SLUČAJ ARTEMIJE I MSP Vunena vremena

Piše Nataša Jovanović

U kojoj meri savetodavno mišljenje MSP o statusu Kosova nudi objašnjenje za sve  ono što se dešavalo u Eparhiji raško-prizrenskoj, od tuče monaha pred vratima Gračanice do trajne zabrane o povratku vladike Artemija na Kosovo i Metohiju

Da li je Kosovo zaista palo sa mišljenjem Međunarodnog suda pravde o legitimnoj odluci kosovskih Albanaca da deklaracijom o nezavisnosti naruše integritet Srbije ili je na delu samo epilog jedne izdaje? „Dan posle“ neko je primetio da hronologija prepuštanja južne srpske pokrajine datira još iz 2005. godine, kada je Vuk Jeremić, tadašnji savetnik za spoljnu politiku predsednika Srbije Borisa Tadića, svojim sagovornicima u američkoj administraciji u Vašingtonu, po pitanju secesije Kosova i Metohije, u neformalnim susretima, odgovorio: „Moramo da nađemo način kako da gorku pilulu obložimo šećerom.“ I dok priča o borbi  za Kosovo teče na dva koloseka, panel diskusijama na kojima naša petooktobarska politička elita pribegava isključivo „demokratskim“ metodama i uz to troši milione dolara poreskih obveznika, u samoj Srbiji sve što čini opoziciju ideji da Kosovo nije brižljivo spremano na predaju, biva kažnjivo. U tom duhu je i Branislav Tapušković, advokat oca Simeona Vilovskog kojeg srpska vlast tereti za finansijske malverzacije, a opet sa pozicije nekadašnjeg pravnog zastupnika Gojka Đoga, autora zbirke pesama „Vunena vremena“, kome su zbog neadekvatne sadržine osamdesetih godina knjige osuđene na lomaču, izjavio: „Ljudi, počela su Vunena vremena“.

Pozdravio promenu stava SPC-a na Kosmetu: Piter Fejt

NATO TRANSPORTERIMA DO GRAČANICE
Sredinom februara 2010. godine pod neobičnim okolnostima, u pratnji Kosovske policije i NATO oklopnih transportera i džipova, kao novi administrator eparhije- raško prizrenske u Gračanicu je ušao umirovljeni vladika zahumsko- hercegovački Atanasije. Vladika Artemije je zbog, kako je navedeno u zvaničnom saopštenju, finansijskih pronevera svog administratora oca Simeona, sklonjen sa mesta poglavara raško-prizrenske eparhije. Kakve to ima veze sa Kosovom i mišljenjem MSP? Ima, i to velike. Objašnjenje nudi Džulija Gorin, specijalista za balkanska pitanja i konsultantska članica Američkog saveta za Kosovo koja je u više navrata pisala o dešavanjima na Kosmetu. U tekstu Totalitarizam u službi Zapada Gorinova navodi: „Sredinom januara 2010. godine u Peći je održan regionalni sastanak posvećen pitanjima bezbednosti, na kojem je oficir KFOR-a obavestio prisutne kako je izvesno da će vladika raško-prizrenski Artemije biti smenjen, a na njegovo mesto postavljen novi episkop Srpske pravoslavne crkve – otvoreniji za saradnju i dijalog sa Zapadom. Čovek se pita kako je NATO uopšte mogao da zna tako nešto. A onda se odgovor nameće sam: Srbija će dati sve od sebe da ispuni ono što Zapad poželi, pa oficir KFOR-a nije uradio ništa naročito, samo je otkrio obećanje srpskih zvaničnika. I tako, manje od mesec dana kasnije, imenovan je novi administrator Eparhije“.
I dok pred vratima srednjevekovne Gračanice Dečanci pod upravom vladike Teodosija, u pratnji KFOR-a i kosovske policije, nasrću na monahe verne svom duhovnom ocu Artemiju, telima praveći živi zid oko manastira, u „Asosijeted presu” već neko vreme izlaze članci u kojima se Artemije predstavlja kao osoba „poznata po svojim ultranacionalističkim i antizapadnjačkim stavovima“. Tučom monaha SPC pred dverima manastira poljuljan je jedini prestali stub oslonca pravoslavnom življu na Kosmetu; odlukom da uskrati blagoslov poseti Džozefa Bajdena Dečanima, po oceni Zapada, vladika Artemije postaje „tipičan Srbin“ . Kao takav za njih on je neprihvatljiv. U tome se slažu i pojedinci iz vrha SPC-a.
O vezi sa Zapadom i pojedinacima iz naše vlasti vladika je prvi put javno progovorio u „Pečatu“: „Pitanje Bajdena, koji je bez najave nakon obilaska Beograda i Prištine, odlučio da poseti manastir Dečane prelio je čašu. Odlučno sam se suprotstavio ovoj poseti. To Bajden nije mogao da preživi i udar je došao sa te strane. To je bio okidač, a ja permanentna smetnja da se posao oko Kosova, a uz pomoć Brisela, isturene ruke Vašingtona i, na žalost, moram da kažem naših vlasti u Beogradu, završi“.
Kasnije, na zasedanju Sinoda SPC sankcionisanje vladike Artemija sa mesta upravljanja eparhijom dobilo je svoju konačnu formulaciju odlukom o umirovljenju. Za tu priliku, prepričao je vladika kasnije, Sabor se pretvorio u gradsku skupštinu u kojoj je većinom glasova doneta odluka o umirovljenju i zabrani povratka u ERP. Za vladikom  je krenuo i deo monaštva ove eparhije, nešto više nego li danas ukupno ima Bugarska pravoslavna crkva. I dok se u Sinodu veća koji bi manastir bilo najbezbolnije dati umirovljenom episkopu raško- prizrenskom, a da ne bude stecište sve njegove duhovne dece sa Kosmeta, pre mesec dana stižu i prve pohvale specijalnog predstavnika Evropske unije na Kosovu i Metohiji Pitera Fejta koji pozdravlja promenu stava Srpske pravoslavne crkve prema pitanju južne srpske pokrajine, zapravo, kako kaže „tranziciju SPC prema umerenijem pristupu po pitanju Kosmeta“.
Događanja na Kosovu i ulogu međunarodnog faktora u južnoj pokrajini možda je najbolje formulisala Izolda Henri, autorka knjige „Prikrivanje genocida na Kosovu“, rekavši da je sve to podseća na roman Vilijama Goldinga „Gospodar muva“ u kome rulja ubija Pigija bez razloga, samo zato što je drukčiji od ostalih i što je bilo potrebno naći žrtvenog jarca.

Obnova crkava od strane albanskih vlasti na Kosovu zajedno s međunarodnom zajednicom bio je ključ za završnu fazu pregovora o Kosovu

ISTINA JE SAMO JEDNA
Istina je da je nakon nelegitimnog proglašenja nezavisnog Kosova 2008. godine, vladika Artemije zabranio monaštvu da odlazi i komunicira sa stranim ambasadama koje su podržale albanski „manevar“, predstavnicima EU i kosovskih vlasti. Ne manje upadljivo ostala tužba koju je je vladika uputio zemljama koje su bombardovale Kosovo, zatim odbijanje da se počne sa obnovom manastira zato što bi se obnovilo samo 11 ili 12 crkava i manastira, od 150 sakralnih zdanja uništenih od trenutka kada su NATO i UN preuzeli kontrolu nad Kosovom i Metohijom. Argument koji je vladika Artemije upućivao Sinodu da njegovo protivljenje ima samo i jedino veze sa činjenicom  da nju ne mogu da vrše ekstremisti koji su svetinje i uništili nije naišla na razumevanje. Zbog ovakvog stava još 2004. godine vladika raško prizrenski je ukoren od strane Sinoda SPC. Ni činjenica da crkve i manastiri odabrani da budu obnovljeni nisu namenjeni Srbima, jer u tim mestima Srba više ni nema, nije promenila kurs delanja zvanične politike.
Valjda je zato advokat Džim Džatras, zastupnik Srbije i Kosova po razrešenju Artemija sa mesta vladike ERP  prve poruke iz Amerike formulisa sa „Kosovo i Metohija je srce Srbije, ali drugo srce, koje se ne može odvojiti od Kosova, jeste pravoslavna vera. Nije slučajno to što je napad usmeren protiv vladike Artemija, koji je živi simvol oba srca“.
Da je ideja o obnovi samo zamaskirani paravan EU i NATO bilo je jasno nešto kasnije kada je se u dokumentu EU od februara 2010. godine pod nazivom „Razvoj kulturnog nasleđa na području Kosova“, kojim rukovodi Evropska Komisija, navodi se da je Evropski parlament učinio prvi korak za očuvanje i obnovu kulturnog nasleđa u oblastima zahvaćenim sukobima na Zapadnom Balkanu. Tri miliona evra je odvojeno za projekte u Bosni i Hercegovini i na Kosmetu s ciljem da se naglasi vrednost i bogatstvo kulturnog nasleđa Zapadnog Balkana. U naglašavanju kulturnog nasleđa Kosova ni rečju se ne upućuje da je deo srpske civilizacije, istorije, religije i kulture. Promocija ovakva politike svakako je i zvanična internet prezentacija Evropske komisije na Kosovu u kojoj stoji da je Evropska komisija od 1999. godine do danas uložila dve milijarde evra kako bi izgradila i pospešila rad takozvanih Kosovskih institucija, pomogla socio-ekonomski razvoj i regionalnu integraciju Kosova i Metohije. U perspektivi, svi manastiru na Kosovu tretiraće se kao deo turističke ponude kosovskih vlasti. To možda objašnjava i ono rezanje naziva Kosovo i Metohija na Kosovo. Metohija u prevodu znači srpska pravoslavna zemlja. Ona to, zahvaljujući angažovanju Albanaca prispelih u komonvelt povlašćenih, više nije. O tome Goronova kaže: „Nemojmo zaboraviti da je obnova crkava od strane albanskih vlasti na Kosovu zajedno s međunarodnom zajednicom ključ za završnu fazu pregovora o Kosovu – i to na dva načina. Prvo, to će omogućiti kosovskom doktoru Frankenštajnu, a pre svega njegovom američkom kumu, da ukaže na ovaj „podvig“ kao na dokaz zrelosti Kosova, odgovornosti i poštovanja prema manjinama i manjinskim veroispovestima. Drugo, i još gore, ovi manastiri i crkve polako ali sigurno počeće da se predstavljaju turistima kao „nasleđe Kosova“ i kao „kosovska obeležja“.
Iz te perspektive možda je sada lakše razumeti zašto je vladika koji je upozoravao da će Kosovo od jedne hrišćanske pokrajine postaje islamska Džamahirija u srcu Balkana i Evrope, postao osoba non grate. Iz te perspektive drugačije zvuče i reči vladike mileševskog Filareta izrečene u besedi na slavi manastira Kumanica, četiri dana nakon izrečenog mišljenja MSP o legitimnom odvajanju Kosova: „Šta ćemo sad? Gde nam je Kosovo? Šta će sada da rade vladike koje su osudile Artemija. ..?“
Ovih dana, vruć šamar iz Grčke, dobilo je Ministarstvo pravde Srbije, tužilaštvo i policija, ali i pojedinci iz samog vrha SPC. Naime, Vrhovni sud Grčke  je i zvanično odbio da izruči raščinjenog monaha Simeona Vilovskog, ocenivši da je slučaj nekadašnjeg bliskog saradnika Vladike Artemija politički obojen. Da li se vraćamo na početak priče? Na konferenciji za novinare advokat i pravni zastupnik Simenona Vilovskog izričito je tražio da se odluka Aeropaga ne svodi na „lažno svedočenje Artemija“ kako je na presudu odgovorio SPC, jer pomenutom sudu nije priložen ni jedan dokaz o malverzacijama koje su smenile i administratora i vladiku ERP. No, o povratku vladike, uprkos apelima izbeglog monaštva i sada zvaničnim dokazima da krivica ne postoji, nema ni pomena.  Sa njegovim odlaskom i zabranom povratka u ERP proces deklerikalizacije može mirno da se privede kraju. U tom smislu mišljenje MSP predstavlja i svojevrsno opravdanje učinjenog. To od nas očekuje Evropa. A mi smo ispunili sva očekivanja.

______________

Sud vrana

Tokom dugih godina rada na Kosovu, kaže Meri Volš, Irkinja, stručnjak za međunarodno pravo sa deset godina radnog iskustva na Balkanu, u jednoj od svojih knjiga posvećenih genocidu nad Srbima, prisećala sam se priča svog oca o raznovrsnim prirodnim pojavama, uključujući i – jednom – „sud vrana“.
„Ovu retku pojavu malo ko je video ali se ona često pominje u srednjevekovnoj literaturi. Jedna ptica – „optuženik“ – biva opkoljena velikom skupinom vrana. Žrtva je izolovana a vrane vrlo važnog izgleda zauzimaju položaje po okolnim granama. Izgleda da svaka ima određenu ulogu, neke su tužioci i sudije, a ima i običnih sudskih poslužitelja. Neko vreme izgleda da samo grakću, izlažu dokazni materijal. Bez izuzetka, sud odlučuje da je optužena vrana kriva i da mora biti kažnjena. Vrane tada sleću sa grana na onu optuženu i kljucaju je do smrti. Posle „suđenja“ i izvršenja smrtne kazne, jato vrana diže se u vazduh i ostavlja izmrcvaren leš optuženika da trune.
Neko može pitati kakve veze ova priča ima sa Kosovom. Uzeta kao analogija, ova priča o vranama najtačnije govori o onome što se na Kosovu događa“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *