ŽIVAN SARAMANDIĆ U svetu sitih robova

Razgovarala Mara Knežević Kern

Proslavljeni prvak Beogradske opere svedoči o proteklom veku, o saputnicima i idealima njegove generacije, Krcunu i Titu, ali komentariše i aktuelna događanja u srpskom društvu i kulturi, upozoravajući na malverzacije u vezi sa Narodnim pozorištem i Beogradskom operom

Za razgovor sa Živanom Saramandićem nije potreban povod, on je toliko svestrana i originalna ličnost da je – ukoliko zanemarimo Saramandića umetnika – svaki njegov ljudski čin povod za veoma aktuelan razgovor. Patriotska i ljudska dimenzija ovog humanog čoveka zanimljiva je bar koliko i umetnička. U ovom razgovoru prozivamo ga da svedoči o proteklom veku, o saputnicima i idealima njegove generacije, a njegov aktuelni angažman na spasavanju onoga što se od Beograda može spasiti, poslužiće kao putokaz generaciji sa kojom bi – da je sreće – trebalo da obavi primopredaju „izvedenih radova“.

Živimo u vremenu preoravanja istorije, koje se obavlja bez svedoka, uz asistenciju „istoričara“ kojih je sve više. Vaša umetnička biografija je impozantna, ali ste vi pre svega veoma zanimljiva i snažna ličnost epskog formata, kakve iz nekih razloga iščezavaju. Možda je poslednji trenutak da osim audio zapisa ostavite i pisani trag o sebi i svom vremenu.
U pravu ste, samo ja za to nemam ni snage ni vremena. Jedva su me nagovorili da počnem da radim na snimanju CD-a. Šta će mi CD kad imam ploče… Smejete se, ali meni je to dovoljno… A što se uspomena tiče – svaka zapisana uspomena ima vrednost krajputaša, ona je  svedočanstvo o vremenu koje bi da nam otmu. Sve više razmišljam o tome koliko je moj prijatelj Slobodan Penezić Krcun bio dalekovid. Spomenuo bih jedan događaj koji se odigrao 1963. ili 1964. godine, na proslavi Druge proleterske  brigade. Bilo je to u hotelu „Moravica“ u Ivanjici… Krcun je seo za naš muzički sto, a onda je u  jednom trenutku ustao i prekinuo slavlje, uzeo mikrofon i naslonio se na njega izgovorivši reči čiji značaj tek sad potpuno razumem: „Proleteri, evo stekoh hrabrost da vam se posle toliko godina obratim. Sve nas je manje i manje, predlažem da se sahranjujete uz bukvu, duž puta i da zapišete da se zapamti ko ste i u kom ste bataljonu bili, jer će nas ubrzo zaboraviti.“ I eto, ja vam sada pružam priliku da zapišete po nešto, da se ne zaboravi.

O Krcunu kolaju razne priče. Kako ste ga vi doživeli?
Ja sam mnogo pevao za Prvu i Drugu proletersku brigadu, oni su me uvek zvali: baćuška, dođi! Krcun  je bio moj veliki prijatelj, bio mi je veoma sklon. Sećam se da je često na tim proslavama podsećao na činjenicu da je Druga proleterska bila čisto srpska brigada, sa izuzetkom nekoliko Nemaca komunista koji su joj se priključili. Voleo je da naglasi da je za njega Srbija samo ono što je severno od Save, istočno od Morave i zapadno od Drine. Smatralo se to velikim srbovanjem za ono vreme, ali Tito mu to nije zamerao. Ima  jedna sekvenca prikazana na TV-u u kojoj se vidi kako on i ja pred Titom igramo moravac. Ja sam ga procenio kao jednog od najznačajnijih i najhrabrijih „velikosrba“. Vlada fama da je Krcun mnogo pio, ali ja nisam stekao takav utisak – pio je koliko i ja, da bude raspoložen… to je tako delovalo zbog njegovog boemskog imidža…

Ipak, Krcuna, partizanskog komandanta, upoznali ste samo posredno.
Sudeći po pričama njegovih boraca bio je veoma strog, što je za ratne uslove u kojima se našao odred bilo pitanje opstanka… On je znao kakve priče kolaju o njemu, pa sam na jednoj proslavi imao priliku da ga čujem kako svojim bivšim borcima govori o partizanskom moralu: „Stalno govore da sam bio strog i da sam streljao za ukradenu šljivu… Ne kažem da sam takve tapšao po ramenu, ali mi nije padalo na pamet da gladnog proletera streljam“. A zatim je dodao u šali: „Više sam voleo izudaranog proletera nego mrtvog“. Iako je nakon rata bio na veoma visokoj funkciji, on se ponašao krajnje korektno prema svojim saradnicima. Sećam se da je jedne noći, dok smo sedeli u kafani „London“, pustio svog vozača Lomića kući da se odmori, a on je u sitne sate ustao i krenuo u noć. Odbio je ponudu da ga neko od nas poveze, rekavši da može i taksijem, a ako treba i peške… Danas je to nezamislivo.

U Titovoj Jugoslaviji umetnici su bili privilegovani, a u svetu su vam bila otvorena sva vrata.
Titovo vreme je neponovljivo, ceo svet nam je bio pod nogama. Mnogi zaboravljaju onu scenu pred Belom kućom, kad je Karter izgovorio dobrodošlicu Titu rečima: „Gospodine predsedniče, ja vam u ime američkog naroda zahvaljujem za svu pomoć i podršku koju ste nam dali…“ Bilo je nezamislivo da američki predsednik to javno kaže jednom komunisti. Koliko je bio popularan među nesvrstanima video sam u Egiptu, prilikom gostovanja Novosadske opere. Pevao sam Kneza Igora, a bili smo gosti Anvara el Sadata… Odemo tako da obiđemo Kairski muzej, a beduin sedi pred zaključanim vratima i ravnodušno nas obaveštava da je muzej zatvoren zbog renoviranja. Kada je čuo da smo iz Titove Jugoslavije skoči, ode po ključeve i pusti nas unutra… Proveo sam sate sam sa Ramzesom i neviđenim blagom, jedva sam pronašao izlaz. Htedoh da im dam veliku napojnicu, a oni ni da čuju… Trebalo je sve to poštovanje nečim zaslužiti.

Bili ste i Titov miljenik, on je „kriv“ što ste mesto ekonomije odabrali operu.
Moj prvi susret sa Titom desio se 1962. na dočeku Nove godine. Pozvali su me Mrmak i Vukos, sedimo i čekamo, a tu su Leka i Kardelj. Ja se čudim što tako dugo čekam da nastupim, hoću da idem, a oni kažu: čekaj, ti si nam adut, tebe ostavljamo za udarni termin. Oko četiri sata izađem pred mikrofon i rasturim ih – Volga, Old men river… grupe se odvojile po salama a Tito me sluša oduševljeno, i svi se skupili da me čuju. Toša Elezović mi kaže: vidi Kardelja! A on skočio da me ljubi i odveo kod Tita. Tito pita gde pevam, od čega živim pa kad je čuo da studiram ekonomiju kaže: „Kakva ekonomija, ti moraš da školuješ glas pa u operu.“ Odmah je pozvao telefonom sekretara skupštine, pukovnika iz Druge proleterske i naloži mu da me uzme pod svoje… Od tada sam bio stalni gost prilikom poseta stranih državnika i proslavama jubileja revolucije… Milka je takođe pevala predsedniku, i najčešće smo sedeli za njegovim stolom. Od svih kraljeva, careva, kraljica, predsednika država on je imao najistančaniji muzički ukus… Ja sam bio zaprepašćen njegovim ruskim. Kada smo Brežnjev, Tito i ja razgovarali na ruskom, Tito je najbolje govorio. Moguće je da je imao toliko talenta da se u ruskom usavrši – imao je sluha.

Da li je „eksces“ iz 1968. kad ste svojim nastupom podržali pobunjene studente poremetio vaš odnos sa predsednikom?
Na demonstracije sam otišao slučajno: desilo se da su u vreme studentskih demonstracija neki ljudi došli u pozorište kako bi pozvali nas umetnike da ih podržimo. Niko od pevača nije se usudio da krene, osim mene… Tamo je bio i Žigon… Nakon tih događaja nije bilo nikakve odmazde prema umetnicima koji su podržali demonstrante, naprotiv – i dalje smo kod Tita bili rado viđeni gosti. Pa i onda kada sam izbačen iz partije zbog neplaćanja članarine, njega to uopšte nije zanimalo. Ja nikada nisam bio lavlja koža – znate oni što legnu pred Tita sa razjapljenim čeljustima ne bi li prešao preko njih. On je to verovatno cenio.

Verujete li da je moguće obnoviti društvo socijalne pravde?
Ma šta danas govorili o onom vremenu, socijalizam se pokazao kao najbolje rešenje. Koliko su vekova dali feudalizmu i kapitalizmu, a socijalizam su uništili u samom začetku. Oktobarska revolucija je bila krvavi podvig jednog naroda, ona je bila neminovan istorijski pomak. A to što socijalizam nije opstao, sasvim je prirodno – pitam se kako bi on uopšte mogao da opstane u uslovima tako strašnih spoljnih pritisaka i nivoa svesti današnjeg čoveka… Ali svetska revolucija tek počinje.
Ohrabren sam zbog toga što nema alternative: ili komunizam ili robovlasništvo. Vidite šta se dešava sa Amerikom, koja je u početku zaista bila demokratska: hoće da naprave svet sitih robova. Mi moramo da se borimo za bolje društvo, postoji velika nostalgija kod nekadašnjih socijalističkih država: oni su svi išli u školu, jeli, lečili se… „Rusi su od nas pametniji, obrazovaniji i kulturniji“, priznao je jedan zapadni novinar… Ima neko ko voli kapitalizam, to je poseban soj ljudi… Jedna žena mi nedavno priđe u „Ruskom domu“ i kaže: „Mom ocu su komunisti oduzeli dve kuće…“ Samo jedna joj ostala. A ja kažem: „Gospođo, pa šta će vam tri kuće? Zar vam nije puno srce što nekoliko porodica živi u vašoj kući?!“… Ja sam indoktrinirani čovek – za egalite i fraternite.

U tradiciji vaše porodice je osećanje za socijalnu pravdu, antifašizam i rusofilstvo. Sudeći po tome, komunizam nije silom nametnut srpskom seljaku.
Podele su oduvek postojale. Mi Saramandići smo svojeglavi: stric mi je bio u zarobljeništvu kao oficir jugoslovenske vojske ali se tamo izjasnio kao komunista. To je moglo da ga košta glave – zatucani srpski oficiri hteli su da ga linčuju. Izvedu ga na linč, a Švabe ga spasu. Kažu: „Čekajte, da ga prvo izvedemo pred sud, pa ćemo posle ako treba da ga sami ubijemo…“ Zbog toga je dobio i partizanski staž iako nikad nije bio član partije… Moj komunizam je od moje majke, koja je imala osećaj za socijalnu pravdu. Ona nikad nije rekla: „oni imaju više“, već : „oni nemaju“. Zbog nje sam sedam puta vratio stan koji mi je društvo ponudilo… Ona bi svakog puta rekla: „Nemoj sine, ljudi loše žive – ima kome je potrebnije. A tebi je dobro kod strica…“ Mi smo posle rata živeli kao podstanari; majka je prodavala karte u bioskopu i  sirotinju puštala besplatno – bila je neverovatna žena! Možda i zbog toga nemam nikakav odnos prema novcu i privatnoj svojini – vozim krševe od automobila celog života.

I vaš otac je bio „svojeglavi  Saramandić“?
Moj otac je preminuo od povreda koje je zadobio tokom bombardovanja Beograda 1941. Ležao je dva dana pod ruševinama. Majka ga je odvela u Aranđelovac, gde je ležao nepokretan nekoliko meseci… Jednog dana su se pojavila dva nemačka oficira, koji su radili kao specijalisti u Topoli. Došli su sa predlogom da ga hospitalizuju i nađu uzrok njegovoj oduzetosti. Otac im je na to odgovorio: „Da li biste hteli, gospodo, da mi učinite uslugu – da me ne lečite“. Nije želeo da ga Nemci leče… Umro je na Svetog Iliju 1945. A mene su spasli komunisti: slali su me kao izgladnelo siroče na oporavak sa ostalom decom. Država je tada brinula o sirotinji koju je rat za sobom ostavio.

Sudbina vašeg dede je slična sudbini Kastrove porodice – potomstvo je odlučilo da „višak zemlje“ pripadne narodu.
Moj deda je bio veliki čovek, spasao nas je nakon očeve smrti, prihvativši moju majku koja je u 24. godini ostala udovica. Imao je veliki šljivar iza hotela u Aranđelovcu; od tog šljivara smo izvozili tone šljiva madžarki. Dedina kćer bila je komunistkinja. Bio sam svedok kad je došla i rekla: „Oco, odlučili smo u komitetu da uzmemo šljivar.“  On je pobeleo i rekao: „U redu, ali ako neko živinče pređe u taj šljivar, da ga ubijete.“ Gubari su 1946. napali šume, Srbija je ogolela – išli smo da ih spasavamo. Ali na dedinu šumu nije došao gubar, znao majstor gde da posadi šljivik.

Najveći deo pravoslavnog čovečanstva krenuo je u jednom trenutku ka komunizmu. Ima li u pravoslavlju nešto što ga čini bliskim ovoj ideji?
Kako da ne, uzmite za primer ruski narod koji je napravio najveličanstveniji podvig u istoriji. Zašto nisu Englezi napravili revoluciju? Oni su samo eksploatisali druge… Ruski narod ima neviđene moralne potencijale, očigledno da taj element pravoslavlja daje neku podlogu, nosi neki nagon. Neki zameraju Staljinu što je kao bio protiv crkve. Pa zar je to važno! Hajde da govorimo o tome šta je Staljin postigao. Znate li da je Gagarin dobio prednost pred Titovom da leti u svemir samo zato što je bio seljačko dete, siroče. I svi ti problemi na međunarodnom planu koje su imali – njih 200 miliona sami, okruženi zverima. Tih 200 miliona je iznelo dva rata na leđima i diktirali su uslove rata i mira – to znači da taj sistem funkcioniše. Kažu – komunizam nije uspeo. A zašto bi uspeo? 700 godina je trajao feudalizam, 500 godina iz feudalizma u kapitalizam, a sad bi radikalnu promenu za 20 godina. E pa ne može.

Rođen je u Beogradu 1939. Nakon završenog Ekonomskog fakulteta okrenuo se muzičkoj profesiji. Član Beogradske opere od maja 1966. Pevao je uloge basovskog faha i ubrzo postao prvak Beogradske opere.

Kako je tekao vaš profesionalni debi na estradi?
Ja sam zvanično postao umetnik 1. Jula 1957 – imao sam tada 18 godina. Položio sam veoma ozbiljnu audiciju i sa 21 godinom pevao heterogeni repertoar… Jedno od prvih ozbiljnih priznanja dobio sam na festivalu „Mikrofon je vaš“. Za tu priliku nisam imao šta da obučem, pa mi je Petar Stambolić dao svoj stari sako. U Opatiji sam u tom sakou pobedio sve favorite. Za mene su se zainteresovali Sava Mrmak i Soja Jovanović, i došli su da me mole da pevam u Orfeumu. U početku sam odbijao – hteo sam da završim ekonomiju i uveliko pevao po kafanama. Ali kad su mi ponudili 2,5 hiljade mesečno, što je značilo da ću za dva meseca moći da kupim vespu, nisam se dvoumio… Najviše je za mene učinio Miladin Stojadinović, elitni srpski učitelj koji je bio upravnik Cirkusa Adrija, Orfeuma i Beogradske estrade. Kada je čuo kakav glas imam i koliko me publika voli, pozvao me je i pocepao ugovor – mislio sam da dobijam otkaz, a on je ispravio sumu na 7,5 hiljada. U Orfeumu su gostovala velika imena, svetski poznata, jedan od njih bio je i Roko Granata. Pevali smo zajedno 35 dana; Roko je tada dobijao honorar od 27 hiljada a ja 25 – mogao sam da kupim stan na Dorćolu.

Školovali ste glas kod Zdenke Cinkove. Da li je bilo lako ući u operu sa preporukama iz vrha vlasti? Kardelj se u jednom trenutku i lično založio za vas.
Iz ove perspektive izgleda neverovatno kad kažem da nisam imao nikakve privilegije. Naprotiv, s obzirom na to da sam karijeru započeo na estradi, nisu mi dali ni da izađem na audiciju. Čak ni Danon tu nije mogao ništa – samoupravljanje! Na kraju je Kardelj molio komisiju iz Narodnog pozorišta samo da me saslušaju – bilo je to moje građansko pravo. I oni pristanu. Bila je puna sala – došli da mi se smeju. Kada sam otpevao – dobijem ovacije! Moja profesorka posle toga odlazi kod Branka Dragutinovića, koji je bio glavni oponent (nije bio partijski čovek ali je bio veliki umetnik), a on joj kaže: „Vi znate da sam bio veliki protivnik da vaš kandidat dođe u operu. Priznajem da sam srećan što sam u ovom slučaju pogrešio.“  I primili me u radni odnos, ali kao radnika, a pevao sam Susanjina. Borisa Godunova sam pevao 12 godina, da bih postao prvak opere…  Sada postoji bar 10-15 pevača koji dolaze u operu bez audicije, po partijskoj liniji – a loši su. Da dokažem svoj komunizam rekao sam da ću ubuduće pevati besplatno: „Uzmite ovoga – on ima decu, njega plaćajte.“ Veliki broj ljudi iz pozorišta nalazi se na spisku za otkaz.

Američka kritika je vašu suprugu Milku Stojanović svrstala među pet najvećih operskih pevača sveta. Kako su stručnjaci reagovali na vašu pojavu?
Pre nekoliko godina u Metropolitenu proglašen sam  za mesiju održavanja tehnike „di petto“. To je jedna veoma stara i teška tehnika koja se danas retko primenjuje, a primenjivali su je Karuzo, Franko i delom Pavaroti. To je tehnika koja omogućava potpunu kontrolu glasa. Ona omogućava da sa što manje napora pevač postigne maksimalan učinak. Kada sam 1996. godine otišao u Njujork, na audiciju kod Boba Lombardija, on mi je organizovao koncert u Metropolitenu. Kada je čuo moj glas, uzviknuo je: „Gde je ovaj ludak bio do sada!?“ Tvrdio je da mi Nikolaj Đaurov nije ravan… Što se tiče moje profesije, postigao sam šta sam hteo. Sve što radim, radim znalački i precizno.

Zbog čega ste se 1999. vratili u Srbiju?
Pre svega, ja tamo nikad ne bih mogao da živim. Nisam hteo da pevam ni u Bečkoj operi – odbio sam blanko ugovor direktora čuvene Bečke opere, zatim i ponudu rimske i napuljske opere. Nisam hteo da pevam ni kod Nemaca – što da idem da pevam kod njih kada su mi ubili oca? Odbio sam i nikada se nisam pokajao. Za vreme bombardovanja Milka i ja smo bili u Beogradu i pevali u Narodnom muzeju. A eto, uprkos mom otvorenom protivljenju njihovoj politici, pevao sam za tri poslednja američka ambasadora. Pitam: „Zašto me zovete? Što ja da vam pevam kad znate da sam godinama prolazio pored vaše ambasade i puštao Marš crvene armije“? Stvarno sam to radio: otvorim prozor svog „juga“ i zagrmi sa kasetofona! Ne razumem šta se to sa Amerikancima desilo. Prenabubrili su… Samo što niko više ni njih ni nas ne pita kako želimo da živimo – taj istorijski proces više ne može da se zaustavi.

Sa Knezom Igorom ste proputovali Sovjetski savez, sovjetska publika je volela naše umetnike. Kako gledate na novu Putinovu Rusiju?
U Rusiji sam otpevao 700 koncerata. Ruska publika je veoma volela nas Jugoslovene. Kada je Putin došao na vlast napisao sam mu pismo, u kom sam mu između ostalog rekao: „Građanine Putine, nemojte da se igrate mojom sudbinom… ako majka Rusija korača za vama, napred građanine! I to ne zbog Rusije i slavjanstva, već zbog misije koju Rusija ima u svetu.“
Pisao sam i Lukašenku: „Vi u Belorusiji branite poslednji prag pred Moskvom. Čuvajte ga, ne zbog Moskve već zbog svetskog mira. Čuvajte našu stepu široku i ne dajte neprijatelju naš gordi varjag.“ Hor Aleksandrov nekada je pevao pesme Crvene armije, ali su na poslednjem koncertu u Beogradu promenili repertoar. Viknuo sam iz publike: „Marš Crvene armije!“

Opera u Beogradu osnovana je 1919. godine, ali za izgradnju zgrade još uvek nema sredstava. Vi ste, kao najstariji aktivni član beogradske opere – dogodine  punite 55 godina umetničkog staža – izabrani za predsednika nevladine organizacije „Opera na Trgu“. Šta je cilj ove organizacije?
Na inicijativu vrhunskih stručnjaka iz Akademije za arhitekturu (arh Mihajla Mitrovića, arh Pališaškog i arh Branka Bojovića), osnovali smo nevladinu organizaciju „Opera na trgu“, koja ima za cilj da se bori za lokaciju koja pripada nacionalnom teatru, a koja je na meti moćnika koji imaju podršku gradskih vlasti. Sve se odvija van očiju javnosti, po kuloarima, na tajnim sastancima. Arh Pališaški je učestvovao na konkursu za idejno rešenje uređenja trga ispred Narodnog pozorišta. Njegov projekat nije prihvaćen zbog toga što je ovaj vrsni poznavalac problematike Nacionalnog teatra, učesnik u projektovanju adaptacije pozorišne zgrade, predvideo da se na Trgu izgradi opera, uz koju je smestio i galeriju, kako bi pokazao da na trgu ima mesta i za tu namenu. Njegov projekat je odbijen, a usvojeno je rešenje kojim je opera izbačena sa ove lokacije. Mi se borimo za istorijsko pravo umetnika i publike na zajedničku zgradu u srcu grada, gde joj je i mesto. A što je najvažnije i što se često zaboravlja – tek uz operu i balet drama je postala državna institucija. Moja vizija je da se na tom trgu izgradi jedna sala za filharmoniju i balet, koja bi bila povezana podzemnim koridorom sa zgradom pozorišta, u kojoj se nakon rekonstrukcije već nalaze svi prateći prostori – zajednički smeštaj kostima, administracija… Opera i pozorište su jedan organizam i odvojiti ih na dve udaljene lokacije predstavlja neviđenu bahatost, proisteklu iz neznanja; ili se sa neznanjem računa kako bi se ova najprofitabilnija lokacija u gradu otela Beograđanima.
U našem Apelu između ostalog piše:
„128 godina najumniji srpski inženjeri i arhitekte sa dužnom pažnjom traže najbolje rešenje za srce svog grada, a sada jedna interesna grupa jednog mandatnog sastava gradske uprave u ad hoc akciji mimo istorijskog nasleđa, struke, javnosti i korisnika oduzima operi lokaciju na njenom istorijskom mestu i planira sadržaje koji ovde nikada do sada nisu pominjani.“
Naši stručnjaci su još 2005. godine dokazali da se pomenuti objekat idealno uklapa u prostor Trga. Poslednji put je stručni tim, na čelu sa arh Milošem Bobićem, to i potvrdio, da bi prilikom rekonstrukcije Narodnog pozorišta bio izgrađen tehnički aneks u kom je tri četvrtine prostora namenjeno za rad opere i baleta. Ovim je isključena potreba za izgradnjom novih dupliranih kapaciteta, što znatno smanjuje gabarite kod gradnje nove opere, bitno umanjuje investicije, kao i troškove eksploatacije i održavanja. Nova opera predviđa 1.200 mesta u gledalištu i 14 metara otvorene scene. Pri tome se zaboravlja da bi tu scenu mogla koristiti i drama, koja ima samo 620 mesta, što je bilo dovoljno za grad od 25.000 gledalaca.

Zbog čega Gradska vlada ignoriše mišljenje stručnjaka, i poništava konkurs na kojem je arh Pališaški dokazao da za izgradnju opere na Trgu ima dovoljno mesta?
Sada kad je država toliko osiromašila, megalomanski projekti o izgradnji zgrade opere na Ušću su u najmanju ruku smešni. To je samo bacanje prašine u oči, da bi se narodu otela najekskluzivnija lokacija u Beogradu – trg ispred Narodnog pozorišta. Suština problema je u vrednosti građevinskog zemljišta: gradske vlasti idu na brzu valorizaciju nekoliko najskupljih gradskih lokacija: Rajićevu, Trg Republike, Tri lista duvana, Slavija… Zbog toga oni arogantno ignorišu rad više generacija arhitekata i umetnika i forsiraju izgradnju samo Galerije na trgu, zavaravajući javnost neistinitim i neprofesionalnim procenama da je za operu umesto 5.000 m2, potrebno čak 40.000 m2… Poslovi oko opere rade se mimo uvida javnosti, a i sam konkurs za idejno rešenje lokacije na Trgu Republike je nezakonito raspisan – ne postoji DUP Trga ni šireg prostora. U pitanju je urbanistički voluntarizam kao posledica ekonomskih interesa.

Kakve bi posledice nastupile po Narodno pozorište, ukoliko bi Opera bila izmeštena na drugu lokaciju?
Ukoliko se na neki volšeban način ostvari ovo investiciono ludilo, Narodno pozorište bi ostalo prazno, sa viškom kapaciteta izgrađenog kao logistika za obe zgrade… Izgradnja objekta van Trga Republike stavila bi postojeću zgradu van upotrebe, jer drama Narodnog pozorišta ima samo oko 40 umetnika, i koristila bi samo jednu trećinu zgrade… Pitamo se otkud sirotom srpstvu toliki novac da gradi takvog monstruma od 50.000 m2. Kome, zašto?
Postavili smo niz pitanja na koja još nismo dobili odgovor: koliko košta zgrada nove opere na Ušću, šta s aspekta troškova budžeta znači odvajanje drame od opere i baleta, ko je doneo odluku o lokaciji Galerije na Trgu Republike kada još nije donet DUP? Ko radi program Opere, koji pojedinac, institucija, s obzirom na to da niko iz Narodnog pozorišta nema nikakve informacije o tome. Da li se gradi Opera Srbije ili Beograda, ko je investitor i u kom procentu?

Šta mislite o privatizaciji Opere?
Opera nikako ne bi trebalo da bude u rukama privatnog kapitala, kao što je to slučaj sa Madlenijanumom. Ni Karnegi hol se ne izdržava od Karnegi donacije već od donatora. Smatram da država ima mnogo veće performanse od bilo kog privatnog vlasnika… Deo nacionalnog teatra u Zemunu stranke su već prodale privatniku. Pitam se što ne prodaju i onu crkvu, koja takođe pripada narodu, pa da skupe još koji dinar za stranačke potrebe.

Ko je bio prvi inicijator predloga da se izgradi Opera na Ušću?
To je bilo u periodu socijalizma, kada je država mogla da investira u velike projekte. Kad su Bakočević i Uglješa Bogunović otišli kod Tita da razgovaraju o izgradnji Opere, on je smatrao da bi najbolja lokacija bila na Ušću, rekavši: „Novi Beograd je spavaonica radničke klase, oni zaslužuju da im se tu izgradi i opera.“ Danas, kada više nema radničke klase, odlazak u operu postaće privilegija onih koji su „uspeli“ zahvaljujući „demokratskim promenama“, pa ni problem prevoza iz ovog šipraga u sitne sate za one koji nemaju novac za taksi nije aktuelan. Da li se iko pita kako bismo mi umetnici dolazili na četvorosatnog Borisa Godunova i vraćali se posle ponoći iz ševara kod Ratnog ostrva? I kako bi to činila publika? O lokaciji na Ušću govori i sudbina Muzeja savremene umetnosti: najbolje projektovan muzej u gradu stalno je prazan. Predlagači tvrde da je lokacija uz vodu bitna, pozivajući se na Sidnejsku operu, čime bezobzirno lažu narod: Opera u Sidneju jedva je završila bogata Australija, a onu u Kopenhagenu izgradio je za 300 miliona dolara jedan brodovlasnik.

Vaš moto je – briga o drugima, pa ne čudi što ste smogli snage da se angažujete i na tom polju.
Ja sam predsednik Foruma za nestala lica i žutu kuću. Mi radimo volonterski i glavna ambicija nam je da objedinimo društva na tlu bivše Jugoslavije, ali u tome imamo izvesnih problema: mnoga neće sa nama zato što su finansirana od strane države. Nama država plaća samo telefonske troškove…
Probleme imamo i sa porodicama nestalih, koje ne žele da prihvate činjenicu da su njihovi nestali mrtvi. Na taj način gube sredstva koja je država u te svrhe izdvojila. Planiramo da u tom smislu angažujemo grupu studenata psihologije, volontera, koji bi se u okviru svoje struke bavili problemom izbeglica i to iskustvo iskoristili za svoje naučne radove.
Angažovani smo i na nalaženju smeštaja za izbeglice, ali smo od opštinskih vlasti saznali neverovatan podatak da srpske izbeglice nemaju pravo na dodelu opštinskih stanova – ovo pravo, po direktivi EU, imaju samo Romi. Verovatno zato što ih masovno isteruju iz Unije.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *