SLOBODAN ANTONIĆ Kvislinzi, patriote i nijanse

Piše Slobodan  Antonić

Ako Tadić i Jeremić povuku rezoluciju i ako sa „našim EU prijateljima“ sastave drugu, „razumniju“, javno ću priznati da je sve ovo sa UN i MSP-om, od 2008. pa sve do danas, bila najobičnija gluma, vešto fingiranje, predstava za narod, a da su Tadić i Jeremić najobičniji kvislinzi, lažne patriote i prevaranti

Spor nastao u nacionalnom delu kritičke inteligencije, nakon presude MSP-a, vodi se oko dva pitanja. Prvo je da li su Tadić i Jeremić morali znati da će MSP doneti presudu na štetu Srbije – pa su, tako, odgovorni što su: 1. ili kao neznalice gurnuli Srbiju u štetu; 2. ili kao neko ko je znao šta će se desiti svesno naškodili srpskim interesima. Drugo pitanje je da li su Tadić i Jeremić – kada su, posle presude MSP-a, podneli rezoluciju UN – samo  nastavili da nanose štetu Srbiji. U ovom tekstu pokušaću još jednom da obrazložim zašto na oba pitanja ipak odgovaram odrečno (rizikujući da ponovo budem nazvan „spavačem“, „saučesnikom“ i „budalom“).

NEMA ŠALE SA IMPERIJOM
Ako pođemo od ideje da su Tadić i Jeremić „kvislinzi“, a pri tome sebe vidimo kao „pokret otpora“, onda je prirodno da ćemo osuđivati sve što „kvislinzi“ urade. Ali, to je jedan ideološki ili političko-aktivistički pristup. U takvom pristupu mi možemo reći da je „vreme da zaboravimo preterano nijansiranje“. Politička analitika, međutim, sva sastoji od tog nijansiranja (baš kao i političko novinarstvo, politička sociologija ili politička istoriografija). Ako je za potrebe političke borbe nekad i dobro podeliti svet na prijatelje i neprijatelje, crne i bele, politička ili istorijska analiza ne trpi takvo pojednostavljivanje. Ona zahteva sagledavanje celog spektra opcija, planova i interesa, uz korišćenje celokupne palete boja u opisivanju i razumevanju aktera.
Dakle, vladajući režim Borisa Tadića ima bar dve različite strane. Jednu oličava Čedomir Jovanović, drugu Vuk Jeremić. Jedna je, uslovno rečeno, kvislinška, druga je, takođe uslovno rečeno, patriotska. Odmah treba reći da su te dve oprečne strane imale sve vlasti u Srbiji, posle 5. oktobra (pa čak i ona u Miloševićevo vreme). Jednostavno, Srbija je mala zemlja pod velikim pritiskom Imperije. Svaka vlast u Srbiji je, stoga, u protekle dve decenije, nastojala da sa Imperijom izbegava sukob oko nekih stvari. Nastojala je da u nekim stvarima popusti, a u drugim da pruži otpor.
Treba reći da se onaj element otpora vremenom, nažalost, smanjivao. Kod Miloševića ga je bilo najviše, kod Koštunice (2000-2001) znatno manje, kod Đinđića (2001-2003) još manje, ponovo kod Koštunice 2004-2008 znatno manje nego kod Koštunice 2000-2001, dok tog otpora kod Tadića (2008) ima nekako srazmerno najmanje. To smanjenje otpora kod svakog sledećeg srpskog vladaoca ne može se objasniti samo smanjenjem puke volje da se sa Imperijom ratuje. On je i posledica delovanja dva objektivna činioca. Prvi je ubrzano smanjenje resursa kojima vlasti u Srbiji raspolažu – od vojnih, preko ekonomskih, do simboličkih (često i zaslugom samih srpskih vlasti). Drugi je pouka koju je svaki sledeći vladalac izvlačio iz sudbine svog prethodnika: „Sa Imperijom se ne da šaliti“.

PATRIOTIZAM I „REALNI PATRIOTIZAM“
Iako kod Tadića svakako ima ponajmanje otpora, u odnosu na prethodne srpske vladaoce, to nikako ne znači da ga kod njega uopšte nema. Tadić nije zombi koji automatski ispunjava naloge nižih službenika Imperije (kao Jovanović i njegovi). On o sebi verovatno misli kao o patrioti, samo kao o „realnom patrioti“. U neku ruku, on i jeste nastavljač Koštuničine politike realnog patriotizma – samo, naravno, na nižem nivou pružanja otpora Imperiji. Koštunica je mislio da ako strancima (i njihovim domaćim poverenicima) prepusti celokupnu ekonomiju, da će onda moći da ih slobodno nadigrava na ostalim poljima – pre svega po pitanju Kosova. U februara 2008. on je shvatio koliko je pogrešio, ali je za njega već bilo kasno – medijski je prosto počišćen sa vlasti. Tadić je nastavio tim putem, samo opreznije, poučen iskustvom svog prethodnika. On je počeo da popušta zahtevima Imperije ne samo na ekonomskom, već i na kulturnom i simboličkom planu (predaja kulture u ruke drugosrbijancima, deklaracija o Srebrenici, gej parada, itd). Ipak, u dve važne tačke Tadić (zasada) nije popustio. Nije Srbiju uveo u NATO. I nije priznao secesiju Kosova.
Po prvoj tački on je pružio otpor tako što je čitavu stvar stavio ad akta. Po drugoj tački njegov otpor je bio još izrazitiji. On je zaigrao diplomatsku igru, sa namerom da iskoristi međunarodno pravo i dovede Imperiju u poziciju da mora Srbiji dati bar nešto. A da svaki, pa i najmanji otpor ljuti Imperiju, videlo se, odmah, po sve češćim napadima drugosrbijanskih medija i političara na Tadića. Optuživali su ga da „neće da preuzme odgovornost“, da mu je „stalo samo do rejtinga“, i da „neće da učini nepopularne korake“. Zanimljivo je da je onaj deo nacionalne kritičke inteligencije, koji smatra da je Tadić najobičniji „kvisling“, u ovoj stvari misli isto što i drugosrbijanci. Oni takođe tvrde da Tadić neće u NATO i da neće da prizna secesiju Kosova samo zato što je to u Srbiji nepopularno. Da nije toga, odnosno da nije straha od poraza na sledećim izborima, Tadić bi, po ovoj školi mišljenja, odavno uradio sve što se od njega zahteva.
Ipak, Tadićev otpor Imperiji po ova dva ključna pitanja vrlo je važna činjenica, koja mora baciti sasvim drugačije svetlo na Tadića. On, dakle, očigledno nije marioneta koja automatski izvršava naloge imperijalnih službenika. On, takođe,  nije ni autoritarni vladar koji ne mari za ono što narod misli. Jer, hajde da razmislimo o sledećem – ko bi Tadića sprečio da odradi oba posla, samo ako to naumi? Vlada? Skupština? Opozicija? Mediji? Pa sve je to pod kontrolom, nešto malo njega, a mnogo više Imperije. Crkva? Patriotski NVO sektor? Navijači? Pa sve je to slabo, rastureno i posvađano.

KO JE GLAVNI „KVISLING“?
Tadić bi, dakle, mirno mogao da istakne NATO zastavu na Skupštinu ili da se rukuje sa Tačijem, a da mu u političkom smislu ne fali ni dlaka sa glave. Predsednički izbori su tek 2013. godine. Dotle bi imperijalna propagandna mašinerija od njega napravila „balkanskog de Gola“. I on bi po treći put lako pobedio onog svog istog, večnog protivkandidata, ostajući predsednik do 2018.
Štaviše, oni koji ne posmatraju stvari crno-belo, oni koji nisu namerno slepi za nijanse, mogu jasno da vide kako je Imperija nezadovoljna Tadićem, i kako mu je već spremila zamenu. Pogledajte šta pričaju i šta sve obećavaju – baš po pitanju Kosova – naprednjaci, pa će vam sve biti jasno. Ako Vučić i Nikolić javno kritikuju Tadića da, u vezi Kosova, „nedovoljno sarađuje sa našim prijateljima iz EU“, šta li tek nude i pričaju kad su nasamo sa službenicima iz Brisela i Vašingtona? I ko je tu zapravo glavni „kvisling“? Neko ko pokušava da makar na diplomatskom terenu nadigra Imperiju? Ili neko ko nastoji – i pri tome, bogme, i uspeva! – da polovinu birača iz „patriotskog korpusa“ prevede u „evroatlantski“, pro-imperijalni korpus?
Ako iz tog ugla posmatramo stvari, Tadić i Jeremić makar zaslužuju razumevanje, ako ne i podršku za njihovu diplomatsku borbu. Da li su, međutim, njihovi konkretni potezi u toj borbi ispravni ili ne, to je već drugo pitanje. Tako dolazimo i do MSP i dileme da li su Tadić i Jeremić morali unapred znati da će Srbija pred tim sudom da bude poražena.
Moje mišljenje je da nisu. Ljudi koji su profesionalno pratili ovo suđenje kažu da je na prvom, preliminarnom glasanju u MSP-u bilo 8:7 za prihvatanje stanovišta Srbije. Preliminarno glasanje se upriličuje da bi se izabralo troje sudija koji će napisati odluku. To se radi kako bi se videlo u kom pravcu obrazloženje treba da ide. Međutim, kada je odluka sastavljena i došla na glasanje, nije bilo većine. U međuvremenu se, naime, iz MSP povukao kineski sudija. Tako je ishod na glasanju bio 7:7. Onda je predsedavajući MSP, koji je bio među onom sedmoricom sudija koji su glasali protiv „prosrpske“ odluke, iskoristio svoje pravo „zlatnog glasa“ u slučaju neodlučnog rezultata. Tako je izabrana druga trojka, koja je napisala „proimperijalnu“ odluku. Odluka je sastavljena tako da se obezbedi podrška još nekoliko sudija (a i lobisti Imperije su odradili svoje). Tako je na poslednjem glasanju bilo 10:4 za Imperiju.

ZAŠTO SU NAM LOMILI RUKU?
Ako je ovaj izveštaj o dešavanjima u MSP-u tačan, onda se Imperija ipak morala pomučiti da u ovoj stvari nadigra Srbiju. Na kraju, ona je pobedila, Srbija je izgubila. Ali, da li je poraz značio da uopšte nije trebali igrati? Da li je to značilo da nije trebalo uopšte ni rizikovati? Mislim da ne. Srpska diplomatija je vodila tešku borbu u UN kako bi pridobila većinu u Generalnoj skupštini za srpsku verziju pitanja MSP-a. Mala srpska diplomatija je u toj borbi protiv sebe imala dve velike diplomatske mašinerije – američku i britansku. U toj bici Srbija je izašla kao pobednik. Pred MSP-om Srbija je takođe vodila veliku bitku sa obe glavne diplomatske mašinerije Imperije. Bila je blizu uspeha, ali je izgubila.
Da li je trebalo uopšte pokušavati, pošto smo na kraju izgubili? Odgovor na ovo pitanje zavisi od naše životne filosofije: treba li se, uopšte, boriti sa nekim ko je jači, ili ne. Oni koji na ovo pitanje odgovaraju odrečno, danas su mahom u drugosrbijanskom taboru. Oni koji odgovaraju potvrdno, danas su, mahom, u patriotskom taboru. Neobično je da ovu, tipično drugosrbijansku logiku, ponovo nalazimo kod nekih patriota.
Naravno, čitav ovaj argumentativni tok može se lako dezavuisati tvrdnjom da je cela ta borba, zapravo, samo nekakva „nameštena predstava“. Kao „fingirani otpor“, i kao „samo još jedna dogovorena predstava za narod“, ocenjuje se i podnošenje nove srpske rezolucije u UN, kao i diplomatska i politička borba koja je nakon toga usledila. Ako su političari, diplomati, stručnjaci i novinari koji u toj borbi učestvuju samo glumci, onda moram da priznam da su svi oni đavolski dobri glumci. I priznajem, takođe, da sam zadivljen koliko je sve glumaca angažovano samo da bismo se mi prevarili.
Samo, ja bih ipak rekao da to nije gluma – kao, uostalom, ni sve drugo u ovom epskom sukobu male srpske diplomatije i Imperije. Da je sve to fingiranje, ne bi nas pohodio Vestervele, ne bi nam lomili ruku svi ti Britanci, Nemci i Francuzi, ne bi nam Karpenter, sa naslovne strane „Politike“, poručivao da „srpski predlog rezolucije iritira SAD i vodeće zemlje EU“, ne bi nam on pretio da „ukoliko Beograd ostane na sadašnjem kursu po pitanju Kosova (…)u odnosima SAD i Srbije moglo bi da dođe do zahlađenja“, a „proces evropskih integracija Srbije da bude odložen“… Da je sve to fingiranje, ne bi naprednjaci tražili da tekst rezolucije „uskladimo sa našim EU prijateljima“, ne bismo ponovo čitali „hrabre“ tekstove Boška Jakšića u kojima on kritikuje vlast, ne bismo na B92, u „Danasu“, u „Blicu“, ponovo imali procesiju stručnjaka i analitičara koji nas jednoglasno ubeđuju da rezolucija ugrožava našu „evropsku budućnost“ i da je moramo povući…

VRLO JEDNOSTAVAN TEST
Zbog svega toga, nudim vrlo jednostavan test, prost lakmus papir ispravnosti naše dve konkurentske teorije. Ako, naime, Tadić i Jeremić povuku rezoluciju i ako sa „našim EU prijateljima“ sastave drugu, „razumniju“, javno ću priznati da je sve ovo sa UN i MSP, od 2008. pa sve do danas, bila najobičnija gluma, vešto fingiranje, predstava za narod, a da su Tadić i Jeremić najobičniji kvislinzi, lažne patriote i prevaranti. Ako pak Tadić i Jeremić, i pored sveg ovog lomljenja ruke, ne povuku rezoluciju i ostanu uporni u pokušaju da za nju obezbede većinu u UN, onda bi bilo lepo da, isto tako javno, zastupnici teorije o „fingiranju“ i „kvislinzima“ priznaju da su se ova dvojica naših političara, makar po ovom pitanju, usudila da suprotstave Imperiji. I da nisu baš potpuni „kvislinzi“.
Naravno, takvo priznanje, bar što se mene lično tiče, Tadića ne može abolirati za druge političke greške – od Vojvodine, preko Srebrenice, do gej-parade. Ali će makar učiniti da se on više ne može sagledavati samo kao jednodimenzionalni izdajnik – pogled koji, rekao bih, sve više preovladava među najborbenijim saradnicima „Pečata“. On će se, ipak, samo ako u ovoj stvari ostane dosledan, morati sagledavati i kao političar koji je, u jednom teškom vremenu, bar nešto pokušao da uradi za svoj narod. Bar nešto. Ali, ipak, daleko više nego što bi to bio spreman da uradi i Čedomir Jovanović, a smeo bih se zakleti i Aleksandar Vučić.
Tako dolazimo do poslednje tačke u sporu – da li je, stvarno, ispravna logika „što gore, to bolje“? Da li bi stvarno bilo bolje da umesto Vuka Jeremića našu diplomatiju vodi Čedomir Jovanović? (Jer bismo tada „makar znali na čemu smo“, a pošto bi to značilo „otvorenu izdaju“, onda bi i „naš otpor bio jači“?). Takva logika je prikladna kada se sprema revolucija i kad treba dodatno nadražiti potencijalnu pobunjeničku masu. Ako, pak, te revolucije nema na vidiku, ako nema ni snage koja bi je politički vodila, ako nema ni političkih, ekonomskih i vojnih sredstava, onda je takva logika pomalo rizična i ne baš mnogo inteligentna. Ona je, što bi rekli marksisti, čist „avanturizam“. I ne bi priličila ljudima koji žele ozbiljno politički da razmišljaju i koji imaju ozbiljne političke namere. Pošto vidim da je logike „što gore, to bolje“ sve više prisutna u našem, patriotskom taboru, jedva čekam da nam njeni zastupnici demonstriraju sve te političke, ekonomske i vojne resurse kojima raspolažu.

NIJANSE PATRIOTSKE MISLI
Na kraju, ne mogu a da ne kažem da se u ovom sporu vidi i izvesna metodološka, koncepcijska, pa i politička razlika između „stare“ i „nove srpske političke misli“. „Staru“ patriotsku misao, koja je dominirala u delu vladajućih krugova devedesetih, odlikovala je, često, brutalnost, arogancija, bezobrazluk, paranoično korišćenje „teorije zavere“, i monopolisanje patriotizma (često i u sasvim utilitarne svrhe). Videvši učinke takvog patriotizma jedan krug patriotskih intelektualaca je, sredinom devedesetih, pokušao da izgradi „novu srpsku političku misao“, koja bi bila mnogo pažljivija, iznijansiranija, oštroumnija i širokogrudija. Koliko smo u tome uspeli, ostaje tek da se vidi. Ipak, drago mi je da među našim današnjim kritičarima, osim predstavnika negdašnjeg karakterističnog načina mišljenja, ima i novih, mladih snaga, koje umeju da vode pristojan dijalog i koji  nisu sasvim zatvoreni za „nijansiranje“ (pogotovo kad treba napraviti razliku među analitičarima NSPM). To je ohrabrujuća vest. Moramo razgovarati, analizirati i zajedno još dosta toga otkriti o svetu u kome živimo, da bismo mogli da dođemo do jasnog uvida o našem položaju kao naroda i o stvarnom karakteru glavnih političkih aktera.
Taj posao nikako nije lak. Ovakvi sporovi, ako su vođeni sa minimumom pristojnosti i uzajamnog priznanja dobre volje, mogu mnogo da koriste. Jer, oni značajno doprinose izoštravanju naših analitičkih oruđa. A sa njima će i akcije koje budemo predlagali biti uspešnije. Ako pak u našim sporovima prevlada duh sumnjičenja, isključivosti, diskvalifikacija i uvreda, oni mogu još više podeliti i blokirati patriotske i demokratske snage. Prvi ishod ovog našeg spora svakako bi koristio Srbiji, drugi Imperiji. Ja sam se i ovim tekstom trudio da budem od koristi svojoj zemlji. Siguran sam da će i moji oponenti nastaviti istim putem. I da ćemo i dalje moći da razgovaramo, a da više niko ne bude nazvan „spavačem“, „saučesnikom“ i „budalom“. Jer će onaj koji te reči ponovo upotrebi samo pokazati koliko mu je stalo do istine, dijaloga, i – Srbije.

24 коментара

  1. Несхватљиво је да после свега што нам се десило, Антонић пристаје да игра улогу ”реалног патриоте”. За мене постији само патриота, неко то јесте а неко то није. Тадић је или човек страшно ограничених металних способности да разуме куда води његово попуштање, или је продата душа. Другог објашњење нема. Урадити све оно што му је диктирано, и добити шамарчину, може само глуп човек. А није да не постоји алтернатива. Оваквим подаништвом и послушношћу према Западу, тадић ће да изгуби и оно мало подршке коју још имамо од БРИК–а. Што би Русија стављала вето за нас и замерала се Американцима, када Тадић води поданичку политику! Не постоји теорија завере, него постоји завера против Срба, Руса и православља. Само наиван човек, поред толико чињеница, моше и дање да верује да су нам пријатељи на тој стране. Не сматрам више Антонића за аналитичара који разуме ствари.

  2. Драган

    Надам се да овај текст означава крај полемике унутар национално оријентисаних медија и интелектуалца. Текст је доста избалансиран, али кључна слабост Антонићевог и Вукадиновићевог оправдавања косовске политике Тадића и Јеремића је што у разматрање узимају само мишљење МСП и потоњу резолуцију МСП.
    Шта је са прихватањем Еулекса? Са непостојећим планом од 6 тачака? Са стањем на терену и препуштања Срба косовским институцијама? Недовољно јасним ставовима о косовским изборима? О смањивању буџета за КиМ? О криминализовању Срба са Севера, који пружају отпор независности? Враћању амбасадора у земље које су признале независност и понашање као да се ништа није десило?
    Моја теза и доброг дела патриотске јавности је да је власт преувеличала значај тог једног догађаја у ком пружа какав такав отпор, да би могла све друго да преда без икакве борбе. Бојим се да у тој тачки НСПМ овој власти даје патриотски кредибилитет

  3. Господине Антонићу, пажљиво сам прочитао Ваш текст. Признајем, изненађен сам. Али врло негативно. На врло вешт начин, из само Вама познатих разлога, покушали сте да релативизујете политичку и сваку другу одговорност, коју ван сваке сумње, сноси председник Србије Борис Тадић. “Интересантне” ствари се догађају у овом “интересантном” временом, па тако и “похвала лудости” српског режиима и то од стране људи за које смо мислили да се разумеју у политичке прилике у Србије. Или се ради о неразумевању или о нечем много опаснијем. Поздрав!

  4. Мада о Тадићу, његовом политичком деловању и деловању његове странке имам изузетно лоше мишљење, сматрм да они, све са НВО сестринством и ”интелектуалним кругом Б92”, тренутно наносе мање штете српском корпусу од деловања СНС.Како се дошло до тога, јесу ли жртве програмирања и контроле ума или не, Николић и Вучић су својим деловањем успели пасивизирати и збунити велики број родољуба.Њих двојица су, једноставно,потпуно други људи.

  5. Zoran Tošković

    Mi znamo sudbu i sve što nas čeka, al strah nam neće . . . . . . .

  6. Г. Антонићу,зашто желите да “нијансирамо” рес конверзу. Да бисмо се изгубили у појединостима? Ми нисмо аналитичари да би анализирали. Зашто не погледате на проблематику о којој пишете, прво са једне дистанце, непристрасно? Без увреде, али рећићу Вам зашто сте “пристрасни”. Ви браните мишљење г.Вукадиновића, па је тиме исход вашег “размишљања” већ унапред одређен. Обојица већ по други пут заступате “иста” мишљења. Четири готово истоветне колумне. Само што ће г.Вукадиновић (у једном ранијем тексту), назвати г.Тадића велеиздајником, тек ако нестане РС и ако се прода Телеком, а не као Ви, због резолуције.

    Пишете да је немогуће имати толико “глумаца”. Ови домаћи, сви певају у Тадићевом хору исту песму по палици “диригента”. Од владајућих до сателитских странака. То бар Вама треба да је познато. А диригенту је лако одобровољити чак и Пентагон, ако се стигне на циљ. Лако им је објаснити, како је психијатар успео на криптичан начин, да обмани српску јавност.

    Да је искрено желео очување КиМ, послушао би савет Русије. Тачно, тог савета није било. Зашто? А зашто је Русија обећала помоћ: ако Србија жели ЗАИСТА да очува КиМ. Дали је г.Јеремић ишао да утврди статегију са г.Лавровим? Обишао је онолико земаља, а неке и четири пута зарад уверавања о непризнавању КиМ. Мала Србија да се бори против светских сила, без јаке полеђине? Немогуће!

    Зашто није бар једна мала земља,која је признала сецесију КиМ, тужена за мешање у унутрашње послове Србије, потстрекавање на сецесију и наношње штете? Чак и негативном пресудом по Србију био би угрожен цео светски поредак. Суд би имао велики проблем! Зашто г.Тадић не слуша ничији савет? Да поступа по савету, неби могао постићи свој циљ. Диригент доводи питање КиМ у све тежи положај (види коментар Драгана В. са којим се у потпуности слажем) па остају минималне могућности у одбрани целовитости Србије. Још само једна-две “грешкице”, па неће моћи сачувати КиМ ни Русија. Изостанак помоћи Русије, може се искористити за осуду Русије као непринципијелне, те се потпуно окреути западу. Наравно, уколико ово овако сервирано прихватимо.
    И на крају г.Антонићу, исувише сте опседнутим г,Чедомиром Јовановићем, (а заборавили г.Ненада Чанка), па га некоректно користите, у контексту поређења са “патриотским снагама”. Ако мислите на изјаву г.Јовановића у скупштини, којом се декларисао да је за “империју”, нас можете евентуално упоређивати са ставом ДСС-а у контексту оставки. Ваша примедба:”… da umesto Vuka Jeremića našu diplomatiju vodi Čedomir Jovanović”, заиста оставља утисак на читаоца. Нема бољег од г.Јеремића, па треба да смо задовољни јер има и горег. Заиста утешно.
    Ваша (и г.Вукадиновића) упорност у наметању “правилног” оценивања активности дипломатије Србије, еволуирала је до те мере, да се ствара јаз између Вас и читалаца и између читалаца и читалаца. Не верујем да сте намеравали разбијати ту “интелектуалну групу” у НСПМ и Печату. Нисте Ви у оркестру диригента, са разбијачким задатком сваке “опасне” групације. (Погледајте први коментар г-ђе Нине)
    са поздравом
    Миодраг

  7. Због чега је дошло до преокрета не знам, али знам да је нешто утицало да Ђорђе Вукадиновић и Слободан Антонић драстично промене своје ставове и почну да бране неодбраниво. Тадић, од када је дошао на власт, од министра у разним ресорима па до председника републике, врло јасно ради по задатим диктатима. Војску чији је министар био је уништио по диктату, а следе телекоминикације, спољна политика, и остало.

    Он ниједном није бранио право српског народа на државност, сувереност, економску независност, и очување кутлуре, историје, духовности, језика и писма. Дакле, пошто очигледно не штити интересе свог народа и државе, логичан закључак је да ради затуђе интересе.

    НСПМ последње 2–3 недеље не поставља више заиста квалитетне чланке те ће по мојој процени убрзо изгубити своје верне читаоце. Да ли су финасије биле у питању? Да ли су нечим уцењени или ”благо” наговорени? ЊИхови ставови су забрињавајући јер улазимо у последљу фазу добро разрађеног плана, а њих двојица су решили дапромене дрес.

    Нови Стандард и Цвијановић постају далеко бољи од НСПМ–а.

    Вукадиновић и Антонић треба да прочитају последњи интервју са Слободаном Самарџићем у Печату, да би видели шта значе јасни ставови и сагледавање ситуације. Ту нема никаквих ”нијанси” нити ”части за губитнике”. Квислинг је квислинг, а издајник је издајник.

  8. Recimo da kosovari pristanu na siroku autonomiju i Taci postane Tadicev Premijer a sef Nato baze na kosovu ministar odbrane Srbije,Nikolic Ministar Inozemstva..
    Ili recimo da Tadic i Jeremic nastave da brane vec oteto i da izgube Sandzak,Vojvodinu i Republiku Srpsku..milom ili silom…
    Imperija zeli Beogradski Pasaluk..i to tako da unisti srpski koren ..za sva vremena..
    Tako su Nemci obecali Papi..
    Antonic je u pravu sto brani Tadica u ovom slucaju jer je sve gotovo.
    Niko tu vise ne moze nista.
    Tadic je odradio svoje i postace ko Andjelina…neki ambasador dobre volje ..negde daleko a vi cete ostati tu gde ste da mudrujete …Sta nam to bi!
    Sreca u nesreci..Sukob Izrajela i Imperije sa Iranom moze doneti neki boljitak Srbiji ali to je sve bez veze..
    U nekoj kuci na pabcevackom putu koriste Google da prevedu ovo pismo na engleski..Toliko im je stalo sta mi piskaramo …
    Ps.Isti tekst u NPSM do sada ima 82 komentara..

  9. Gospodine Antonicu,

    Treba jos jednom podsetiti da se rezim nedvosmisleno izjasnio da, sem okupatorske, za njih ni jedna druga opcija nije alternativa. I to opredelenje nikada nije dovedeno u pitanje. Svi potezi rezima su isli u smeru omogucavanja strateskih ciljeva okupatora, od legalizacije Ahtisarijevog plana, preko utiranja puta za secesiju Vojvodine, unistavanja vojske, guranje od sebe jedinog potencijalnog saveznika, nema potreba da nabrajam dalje.

    Tako smo dobrovoljno sami sebi vezivali ruke, sami slabili svoje pozicije i sami sebe razoruzavali pred diplomatsku bitku za koju smo najpre, bez ikakve sumnje svesno, pripremili svoj poraz. A onda smo, bez bojazni da je mozemo dobiti, u njoj svojski dali sve od sebe, da bismo za neko vreme alibi kako smo eto sve pokusali, u bitci osvetlali svoj obraz, i casno u njoj izginuli. Pa cak i da iz toga nesto izvucemo, pazite sta kazem, rezim ce uciniti sve da tu gresku ispravi

    Prema tome, da nije prethodno ucijeno sve da se ova bitka ne dobije, jos bi se moglo razgovarati o casnim namerama vlasti. Ovako, nema svrhe.

  10. Народ треба да узме једну мотку, па да отера сав овај шљам који се накотио по Србији и седи на власти.
    Ако то не урадимо скоро, нема нам помоћи.
    Одлази Тадићу сам да те не би ми терали, црно ти се пише јер народ више неће да слуша твоје приче.

  11. Profesore , izgleda da se bavite zamenom teza i navodite nas u nevaznom pravcu, naime, mislim da Ceda J. i Jeremic nisu suprostavljene opcije niti dobri i zlo vec su dve strane istog novcica. Tako vesto dizete cenu Jeremicu. Paralela da svaka vlast pruza sve manje otpora je netacna jer je Tadic poodavno predsednik drzave pa i za vreme Kostunice kao predsednika vlade i on je bio taj koji je poturao nogu Kostunici. Takvoga kocnicara sada on u organima vlasti nema. To sto ga danas, blic, b92 ponekada napadne to mu samo dize cenu i ti napadi su vesto “izbalansirani”.
    Ko je po vama posvadjao te koje ste nabrojali koji bi mogli da sruse vlast t.j. da oslobode srbiju kako su nazivani 5. oktobra?
    Koliko je bitno kakva je rezolucija i sta u njoj pise kada je Tadic sam izmesta iz saveta bezbednosti (gde postoji mogicnost veta) u gener. skupstinu UN?
    Srpski narod se vesto uposljava da se bavi nevaznim stvarima. Teorija zavere? Zbog cega je to u Srbiji smesno?

  12. Gospodine Antonicu, slusate li danasnje vesti? (27.8.2010.)

    a evo sta kazu i “braca Hrvati”

    ČETVRTAK, 26.8.2010.
    Tadić spreman da prizna Kosovo uz ispunjenje tri uslova

    Predsjednik Srbije Boris Tadić je spreman da prizna Kosovo, pod tri uslova: eksteritorijalnost pravoslavnih manastira na Kosovu, posebni status za Srbe južno od Ibra, te faktičko priznanje statusa quo na sjeveru Kosova, saznaje riječki Novi list iz neimenovanih izvora bliskih srpskoj diplomatiji.

    To je prva javna naznaka da bi vlast u Beogradu bila spremna da jednom zauvijek i trajno riješiti temeljni problem svoga državnopravnog i političkog identiteta, ali i statusa u međunarodnoj zajednici, nakon što je Međunarodni sud pravde u Haagu jednoznačno procijenio da proglašenje nezavisnosti Kosova nije narušilo pravila međunarodnog prava.
    http://www.pcnen.com/detail.php?module=2&news_id=48563

  13. Па професоре, шта ли вас је натерало да употребите читав арсенал интелектуалних трикова не би ли сте одбранили неодбрањиво. Просто невероватно наивно делује Ваша констатација, парафразирам, да ћете дотичне политичаре и Ви дефинитивно окарактерисати као квислинге, ако ураде ово или оно. Па молим Вас, апсолутно је све што су до сада урадили-чиста државна и национална деструкција, односно велеиздаја која траје, и што је најгоре, не види јој се крај. Да има стварно правде на Земљи, онима које ви тако здушно браните, бавио би се преки суд. Само да нагласим да ми ова ситуација веома тешко пада, ипак сте Ви за мене, Професоре, до сада били интелектуална и морална громада, дословно. Веома сам разочаран.

  14. Tadic odgovorio na test:

    “Председник Србије Борис Тадић најавио је данас консултације са Бриселом и Вашингтоном о резолуцији о Косову у границама националних интереса Србије” (Politika, subota, 28. 8.)

    Dakle, gospodine Antonicu, u sledecem tekstu bih vas molio da se drzite reci i javno njega i njegovog pulena Vuka Jeremica proglasite onako kako ste najavili – izdajnicima i kvislinzima.

    Da li je sada i vama jasno ili cete opet izmisljati teoriju relativiteta?

  15. Tekst g. Slobodana Antonica objavljen u “Pecatu” pod naslovom: Kvislinzi,patriote i nijanse”, uglavnom trazi odgovor na pitanje da li “borba” Predsednika i njegovog Ministra pred MSP treba biti okarakterisana kao kvinsliski ili patriotski cin. Iako je Vase pravo da izaberete temu, ja bih rekao da ova tema nije sustinska,s obzirom na ugrozenost Srbije. Moja primedba je da ste izdvojili “borbu” Srbije pred MSP-om, od desetogodisnje “borbe” za ocuvanje celovitosti Srbije. Kao da ste namerno odvojili proslost od buducnosti. Vas ne treba podsecati na visegodisnje cinjenice, samo je pitanje kako ih Vi ocenjujete. Da biste sada zakljucili da li je Predsednik kvisling, Vi, kao borac za svestranost analize, ocekujete da saznate da li ce On povuci sadasnju Rezoluciju iz skupstine UN, pa ce te onda reci da li je kvisling ili nije. Da li je moguce g. Antonicu da je to Vas kriterijum?
    Stice se utisak da ste se nasli u izvesnoj ambivalentnoj poziciji, a ako je to tacno, samo Vi znate uzrok.

  16. Поштовани Слободане, према последњим Тадићевим изјавама, биће онако како смо ми рекли а не онако како сте Ви пробали да представите.

    Тадић хоће да се договара са 5 земаља. Ако је тих 5 земаља већ признало Космет као независну државу, и ако тих 5 земаља уцењују друге мање земље да признају Космет, ако нас тих 5 земаља константно уцењују на нашем путу за ЕУ и стално додају нове услове, ми морамо да закључимо да нам тих 5 земаља не желе добро.

    Других 5 земаља које је Тадиш поменуо нам безрезерно пружају подршку и ничим нас не уцењују да би задржале тај став. Других 5 земаља пробају на разне начине да нам помогну. Закључак је да су тих других 5 земаља наши пријатељи.

    Сваком ко логично мисли јасно је куда Србија треба да иде.

    Оно што Ви, СЛободане, треба сада јасно да кажете јесте да Србија мора у овом моменту, ради сопственог опстанка, да каже да је не интересује пут у ЕУ ако то захтева потпуни пораз националних интереса. У том моменту ће се Србија ослободити свих тих уцењивања, и Влада која то јасно истакне имаћете народ иза себе.

    Испред Тадића је пут издајника који Србији доноси само нове уцене )и свима који мисле је јасно да ће 5 земаља стављати увек Космет као услов), и пут независног одлучивања о судбини Србије, који ће коначно извући народ из дубоке моралне и економке пропасти.

  17. Svakom iole pametnijem čoveku koji pažljivo prati politiku jasno je da su Boris Tadić i Jeremić izdajnici koji SAD omogućavaju da nam otme Kosovo. Bez njihove saradnje to bi bilo nemoguće s obzirom na postojanje rezolucije 1244 i stava Rusije koja brani opstanak ove Rezolucije u SB UN. Antonić je svojim člancima do sada pokazao da poseduje visok stepen inteligencije i sigurno i sam zna da su Tadić i Jeremić kvislinzi. Zato je pravo pitanje zašto tako očajnički brani njihov “patriotizam”. Koji su mjegovi razlozi. Lično ne verujem da su materijalni. Više sam skon mišljenju da bezbedost poseduje neke kompromitujuće podatke o njemu koje bi mu naštetile porodičnom ili javnom statusu i da je ucenjen i nateran da bude “spavač”. Na žalost, kao takav, ne zaslužuje da mu se ovakve kolumne objavljuju u ovom časopisu. One su više dostojne “Politike” i Sonje Liht.

  18. Смешно као у неком филму.
    Антонић је улогу Давида доделио Тадићу, стављајући му у руке само једну праћку (питање упућено МСП) и на тај начин покушава да га оправда у његовој борби против Голијата(Империје). Да ли је Давид у тој “неправедној” борби могао да изабере копље или стрелу уместо праћке, то овог “бившег” аналитичара не занима.
    Да ли га интересује што је Давид(Тадић) изашао на мегдан америчкој и британској дипломатији са гаћама спуштеним до ципела?
    Да је Тадић могао и може да забоде алијансину заставу на сваку зграду у Србији, и то без икаквих последица, мислим да је вређање независне интелигенције и свих оних којима Србија, ипак нешто значи.
    Шта је на помолу? Да ли Нова српска политичка мисао(НСПМ) креће стопама “војводе” Николића? Да ли се иза оваквог несхватљивог “мисаоног” обрта крије неки финансијски пројекат за “јачање” НСПМ, као могућност за искакање на политички терен. Да ли је НСПМ(као и СНС) преко ноћи потребан новац за страначку инфраструктуру?
    Да ли су злоупотребили родољубиву интелектуалну елиту, са којом су запретили као будућа политичка снага и сада то неком распродају за шаку долара!?
    Морам признати, као и многи други, да сам потпуно разочаран последњим потезима Антонића и Вукадиновића.

  19. Gospodina Antonića je obuzela malodušnost,zašto? Gleda čovek kako razne političke prostitutke uživaju a on sagledavajući otpor Tadićevoj bulumenti zaključuje da radi sizifovski posao.Moram podsetiti gospodina Antonića da ova vlast nema legitimitet da vodi državu,dokaz,socijalisti su posle izbora promenili izbornu platformu i obmanuli javnost, odnosno glasače. Njemu (Tadiću) ne može niko ništa! Mnogi snažniji, bolji, pametniji od Tadića su isto mislili, pa su iznenada potonuli, očekujem od g. Antonića puno kritičkih tekstova,izvinjavam se ali ovaj je jedan od nagorih, da ne elaboriram,predhodnici su uglavnom to argumentovali.

  20. Драган

    Frankfurter algemajne cajtung posle Vesterveleove posete Beogradu pak piše da “srpski političari u internim razgovorima naglašavaju da im je potrebna ‘poslednja bitka’ u UN da bi domaćoj publici mogli da kažu da su u borbi za Kosovo sve pokušali”.

  21. Evo sta pise nemacka stampa o poslednjoj bitci za KosMet:

    http://www.dw-world.de/dw/article/0,,5951857,00.html

    Zapad ne veruje Tadiću
    Zapadne diplomate se pitaju da li se može verovati Tadiću, koji je moćniji nego što je njegov ubijeni prethodnik Đinđić ikada bio. „Tadić ima više manevarskog prostora nego što kaže. Međutim on ga ne koristi, mada bi ga opozicija podržala u promeni kursa“ – rečeno je u delegaciji Gida Vestervele-a koji je u petak završio trodnevnu turneju po Balkanu, u okviru koje je bio i u Beogradu.

  22. Gospodine Antonicu,

    S’obzirom da predsednik Tadic upravo namerava da ide u Brisel da sa „našim EU prijateljima“ sastave drugu, „razumniju“ rezoluciju, … ja bih Vas zamolio da shodno Vasem obecanju iz zglavlja Vaseg clanka, javno priznate …

    … „da je sve ovo sa UN i MSP-om, od 2008. pa sve do danas, bila najobičnija gluma, vešto fingiranje, predstava za narod, a da su Tadić i Jeremić najobičniji kvislinzi, lažne patriote i prevaranti“.

    Zahvaljujem

  23. Поштовани господине Антонићу,

    Један сам од многих редовних читалаца ваших колумни и пратим ваш рад током дужег периода, на основу чега сте код мене, а сигуран сам и многих других, стекли кредибилитет поштеног, објективног и моралног политичког аналитичара, на шта упућује и мото вашег сајта: Коме је до морала у политици нек иде на НСПМ.
    Читање ваших текстова последњих недеља у мени изазива збуњеност. Бројна питања ми се намећу. Тражећи одговоре наишао сам на текстове Драгомира Анђелковића и Владана Вукосављевића, објављене у Печату, у којима сте ви и господин Вукадиновић директно прозвани и у којима вам се, као што знате, упућују веома озбиљне оптужбе. Понадао сам се да ћете после ових текстова и ви и господин Вукадиновић одмах одговорити на све оптужбе и тако дати и одговоре на бројна питања која себи постављају читаоци ваших колумни. На жалост, овај одговор је изостао.
    После свега овога у мени се искристалисало питање које вам овом приликом постављам: Зашто не одговарате на ове оптужбе?
    Уколико ваш одговор изостане, бојим се да ћете ћутањем одговорити да немате шта да кажете на аргументе изнете у овим текстовима и да је, онда, све што су господа Анђелоковић и Вукосављевић написали – тачно.

    Са надом да ћете текстом а не ћутањем дати аргументоване одговоре које дугујете и тако очувати стечени кредибилитет, ваш још увек верни читалац,

    Родољуб С.

  24. Davor (Osijek)

    G. Antoniću,

    u vašem tekstu “U čemu je spor” objavljenom na sajtu NSPM 26. kolovoza 2010. (link je http://www.nspm.rs/politicki-zivot/u-cemu-je-spor.html) ste napisali:

    “Ako, naime, Tadić i Jeremić povuku rezoluciju i ako sa „našim EU prijateljima“ sastave drugu, „razumniju“, javno ću priznati da je sve ovo sa UN i MSP, od 2008. pa sve do danas, bila najobičnija gluma, vešto fingiranje, predstava za narod, a da su Tadić i Jeremić najobičniji kvislinzi, lažne patriote i prevaranti.”

    Evo danas, 8. rujna 2010, čitamo da se baš to dogodilo – B. Tadić je pristao na sve što je EU tražila od njega te je izbacio sve one stavke iz rezolucije koje pokazuju protivljenje Srbije tzv. “nezavisnosti” Kosova. Evo čak i vaš vjerni kolega na NSPM g. Đorđe Vukadinović kaže da je “Srbija odstupila od svih bitnih stavova”, te da su “Sva tri bitna stava (iz prve rezolucije) ili potuno izostala ili su temeljno redefinisana, a to se sve dešavalo nakon poseta i pritisaka diplomata iz Nemačka i Britanije, pa gorak ukus kapitulacije i popuštanja pred pritiskom postaje još jači” (ovo je objavila NSPM danas u Hronici 08. rujna 2010, link je http://www.nspm.rs/hronika/djordje-vukadinovic-srbija-odstupila-od-svih-bitnih-stavova.html)

    Mene zanima hoćete li g. Antoniću održti riječ? To bi vam bilo mnogo korisnije umjesto što se upuštate u difamiranje onih koji kritiziraju “srpsku” vlast!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *