kumanovo za Kosovo“.”
    Uzvik je bio obrnut t.j. ‘Za Kosovo Kumanovo’ kojemu je slijedio oanaj ‘Za Slivnicu Bregalnicu’
    (Moja dva strica koji su se nalazili bas u Alaski kad je Balkanski rat poceo, vratili su se
    strmoglavo preko trans-sibirske zeleznice da bi ucestvovali u borbi za oslobodjenje Srpstva. Stigli su kasno za Kumanovo ali ne i za Bregalnicu gdje su, u ‘Gvozdenom Puku’ porazili Bugare. I ovo sve prije nego sto su idosli kuci u Zetu (CG). Komandant puka se zadivio na njihovom patriotizmu sa rijecima : “Dok Srpstvo ima ovakvih sinova, ne moze propasti”. Epilog je bio tuzan za jednog od njih, koji je bio osudjen na 20 godina robije zbog jednog Madjara koga je ubio u svadji. Ostao je u zatvoru sve dok Madjari nijesu okupirali Vojvodinu. Onda su ga u zatvoru strijeljali).
    Slucaj Moisa Combe je je bio naduvan od strane nase hohstaplerske pseudo-marksisticke vlasti. On nije bio odgovoran za ubistvo Lamumbe, nego- direktno, CIA i Belgija. (Naravno, beligijanska ambasada je bila udobnija za napad od americke, odakle je dolazila podrska nasem rezimu)
    Combe je nepravedno zavrsio zivot u Alziru, gdje je bio kidnapovan. Izdahnuo je pod necovjecnim mucenjem, kad su pokusavali nekim ‘serumima istine’ da ga primoraju da ‘prizna’ da je odgovoran za ubistvo Lamumbe.

  6. Naš mali, a veliki narod ima puno problema da bi razmišljao o tome zašto se ubio bilo koji NATO vojnik. On je ubica po nalogu. Može se govoriti da je on postupao po nalogu prema kojem je dužan da postupa, jer je nalog plaćen, ali on je ubica. Dovedeni smo u poziciju bez časti. Kako živjeti bez toga, kada nas to nisu učili, kada je to smisao našeg života?
    Nije poželjno pominjati da nas je ubijao NATO pakt, jer volimo svako parče svoje zemlje.
    Poželjne su samo slike naših oduševljenih lica zbog dolaska svih NATO nalogodavaca. Stavljemo glave u pijesak da sami sebe ne bi vidjeli u ogledalu. Kada je poginuo Bris Taton, pola Beograda je izišlo da zapali svjeću, a kada su poginuli dječaci pored rijeke sa Kosova i Metohije, niko nije izišao. Nikoga nema” da požali, ka da bi pomoga”, da oćuti sa onim nesrećnim ljudima koji su sa fotografijama svojih najmilijih, koji su nestali na Kosovu i Metohiji stajali na ulicama Beograda. Tužno je bilo vidjeti ljude koji prolaze, ne zastaju, kao da se njih ne tiče.
    Ne želimo da nas opterećujete pričama onih koji su se ubili, jer su ubijali. Možemo da im oprostimo, ali nikad ne zaboravimo.
    Pitajte ljude po Srbiji, da li znaju imena djece, samo djece, koja su poginula od Nato ubica. Poraziće Vas odgovor. Pitajte ih za pobjednike farme? Poraziće vas odgovor. Djecu treba učiti, ljudima treba obnavljati znanje iz istorije, ne treba pljuvati po bilo kojem čovjeku, koji je život dao za našu otadžbinu, pa ma ko on bio i ma kojoj partiji pripadao. Spomenicima slobode treba dati dostojanstvo, jer dostojanstvo prema mrtvima treba onima koji žive.

  7. Svi Vučelićevi tekstovi pogađaju u srž.Samo sa Srpskim korpusom se može raditi šta vam padne napamet.Samo na Srpskim zemljama niču nove nacije kao pečurke posle kiše.Samo od Srba je dozvoljena secesija itd.I tako vekovima.Ako neznate zašto poslušajte malo Jovana i Deretića.Sve je jasno.

  8. Sotonisti predvođeni amerikom žele uništiti srpski narod po bilo koju cenu nesmemo nasesti .Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara ” čije su ovce onoga je i livada ” niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi i pobjedimo neprijatelje njihovim oružjem visokim NATALTETOM.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *