Žička hrisovulja 2010. Petru Pajiću

Piše Dragan Hamović

Zamislimo da Petar Pajić izrekne stihove analogne onima Vilijama Batlera a „Ja sam iz Irske. Iz svete zemlje Irske!“ – sa kakvom bi salvom prezira i sablazni bio dočekan u politički korektnoj književnosti naših dana. Ali, takvu je Srbiju Pajić posvedočio, smernu i postojanu u trpljenju i podvigu, ali i strašnu u izobličenjima svojih sinova

Pesnik Petar Pajić pročuo se, povrh ostalih dobrih pesama, po sedmodelnoj „Srbiji“ („Čisto doba“, 1990), nastajaloj bezmalo tri decenije i toliko usmeno prenošenoj, skoro kao u nepismenim stolećima „kad su Srbi čitali ušima“ – jer ko bi priseban šezdesetih ili sedamdesetih, pa i osamdesetih godina minulog veka štampao stih „Srbija je na robiji!“ Ne bi drugačije bilo ni danas da se poezija imalo računa u opasnost po poredak, ali za subverzivnu moć poezije štabovi nove globalne ideologije odavno ne daju ni pet para.

LICE OCA, LICE OTADŽBINE
U središtu Pajićevog pesničkog iskaza, u kojem nalazimo i dovoljno drugih tema i tonova – od hiperborejske simbolike do reske satire i srčane lirske erotike – upravo jeste prisna i basnoslovna slika namučene i nesmirene otadžbine, kroz vreme i bezvremenost predanja. Ali na temu otadžbine ovaj reprezentativni potomak valjevske nahije ne bi napisao nijednog poštenog reda da je nije pripremio, najavio kroz lirsku tematizaciju oca. Pesma u prozi „Lice moga oca“ („Ljubav u brdima“, 1962) zametak je Pajićevog otadžbinskog pevanja. U zastrašujućem otkrivenjskom viđenju, na licu oca stiče se sav udes naroda kojem pripada, otac postaje oličenje otadžbine. U pesmi „Opelo za Luku Pajića“ („Pesme“, 1967), još se određenije izražava posrednička uloga umrlog roditelja između ličnog i opštijeg iskustva: „Iskustvo tvoje smrti u mojoj krvi / Pomera mi sećanje u vreme pre rođenja“. Čije je vreme pre rođenja ako ne predaka, aktualizovano u času kada se i sopstveni otac priključuje sakralnoj zajednici otaca?
Sada, kada se ovome narodu štošta besprizorno i uporno podmeće, jedno od težih podmetanja jeste i pokušaj jednačenja svakog izrazitijeg srpskog patriotskog zalaganja sa mračnim „ideologijama krvi i tla“, vladajućim, recimo, kod naših severnih i zapadnih suseda onda kada su, u ime „krvi i tla“, neizbrojani naši sunarodnici bacani pod dunavski led, ili u kraške jame, odvođeni u logore smrti, gde su klani i bestijalno ubijani – bez razlike muškarci i žene, deca i stari. Patriotizam se kod nas godinama strateški kleveće, kriminalizuje ili obezvređuje. „Otadžbina nije ni tlo, ni pleme, ni jezik, nego kolektivni duh jednog naroda… Kolektivni duh jednog naroda, to je proizvod zajedničke prošlosti, istorije, zajedno podeljenih sreća i nesreća, pobeda i poraza“ – kao da unapred odgovara na pomenute postavke i podvale u „Jutrima sa Leutara“ knez srpskih pesnika Jovan Dučić, nesumnjivi nacionalist koji je prošao sveta, da bi došao do ključnog određenja rodoljublja: „Patriotizam je stoga jedno veliko porodično osećanje stečeno istorijskim uslovima života…“

PORODIČNA NIT
Porodičnost stoji na začetku naše žive istorijske predaje, kao i same srpske književnosti. Nema toplijih reči i postupaka od onih iz prvog zapamćenog dela starog pesništva, koje su međusobno razmenili otac i sin, u Savinom žitiju silnog i skrušenog oca Simeona Nemanje. Opstojava takav ton i danas, kao neprekinuta svetla nit naše poezije, čak i u agoničnim modernim poetikama. I Pajić u pesmi „Put od Jovanice, prema Hilandaru“ potvrđuje, običnim rečima kojima se veruje, neposredan sinovski odnos prema dalekim zasnivačima srpske kulture: „Osetili smo ono / što svaki čovek oseća / kad se posle osam vekova / vraća kući, / znajući da ga tamo čekaju roditelji“ („Kad su Srbi čitali ušima“, 2009). Iz završnog paradoksa ove pesme, o povratku domu u kome nismo bili da bismo tek prohodali, proističe trenutak ukidanja vremena i njegovih pometenja, duhovno sjedinjenje u vekovnom obiteljskom deljenju sreća i nesreća, pobeda i poraza.
A u onome sažetom eposu o svagdašnjoj Srbiji najdublju tačku predstavlja elementarna, simbolički kodirana slika, sa kojom se mnogo ko može saživeti: „Duvar puko sa svih strana, / a u kući sama nana. // Nano moja, ti nas spasi, / Ne daj vatri da se gasi“. Početna, detinja slika načetog doma prenesena je na samu Srbiju, na kliskoj međi između opstanka i nestanka. Materinsko načelo pomalja u mitskim dimenzijama. U pesmi „Naša kuća u planini“ zatičemo jezgro pređašnje lirske slike, pretvoreno u čudesnu predstavu, u drugačiji, imaginarni vid prisustva: „umesto lampe u njoj zvezda jedna gori / i majka naša, videćeš, blaga starica sedi, / lako ćeš poznati našu kuću i po tome / što se noću vidi a danju je nema, / danju je šuma ili brdo“ („Čisto doba“, 1990). U sonetu „Naša bedna kuća“ prividni apsurd, koji miri ono što jeste i što nije, vrhuni u poslednjem tercetu, u obraćanju kućnom zaštitniku: „Al molimo te Sveti Jovane, / izdržaćemo nevolju mnogo ljuću / samo nam sačuvaj našu srušenu kuću“ („Kad su Srbi čitali ušima“). Pobedni hrišćanski paradoks, po isprobanoj lozinki „Neka bude što biti ne može!“, utkan je u mnoga bitna mesta naše poezije, pa i naše istorijske stvarnosti, kao izraz više, dejstvene logike postojanja.
U jednoj od Pajićevih priča, pod naslovom „Mihailova udovica“, onaj lik nane ili blage starice dobiće i ime, kao i nesvakidašnju službu posrednice između živih i umrlih: „Baba Ljubica zna nešto što naše vlasti ne znaju. Ako se ne smire duše onih na nebu, neće biti mira ni ovde na zemlji. Duše mrtvih u Srbiji se uznemire ako ih se ne sećamo, ako ih zaboravljamo.“ To što baba zna prenosi nam i Čajkanović, iz oblasti ukorenjene, stare srpske religije. Ali će, s druge strane, u pesmi „Srpska četa“, posvećenoj patrijarhu Pavlu, u aktuelnu odbranu naše vertikale stati čitav posvećeni i stradalni panteon srpskog roda, i bivši i budući: „Stadoše u stroj deca iz jama. / Postrojiše se i slavni preci. / I potomci stadoše s nama. / I krsne slave, domaći sveci“ („Najlepše pesme Petra Pajića“, 2004).

Simonido, kad ćemo znati ko ponovo ti oči kopa, da li to čine Azijati, il prosvećena Evropa? Il što zaboravismo najsvetije na nas padoše Prokletije“ („Slika iz novina“)

SRBIJA SVETLA I TAMNA
Zamislimo da Pajić, ili koji drugi srpski pesnik, izrekne stihove analogne onima Vilijama Batlera a „Ja sam iz Irske. / Iz svete zemlje Irske!“ – sa kakvom bi salvom prezira i sablazni bio dočekan u politički tako korektnoj književnosti naših dana. Ali, takvu je Srbiju Pajić posvedočio, smernu i postojanu u trpljenju i podvigu, ali i strašnu u izobličenjima svojih sinova. Pošto je pesnik postheroičkog doba, on peva prostog vojnika Vukajla Mišića iz Struganika, a ne njegovog slavnog čiča Živojina. U pesmi „Šinjel i epolete“ vedro utrapljuje dedinu vojnu opremu sirotinji „da dedu pominju i slave“, ali se otadžbinskom patosu ne podsmehuje, dovodi ga samo u prizemljeniju intonaciju. Isto tako, nigde oštrica satiričara dublje ne zaseca nego u pesmi „Srbija“. Slično onome čuvenom stihu sa završnice „Srpske zemlje“ Veljka Petrovića: „Ovo je zemlja prokleta al moja“. Ona je pisana tako „da se ne umnože reči“, ali da svaki distih bude zgusnutog značenja i odsečnog zvuka, težak kao crna zemlja. Pajićeva Srbija, u sebi protivrečna, oblikovana je u svedenoj grotesknoj viziji, tamnog orgijastičkog pijanstva i samozaborava, prevlasti podzemnih, htonskih poriva, pa i karnevalizovane kainovsko-aveljevske priče. Istoriju nam pesnik prikazuje kao raspolućenu, prema gotovom modelu sukoba vođa dvaju srpskih ustanaka: „Srpskog vođu Karađorđa / ubio je drugi vođa. // Mesto gde je bilo klanje / Srbi zovu Radovanje. // Ubijenom i ubici / dignuti su spomenici. / Sad se svaki Srbin bije / sa dve svoje istorije“. Pesma „Srbija“ se i završava inverzijom, nebesna i zemna Srbija zamenjuju mesta. U neposejanom jesenskom crnom tlu plaminjaju duše mnogih Milica i Milovana, odozdo zvone gračanička zvona. Srbija se seli sa lica zemlje, ona bolja, suštija.
Neprestano se Srbija suočava sa sobom i svojom prošlošću, suprotno onome što natureni medijski papagaji ponavljaju; od Savinog „Pomešah se sa nesmislenom stokom i upodobih se njima“, preko Njegoševih vapaja nalik onome „O, prokleta zemljo, propala se, / Ime ti je strašno i krvavo“ do Disovog „Pod sramotom živi naše pokolenje“. A ima toga još koliko, u poeziji i van poezije.

MORALNA BORBA
Ako je za sređenije i srećnije narode i njihove poezije rodoljublje anahronizam, prašna uspomena na vremena prošla, za Srbe to je tema teškog dana što nikako da prođe. A za savremenu ovdašnju elitu, u prilikama amoralnim i imoralnim, otvara se kao, sve ogoljenije, moralno pitanje. Jer, sve nam ubrzano izmiče, gubimo i prepuštamo ono što su prethodnici mukom stekli i izborili. Oni se takozvanoj realnosti nisu prepuštali, oni su prema težini realnosti napore pojačavali. A blizu je dan, mi ćemo leći, probudićemo se i sami sebe nećemo poznati. Za Petra Pajića, i kao pesnika i kao satiričkog pisca, moglo bi se reći ono što je, pre četvrt veka, za sebe rekla Desanka, reči koje je baš on pribeležio: „Nisam politički borben tip, ali moralno jesam“. U ime takve borbenosti, u čijoj je srži nesavladiva potreba jednog bezazlenstva da ukaže na izopačene i besramne, kao i tragične pojave, Pajić je ispevao više zapaženih pesama. I o ratu koji Srbija zvanično nije vodila, i o cirkuskim političkim zbivanjima s kraja prošlog veka. Kada je hiljade i hiljade nevoljnika prokaženog naroda prognano u Srbiju, Pajić je odgovorio ne kao bučni tribun, nego kao sabrat što ima oči da vidi i prozire u dubinu događaja, u izvrsnoj pesmi „Pada sneg“: „Pada sneg godinama bez šuma. / Na Srbiju, na bedni ljudski zbeg. / Nema nigde pravca, nigde druma. / Pada sneg, pada sneg, pada sneg“ („Srbija je na robiji“). Kada je, za ciglo jedan dan, u Staroj Srbiji popaljen dobar deo naše povesne i svete ostavine, ovaj pesnik piše sonet „Slika iz novina“, otpočet slikom mirnog ispijanja piva stranih vojnika ispred crkve što gori, a završen stihovima i optužbe i samooptužbe: „Simonido, kad ćemo znati / ko ponovo ti oči kopa, / da li to čine Azijati, // il prosvećena Evropa? / Il što zaboravismo najsvetije / na nas padoše Prokletije“ („Kad su Srbi čitali ušima“). Ima li u svemu ovome mržnje, samoveličanja na račun drugih, poziva na starozavetnu osvetu, ima li „ideologije krvi i tla“? Reč osveta, istini za volju, pojavljuje se u distihu središnjeg dela pesme „Srbija“, ali kakva osveta: „I grobovi nebom lete, / pošli Srbi da se svete“. Kome se i kako grobovi mogu osvetiti, naročito neopojani ili razrušeni – ne možemo doznati i nije u domenu međunarodnog prava, mada svakako jeste na savesti sveta i potomaka.
Okosnica Pajićeve poezije predstavlja redak i suveren spoj jezičke preciznosti i muške lirske blagosti što se ne dâ ni sakriti niti odglumiti. Veran zahtevu svoje neosimbolističke družine iz legendarne decenije srpske poezije, da ozbiljno služi rečima „po kojima će nam biti suđeno“ – nije za pola veka svoga pevanja odviše ni napisao, što je među ubedljivim dokazima ne samo odgovorne nego i plodonosne službe. Jer, u poeziji se produktivno ne odmerava brojem pesama već njihovim magnetom što nanovo zove, makar se nekoj pesmi vraćali nebrojeno puta. Kao malo koji pesnik danas, Petar Pajić uistinu zaslužuje da u Žiči naših iskušenja i uznošenja, u kojoj se posvetio njegov zemljak iz Lelića, primi simboličnu počast u ime očinske i otačke Srbije, pa i ovovremske, gorke i pometene ali opet pretrajale, koju je, s ljubavlju i po savesti, opevao.

____________

Rodoljublje nije anahronizam

Ako je za sređenije i srećnije narode i njihove poezije rodoljublje anahronizam, prašna uspomena na vremena prošla, za Srbe to je tema teškog dana što nikako da prođe. A za savremenu ovdašnju elitu, u prilikama amoralnim i imoralnim, otvara se kao, sve ogoljenije, moralno pitanje. Jer, sve nam ubrzano izmiče, gubimo i prepuštamo ono što su prethodnici mukom stekli i izborili.
Neprestano se Srbija suočava sa sobom i svojom prošlošću, suprotno onome što natureni medijski papagaji ponavljaju; od Savinog „Pomešah se sa nesmislenom stokom i upodobih se njima“, preko Njegoševih vapaja nalik onome „O, prokleta zemljo, propala se, / Ime ti je strašno i krvavo“ do Disovog „Pod sramotom živi naše pokolenje“. A ima toga još koliko, u poeziji i van poezije. Pogotovo kod pesnika „Srbije“, Petra Pajića.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *