BIJENALE ARHITEKTURE Škartiranje Srbije

Piše Milica Radosavljević

Naša zemlja se na 12. Bijenalu arhitekture u Veneciji  predstavila konceptualnom instalacijom koju je uradila umetnička grupa „Škart“, a kojoj je teško naći vezu sa arhitekturom, ali i sa bilo kakvim (i čijim) kulturnim identitetom

Naslov ovog teksta, i katalog koji prati izložbu u srpskom paviljonu na ovogodišnjem Bijenalu arhitekture u Veneciji (otvoren je 29. avgusta ) bili bi dovoljni da verodostojno i precizno prikažu kako smo se, kao zemlja, upravo u skladu sa pomenutim glagolom, zaista predstavili na prestižnoj svetskoj manifestaciji u Đardinima. Ukoliko bismo potom jednostavno, i bez razmatranja pojedinosti o ovom nastupu Srbije samo dodali – „Pa neka svako sam zaključuje“, bilo bi to neodgovorno i prema jednoj uglednoj profesiji, prema umetnosti graditeljstva takođe, kao i prema svemu što bi trebalo da bude naš nastup i predstavlja našu kulturu u svetu, pa takođe i da nas prikaže na tako prestižnoj smotri kao što je Bijenale u Veneciji.

SEKND HEND ŠKART
Srbija se naime na venecijanskom Bijenalu predstavila konceptualnom instalacijom koju je uradila i, etnička grupa „Škart“ (Dragan Protić, Đorđe Balmazović i Goran Petrović),  a kojoj je teško naći vezu sa arhitekturom, ali i sa bilo kakvim i bilo čijim kulturnim identitetom. Našu arhitekturu pred svetom je predstavilo „Klackalište“ od ogromnih greda spojenih na razne načine i mala kolica u kojima su škartovci šetali saksije sa biljčicama, citirajući stih Vaska Pope:
Reče mi onomad moja žena
Za koju bih ja učinio sve, sve
E, da mi je jedno malo drvo
Da svud trči za mnom ulicom.
Recimo da je u medijskim izveštajima o „uspehu“ i ideji postavke u srpskom paviljonu, koja je na ovako samosvojan način odgovorila na zadatu temu , rečeno, između ostalog i ovo: Moto Bijenala je „ Ljudi se sreću u arhitekturi (na tu temu predstavlja se 48 izlagača na centralnoj izložbi i 53 na nacionalnim izložbama ) naše „Klackalište – poligon neravnoteže“ škartovaca  trebalo bi da ponudi odgovor na pitanje da li arhitektura na samom početku 21. veka i posle niza radikalnih promena, može da postavi nove vrednosti i novi životni stil.

Izgled našeg paviljona - „Klackališta“ i ugledne zvanice okupljene na otvaranju srpske postavke

Šta mislite – da li je ovakvim nastupom ponudilo odgovor na pomenuto pitanje? Teško da su to mogli da učine, jer – ni pre oko dvadeset godina, kada su se pojavili kao grupa sa Stanislavom Šarpom, škartovci nisu bili ni autentični ni originalni, već su predstavljali „seknd hend“. Naime, tada su prekopirali originale iz Muzeja moderne umetnosti Hansa Holajna u Frankfurtu. Sada, dvadeset godina posle, upravo nas oni predstavljaju na Bijenalu arhitekture. Njihove „igrarije“ deluju zaista neozbiljno. Razume se da se povodom ovog događaja  najpre postavlja pitanje odgovornosti našeg žirija (predsednik arhitekta Brana Mitrović), kao i komesara naše izložbe (arhitekta Jovan Mitrović). Nije ni čudo što otvaranju nije prisustvovao skoro nijedan naš arhitekta.
Naglasimo da već pomenuti katalog izgleda kao jeftina sveščica u koju su nekada piljari upisivali veresije koje su davali kupcima. Na naslovnoj strani pečat KATALOG kao na starim paketima, a na unutrašnjoj strani korica crtež jedne klackalice. Na prvoj strani crtež koji liči na monocikl sa granama žalosne vrbe. I onda deset praznih strana. I najzad impresum sa brojnim imenima onih koji su zaslužni za ovu kulturnu diverziju.

KONCEPTUALNE IGRE
Način predstavljanja arhitekture na ovakvim izložbama inače je tema oko koje se već dugo sučeljavaju stručna mišljenja:  pojedinci su već  insistirali, ili su samo dopustili da se arhitektura predstavlja putem nekakvih instalacija i konceptualnih postavki, dok drugi zahtevaju da to bude na način kako se arhitektura može razumeti i pročitati – crtežima, fotografijama i maketama.  Prema onome što smo imali prilike da vidimo ove godine u Veneciji, kao da se stalo na pola puta. Neki su nastavili da se bave (može sa čak reći i igraju) instalacijama i konceptualnim postavkama, dok su drugi istraživali koncepte kroz arhitektonska dela i predstavljali ih na primeren način.
U drugu grupu mogu se naprimer ubrojati Skandinavci. U zajedničkom paviljonu predstavili su javne objekte u nordijskom kontekstu. Finci su u svom malom paviljonu Alvar Alto predstavili nove škole 21. milenijuma. Nije tema ovog teksta detaljan osvrt na ovogodišnji Bijenale, ali napomenimo još i da su Austrijanci  pokazali šta su njihovi arhitekti uradili u svetu, i šta su svetski arhitekti uradili u Austriji, da su Španci prikazali izložbu pod sloganom „Arhitektura bez limita“, a Rusi  dali u zadatak nekolicini svojih arhitekata da izradom projekata daju predlog šta da se radi sa starim industrijskim pogonima koji su u tranziciji opusteli, i to u gradu Višnji Voločeku, gradu koji je pre 400 godina bio u punom sjaju, a sada tavori. Impresivni projekti, impresivna postavka i prateća dokumentacija.

Održao je primeren govor na otvaranju: ministar Nebojša Bradić sa škartovcima u pozadini

HAOTIČNI KONCEPT
Ovaj, dvanaesti po redu Bijenale arhitekture, pokazao je niz zanimljivih tendencija u umetnosti svetskog graditeljstva, ali i duhu promena našeg globalnog sveta. Nove države, novi učesnici i zemlje u tranziciji, trudile su se da prate trendove, i na taj način pokažu kako „idu u  korak sa vremenom“. Moćne, i politički uticajne države, nisu se previše trudile, pa su se poigravale. Tako je i venecijanski Bijenale u osnovi predstavljao odraz aktuelnih političkih tendencija. U tom kontekstu jedino je i moguće obrazložiti ovogodišnje nagrade. Nagradu za izložbu u nacionalnom paviljonu dobila je Kraljevina Bahrein kao debitant, čime Bijenale u Veneciji očigledno želi da podstakne što više zemalja da učestvuju. Bahrein je inače predstavio kolibe na plaži i dokumentarne razgovore sa ribarima.
Ruka ovogodišnje kustoskinje, Kazuyo Sejime iz grupe SANA, inače arhitekte nagrađivane veoma uglednim nagradama nije se osetila na Bijenalu, osim što je ona insistirala da joj partner u grupi SANA Rye Nishizava bude umetnički direktor (jer oboje nisu mogli biti kustosi), te omogućila da se posthumno nagrada dodeli japanskom arhitekti Kazuu Šinohari, kao i da nagradu u njenoj selekciji projekata dobije opet japanski arhitekta Junji Išigami. Zlatnog lava za životno delo dobio je pak Rem Kolhas.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *