DRAGOMIR ANĐELKOVIĆ Oklevetani patriotizam

Piše Dragomir Anđelković

U prethodnih nekoliko brojeva „Pečata“ često je korišćena reč kvislinzi. Vreme je da se osvrnemo na „lik i delo“ čoveka čije prezime je postalo sinonim izdaje države. I to ne samo kako bi razjasnili jedan važan istorijski fenomen, već i kako bi do kraja bio razumljiv smisao polemike u kontekstu koje su kvislinzi intenzivno pominjani

Norveški oficir i političar, Vidkun Kvisling (1887-1945), osnovao je 1933. godine nacističku stranku, koja je nazvana „Narodni savez“. Ona nije uspela da pridobije iole značajan broj Norvežana za nacističku ideologiju, te je na parlamentarnim izborima prolazila loše. No, njen firer je početkom Drugog svetskog rata dočekao  svojih pet minuta. Intenzivirao je posete Berlinu, kako bi ubedio Hitlera u strateški značaj Norveške, odnosno potrebu da je Nemačka napadne i okupira. Takođe, ponudio je Nemcima svesrdnu asistenciju, kako svoju tako i cele stranke, tokom pohoda na Norvešku.

NORVEŠKI HILTER
Kada je Hitler pokrenuo nemačke trupe protiv Norveške, Kvisling i njegove pristalice stavili su se u službu agresora. Radili su na tome da demorališu sunarodnike, a i direktno su sabotirali odbrambene napore.  Zauzvrat, dobili su vlast, i „zaslužili“ da ime njihovog lidera postane poznato širom sveta, pa i uđe u mnoge jezike. Prvi korak u tom pravcu 1940. godine učinio je britanski „Tajms“ („The Times“), koji je sve evropske petokolonaše nazvao kvislinzima.
Stigli smo do razlike između kolaboracioniste i kvislinga. Prvi, ponekad, može da sarađuje sa neprijateljima zemlje rukovođen željom da ublaži patnje svog naroda. Drugi je maligna podvrsta prvog, a sa agresorima ili okupatorima sarađuje iz želje da dođe na vlast ili ideoloških razloga (ubeđenja da se oni bore za prave vrednosti). Tu spada naš establišment. On je kvislinški jer je na čelo države došao u saradnji sa onima koji su neprijatelji Srbije, odnosno prihvativši da radi za račun njihovih interesa. Tokom izborne kampanje 2008. godine, usvojen je isprazni moto sadašnjeg režima: „I Kosovo, i EU“, što bi bilo isto kao da su Rusi 1941. zauzeli stav: „I dobri odnosi sa Nemačkom, i pobeda, pod uslovom da ne ugrozi veze sa Berlinom“. Ne samo da su vodeće zemlje EU pre izbora već priznale Kosovo, već su usiljeno radile na tome da to učine i druge države. Podređivanje evropskim integracijama naše politike odbrane Kosova, neminovno je vodilo postepenom dizanju ruku od zaštite teritorijalnog integriteta Srbije.

SISTEMSKI OKVIRI
Ne znači da su svi kvislinzi zli. Ljudska priroda je kao slamka. Lako se slomi zbog sujete, frustracija, pohlepe. Pogotovo, što iz oportunizma ljudi često polako stignu u mračnu zonu, ubeđeni, sve dok ne postane kasno, da neće preći crvenu liniju. Štaviše, među svesnim kvislinzima ima i onih ljudi koji su, sami po sebi, obični kolaboracionisti (u kombinaciji sa ambicijom i koristoljubljem, rukovođeni i željom da učine nešto dobro za naciju), ali u sistemskim okvirima i oni neizbežno prerastaju u kolaboracioniste. Jer, po sili zakona, kvislinški sistem (ne treba ga mešati sa kolaboracionističkim), neutrališe sve njihove pokušaje.
Ni Tadić, verovatno, nije nameravao toliko nisko da padne, pa da po automatizmu učini baš sve što su Vašington i Brisel od njega tražili. Nadao se da može da dobije malo više vremena, za obavljanje prljavih poslova koje je na sebe preuzeo 2008. godine, kako bi sačuvao koliko toliko časti u očima dela naroda. Pokušavao je da oteže sa dizanjem ruku od odbrane Kosova, kako bi narod imao iluziju da štiti teritorijalni integritet Srbije. No, kada su ga strani mentori ozbiljno pritisnuli, bezglavo je postupio baš onako kako su želeli. To je prirodan tok stvari, koji, uzimajući u obzir principe na kojima počivaju kvislinški sistemi, nije bilo teško predvideti. Nažalost, pojedini analitičari sa patriotskim pretenzijama, u silnom nijansiranju, ili uhvaćeni u režimsku mrežu interesnog pridobijanja, prevarili su se ili su namerno varali javnost u vezi sa ulogom pojedinih pripadnika vlasti.
Ipak, šta je bilo, bilo je. Problem je kada onaj ko je išao ispravnim putem krene lošim. A ako poželi da se vrati na dobar put, makar samo iz pragmatičnih pobuda (jer shvata da ako potpuno sruši patriotski imidž više nikom neće biti potreban), za to mu treba dati šansu. Čak iako tvrdi, i to sa nemalom dozom patetike, da sve ono što je nekada činio, u stari, nije činio, a da bilo koji pomen njegovih aktuelnih i pređašnjih grešaka spada u domen konstrukcija. Nema veze ni  što pri tome izbegava da objasni na koji način je oklevetan. Ko gubi ima pravo da se ljuti, i u nemoći da pokušava da stvari sa terena principijelnog neslaganja, u uvredljivom tonu, prebaci na lični teren.
Bar u javnoj sferi važe reči Stajnbeka: „Izbor je ono što te čini čovekom“. Manje su tu važni karakter i lični moral. No, častan i patriotski izbor podrazumeva jasnu i glasnu osudu kvislinškog režima. I ponaosob Tadića i Jeremića. Takva osuda bi predstavlja patriotski popravni ispit, za onoga ko je obećao da će tako postupiti ako se njegova teorija (o patriotizmu spomenutih političara) pokaže netačnom. Nažalost, ona je izostala. Umesto nje dobili smo relativizaciju Tadićeve krivice, i manipulativno pranje „lika i dela“ Vuka Jeremića.
Navodno, ako je Tadić već „donekle“ i kriv tj. „koliko i general koji, zbog pretnje agresora da će pobiti civile, preda vojsku“, Jeremić se iskreno borio za srpsku stvar. U pitanju je besmislica. Prvo, radilo se o lično-partijskim interesima režima a ne srpskoj nejači. Nju Tadićevi prijatelji dosledno gaze. Drugo, Jeremić je Tadićev potrčko, koji slepo radi ono što mu se kaže, a to nije olakšavajuća okolnost. Da je mladi ministar stvarno patriota, on bi u znak protesta zbog nove epizode Tadićeve politike već podneo ostavku. On to nije uradio, već je ostao deo predsedničkog tima (a možda će ostavku podneti ako Tadić proceni da je to za njega korisno). Otuda, jasno je da je blaga osuda Tadića, u kombinaciji sa veličanjem Jeremića, samo deo strategije da se ministar spoljnih poslova spase ljage i, u dogovoru sa Borisom, tako „gaji“ za njegovog naslednika. Zato one koji su angažovani na tom zadatku, koji su odavno seli za žuti sto, a samo se pretvaraju da su i dalje deo patriotskog, toliko boli razobličavanje „projekta Jeremić“.

O PATRIOTIZMU
Što se patriotizma tiče, on može da bude retorički i stvarni. Prvi je jalov i sračunat na to da onome ko mu pribegava donese neku ličnu korist. Njegovi nosioci su uvek tamo gde su pare ili neki drugi izvor ćari. Drugi vid patriotizma ima za cilj bar da se pokuša, ne tek reda radi već sa izvesnom šansom da se postigne uspeh, da se nešto dobro učini za državu, odnosno njeno oslobođenje ako je, kao naša Srbija, okupirana.
U funkciji evroatlantskih centara moći su, kako aktuelni režim tako i tzv. drugosrbijanski jurišnici. Poslednji su doprineli instalaciji prvih, i rade na njihovom održanju na čelu države (i kada napadaju vlast to čine da bi joj time ojačali kvazipatriotski rejting). Iz tog i drugih razloga važno je boriti se protiv delovanja drugosrbijanaca, ali ako se uglavnom samo to čini, onda se radi o retoričkom patriotizmu (i pre nego što je opisano ponašanje dopunjeno lobiranjem za račun izdajničkog režima). Idejni pucanj u nogu malo znači, koliko da godi našim napaćenim dušama, kada se radi o monstruoznoj stonogi. Bitna je glava. A nju čini vrh vlasti. Tu se nalaze, u kontekstu sistemskih (ne)dela, bitni kvislinzi. Naši strani neprijatelji znaju da zagriženi „drugosrbijanci“ nemaju kapacitet da zavladaju Srbijom. Zato i podržava one koji su u stanju da varaju narod, kako pokušavaju „časno“ da se bore za interese Srbije i srpskog naroda. Kao i one koji im sa kvazipatriotskih pozicija služe.
A kada smo kod srpskog naroda, smešno je u vezi sa njim uopšte i govoriti o utilitarnom patriotizmu, shvaćenom kao neograničeno postupanje na bilo koji način koji naciji donosi korist. Zar su Srbi „utilitarne patriote“?  Zar je to narod koji je u ključnim istorijskim trenucima svoje nacionalne interese podređivao želji, da se nađe neko rešenje prihvatljivo i za druge (npr. stvaranje kraljevine SHS umesto ujedinjene srpske države), odnosno koji je i posle Jasenovca, Jadovna, pokolja u glinskoj crkvi, krvnicima pružio ruku pomirenja?

EPOHA ZLOUPOTREBA
U epohi mondijalističkog potkopavanja nacije i države, i to ne samo na našem podneblju već širom sveta, često čujemo da je patriotizam  „poslednje pribežište bitangi“. Tvrdi se da je to rekao znameniti britanski leksikograf i pisac Samjuel Džonson (1709-1784). Međutim, u njegovim delima nema takve rečenice, već se radi o tome da je Džonsonov biograf, Džejms Bosuel (1740-1795), naveo da je on jednom prilikom tako nešto izjavio, i to u vezi sa lažnim (retoričkim), a ne pravim patriotizmom.
Mnogi to maliciozno zanemaruju i reči Semjuela Džonsona, istrgnute iz konteksta, koriste za nipodaštavanje ljudi istinski patriotskih opredeljenja. To nas podseća da su antipatriotizam i evroatlantizam, u mnogo većoj meri od patriotizma, danas pribežište ološa. Zato pozdravljam razne „basarijade“. Nisu one bez značaja. Ipak, pisanje te vrste, ne sme da bude izgovor za izbegavanje intelektualne borbe sa satrapima koji vladaju ovom zemljom, odnosno, od skora, i alibi za podržavanje istih. Uz to, od ostrašćenih drugosrbijanaca još su važniji Soroš i njemu slični mondijalistički šefovi. A naši „hrabri“ borci protiv lokalne mondijalističe pošasti „previđaju“ da riba smrdi od glave, pa umesto da pišu „sorošijade“ sarađuju sa raznim zapadnim fondovima.
Da razne basarijade imaju patriotske pretenzije, ne bi bile dubinski usmerene protiv aktuelnih žarišta nacionalno-intelektualnog otpora, već protiv onih kojima su formalno posvećene. A žarišta otpora čine mediji i grupe koje se bore protiv kvislinškog režima. To ne mogu da budu oni koji kvislinški establišment, generalno ili u vidu pojedinih njegovih predstavnika, brane individualno ili kao deo lobističkih centara, a onima koji uviđaju kakvu igru igraju pripisuju da su, usled „gluposti“ i „ostrašćenosti“, „raspalili ‘građanski rat’ u bloku kritičke nacionalne inteligencije“.
O tome više nema potrebe da „govorim“ čitaocima „Pečata“. Da neće da koriste mozak ne bi ga ni čitali, već bi kao mnogi naši sugrađani, hipnotisani režimskom propagandom, krotko iščekivali da nam u svakom pogledu bude još gore.

6 коментара

  1. У потпуности сте у праву господине Анђелковићу, овај режим је очигледно квислиншки, у најгорем смислу тог значења. Ставили су се на страни непријатеља, подривају сопствену државу, доносе тајне одлуке на уштрб интереса Србије, потписују у тајности сумњива документа са непријатељима, раде по већ договореном сценарију којег су разрадили са душманима. Све је ово режија, све је тајно договорено и Еулекс и Резолуције(где је онај јадан Батаковић), па наједном ови преговори са шиптарским сецесионистима, па реаговање СНС ,Николића и Вучића(захтев за заједничку ЕУ резолуцију- чиста издаја), опозиције нема ни у народу, ни у синдикатима,странкама,….
    Квислинзи јесу , а што се тиче “колаборације” која се помиње ако посто разлике, онда ова власт врши колаборацију која је издајничка, растура земљу на комаде, свесно уништава економију извршавајући наредбе од непријатеља,подривају војску-одбрану,саучествује са непријатељем на директну штету националних интереса,….

  2. Mnogima je odavna jasno sve ovo,sad neki pretrcavaju na drugu stranu,i to je poznato.I sta sad?Demokratska borba ukljucuje i druge metode a ne samo optuzbe po medijima.Gandijevi metodi otpora i ignoracije su jedan,stalni protesti i bojkoti vlasti,do pravljenja paralelnih institucija kao sto su siptari radili po direktivi sadasnjih gazdi.Jasno je da kvizlinge ne treba ostaviti na miru.Reci mogu biti cesto lazne ali dela nikada.Tadicevi imaju samo jednu trecinu podrske ,uzimajuci u obzir da toliko ljudi i ne izlaze na izbore.Sad je ustvari i pravi lakmus za sve one koje tvrde da su patriotske,da ne samo teoretski govore vec prakticno najure ovu vlast.

  3. “U funkciji evroatlantskih centara moći su, kako aktuelni režim tako i tzv. drugosrbijanski jurišnici. Poslednji su doprineli instalaciji prvih, i rade na njihovom održanju na čelu države”. Nesumnjivo je tako, gospodine Andjelkovicu – ali onda ne moze nikako biti ono sto tvrdite malo pre navedene recenice, kad i Vi pokusavate relativizovati pogubne posledice Tadicevog delovanja: “Ni Tadić, verovatno, nije nameravao toliko nisko da padne, pa da po automatizmu učini baš sve što su Vašington i Brisel od njega tražili.” O cemu Vi to, Andjelkovicu? Vasington i Brisel su militantno podrzavali Tadica 2008, Tadic je pretio narodu Srbije ako njega ne izabere – sa jednim ciljem, da ostvari sve ono sto je dogovorio sa Briselom i Vasingtonom! I nije Tadic “nisko pao” – nego je on duboko gurnuo Srbiju u provaliju! Svesno, namerno, i jos nije dovrsio posao! Uzgred, u podnaslovu Vam se omakla i krupna logicka greska: nije Kvisling nikako mogao “norveski Hitler”! Nije, jer je bio obican Hitlerov potrcko. Hitlera su neki nazvali “genijem zla”, cime se htela istaci “velicina” i monstruoznost onoga sto je cinio. A Kvisling je bio mali, patoloski tip, koji bi celu Norvesku dao za “topao” pogled svog ljubljenog Adolfa! Takvi su i ovi “nasi”, sto se udvaraju zlocincima “novog poretka” – dali bi deset Srbija za jedno briselsko ili vasingtonsko tapsanje po ramenima!

  4. Jeremić je samo pročitao u Njujorku nekrolog o Kosovu,bio je tužan… ali me je demantovao, nastavio čovek kurirski posao srpskog Juščenka.Ipak dobar je mimikričar u jednoj roli,da ima trunke etičnosti napustio bi “branioce Kosova”.
    Pitanje je šta će biti na redu u sledećem nekrologu,koji je izvestan sa ovom garniturom “evropejaca” !

  5. Patriotizam je odavno oklevetan. Jedino, žalosno je što se u njegovo dalje blaćenje uklučio i Slobodan Antonić. Ipak, ni to nije smak sveta. Bar da znamo ko je na kojoj strani. Kako reče Pašić: spasa nam sada nema, ali propasti ne smemo. Doći će vreme za nacionalni kontranapad. A sada je dobro da saznamo ko bi nam tada kvario posao.

  6. Наши “храбри” борци против мондијалистичке пошасти, који избегавају суштинска питања и њих засењују мање битним, често су само мондијалистчки дисиденти. Или, ако ствари гледамо са већом дозом критичности, можда и преобучени мондијалисти задужени да лажу и мажу патриотски опредељене Србе. Друга варијанта је опасна. Друга не мора да буде, ако су дисиденти раскрстили са старом иделогијом, а нису само заговорници ње тек у реформисаном виду. Антонићеви и Вукадинвићеви ставови по питању Јеремића и Тадића уверили су ме да је то обично случај, и аки се не ради о правим прикривеним мондијалистима. Једном Сорошевац, плашим се, ипак увек Сорошевац!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *