Da li će Nemci postati manjina u Nemačkoj?

Piše Miroslav Stojanović

Knjiga „Nemačka samu sebe uništava“ – u kojoj Til Saracin tvrdi da će muslimani porobiti Nemačku, kao što su Albanci osvojili Kosovo, visokom stopom nataliteta – podigla je na noge čitavu zemlju

Ne pamtim da se nemačka javnost, a politički život ove zemlje pratim neposredno od 1985, ikad, kao ovih dana, nalazila u nekoj vrsti intelektualnog vanrednog stanja, i to povodom jednog (provokativnog) autora i jedne (sporne) knjige!
Cela zemlja je, čini se, na nogama. Obuzeta žučnom, zapaljivom debatom, u koju su, s neviđenom energijom, i naglašenom isključivošću, uskočili svi. Ulica i pivnica, mediji i političke stranke, laici i eksperti, posebno pogođeni (muslimanski) migranti i ovdašnja jevrejska zajednica, sve do kancelarke i šefa države.
Verovatno se nikad u ovoj zemlji nije formirao tako širok i moćan front i sručilo toliko polemičke i sažižuće vatre na jednu knjigu i njenog autora. S paradoksalnim efektom: anatemisana knjiga je za samo nekoliko dana u minuloj sedmici (štampana kod jednog uglednog minhenskog izdavača, pojavila se 1. septembra) doživela četiri izdanja (prvo u tiražu od 25. 000 je planulo za nekoliko sati, četvrto, s tiražom od 85. 000, takođe!), a njen žigosani autor, čije izopštenje traže svi, od ustanove u kojoj radi (Bundesbanka) do stranke, u kojoj je godinama jedan od najuglednijih i najuticajnijih članova (Socijaldemokratska partija), postao medijska ličnost prvog ranga, junak udarnih televizijskih emisija i naslovnih strana najuticajnijih magazina, „Špigla“ (udarni naslov: „Narodni junak“) i „Fokusa“(„Državna afera“).

KOSOVO KAO OPOMENA
Reč je o Tilu Saracinu, čije ime se našlo prošle jeseni i na stranicama „Pečata“, povodom uzbune koja je i tada nastala u Berlinu zbog njegovih „uznemirujućih teza“ iznetih u jednom intervjuu, poput one da će „muslimani porobiti Nemačku kao što su Albanci osvojili Kosovo: visokom stopom nataliteta“.
Dugogodišnji berlinski senator (za finansije) u pokrajinskoj vladi (Berlin, uz Hamburg i Bremen ima status pokrajine) crveno-crvene koalicije (SPD i Levica), a od sredine prošle godine član uprave Bundesbanke, sada je te „provokativne teze“ o tri velika nemačka politička iskušenja pod slovom „i“ – imigranti, integracija, islam – razrađene i opremljene statističkim i (posebno problematičnim) biološkim podacima (geni) ugradio među korice knjige pod apokaliptičnim naslovom „Nemačka samu sebe uništava“ (464 stranice) i podnaslovom „Kako smo našu državu stavili na kocku“.
Tragom demografskih činjenica, niske stope nataliteta „autohtonog življa“ (Nemaca) i visoke stope nataliteta došljaka, posebno muslimana, Turaka i Arapa, Saracin, u svom sumornom predskazanju o „nestanku Nemačke“, konstatuje da će Nemci 2100. biti manjina u sopstvenoj zemlji (spašće na dvadeset miliona) a muslimani, čiji će udeo u ukupnom stanovništvu sa sadašnjih šest odsto, porasti (čak) na gotovo 70 odsto, će predstavljati većinu, od 35 miliona.
U odeljku knjige posvećene migrantima, Saracin citira konstataciju jednog turskog biznismena iz Nemačke, izrečenu na ručku s njegovim kolegama – zemljacima, objavljenu u turskom dnevniku „Hurijet“ 2004. godine: „ U 2100. godini u Nemačkoj će biti 35 miliona Turaka. Nemaca će biti otprilike dvadeset miliona. Ono što je sultan Sulejman 1529. godine započeo opsadom Beča, ostvarićemo mi uz pomoć naših snažnih ljudi i zdravih žena“. Suočen sa žustrim reakcijama, biznismen se kasnije „ispravio“, tvrdeći da je reč o „vicu“ i „upozorenju Nemicama“ da „rađaju više dece“, uz to, pravdao se, da nije mislio samo na Turke, kad je govorio o onih 35 miliona, nego na sve ljude „stranog porekla“.

Knjiga Uglednog socijaldemokrate i člana uprave Bundesbanke, Tila Saracina, govori zapravo o „nestanku Nemačke“ i ostvarivanju onoga što je turski sultan Sulejman započeo opsadom Beča 1529. godine

STRANCI U SOPSTVENOJ ZEMLJI
Saracina očigledno ova „ispravka“ nije zadovoljila. Vic ili ne, piše u knjizi koja je izazvala nezapamćen politički potres, ako stopa nataliteta autohtonog nemačkog stanovništva ostane tamo gde je poslednjih četrdeset godina (inače: 1,4) onda će u sledećih tri do četiri generacije broj Nemaca zaista spasti na dvadeset miliona. „A apsolutno je realno da muslimansko stanovništvo, u kombinaciji visoke stope nataliteta i dodatne imigracije, može do 2100. porasti na 35 miliona“.
„Hteo bih- piše Saracin, potomak, inače, Hugenota koji su pre nekoliko vekova, posle čuvene i krvave Vartolomejske noći, našli sklonište u ovoj zemlji- da moji praunuci za sto godina i dalje žive u Nemačkoj, ako to budu hteli. Ne bih želeo da zemlja mojih unuka i praunuka bude najvećim delom muslimanska, da se na velikim prostorima govori turski i arapski, da žene budu zabrađene maramama i da dnevni ritam određuje molitva mujezina.“
Ne bih hteo, nastavlja Saracin, da budemo stranci u sopstvenoj zemlji, čak ni regionalno (Očigledno misli na činjenicu da u nekim nemačkim gradovima postoje čitave četvrti naseljene gotovo isključivo muslimanima). Sledi zatim opaska da desničarski radikalizam, od koga se strahuje, ne podstiče jasno insistiranje na „našim legitimnim preferencama“, i političko delovanje u tom smeru i kontekstu, nego njihovo prenebregavanje- s fatalnim posledicama. U manjim zemljama, kao što su Holandija, Belgija i Danska, podseća Saracin, strah od ugroženosti je snažniji nego (još) u Nemačkoj i u tim zemljama je već došlo do (zabrinjavajuće) oživljavanja desničarskog populizma i ekstremnog nacionalizma.
Šlagvort za žestoke napade na njega, Saracin je pružio konstatacijom da muslimanski migranti, s obzirom na nisku stopu zaposlenosti (a brojne članove porodice) izrabljuju državu (više uzimaju nego što doprinose), prazneći njenu kasu kroz socijalna primanja i privilegije. I još provokativnije: kulturno i civilizacijski, oni znače nazadnjaštvo, s obzirom na društvene vrednosti koje zastupaju. I konačno: visoka stopa plodnosti muslimanskih migrantkinja predstavlja demografski veliku opasnost za kulturološku i civilizacijsku ravnotežu (sve starije) Evrope.
Glavni problem kad je reč o muslimanskim migrantima, Saracin vidi u odsustvu želje da se integrišu i – nesposobnosti da to učine. Varirajući problematičnu tezu, koju je i ranije iznosio, da „došljaci zaglupljuju Nemačku“, Saracin poseže za statističkim podacima koji se tiču obrazovanja: dok, na primer, doseljenici nemačkog porekla (a najviše ih je, inače, stiglo s prostora bivšeg Sovjetskog Saveza) između 26. i 35. godine idu ukorak s domaćinima kad je reč o školovanju –  samo 14 odsto prvih ,a 12 odsto drugih je ostalo bez diplome (makar srednje škole) –  dotle  među njihovim vršnjacima turskog porekla taj procenat iznosi čak 56 odsto, uz podatak da samo dva procenta ovdašnjih turskih državljana stekne fakultetsko obrazovanje.

„INTELEKTUALNI RASIZAM“
Nije ništa bolja situacija ni kad je reč o nemačkim državljanima turskog porekla iste životne dobi: 33 procenta je bez ikakvog (završenog) školovanja, a tek deset odsto stekne univerzitetsko obrazovanje – znatno manje nego kod drugih stranaca. Indijci se, na primer, čak bolje kotiraju nego njihovi vršnjaci Nemci.
Ostaje zagonetka, konstatuje Saracin, zašto je napredak druge i treće generacije muslimanskih migranata uočljivo manji nego kod drugih doseljenika. I ne samo u Nemačkoj, nego u čitavoj Evropi.
Predstavnici turske zajednice u Nemačkoj reagovali su na sve ovo s ogorčenjem i – pretnjama. Predsednik ove zajednice Kenan Kolat je Saracinove teze označio kao „intelektualni rasizam“ i najavio talas krivičnih prijava protiv njega zbog „podsticanja etničke mržnje i netolerancije“.
Saracinu je priskočila u pomoć Nekla Kelek, jedno od najpoznatijih imena među intelektualcima poreklom iz Turske (njeni roditelji su, inače, Čerkezi). Ona je u Saracinovoj knjizi videla „važan prilog tome da se mi muslimani ozbiljno pozabavimo našom ulogom u Nemačkoj“.
Optuživati Saracina za rasizam je apsurdno, upozorila je Kelekova, uz konstataciju da „islam nije nikakva rasa, nego religija i kultura“, zaključujući da „deli Saracinovu brigu za Nemačku“.
Ako je s autorom ove „eksplozivne knjige“, koja će, očigledno, uprkos njegovom (trenutnom) kamenovanju, kad se cela halabuka slegne, izazvati radikalan zaokret u zvaničnoj migracionoj politici, teško polemisati na polju statistike, njegovu ranjivost doneo mu je izlet u biologiju i – Darvina. Tu je otkrio da su ljudi „genetski predisponirani“ i „ da se od 50 do 80 odsto inteligencije nasleđuje“. Izvukao je zaključak da se Nemačka s došljacima  smanjuje, intelektualno tanji i zaglupljuje.
Ako su joj potrebni novi doseljenici, ona treba da se opredeli prevashodno za visokokvalifikovane, a, inače, bolje bi bilo otvoriti vrata Vijetnamcima obrazovanim u (bivšoj) Nemačkoj Demokratskoj Republici, nego Turcima i Arapima.
Na opasku da Jevreji i Baski, na primer, imaju „određene gene“, koji ih razlikuju od drugih etničkih grupa, žustro su reagovali čelnici Centralnog veća Jevreja u Nemačkoj. Potpredsednik Veća Mihael Fridman je konstatovao da „ne sme biti tolerancije za toliku netoleranciju“, zaključujući da su Nemačkoj potrebni ljudi „koji grade mostove ,a ne huškači“. Saracin se javno izvinio, samo u ovom slučaju, ali to nije mnogo pomoglo.

Konzervativci su prvi shvatili da bi jačanje ekstremne desnice moglo da ugrozi njihove političke pozicije. Zato je Angela Merkel, iako se distancirala od Saracina, „zaoštrila ton“ prema onim migrantima koji „koriste samo prava ,a ne i obaveze“

OPTEREĆENJA PROŠLOSTI I KULTURE DIJALOGA
Taj detalj će biti glavni argument rukovodstvu Saracinove stranke, Socijaldemokratske partije, da pokrene postupak za njegovo isključenje. S tim, međutim, neće, po svemu sudeći, ići lako. Počeli su da se oglašavaju istaknuti, i uticajni članovi stranke, koji upozoravaju da je, za partiju „takvog ranga i odgovornosti“, (bivši „superministar“ u crveno – zelenoj koaliciji Volfgang Klement), način na koji se ophodi prema svom (istaknutom) članu „ispod svakog dostojanstva“.
Za Klementa je „zastrašujuće saznanje“ da se celo predsedništvo stranke izjasnilo za pokretanje postupka protiv Saracina, a da nijedan član stranačkog rukovodstva nije pročitao spornu knjigu. Odluka je očigledno pala pod pritiskom javnih rasprava i nekoliko rečenica iz intervjua, a da sa Saracinom prethodno niko nije razgovarao.
Oglasio se i bivši gradonačelnik Hamburga, jedan od mislećih glava u starijoj gardi socijaldemokrata, Klaus fon Donanij. U minhenskom „Zidojčecajtungu“, Donanij je saopštio da će, pred partijskom komisijom, ako zaista dođe do otvaranja „procesa“, braniti Saracina. On nije rasista, kategoričan je Donanij i dodaje da niko, iole obrazovan, ne može poricati određene osobenosti etničkih grupa.
Saracin, uz to, kaže Donanij, nije napao sve muslimane, nego samo one koji odbijaju da se integrišu. Uz opasku da nijedna evropska levičarska stranka ne bi isključila Saracina zbog njegovih stavova, Donanij je primetio kako je kultura dijaloga u Nemačkoj opterećena (i ograničena) posledicama prošlosti i – holokaustom.
To je, očigledno, ohrabrilo neke medijske komentatore da, ne braneći direktno samog Saracina, koji nikad nije imao „dlake na jeziku“, ustanu u odbranu slobode govora. I upozore kako je „slučaj Saracin“ samo „šifra“ za akumulirano, i eksplozivno nezadovoljstvo ljudi koji su siti političkih parola i proklamacija, posebno kad je reč o integraciji migranata (dugo se i ovde gajila iluzija o multikulturalnom društvu i harmoniji) koje su „slepe i gluve“ za ono što se zbiva u realnosti.
Prenebregavaju se činjenice o opasnosti od islamskog terorizma, ubistva „u ime časti“ (mladi Turčin je, na primer, nasred ulice ubio sestru samo zato što je želela da živi „kao Nemice“ i da se zabavlja s momcima), prisilnim brakovima, pretnjama smrću zbog karikatura i filmova, nasilju u školskim dvorištima i psovkama u kojima se pojam „hrišćanin“ i „konzument“ svinjskog mesa pojavljuju kao – svetogrđe.
Hajka je krenula, u eksplozivnoj atmosferi koja je stvorena povodom njegove knjige, i na Saracina. Pod pritiskom, i pretnjama, muslimana otkazana je promocija njegove knjige u berlinskoj „Kući kultura sveta“, tik uz ured kancelara. Nova će se održati kad ovaj broj „Pečata“ bude pred čitaocima, na drugom mestu, i uz – jako policijsko obezbeđenje.

JAČANJE EKSTREMNE DESNICE
Frontalni politički napad na Saracina, počeo je da se hladi kad je jedan seriozni demoskopski institut, opipavajući „puls javnosti“, izašao s podatkom da bi u ovom času svaki peti Nemac glasao za stranku na čijem čelu bi se našao – Saracin!
Konzervativci su izgleda prvi očigledno shvatili da bi vrag mogao da odnese šalu i da bi s eventualnim formiranjem stranke desnije od njih, sami platili najveći ceh. I da bi jačanje ekstremne desnice, uključujući i neonaciste,  predstavljalo opasnost za demokratiju i političku stabilnost zemlje. Merkelova je zbog toga osetno „zaoštrila ton“ prema onim migrantima koji bi da „koriste samo prava ,a ne i obaveze“ koje nameće integracija.
Kancelarka se, inače, među prvima distancirala od Saracina i njegovih „potpuno neprihvatljivih stanovišta“, tražeći od Bundesbanke, u čiju se nezavisnost, inače, kune, da „nešto učini“ kako bi se sprečila šteta po ugled ove „veoma važne“ institucije. Iako Saracinova knjiga, tematski, nema nikakve veze s nadležnostima te institucije, sem činjenice da je njen autor član uprave Bundesbanke.
Slučaj Saracin je i prvo veliko iskušenje novog šefa države Kristijana Vulfa. I on je istrčao s izjavom kako očekuje da će Bundesbanka nešto hitno preduzeti, a kad se na njegovom stolu našao zahtev uprave banke da potpiše otkaz Saracinu, stvari su počele da se ozbiljno komplikuju. Da li knjiga, ma koliko bila sporna, kao izraz slobode mišljenja, može biti valjan razlog da se njen autor otera iz rukovodstva banke? U zakonu o Centralnoj banci nema nijedne reči o ovakvom slučaju.
Ako bi Vulf, u čijoj je to nadležnosti, potpisao otkaz, a Saracin ga potom oborio na sudu, bila bi to velika, i neoprostiva blamaža za predsednika.

4 коментара

  1. Tilo Sarazin ,Udo Ulfkotte Vorsicht bürgerkrig! i jos neki pisci koji su u zadnjih dvije godine pisali o stanju u Njemackoj su knjige nastale iz krugova ljudi koji su bliski ili su bili sistem vlasti a neki su jos tamo.Moze se generalno reci za sve ove knjige ko ih je procitao ili ima namjeru da ih cita baza podatak koja govori o socijalnom stanju stranaca pa samim tim i turaka ali i svih drugih bez posebno nabrajanja pojedinih grupa.
    Sta se hoce ovim postici a sta ce na kraju ispasti nije zahvalno prognozirati narocito sada kada je stanje takvo kakvo je a nimalo nije dobro a biti ce i gore.Dali su ovi pisci imali casnih namjera ili ne to oni znaju , javnost se uzburkala i u procentima stoji 90% iza ovih knjiga iako ih isti toliki procenat ili vise nije ni procitao niti znaju da postoje narocito za knjigu Vorsicht Bürgerkrieg (upozorenje gradjanski rat)to je jedan fenomen koji ide do unazad tridestih godina dvadesetog vijeka ,pa sta se to desilo sa Njemackom bolje reci njemacim narodom koji danas dobro zivi nezaposlenost nije tako velika sve je reklo bi se u normalnom stanju ali ipak nije.Njemci vide da nesto ne stima a nema javno medija ili stranke koja bi im tom rekla a oni sami po sebi nijesu mnogo zainteresovani da malo promisle dali je bas sve tako kako im se servira u medijima koji su katastrofalni skandalozni u jednom smislu rijeci neistiniti i to ne od juce. Sta je sve receno o nama prilikom raspada Jugoslavije nebih ponavljao jer mi se muci od gnusnih lazi pojedinih politicara i medija drzavnih . Sada su stvari izgleda izmakle kontroli i sve ce dobro biti ako socijalna drzava izdrzi a ako ne izdrzi a ove knjige mogu biti dobar povod i desnici ali i ne samo desnici nego svakom gradjaninu koji izgubi povjerenje u sistem a tada dolazi do svega i svacega na jednoj strani stranci na drugoj njemci zatim ljevica protiv desnice pa katolici protivu protestanata pa stranci izmedju sebe i na kraju svi protivu sviju to je jedan scenario koji moze da se desi nadajmo se da nece ali nije iskljuceno.
    Vec se pominje svrha izlaska knjige Tila Sarazina koja bi trebala da polsuzi za osnivanje nove partije na desnoj strani isto nesto slicno sto je uradio Oskar Lafonten na lijevoj strani to u principu je i bilo za ocekivati samo da se ne desi nesto radikalnije.Kao nosioci ove liste pominju se pored ostali Fridrih Merz, Roland Koh, Kirkof Sarazin i mogi drugi koji su nezadovoljni politikom dali CDU ili SPD svejedno ima tu i bivsih zelenih i liberaka dakle jedna grupa ljudi koja bi mogla dobro da uzdrma CDU dali ce do toga doci vidjet ce se u narednim mjesecima i to je glavna svrha ovih knjiga.Neo liberalni mediji su iskoristili ovu knjigu za svoje svrhe i vec uporno vise puta su pokusali da joj daju vaznost narocito Bild zeiutung koji cita svaki dan 20 miliona ljudi na vrhuncu kao kruna svega upotrebila se oprobana taktika sa genemi i to jevrejski sto je i uspjelo.Citajuci ovih dana odjek pojeedinh ljudi narocito sam procitao izjavu jednog jevrejskog profesora koji kaze da se stidi ko uredjuje odnose izmedju jevreja i njemaca i nacin kako se to vodi misleci na skandalozne izjave i manipulaciju sa njima.Sve u svemu zavrsio bi izjavom Komesara Evropske Unije Baroza “ili ce mo svi zajedno plivati ili ce mo se razdvoiti i zajedno potonuti” ovako nesto se moglo cutu samo u komunizmu SSSR ili kod nas nakon marsalove smrti.

  2. Изјаве Тиле Саразина из јесени прошле године:
    -“Турци освајају Немачку исто тако као што су Косовари освојили Косово-помоћу високе стопе наталитета.” и
    -Не морам одати признање никоме ко живи од државе, ату исту државу не прихвата, не брине се како треба за образовање своје деце и стално производи нове мале девојчице с фереџама.”
    Након тих изјава Бундесбанка је смањила његова овлаштења као члану управе банке и то 13.10.2009. год. након његовог разговора у 4 ока са председником Бундесбанке(Аксел Вебер).
    Али свему овоме је и тада предходила расправа на бројне реакције које су уследиле. Исто тако је јасно да ја Сарацин потомак француских емиграната након Вартоломејске ноћи, 23-24.8.1572. године, када је побијено, по проценама, до 50.000 француских протестаната(калвиниста или хугенота).Хугеноти нису никаква нација или национална група, како би се по писању аутора могао стећи утисак. Потомак и следбеник(како је могао употребити) су слични као отприлике Хималаји и Панонска низија.
    Текст је аутор писао раније или га је редакција објавила са једноседмичним закашњењем. Наиме, Сарацин и руководство Бундесбанке су прошле седмице постигли споразумни раскид Сарациновог чланства у управном одбору а званично је објављено у прођли четвртак. Интресантан је један податак из споразума-Саразин(65 г.) ће од 2014, г. па до смрти од Бундесбанке екстра, уз редовну пензију сваког 1.-ог у месецу добијати накнаду од 1.000 еура.
    Лепо, за дуг живот.
    Ово може, из нашег српског угла, бити као објашњење за све неверне Томе или оне који мисле да су “теорије завере” плод домаће болесне маште.
    Саразин је типичан пример глобалистичког обрачуна са непослушницима,али, у којем је он само увећао свој банковни конто(платили су му-само да не смета више). Но, треба очекивати контрареакције, јер ипак је очигледно, Тило је забио прст у живу рану.
    Верујте ми на реч. Ко не верује, нека сачека.

  3. Možda će to biti sreća za svet koliko su zla Germani napravili Slavenima , i svetu u celini možda im stigne račun na naplatu.

  4. Setih se knjige Dejana Lucica davne 1999g o islamu u Nemackoj, gde im preporucuje da uzmu olovku i podcrtavaju tekst iz knjige. i da su ratne igre na Balkanu predigra za Evropu. Svi su ga napadali, ali izgleda je bio u pravu tek koliko ga napadaju o teoriji zavere.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *