TONI BLER „Putovanje“ bolesnog narcisa

Piše Dejan Lukić

Šta donose memoari Tonija Blera i kakvo svetlo bacaju na njegovu desetogodišnju kontroverznu vladavinu u Dauning Stritu

„Arhitekta svih smutljivih radnji Laburističke partije, čovek koji nas je poveo u Rat (na Irak) na osnovu laži koja mu je omogućila da se bestidno obogati; čovek koji je ostavio iza sebe najkoruptivniji parlament u našoj istoriji…“.
Ovim rečima sažeo je londonski „Mejl“ profil Toniji Blera, bivšeg britanskog premijera, komentarišući najavu njegovih memoara već pripremljenih za štampu. Početkom septembra, V. Britanija će imati, tako, priliku da pročita Blerovu verziju njegove desetogodišnje kontroverzne  vladavine u Dauning Stritu. U promotivnom video materijalu na njegovom sajtu, memoari pod naslovom „Putovanje“ najavljuju da će to biti „iskren“ ekspoze o njegovim godinama na broju deset. Delovi najavljenog„Putovanja“ i segmenti koji su na razne načine već u domenu javnosti, obećavaju, međutim, groteskno našminkanu, narcisoidnu priču čoveka koji, naprosto, a prema rečima jednog komentatora „nije u stanju da izgovori iskrenu reč“. Kolega iz londonskog „Sandej tajmsa“ koji je imao uvid u  nešto širi materijal, govori čak o „patološkom narcizmu“ i „grubom falsifikatu istorije“.

RAZGOVORI SA BOGOM
Prošle nedelje „Sandej tajms“, najavljujući „Putovanje“ primećuje, na primer, da je Bler u celom štivu gotovo „zaboravio“ da pomene Irak (!), ključnu tačku njegovog mandata, koja mu je došla političke glave i faktički ga poslala u istoriju kao negativnog heroja.
U odlomcima koji su, inače, već u domenu javnosti, teško je pojmiljivo sa koliko narcizma Toni Bler na pojedinim mestima govori o samom sebi.
Posle pobede Laburista  na izborima  u maju 1997. godine Bler je kod  Kraljice u Bakingamskoj palati. „Kakvi su vam planovi, pita Kraljica dok mi ljubi ruku“ (ovo prema tekstu u Sandej tajmsu)! Pa, nakon što mu se Elizabeta Druga naljubila ruke, premijer joj saopštava kako smera da trivijalne stvari svakodnevne, prizemne politike, prepusti Gordonu Braunu (šefu Trezora i  drugom čoveku u partijskoj hijerarhiji). A čime će se on baviti?“ To će biti globalno nadgledanje stvari, pripremanje za pobedu na sledećim izborima i koncentracija na moju figuru kao svetskog državnika“.
Iz perioda pre nego što je došao na čelo Laburističke partije, Blerove spletke da eliminiše sve protivkandidate već su naširoko istorijski dokumentovane. Iz tog vremena datira i priča o čuvenom sastanku u četiri oka sa Gordonom Braunom u londonskom restoranu „Granita“. Dotadašnji neprikosnoveni vođa Laburista, Smit, iznenada je preminuo (2004), pa se dvojica dogovaraju o nasledstvu. Gordon Braun je stariji i ugledniji u Partiji, ali je Bler ambiciozniji i neće da odstupi po cenu otvorene šizme među laburistima. Posle dugih sati Braun konačno pristaje da Bler preuzme Partiju koja se u tom času, po svim prognozama, nalazi pred osvajanjem vlasti na sledećim izborima (1997). Braunov uslov je da kada laburisti preuzmu vlast, Bler „odradi“ prvi mandat premijera, a zatim mesto prepusti Braunu u drugom mandatu. Pade reč, Judin zagrljaj i zdravica.
Laburisti su odneli ubedljivu pobedu na izborima, Bler je, po dogovoru, postao  premijer, ali nije održao reč iz „Granite“. Ostao je na broju deset i u drugom termu (Braunu je dodelio Trezor), a ceo potonji period od 1997. pa do Blerovog odlaska sa scene (2008) pod pritiskom prokletstva iračkog rata, bilo je vreme intrige i stalnog prigušivana netrpeljivosti između prevarenog  Brauna i bezobzirnog Blera. Obojica su, pak, u nekoj vrsti javnog teatra apsurda, sve vreme igrali napornu igru za javnost koja je, pak, znala celu istinu o „Graniti“.
Zato je gotovo neukusno licemerje sa kojim Bler opisuje  u „Putovanju“ momenat kada je, posle smrti Smita, počela borba za vlast u Partiji.
„Oduvek sam uživao u dugom i plodnom druženju sa Svevišnjim Bogom (!). Pa je bilo potpuno prirodno da se sa njim dogovaram i o predstojećem izboru za novo laburističko vođstvo. Izgledalo je da je tu već sve jasno i da borba treba da se vodi između Gordona Brauna i Džona Preskota (potpredsednika Partije), zar nije tako, dragi Bože? Kao što znaš (obraća se Bler dalje svom sagovorniku na nebu), moja podrška biće odlučujuća za opredelenje neodlučnih u Partiji. Ali, tu se postavlja pitanje da li bi neko od njih dvojice imao snage da dobije sledeće izbore?“
Tako Toni Bler ćaska sa Bogom koji je, očigledno, na trenutak ostavio po strani sve svoje druge projekte da bi se bavio pitanjem Blerove uloge u bici za  vođstvo britanskih Laburista. U „Putovanju“ ovde čitamo da se u jednom momentu i sam Svevišnji zamislio u nedoumici.
„Svevišnji je razmišljao momenat, a onda je njegovo svetlo palo ne mene. I Bog reče: Postoji tu i jedan treći put (pored Brauna i Preskota, prim. D. L).
Taj „Treći put“ je, naravno, sam Toni Bler.

Iz pera nekadašnjeg britanskog premijera saznajemo da je on na čelo Laburista došao zahvaljujući iscrpnim razgovorima sa Bogom, koji ga je nagovorio da preotme lidersku poziciju Gordonu Braunu

„FELDMARŠAL VASIONE“
Razgovor sa Bogom poseban je, međutim, problem „Putovanja“ jer mnogi i najbliži saradnici bivšeg premijera, a i njegova dela na političkoj pozornici, ne sugerišu istinsku odanost ni Bogu ni veri.
Toni Bler je rođen  kao pripadnik Anglikanske crkve, zvanične državne religije u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ali, kada je, vođen megalomanskom ambicijom da postane „feldmaršal Vasione“, pred rat u Iraku i pre toga na Balkanu, ocenio da mu je i politički i finansijski isplativije da bude uz Papu i Vatikan, krenuo je tajno da se, zajedno sa suprugom Šeri (fanatičnom katolkinjom) moli pred katoličkim sveštenikom.
Po precedentnom Ustavu zemlje, premijer V. Britanije mora da bude  anglikanac, ne može da bude katolik.
Svaki britanski premijer zaklinje se suverenu koji je ujedno i čelnik Anglikanske crkve još od vremena kada je u XVI veku, kralj Henri Osmi raskinuo sa Vatikanom i odbio da priznaje Papu kao vrhovnika crkve u Engleskoj.
Bler je, dakle, sve vreme mandata bio faktički „u grehu“, tajni verolomac i prekršitelj Ustava i zakletve Kraljici, da bi odmah pošto je morao da ode sa vlasti, otišao sa suprugom u Vatikan i kleknuo pred Papu.
U ovom sledu je i zapis iz „Putovanja“o jednoj sceni iz 1998. godine.
„Pišem zahvalnicu Nelsonu Mandeli za poklon koji mi je podario njegovim prijateljstvom prema meni, kada me prekide Šeri (supruga): Toni, sećaš li se one posete Balmoralu (jedna od kraljičinih palata). Tada sam zaboravila da ponesem kontraceptivna sredstva. Pa da ti sada kažem, ja sam trudna.“
Na to Bler zapisuje: „Kakvo iznenađenje! O dobri moj bože! Toni, koliko ja znam, mi se ne bavimo Bogom, dovikuje mi Alister Kambel (Blerov pres guru) koji prisluškuje sa vrata.“
Alister Kambel je u nekoliko navrata, pa i u svojim memoarima, ponavljao da u Daunig Stritu „Bog nije stanovao“.

NA RUBU NEUKUSNE GROTESKE
O jednoj epizodi iz 2000. godine Bler u memoarima zapisuje: „Pri kraju godine u Institutu za žene i sumiram najveće uspehe Laburista: doneli smo mir Severnoj Irskoj i Kosovu“. A dve godine kasnije: „Moj bliski prijatelj, Džordž Buš koji je smenio mog bliskog prijatelja Bila Klintona, poziva me na njegov ranč u Teksasu. Kaže mi: planiram da očistim stvari u Zalivu. Mogu li da računam na tebe? Kako da ne, odgovaram. Sa tobom sam bez zadrške, rame uz rame… Džordž je oduševljen i poklanja mi par kaubojskih čizama“.
Tako je celu godinu dana pred invaziju Iraka pao na ranču dogovor o ratu, pa je, takođe, interesantno da Bler sada svojim vlastitim perom saopštava da je  sva potonja priča o Sadamovom oružju za masovno razaranje, pogotovo Blerova izjava poslanicima u Vestminsteru da je to oružje spremano da za samo 45 minuta poleti prema Evropi, bila monumentalna obmana vlastite i svetske javnosti. Gola laž.
Na već pomenutom nastupu u Institutu za žene u Londonu, Bler će patološki narcisoidno zabeležiti da je očarao auditorijum „već poslovičnim šarmom“ (!), a onda primećuje, ipak, da je aplauz bio „nešto usporen“ (U Britaniji je običaj da se usporenim, ritmičkim aplauzom izražava protest). „To je zato – umiruje ga Kambel – što je u sali i veliki broj veterana iz Prvog svetskog rata, pa aplaudiraju koliko im artritis to dozvoljava“.
A u Parlamentu kada je održao oproštajni govor na rubu suza, citiranjem cele strofe iz songa Frenka Sinatre „Moj Put“, takođe nije bio očaran decibelima  aplauza prisutnih poslanika. „I ovi ovde (poslanici) tako aplaudiraju zato što su stari i reumatičnih kostiju“, opet ga teši Kampbel.
U „Putovanju“, bar onom delu koji je u posedu štampe u Londonu, ne manjka cela serija  epizoda  iz domena hipokrizije, ili na rubu neukusne groteske. Pa tako među Blerovim beleškama iz 2006. godine teče priča o vanbračnoj aferi tadašnjeg drugog čoveka u državi i Partiji, Džona Preskota, inače bivšeg konobara na prekookeanskim brodovima i jednog retkog primerka iz Blerovog anturaža koji je, bar donekle, ostao veran svom radničkom poreklu i načelima levog trejdunionizma.
„U javnosti je pukla priča da Džon ima aferu sa svojom sekretaricom. Zove me moj dobri prijatelj (još jednom) Bil Klinton i kaže: besan sam. Ta žena (Preskotova ljubavnica) želi da ti destabilizuje vladu… Moje je načelo da  žene i politika ne smeju da se mešaju. Ako slučajno kod sebe imaš telefon te žene, spreman sam da je lično nazovem i iskalim sav svoj bes!“
Nepojmljivo. Bil Klinton koji je u Ovalnoj sobi Bele kuće tako skandalozno izmešao politiku predsednika SAD sa oralnim uslugama ljubavnice, Monike Levinski, i umalo zbog toga izgubio celu krunu, savetuje sada svog dobrog prijatelja, Tonija Blera  kako se seks i politika ne smeju pariti!

Bler u memoarima saopštava kako je dogovor o ratu u Iraku pao na Bušovom ranču u Teksasu, i na taj način priznaje da je sva potonja priča o Sadamovom oružju za masovno razaranje bila gola laž

FIRME ZA PRODAVANJE MAGLE
Toni Bler je i pre i posle „razgovora sa Bogom“ uveliko već bio i sam razgradio lažni mit o spiritualnoj strani svog karaktera. Na ličnom planu promenio je veru za račun lične dobiti. Na političkom, napustio je radnički (laburistički) ideal na osnovu koga je isposlovao mandat, i onda se svezao sa  najekestremnijom desnicom na svetu, američkim naokonzervativcima Džordža Buša. Na moralnom, poveo je zemlju u rat pod lažnom zastavom i otišao sa scene krvavih ruku do lakata.
„Razgovor sa Bogom“ mu je, ipak, najveće licemerje u životu i najveći od svih sedam  smrtnih greha. Taj račun sa Bogom ostaje mu još da obračuna, ali mu  računi u bankama, ovde dole, ne izgledaju nimalo loše. Biti premijer, bez obzira kakvim sredstvima, kakvim moralom i preko kakvih grehova, ipak je na  Zapadu izdašna afera. Bler je danas multimilioner. Za memoare je već naplatio predujam od 4,6 miliona funti. Sasvim indikativno, izdavač „Putovanja“ je Random Haus, a šef te izdavačke kuće je izvesna gospođa Gejl Ribak, niko drugi nego supruga Filipa Gulda, Blerovog nekadašnjeg najbližeg saradnika zaduženog za istraživanja raspoloženja britanskih birača.
Blerova vera nije bila u crkvi niti na nebu nego mu je vera bila, kako je to preko cele stranice napisao „Dejli mejl“ od 19 marta: „mani, mani, mani…“
Bler je ovog trenutka težak 20 miliona funti. Njegova bitka za premijersko mesto bila je bitka za ispunjenje bolesnih, napoleonskih ambicija, ali i put do velikog novca koji danas obrće, koristeći isključivo „harizmu“ bivšeg premijera.
Sa vašingtonskom firmom „Govornički biro“ (Speakers Bureau) podigao je 600 hiljada funti samo za potpis zastupničkog ugovora  za njegove javne nastupe na kojima prodaje naknadnu pamet i premijersku prošlost. Ako se sada upišete na listu čekanja da uđete u salu i rukujete se sa bivšim, „radničkim tribunom“, „vunderkindom“ britanske levice i svojevremenim aktivistom „antiratnih demonstracija“ (!?) i platite, uz to, 100 hiljada funti, dobijate šansu da na red dođete tek za dve godine.
Bler, zatim, ima „konsultantski ugovor“, ma šta da to znači mimo prodavanja magle, sa američkom bankom „JP Morgan“ i za to inkasira pola miliona funti godišnje. Za sada je u strogoj tajnosti suma koju, takođe, za prodavanje magle, Bler dobija od južnokorejske naftne kompanije „UL Enerdzi Korporejšn“.
Prošle godine Toni Bler je, koristeći kredit bivšeg premijera, osnovao svoju kompaniju „Bler i saradnici“, konsultantsku firmu za „savetovanje stranih vlada“! Glavni klijenti su mu emirati u zalivu. Prvi na listi upisanih klijenata su Ujedinjeni Arapski Emirati (Abu Dabi) i Kuvajt, a procenjuje se da je na putu da od  toga inkasira pet miliona funti.
Britanski listovi nedavno su objavili da za Blerov biznis radi 12  kancelarija specijalizovanih za pronalaženje rupa u zakonima kako bi se izbegla obaveza podnošenja računa poreskim vlastima o poslovanju „Blera i saradnika“.

STIŽU DOLARI
Toni Bler je, uz sve ovo, i posednik izmišljene funkcije bliskoistočnog izaslanika četvorke, UN, Rusije, SAD, i EU. Odmah po odlasku sa vlasti ovu sinekuru mu je namestio „moj veliki prijatelj“, Džordž Buš. Bler ne prima platu za ovu izmišljotinu, ali od nje pravi milione time što na svakom putovanju po Bliskom istoku isključivo radi za svoj biznis i regrutuje nove, bogate  klijente. Funkcija svetskog izaslanika i dalje mu širom otvora vrata do kraljeva, predsednika, sultana i prinčeva.
Prema milionskim prihodima od prodaje „saveta“ po svetu, primanja iz državne kase koja mu pripadaju kao bivšem premijeru, izgledaju kao „besmislena crkvica“. Penzija mu iznosi 63.468 funti godišnje, dakle „samo“ nešto preko pet hiljada funti mesečno. Na račun „troškova“ kancelarije bivšeg predsednika vlade, dobija od države još 84.000 funti godišnje do kraja života.
Mala poslovna imperija čoveka koji je za svoja dva premijerska mandata V. Britaniju upleo u pet vojnih sukoba ratujući pod lažnim sloganom „ljudskih prava“, već je tolika da Bler, po sopstvenim rečima, mora da zaradi svake godine pet miliona funti da bi „sastavio kraj s krajem“! Plata zaposlenih u firmi za prodavanje magle iznosi do 200 hiljada funti godišnje.
Blerovo „Putovanje“ prodavaće se na tržištu za 25 funti po primerku. To obećava nove milione. Serijalizacije u listovima po celom svetu već su osigurane. Nova lista čekanja za Blerove nastupe i promocije memoara po svetu već je prepuna.
Iz onoga što se do sada moglo pročitati u dostupnim segmentima „Putovanja“ već je vidno da će priča biti kastrirana za istinu i obogaćena govorom čoveka koji „naprosto nije u stanju da izgovori iskrenu reč“, i koji nedavno pred londonskim istražnim panelom o Iraku izjavljuje da se ni za šta ne kaje i da bi, maltene, sve ponovio: rat u Avganistanu i Iraku, bombardovanje Srbije…
Ali, sve je to, ipak, individualna marginalija za čoveka koji je u cigla dva mandata stigao da promeni veru, politička i ideološka načela i čak imao „razgovor“ s samim  Bogom.
Parola je: „Stižu dolari“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *