Pravoslavlje i socijalna pravda

Piše Vladimir Dimitrijević

Ovaj prilog, nastao povodom povratka imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi, trebalo bi da nas podseti na hrišćanske ideale – od rane Crkve, preko srednjeg veka, do danas. U njemu su date kako svetopredanjske osnove „socijalne teologije“, tako i živi primeri milosrđa i staranja za bližnje

Direktor Direkcije za restituciju Vladimir Todorović izjavio je da bi u 2009. godini mogao da bude donet opšti zakon o restituciji. Prema njegovim rečima, proces vraćanja imovine crkvama i verskim zajednicama, na osnovu zakona koji je donet 2006. godine, nezaustavljiv je. Todorović je precizirao da crkve i verske zajednice potražuju oko 83.000 hektara zemljišta, oko 1.300 stambenih objekata, 712 poslovnih objekata, 249 grobalja i 145 matičnih knjiga. Po njegovim navodima najviše potražuje sremska eparhija Srpske pravoslavne crkve i dodao da se najveći deo njenih zahteva odnosi na zemljište i šume na Fruškoj gori. On je takođe istakao da će biti problema prilikom vraćanja stambenih objekata crkvama i verskim zajednicama jer je između 95 i 98 odsto tih objekata u međuvremenu privatizovano. Pri tome je ocenio da proces restitucije crkvene imovine nije takav da bi mogao da ugrozi nacionalne resurse.
Pomoćnik ministra vera Dragan Novaković rekao je da je Srbija donošenjem Zakona o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama poštovala svoje međunarodne obaveze i dala važan doprinos harmonizaciji domaćih propisa sa propisima Evropske unije. Dodao je da će se, ukoliko proces restitucije crkvene imovine bude na vreme završen, smanjiti i budžetska izdvajanja za delovanje crkava i verskih zajednica.
Dakle, povratak imovine Srpske crkve je na pomolu.

ŠTA ĆE SE DOGODITI SA CRKVENOM IMOVINOM?
Šta će se, međutim, dogoditi sa vraćenom imovinom? Hoće li ona biti izvesna šansa opljačkane i ojađene zemlje, ili još jedan povod za ogorčenje među potomcima Svetog Save? Vraćanje imovine Crkvi može da postane važno ako Crkva ono što joj se vraća uloži u svoj narod, omogućujući mu da se greje toplinom hrišćanskog milosrđa, ali i da stekne šansu za rad i život dostojan čoveka. Jer Crkva će, kao zemaljska ustanova – njen „mistički“ aspekt se tu ne računa! – svakako postati jedan od bitnijih „poslodavaca“ u Srbiji. Takođe, ona će moći da bude ozbiljan pregovarač sa državnom vlašću u oblasti socijalne politike, ne dozvoljavajući partijskim gaulajterima da donose zakone za dalje obespravljivanje žrtava tranzicije – običnih ljudi i njihovih porodica, Hristove male braće, sestara i dece.
Međutim, ako Crkva (ponavljam: kao zemaljska ustanova!) bude dopustila da njenom imovinom manipulišu tajkuni, bestidni pljačkaši srpske sirotinje, koji će se maskirati u „pobožnjake“ i, recimo, nemilice sekući crkvene šume, u isti mah odvajati poneku paru za hramove i luksuzne eparhijske dvorove – onda će se pokazati da je današnje pokolenje naslednika Svetog Save, pre svega u vrhu Crkve, nedostojno svog nasleđa. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog zaborava hrišćanskih ideala, kojima se može i mora pristupati kao večno živom izvoru nadahnuća za delanje u sadašnjosti.
Nažalost, mi smo već videli da se novac za ovu ili onu crkvenu potrebu prima od svih i svakoga, što nije bilo pravilo rane Crkve. Kada je gnostik Markion, u II veku, Rimskoj crkvi dao 200 hiljada sestercija (ogroman prilog!), sve mu je bilo vraćeno – jer je dotični bio lišen crkvenog opštenja. Ranohrišćanski dokument, „Apostolske ustanove“, definiše od kojih lica (zbog nehrišćanskog načina zarađivanja) ne treba primati priloge za Crkvu: od krčmara (jer su kafane bile leglo nemorala), lopova, bludnika, varalica, nesavesnih advokata, vajara idolskih figurica, trgovaca koji zakidaju na meri, pijanaca, dželata, ubica, potkupljivih sudija. Na spisku onih od kojih se ne smeju primati prilozi nalaze se i ugnjetači sirotinje, oni koji zlostavljaju sluge i zelenaši. „Apostolske ustanove“ izričito kažu: „Ako je Crkva u teškoj situaciji, bolje je da propadne nego da primi nešto od neprijatelja Božjih“. A šta je ogroman broj srpskih novobogataša? Zar to, uglavnom (čast izuzecima!) nisu ugnjetači sirotinje, zlostavitelji svojih radnika i zelenaši raznih vrsta i boja?
Zato je pred Srpskom crkvom ogroman izazov. Veliki vizantijski kanonista Zonara učio je da je imovina Crkve imovina siromaha. Ako tako ne bude i sada, kada Crkva u Srbiji povrati svoju imovinu, ne samo da će se desiti promašaj evanđeljskog cilja, nego će i narod izgubiti poverenje u tu poslednju ustanovu srpstva u koju se ima poverenja. A onda će „neki novi klinci“ ponovo pomisliti da je „religija opijum za narod“, i ponovo će početi da nedostojanstvo hrišćana smatraju lažnošću samog hrišćanstva, uz sve radikalno što uz takav stav ide.
Zato i tekst koji sledi ima za cilj da nas podseti na hrišćanske ideale u ovoj oblasti.
U Rusiji je milosrdno-misionarski rad danas mnogo širi i ozbiljniji. Ruska Crkva osniva svoje školske ustanove (od vrtića do Univerziteta, a Moskva je puna pravoslavnih gimnazija), grade se domovi za decu bez roditeljskog staranja, a sveštenici, nadahnuti idealom svoje vere, okupljaju besprizorne mališane i gaje ih, uz pomoć svojih parohijana, koji pomažu materijalno, ali i radom. Crkveni autobusi po Moskvi i drugim gradovima idu i sabiraju beskućnike pijance, spasavajući ih od smrzavanja. Sveštena lica (lekari i psiholozi) bave se pravoslavnom psihoterapijom i lečenjem narkomana (jeromonah Anatolije Berestov jedan je od najpoznatijih boraca protiv narkomanije).
Ne može se reći da u Srpskoj crkvi nema svetlih primera (sestrinstvo manastira Ravanica, koje u manastiru Sv. Petke Izvorske, neguje decu s teškom mentalnom zaostalošću; manastir Kovilj brine o lečenju narkomana, a jedan takav pokušaj ostvaruje se i u blizini Crne Reke) Ali, nažalost, ovo su pojedinačni primeri, i još uvek nema sistematičnosti u radu.
Ovaj tekst je tu da bi nas podsetio na hrišćanske ideale – od rane Crkve, preko srednjeg veka, do danas. U njemu su date kako svetopredanjske osnove tzv. „socijalne teologije“, tako i živi primeri milosrđa i staranja za bližnje. (Naravno, tih primera je bilo mnogo više u povesti Crkve no što ih ima u ovom ogledu; recimo, Sveti Jovan Milostivi, patrijarh koji je plakao kad god je prošao dan a da nekom ne učini milostinju. Mi smo se ovom ogledu ograničili samo na „paradigmatične“ slučajeve.)
Posebnu celinu naših razmatranja čini pogled na „Osnove socijalne koncepcije Ruske pravoslavne crkve“, na dokument koji je usvojen na jubilarnom Svetom Arhijerejskom Saboru Ruske crkve 2000. godine. U njemu je podrobno izloženo, pored ostalog, pravoslavno učenje o radu i svojini, ali i pogled na razaranje životne okoline zahvaljujući bezumlju ideologije tzv. „neograničenog rasta“, te stav prema globalizmu kao poslednjoj metastazi kapitalizma. Učenje Ruske crkve, koje jeste stav Crkve u celini, stavljeno je na početak ogleda, jer ono daje najširu osnovu za dalja, pojedinačna razmatranja.

Redak primer milosrdno-misionarskog rada u Srpskoj pravoslavnoj crkvi: manastir Kovilj brine o lečenju narkomana

UČENJE CRKVE O RADU, SVOJINI I GLOBALIZACIJI

Učenje Crkve o radu
Pravoslavna crkva je, oslanjajući se na Sveto pismo i Predanje, odavno visoko uzdigla ljudski rad. Jer, i Bog u kojeg ona veruje je postavši čovek Isus Hristos, bio radnik – stolar koji je svojim rukama izdržavao svoju majku i sebe. Suštinu pravoslavnog učenja o radu i njegovim plodovima iskazala je Ruska pravoslavna crkva, u svom zvaničnom dokumentu „Osnovi socijalne koncepcije“. Evo tog učenja:
„Rad je organski element ljudskog života. U Knjizi postanja kaže se da ne beše čoveka da radi zemlju (1. Mojs. 2; 5). Stvorivši rajski vrt, Bog je u njemu nastanio čoveka da ga radi i da ga čuva (1. Mojs. 2; 15). Rad je stvaralačko otkrivanje čoveka kojem je zbog prvobitne bogopodobnosti dato da bude saradnik i satrudnik Gospodnji. Međutim, nakon čovekovog otpadanja od Tvorca izmenio se i karakter rada: Sa znojem lica svojega ješćeš hleb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah i u prah ćeš se vratiti (1. Mojs. 3; 19). Oslabilo je stvaralaštvo, koje čini sastavni deo rada; rad je za palog čoveka prevashodno postao način da se domogne sredstava za život.
Reč Božija ne samo da pažnju ljudi obraća na neophodnost svakodnevnog rada, nego mu postavlja i određeni ritam: Sećaj se dana od odmora da ga svetkuješ. Šest dana radi i svršuj sve poslove svoje, a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu; tada nemoj raditi nijednoga posla, ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živinče tvoje, ni stranac koji je među vratima tvojim (2. Mojs. 10; 8-10). Tom zapovešću Tvorca proces čovečijeg rada dovodi se u vezu s božanstvenim stvaralaštvom, koje je postavilo početak stvaranju sveta. Naime, zapovest o praznovanju šestog dana /…/ zasniva se na tome što je Bog prilikom stvaranja sveta blagoslovio sedmi dan, i posvetio ga, jer je u taj dan otpočinuo od svih dela svojih koja učini (1. Mojs. 2; 3). Trebalo bi da taj dan bude posvećen Gospodu, kako svakodnevne brige ne bi čoveka odvratile od Tvorca. Uporedo s tim, delotvorno ispoljavanje milosrđa i nesebična pomoć bližnjima ne predstavljaju kršenje zapovesti: subota je radi čoveka, a ne čovek radi subote (v. Mt. 2; 27). Od apostolskih vremena, u hrišćanskom predanju je dan, koji je slobodan od rada, postao prvi dan sedmice – dan Vaskrsenja Hristovog, odnosno nedelja.
Usavršavanje oruđa i metoda rada, njegova profesionalna podela i prelazak od njegovih jednostavnijih oblika ka složenijim potpomogli su poboljšanju materijalnih uslova čovekovog života. Međutim, zavaravanje civilizacijskim dostignućima udaljuje ljude od Tvorca i vodi ka prividnom trijumfu razuma koji nastoji da zemaljski život uredi bez Boga. Ostvarivanje sličnih težnji se tokom istorije čovečanstva uvek tragično okončavalo.
U Svetom pismu rečeno je da su prvi ustrojitelji zemaljske civilizacije bili Kainovi sinovi: Lameh i njegovi sinovi izumeli su i stvorili prva oruđa od bakra i gvožđa, pokretne šatore i različite muzičke instrumente. Oni su bili rodonačalnici mnogih zanata i umetnosti (v. 1. Mojs. 4; 20-22). Ni oni, međutim, isto kao ni drugi ljudi, nisu uspeli da izbegnu sablazni: Svako telo pokvari put svoj na zemlji (1. Mojs. 6; 12). Zbog toga je, prema volji Tvorca, civilizaciju Kainovaca okončao potop. Najslikovitiji biblijski primer pokušaja palog čovečanstva da „stvori sebi ime“ predstavlja izgradnja Vavilonske kule, čija će visina „dosezati do neba“. Građenje kule postalo je simbol ujedinjenja ljudskih napora na dostizanju bogoprotivnih ciljeva. Gospod je prekoreo gordeljivce: pomešavši jezike, onemogućio im je da razumeju jedni druge i rasejao ih po čitavoj zemlji.
Sa hrišćanske tačke gledišta, rad sam po sebi nije bezuslovna vrednost. On postaje blagosloven onda, kad se pokaže kao satrudništvo Gospodu i kad potpomaže ispunjenju Njegove zamisli o svetu i čoveku. Rad, međutim, nije blagosloven ukoliko je usmeren na služenje egoističnim interesima ličnosti ili ljudske zajednice, a takođe i na udovoljavanje grešnih potreba duha i tela.
Sveto pismo svedoči o dva moralna podsticaja na rad: raditi, da bi čovek samoga sebe prehranio i da nikoga ne bi opterećivao i raditi, da bi se pomoglo onima, kojima je to potrebno. Neka se trudi da radi svojim rukama ono što je dobro da bi imao davati onome, kome je potrebno (Ef. 4; 28). Takav rad odgaja dušu i ukrepljuje čovekovo telo, dajući hrišćaninu mogućnost da svoju veru projavi u bogougodnim delima milosrđa i ljubavi prema bližnjima (v. Mt. 5; 16 i Jak. 2; 17). Svi dobro pamte reči apostola Pavla: Ako neko neće da radi neka i ne jede (2. Sol. 3; 10).
Sv. Oci i učitelji Crkve neprestano su podvlačili etički značaj radnih procesa. Tako je Kliment Aleksandrijski nazvao rad „školom društvene pravednosti“. Sveti Vasilije Veliki je tvrdio da „nije namera pobožnosti da posluži kao izgovor za lenjost i bekstvo od rada, nego podsticaj na još veći rad“. Sveti Jovan Zlatousti je pozivao da se „bezbožništvom ne smatra rad nego besposličenje“. Monasi mnogih manastira podvizavali su se radom. Njihova delatnost je po mnogo čemu bila primer za podražavanje. Pored najvišeg duhovnog autoriteta, osnivači velikih monaških obitelji uživali su i slavu vrednih radnika. Široko je poznat usrdan rad prepodobnih Teodosija Pečerskog, Sergeja Radonješkog, Kirila Bjelojezerskog, Josifa Volockog, Nila Sorskog i drugih ruskih podvižnika.
Crkva blagosilja svaki rad, koji je upravljen ka dobru ljudi. Pri tom se ne daje prednost nijednoj od ljudskih delatnosti, ukoliko ona odgovara hrišćanskim moralnim normama. U svojim pričama, naš Gospod Isus Hristos neprestano pominje razna zanimanja, nikada ne izdvajajući nijedno od njih. On govori o radu sejača (Mk. 4; 3-9), sluge i upravitelja (Lk. 12; 42-48), trgovca i ribara (Mt. 13; 45-48), domaćina i poslenika u vinogradu (Mt. 20; 1-16). Međutim, savremeno doba uslovilo je razvoj čitave industrije, specijalno usmerene ka propagandi poroka i greha, na zadovoljavanje pogubnih strasti i navika, kao što su pijanstvo, narkomanija, blud i preljuba. Crkva svedoči o grešnosti učestvovanja u takvoj delatnosti, budući da ona ne izopačuje samo radnika nego i društvo u celini.
Radnici imaju pravo da koriste plodove svoga rada: Ko sadi vinograd i ne jede od roda njegova? Ili ko čuva stado i od mleka stada ne jede? Koji ore, treba u nadi da ore, i koji vrše, treba da vrše u nadi da će primiti po svojemu nadanju (1. Kor. 9; 7, 10). Crkva uči da odbijanje da se plati častan rad nije samo prestup protiv čoveka nego i greh pred Bogom.
Sveto pismo kaže: Nemoj uvrediti najamnika, siromaha i potrebitoga između braće svoje… podaj mu najam njegov isti dan, da ne bi zavikao na tebe ka Gospodu i bilo bi ti greh (5. Mojs. 24; 24-25). Teško onome koji se služi bližnjim svojim ni za što i plate za trud njegov ne daje mu (Jer. 22; 13).
Uporedo s tim, zapovest Božija nalaže onima koji rade da se brinu o ljudima koji iz različitih razloga ne mogu sami da zarade za život – o slabima, bolesnima, došljacima (izbeglicama), siročadi i udovicama – i da sa njima dele plodove svog rada, da bi te blagoslovio Gospod Bog tvoj u svakom poslu ruku tvojih (5. Mojs. 24; 19).
Nastavljajući na zemlji služenje Hrista, koji je sebe poistovetio upravo sa unesrećenima, Crkva svagda stupa u zaštitu nemoćnih i slabih. Ona zbog toga poziva društvo na pravednu podelu proizvoda rada, pri čemu će bogati podržavati siromašnoga, zdravi bolesnoga, a sposobni za rad – prestarelog. Duhovno blagostanje i samoočuvanje društva mogući su samo u onom slučaju ako se obezbeđenje života, zdravlja i minimalnog blagostanja svih građana smatra bezuslovnim prioritetom prilikom raspodele materijalnih sredstava.“

Učenje Crkve o svojini
Pravoslavna crkva ima razrađeno učenje o svojini, i izražava ga kako kroz dela Svetih Otaca, tako i u praksi. Najkraća i najpreciznija formulacija ovog učenja data je u „Osnovama socijalne koncepcije Ruske pravoslavne crkve“, objavljenim na jubilarnom Arhijerejskom saboru 2000. godine.
„Prihvaćeno je da se pod svojinom (vlasništvom) podrazumeva društveno priznata forma odnosa ljudi prema plodovima rada i prirodnim resursima. Među osnovne punomoći vlasnika obično se uključuju pravo gospodarenja i korišćenja, pravo upravljanja i dobijanja prihoda, pravo na otuđenje, gubitak, promenu ili uništenje predmeta svojine.
Crkva ne određuje pravo ljudi na svojinu. Međutim, ni materijalna strana ljudskog života ne ostaje izvan njenog vidokruga. Pozivajući nas da najpre tražimo Carstvo Božije i pravdu njegovu (Mt. 6; 33), Crkva ne zaboravlja ni potrebu za hlebom nasušnim (Mt. 6; 11), smatrajući da bi svaki čovek trebalo da ima dovoljno sredstava za dostojanstven život. Uporedo s tim, Crkva upozorava na prekomernu privučenost materijalnim dobrima, bogatstvom i slastima ovoga života (v. Lk. 8; 14). U stavu Pravoslavne crkve prema svojini nema niti ignorisanja materijalnih potreba niti suprotne krajnosti, koja bi veličala težnju ljudi ka zadobijanju materijalnih dobara kao najvišeg cilja i vrednosti postojanja. Imovinski položaj čoveka sam po sebi ne može da se posmatra kao svedočanstvo o tome da li je on ugodan Bogu ili nije.
Odnos pravoslavnog hrišćanina prema svojini mora se zasnivati na evanđelskom načelu ljubavi prema bližnjem, izraženom u Spasiteljevim rečima: Zapovest novu dajem vam – da ljubite jedni druge (Jn. 13; 34). Ta zapovest je osnova moralnog ponašanja hrišćana. Trebalo bi da za njih a, sa crkvene tačke gledišta, i za sve ostale ljude, ona služi kao imperativ u sferi regulisanja međuljudskih odnosa, uključujući i svojinske.
Prema učenju Crkve, ljudi sva svoja materijalna dobra dobijaju od Boga, kojem i pripada isključivo pravo na njihovo posedovanje. Spasitelj je mnogo puta u svojim pričama ukazivao na relativnost čovekovog prava na svojinu: to je ili vinograd, koji je dat na korišćenje (Mk. 12; 1-9), ili talenti koji su raspodeljeni među ljudima (Mt. 25; 14-30), ili imanje, koje je dato na privremeno upravljanje (Lk. 16; 1-13). Izražavajući Crkvi svojstvenu misao da je Bog apsolutni vlasnik svega, sv. Vasilije Veliki pita: „Kaži mi, šta je to uistinu tvoje sopstveno? Odakle si ga uzeo i doneo u život?“ Grešan odnos prema svojini, koji se projavljuje ili u zaboravljanju ili u svesnom odbacivanju tog duhovnog načela, rađa podelu i otuđenje među ljudima.
Materijalna dobra ne mogu čoveka učiniti srećnim. Gospod Isus Hristos upozorava: Čuvajte se svake gramzivosti, jer niko ne živi od imovine svoje što je suviše bogat (Lk. 12; 15). Trka za bogatstvom pogubno se odražava na čovekovo duhovno stanje i može da dovede do potpune degradacije ličnosti. Apostol Pavle ukazuje da koji hoće da se bogate, upadaju u iskušenje i zamku, i u mnoge lude i pogubne želje, koje guraju ljude u propast i pogibelj. Jer je koren sviju zala srebroljublje, kojemu neki predavši se zastraniše od vere i navukoše na sebe muke mnoge. A ti, o čoveče Božiji, beži od toga (1. Tim. 6; 9-11). U besedi s mladićem, Gospod je rekao: Ako hoćeš savršen da budeš, idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i imaćeš blago na nebu, pa hajde za mnom (Mt. 19; 21). Hristos je zatim te reči razjasnio svojim učenicima: Teško je bogatome ući u Carstvo nebesko… Lakše je kamili proći kroz iglene uši negoli bogatome ući u Carstvo Božije (Mt. 19; 23-24). Evanđelista Marko precizno kaže da je ulazak u Carstvo Božije težak upravo onima, koji se ne uzdaju u Boga nego u materijalna dobra: Onima koji se uzdaju u bogatstvo (Mk. 10; 24). Samo su oni, koji se uzdaju u Gospoda kao Gora Sion; neće se pokolebati doveka (Ps. 124; 1).
Uostalom, i bogataš može da se spase, jer što je ljudima nemoguće Bogu je moguće (Lk. 18; 27). U Svetom pismu se ne može naići na kuđenje bogatstva kao takvog. I Avram i starozavetni patrijarsi bili su imućni ljudi, kao i pravedni Jov, Nikodim i Josif iz Arimateje. Posedujući značajnu imovinu, neće sagrešiti onaj što ju koristi saglasno volji Boga, kojem pripada sve postojeće, niti će sagrešiti onaj što ju koristi po zakonu ljubavi, jer radost i punoća života nije u sticanju i posedovanju nego u darivanju i žrtvi. Apostol Pavle poziva da se opominjemo reči Gospoda Isusa koju On reče: Blaženije je davati nego primati (Dela ap. 20; 35). Sveti Vasilije Veliki smatra da je lopov onaj, koji ne daje deo svog imetka kao žrtvenu pomoć bližnjem. Istu misao ističe i sv. Jovan Zlatousti: „Ne davati od svoje imovine takođe znači pljačku“. Crkva poziva hrišćane da svojinu razumeju kao dar Božiji, koji im je dat da bi ga koristili za svoje i dobro svojih bližnjih.
Istovremeno, Sveto pismo priznaje čovekovo pravo na svojinu i osuđuje svaki nasrtaj na nju. U dve od deset zapovesti Dekaloga neposredno se govori o tome: Ne kradi… Ne poželi kuće bližnjega tvojega, ne poželi žene bližnjega tvojega, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvojega (2. Mojs. 20; 15,17). U Novom zavetu je sačuvan takav odnos prema svojini, ali je dobio i dublju, moralnu utemeljenost. U Evanđelju se o tome govori na sledeći način: Ne ukradi… ne poželi tuđe i bilo koja druga zapovest, ispunjava se u ovoj reči: Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe (Rim. 13; 9).
Crkva priznaje postojanje raznolikih formi svojine. Državna, društvena, korporativna, lična, kao i mešoviti oblici svojine su tokom istorijskog razvoja u različitim zemljama zadobili i različitu ukorenjenost. Crkva ne daje prednost nijednoj od tih formi. U svakoj od njih moguće su kako grešne pojave – pljačka, gramzivost i nepravedna raspodela plodova rada – tako i dolična i moralno opravdana raspodela materijalnih dobara.
Sve veći značaj dobija intelektualna svojina, čiji su predmet naučni radovi i izumi, informativne tehnologije, umetnička dela i druga dostignuća stvaralačke zamisli. Crkva pozdravlja stvaralački rad koji je upravljen ka društvenom dobru, osuđujući narušavanje autorskih prava na intelektualnu svojinu.
Uopšteno govoreći, Crkva ne može da odobri otimanje i preradu svojine, uz gaženje prava njenog zakonitog vlasnika. Izuzetak može da bude samo ono oduzimanje svojine na osnovu odgovarajućeg zakona koje, budući obrazloženo interesima većine ljudi, prati pravedna kompenzacija. Iskustvo otadžbinske istorije pokazuje da narušavanje tih načela nužno vodi ka socijalnim potresima i ljudskim stradanjima.
U istoriji hrišćanstva, za mnoge zajednice bili su karakteristični objedinjenje imovina i odricanje od ličnih vlasničkih težnji. Takav karakter imovinskih odnosa potpomagao je jačanju duhovnog jedinstva verujućih i u mnogim slučajevima bio je ekonomski efikasan. Kao primer za to mogu da posluže pravoslavni manastiri. Međutim, odricanje od lične svojine u prvoapostolskoj opštini (Dela ap. 4; 32), a kasnije i u opštežiteljnim manastirima, imalo je isključivo dobrovoljni karakter i bilo je povezano s ličnim duhovnim izborom.
Posebnu formu svojine predstavlja svojina religioznih organizacija. Ona se stiče na različite načine. Međutim, osnovnu komponentu njenog formiranja predstavljaju dobrovoljni prilozi verujućih ljudi. Saglasno Svetom pismu, žrtva je svetinja i u neposrednom smislu pripada Bogu; onaj koji prinosi žrtvu daje Bogu a ne svešteniku (v. 3. Mojs. 27; 30 i 1. Jezdr. 8; 28). Žrtva je dobrovoljni čin, koji verujući savršavaju s religioznim ciljevima (Nem. 10; 32). Žrtve ne treba da izdržavaju samo sveštenoslužitelje nego i ceo narod Božiji (v. Filiplj. 4; 14-18). Budući da je posvećena Bogu, žrtva je neprikosnovena i svaki, koji je ukrade, dužan je da vrati više nego što je ukrao (3. Mojs. 5; 14-15). Prinošenje žrtava (odnosno davanje priloga) ubraja se među najvažnije zapovesti koje je Bog dao čoveku (Knj. Sir. 7; 30-34). Na taj način je prinošenje žrtava (davanje priloga) poseban primer socijalnih i ekonomskih odnosa. Usled toga, na njih ne mogu automatski da se primene zakoni koji regulišu državne finansije i ekonomiju, a posebno državno oporezivanje. Crkva kaže da, ukoliko ovaj ili onaj njen prihod ima preduzetnički karakter, on može biti oporezovan. Međutim, svaki nasrtaj na žrtve (priloge) verujućih predstavlja prestup pred ljudima i Bogom.“

Crkva o posledicama liberalnog kapitalizma
Liberalni kapitalizam se, u svojoj poslednjoj, terminalnoj fazi, zove globalizam. Njegove posledice se svakodnevno vide i osećaju. A Ruska pravoslavna crkva ne može i neće da ćuti pred tim posledicama. Ona je, još 2000. godine, jasno definisala svoj odnos prema globalizmu. Da je čujemo:
„U međudržavnim trgovačkim i ekonomskim odnosima trebalo bi da se primenjuju ona ista moralna pravila kakva važe i za privredno-preduzetničku delatnost čoveka uopšte. Saradnja naroda i država u datoj sferi mora se zasnivati na poštenju, pravednosti i težnji da svi učesnici u zajedničkom radu postignu prihvatljive rezultate. Pozdravlja se međunarodna saradnja u kulturnoj, naučnoj, prosvetnoj i informativnoj oblasti, ukoliko se ona gradi na ravnopravnosti i uzajamnom uvažavanju i ako je usmerena ka tome da se svaki narod koji je u nju uključen, obogati iskustvom, saznanjima i plodovima stvaralačkih dostignuća.
Tokom 20. veka, mnogostrani međudržavni sporazumi doveli su do stvaranja razgranatog sistema međunarodnog prava, obaveznog za sve zemlje – potpisnice određenih sporazuma. Države su stvorile i međunarodne organizacije, čije su odluke takođe obavezujuće za zemlje-učesnice. Nekim od tih organizacija vlade predaju punomoći koje se tiču ekonomske, političke i vojne delatnosti, što u značajnoj meri zadire ne samo u međunarodne odnose, nego i u unutrašnji život naroda. Fenomen pravne i političke regionalizacije i globalizacije postaje stvarnost.
S jedne strane, takav razvoj međudržavnih odnosa pomaže aktiviranju trgovačke, proizvodne, vojne, političke i druge saradnje, čiju neophodnost uslovljava prirodno jačanje međunarodnih veza i potreba za zajedničkim odgovorom na globalne izazove savremenog doba. U istoriji pravoslavlja postoje primeri pozitivnog uticaja Crkve na razvoj regionalnih međudržavnih veza. Međunarodne organizacije doprinose rešavanju različitih sporova i konflikata. S druge strane, ne sme se potceniti opasnost od razmimoilaženja volje naroda i odluka međunarodnih organizacija. Te organizacije mogu postati sredstva za nepravednu dominaciju jačih zemalja nad slabijima, bogatih nad siromašnima, tehnološki i informacijski razvijenijih nad zaostalima. Osim toga, moglo bi doći do dvojnih standarda u primeni međunarodnog prava a u interesu najuticajnijih država.
Sve to podstiče Pravoslavnu crkvu da procesu pravne i političke internacionalizacije pristupi sa kritičkom opreznošću, pozivajući vlastodršce kako na nacionalnom, tako i na međunarodnom nivou, na pojačanu odgovornost. Svaka odluka, vezana za zaključenje sudbonosnih međunarodnih sporazuma, a takođe i za određenje stava zemlje u okvirima delatnosti međunarodnih organizacija, mora se prihvatiti samo u saglasnosti sa voljom naroda, zasnovanom na potpunoj i objektivnoj informisanosti o suštini i posledicama planiranih rešenja. Prilikom sprovođenja politike vezane za prihvatanje obavezujućih međunarodnih sporazuma i sa delovanjem međunarodnih organizacija, vlade moraju odbraniti duhovnu, kulturnu i svaku drugu samobitnost zemlje i naroda, kao i zakonite interese države. U okvirima samih međunarodnih organizacija nužno je da se obezbedi jednakost suverenih država u pristupu mehanizmima donošenja odluka i u pravu na odlučujući glas, pa u tom smislu i prilikom određenja osnovnih međunarodnih standarda. Konfliktne situacije i sporove treba rešavati samo uz učešće i saglasnost svih zemalja, čiji se životni interesi dotiču u konkretnom slučaju. Prihvatanje obavezujućih odluka bez saglasnosti države na koju te odluke vrše neposredan uticaj moguće je samo u slučaju agresije ili masovnog ubijanja ljudi unutar zemlje.
Imajući ia umu nužnost duhovno-moralnog uticaja na postupke političkih lidera, saradnje sa njima, zastupanja potreba naroda i pojedinih ljudi, Crkva stupa u dijalog i saradnju sa međunarodnim organizacijama. U okvirima tog procesa ona nepokolebivo svedoči o svojoj ubeđenosti u apsolutni značaj vere i duhovnog delanja za čovekov rad, odluke i odredbe.
Globalizacija nema samo političko-pravnu nego i ekonomsku i kulturno-informativnu dimenziju. U ekonomiji, ona je povezana sa pojavom trans-nacionalnih korporacija, u kojima su usredsređeni značajni materijalni i finansijski resursi i gde radi ogroman broj građana raznih zemalja. Lica koja su na čelu međunarodnih ekonomskih i finansijskih struktura usredsređuju u svojim rukama ogromnu vlast, koja nije pod kontrolom naroda pa čak ni vlada i koja ne priznaje nikakve granice – bilo da su to državne granice, etničko-kulturni identitet ili nužnost očuvanja ekološke i demografske stabilnosti. Ta lica ponekad ne žele da uzmu u obzir tradiciju i religiozna načela onih naroda, koji su uvučeni u ostvarivanje njihovih planova. Crkvu uznemiruje i praksa finansijskih spekulacija koje ukidaju zavisnost prihoda od uloženog truda. Jedan od oblika tih spekulacija su i „piramidalne banke“, čije rušenje izaziva potrese širokih razmera. U celini posmatrano, slične promene u ekonomiji dovode do gubitka prioriteta rada i čoveka nad kapitalom i sredstvima proizvodnje.
U kulturno-informativnoj sferi, globalizacija je uzrokovana razvojem tehnologija koje olakšavaju premeštanje (preseljenje) ljudi i predmeta, širenje i dobijanje informacija. Društva, koja su nekada bila podeljena razdaljinom i granicama i zbog toga većim delom istorodna, sada lako dolaze u dodir jedno s drugim i postaju polikulturna. Međutim, dati proces prati pokušaj da se uspostavi dominacija bogate elite nad ostalim ljudima, jedne kulture i jednog pogleda na svet nad drugim, a što je posebno neprihvatljivo u religioznoj sferi. Kao rezultat, zapaža se težnja da se kao jedina moguća predstavi univerzalna, neproduhovljena kultura, zasnovana na pojmovima palog čoveka o slobodi. Takav čovek ni u čemu ne ograničava sebe, budući da se smatra apsolutnom vrednošću i merilom istine. Mnogi u hrišćanskom svetu porede takav razvoj globalizacije sa izgradnjom Vavilonske kule.
Priznavajući neminovnost i prirodnost procesa globalizacije, koji u mnogo čemu pogoduju opštenju među ljudima, širenju informacija i efikasnosti proizvodno-preduzetničke delatnosti, Crkva istovremeno obraća pažnju na unutrašnju protivurečnost tih procesa i opasnosti koje su s njima povezane. Kao prvo, globalizacija, uporedo sa promenom uobičajenih načina organizacije privrednih procesa, počinje da menja i tradicionalne načine organizovanja društva i ostvarenja vlasti. Kao drugo, mnogi od pozitivnih plodova globalizacije dostupni su samo nacijama koje čine manji deo čovečanstva, ali koje imaju slične ekonomske i političke sisteme. Čini se da su drugi narodi, koji čine pet šestina od ukupnog stanovništva na planeti, odbačeni na rubove svetske civilizacije. Oni padaju u dužničku zavisnost od finansija nekolicine industrijski razvijenih zemalja i nisu u stanju da stvore dostojne životne uslove. Među njihovim stanovništvom raste nezadovoljstvo i razočaranje.
Crkva postavlja pitanje o svestranoj kontroli nad transnacionalnim korporacijama i nad procesima koji se odigravaju u finansijskom sektoru ekonomije. Takva kontrola, čiji bi cilj moralo da bude potčinjavanje svake preduzetničke i finansijske delatnosti interesima čoveka i naroda, mora se ostvariti posredstvom svih mehanizama, koji su dostupni društvu i državi.
Duhovnoj i kulturnoj ekspanziji, obremenjenoj totalnom unifikacijom, moraju se suprotstaviti zajednički napori Crkve, državnih struktura, građanskog društva i međunarodnih organizacija, da bi se u svetu ustanovila uistinu ravnopravna i uzajamna kulturna i informativna razmena, sjedinjena sa zaštitom samobitnosti nacije i ostalih ljudskih zajednica. Jedan od načina da se to postigne moglo bi da bude i osiguranje pristupa zemalja i naroda osnovnim tehnološkim resursima, koji daju mogućnost globalnog širenja i primanja informacija. Crkva podseća na to da mnoge nacionalne kulture imaju hrišćanske korene i da su sledbenici Hristovi pozvani da doprinesu učvršćivanju uzajamne povezanosti vere i kulturnog nasleđa naroda, odlučno se pri tom suprotstavljajući pojavama antikulture i komercijalizacije informativno-stvaralačkog prostora.
U celini posmatrano, izazov globalizacije zahteva dostojan odgovor od savremenog društva, zasnovanog na brizi o očuvanju mirnog i dostojanstvenog života svih ljudi, sjedinjene sa težnjom ka njihovom duhovnom usavršavanju. Osim toga, neophodno je da se dostigne takvo uređenje sveta koje bi bilo izgrađeno na načelima pravednosti i jednakosti ljudi pred Bogom, a što bi isključivalo gušenje njihove volje od strane nacionalnih ili globalnih centara političkog, ekonomskog i informativnog uticaja.
Savremeni međunarodni pravni sistem zasniva se na prioritetu interesa zemaljskog života čoveka i ljudskih zajednica u odnosu na religijske vrednosti (posebno u onim slučajevima kada prvo i drugo dođu u konflikt). Takav prioritet utvrđen je u nacionalnom zakonodavstvu mnogih zemalja. On je često položen u načela regulacije različitih oblika delatnosti organa vlasti, izgradnje državnog obrazovnog sistema, itd. Mnogi uticajni društveni mehanizmi koriste to načelo u otvorenom suprotstavljanju Crkvi i veri, usmerenom ka njihovom potiskivanju iz društvenog života. Te pojave stvaraju opštu sliku sekularizacije života države i društva.
Prihvatajući da i nereligiozni ljudi imaju pravo da izaberu pogled na svet i da utiču na društvene procese, Crkva istovremeno ne može kao pozitivnu da shvati takvu izgradnju svetskog poretka pri kojoj će se u središte svega postaviti ljudska ličnost pomračena grehom. Ostavljajući otvorenu mogućnost za saradnju sa ljudima nereligioznih ubeđenja, Crkva upravo zbog toga teži potvrđivanju hrišćanskih vrednosti u procesu donošenja najvažnijih odluka kako na nacionalnom tako i na međunarodnom nivou. Ona se bori za priznavanje legitimnosti religioznog pogleda na svet kao osnove za društveno značajna dela (pa samim tim i državna) i kao suštinskog faktora koji bi trebalo da utiče na formiranje (promenu) međunarodnog prava i na delatnost međunarodnih organizacija.“

Ekološka kriza
Jedna od posledica globalizacije je ekološka katastrofa neviđenih razmera. Multinacionalne kompanije su, zarad profita, spremne da unište čitavu planetu. I tu je Ruska crkva iznela hrišćanski stav u svojim „Osnovama socijalne koncepcije“:
„Budući svesna svoje odgovornosti za sudbinu sveta, Pravoslavna crkva je duboko uznemirena zbog problema koje stvara savremena civilizacija. Među njima, važno mesto pripada ekološkim problemima. Danas se lice Zemlje unakažava u planetarnim razmerama. Pogođena je utroba Zemlje, tlo, voda, vazduh, biljni i životinjski svet. Priroda koja nas okružuje praktično je u potpunosti uključena u obezbeđivanje života čoveka, koji se više ne zadovoljava raznolikošću njenih darova nego neobuzdano eksploatiše čitave eko sisteme. Delatnost čoveka, koja je dostigla razmere kakve se mogu uporediti s biosfernim procesima, stalno narasta zahvaljujući ubrzanju tempa razvoja nauke i tehnike. Sveobuhvatno zagađenje prirodne sredine industrijskim otpadom, nepravilna agrotehnika, uništavanje šuma i zemljišnog pokrivača, dovodi do gušenja biološke aktivnosti, do stalnog smanjenja genetske raznolikosti života. Iscrpljuju se nenadoknadivi mineralni resursi Zemljine utrobe, smanjuju se zalihe čiste vode. Pojavljuje se mnoštvo štetnih materija, od kojih se mnoge ne uključuju u prirodno kruženje i nagomilavaju se u biosferi. Narušena je ekološka ravnoteža, čovek je postavljen pred činjenicu pojave nepovratnih pogubnih procesa u prirodi, uključujući i podrivanje njenih reproduktivnih sila.
Sve se to odigrava na pozadini neviđenog i neopravdanog porasta društvene potrošnje u visokorazvijenim zemljama, gde je težnja ka izobilju i raskoši postala životna norma. Takva situacija stvara prepreke za pravednu raspodelu prirodnih resursa, koji predstavljaju opštečovečansko nasleđe. Posledice ekološke krize pokazale su se kao nezdrave ne samo za prirodu nego i za čoveka, budući da je on organski sjedinjen s njom. Kao rezultat svega toga, Zemlja se našla na ivici globalne ekološke katastrofe.
[…] Ekološka kriza primorava nas da preispitamo svoj odnos prema svetu koji nas okružuje. Danas se sve češće kritikuju koncepcije čovekovog gospodarenja nad prirodom i potrošački stav u odnosu na nju. Svest o tome da će za dobrobit civilizacije savremeno društvo platiti isuviše visoku cenu izaziva protivljenje gospodarskom egoizmu. Tako se razotkrivaju oni vidovi delatnosti koji nanose štetu prirodnoj sredini. Istovremeno se razrađuje sistem njene zaštite, preispituju se metodi gospodarenja nad njom, preduzimaju se pokušaji stvaranja tehnologija za očuvanje resursa i stvaranja proizvoda bez otpada – koji bi se istovremeno mogli „ugraditi“ u prirodno kružno kretanje! Sve se više razvija ekološka etika. Društvena svest, koja njome rukovodi, ustaje protiv potrošačkog načina života i zahteva da se poveća moralna i pravna odgovornost za štetu nanesenu prirodi, predlaže da se uvede ekološka obuka i vaspitanje, poziva da se na bazi široke međunarodne saradnje objedine napori na očuvanju prirodne sredine.
Pravoslavna crkva ceni napore usmerene na prevazilaženje ekološke krize i poziva na aktivnu saradnju u društvenim akcijama čiji je cilj zaštita tvorevine Božije. Uporedo s tim, ona ističe da će napori te vrste biti plodotvorniji ukoliko temelji, na kojima se gradi čovekov odnos prema prirodi, ne budu imali samo izrazito humanistički nego i hrišćanski karakter. Kao jedno od osnovnih načela stanovišta Crkve u pitanjima ekologije jeste i načelo jedinstva i celovitosti od Boga stvorenog sveta. Prirodu koja nas okružuje pravoslavlje ne posmatra izolovano, kao zatvorenu strukturu. Biljni, životinjski i čovečiji svet uzajamno su povezani. Sa hrišćanske tačke gledišta, priroda nije ostava (skladište) resursa, predodređenih za egoističnu i neodgovornu potrošnju, nego i dom u kojem čovek nije gospodar nego upravitelj. Pored toga, priroda je i hram u kojem je on sveštenik, ali u kojem ne služi prirodi nego Tvorcu. U osnovi shvatanja prirode kao hrama nalazi se ideja teocentrizma: Bog, koji sam svima daje život i disanje i sve (Dela ap. 17; 25) jeste izvor postojanja. Zbog toga život, u svojim raznolikim projavama, ima osveštani karakter i predstavlja dar Božiji; njegovo gaženje je izazov koji nije upućen samo Božijoj tvorevini nego i samom Tvorcu.
Po svojoj suštini, ekološki problemi nose antropološki karakter, budući da ih je stvorio čovek a ne priroda. Zbog toga se odgovori na mnoga pitanja, koja postavlja kriza okolne sredine, nalaze u čovečijoj duši a ne u sferama ekonomije, biologije, tehnologije ili politike. Priroda se uistinu preobražava ili propada ne sama po sebi nego pod uticajem čoveka. Njegovo duhovno stanje igra odlučujuću ulogu, jer se odražava na prirodnu okolinu, kako prilikom spoljašnjeg delovanja na nju, tako i u odsustvu tog delovanja. Crkvena istorija poznaje mnoštvo primera kada su ljubav hrišćanskih podvižnika prema prirodi, njihova molitva za okolni svet i njihovo sastradanje sa tvorevinom na najblagotvorniji način uticali na živa bića.
Uzajamna veza antropologije i prirode otkriva se krajnje jasno upravo u naše vreme, kada svet istovremeno preživljava dve krize: duhovnu i ekološku. U savremenom društvu, čovek ponekad gubi svest o životu kao o daru Božijem, a ponekad i sam smisao svog života, koji se povremeno svodi na fizičko postojanje. Kada postoji takav odnos prema okolnom svetu, čovek prirodu ne shvata kao dom, a posebno je ne shvata kao hram, nego samo kao „sredinu u kojoj boravi“. Duhovno degradirana ličnost dovodi do degradacije i prirodu, jer je nesposobna da pokaže preobražavajuće dejstvovanje na svet. Čovečanstvu koje je zaslepljeno grehom ne pomažu ni kolosalne tehničke mogućnosti: ukoliko je ravnodušno prema smislu, tajni i čudu života ono ne može da donese istinsku korist i često nanosi štetu. Kad je u pitanju čovek čija delatnost nije duhovno orijentisana, tehnička moć kao po pravilu stvara utopijske nade u bezgranične mogućnosti čovečanstva i u silu progresa.
Nezamislivo je da u uslovima duhovne krize dođe do potpunog prevazilaženja ekološke krize. Ta tvrdnja nipošto ne znači da Crkva poziva na odbacivanje delatnosti usmerene ka očuvanju prirode. Međutim, nadu u pozitivnu izmenu uzajamne veze čoveka i prirode ona povezuje sa težnjom društva ka duhovnom preporodu. Antropogena osnova ekoloških problema pokazuje da mi okolni svet menjamo u skladu sa svojim unutrašnjim svetom i da zbog toga preobražaj prirode treba da počne od preobražaja duše. Prema misli prepodobnog Maksima Ispovednika, čovek će biti u stanju da čitavu zemlju pretvori u raj tek onda  kada raj bude nosio u samome sebi.“

RANA CRKVA: BOGOSLOVLJE MILOSRĐA

Svetootačko učenje o moralnim osnovama ekonomskog života
Hrišćanski ideal pravednog društva zasniva se na činjenici da su Bogu svi ljudi jednaki, jer ih podjednako voli i ukazuje im milost. Pred Bogom su siromašni samo oni koji su ubogi u vrlinama, a bogati su  čestiti i pošteni, ma kakvog imovnog stanja da su.
Sveti Oci govorili su da bogatstvo može biti od Boga samo ako je bogataš dobar i milosrdan prema sirotinji. Ali, ako je pljačkaš došao do bogatstva i zlostavlja sirotinju, on je bezumnik koji gubi dušu i na sebe i svoje potomstvo navlači večno prokletstvo.
Novcem se treba služiti kao gospodar, a ne biti njegov rob, pa Sveti Amvrosije Milanski podseća da postoje dve vrste trošenja novca: dobra širokogrudost i zla raskalašnost. Širokogrud rado prima putnike namernike, odeva uboge, daje milostinju, a raskalašan troši na gozbe i skupa vina.
Hrišćanin ne sme da očajava kad gubi zemna blaga – važno je da ne izgubi dušu.
Čovek je dužan da radi da bi se izdržavao: „Radi neki posao da bi te đavo uvek nalazio zaposlenim. I – apostoli su radili svojim rukama, da ne budu drugima na teretu, iako su imali pravo da žive od propovedi Evanđelja“ govorili su Oci.
Zlatoust veli: „Neka se ne stidi niko od onih koji se bave zanatima, nego neka se stide džabalebaroši i lenjivci, koji imaju mnogo slugu /…/Jer hraniti se stalnim radom je vid filosofije; takvi imaju duše čistije, karaktere jače.“ Sv. Vasilije dodaje: „Zar mora da se kaže koliko je zlo – lenjost, ako apostol jasno veli: „Ko ne radi, da ne jede“? Kao što je svakom neophodna svakidašnja hrana, tako mu je neophodan i rad po meri snaga.“
Sveti Oci su zabranjivali davanje novca u zajam s kamatom. Sveti Vasilije Veliki je grmeo: „Zaista je vrhunac nečovečnosti kad neko, imajući potrebu za nečim neophodnim, traži novac u zajam, da bi se održao u životu, a drugi, nezadovoljan svojim kapitalom, hoće da od nesreće siromaha sebi uveća prihode i bogatstvo“. Sveti Grigorije iz Nise je kamatarenje nazivao pljačkom koja se ni po čemu ne razlikuje od drumskog razbojništva. Koreći bogataše, Sveti Amvrosije Milanski kaže da oni koji daju novac u zajam s kamatom umesto leka daju siromahu otrov – jer traže da im procenat daje onaj koji nema hleba da jede.
Kanoni Crkve takođe zabranjuju kamatarenje, jer je ono Bogom zabranjeno još u Starom Zavetu (Zakoni ponovljeni 23, 19; Ps. 14, 1,5). Bankarstvo kao fenomen javlja se na Zapadu tek kada strogost hrišćanskih pravila popušta pred „pragmatikom“.
Jedan ruski mislilac, sumirajući svetootačko učenje, kaže: „Bezgranična sloboda i vlast kapitala koji ne zna ni otadžbinu, ni moralne zakone – to je ideal ovoga sveta. Materijalizam, koji je pokrenuo razvoj nacije i ostvario velike uspehe u oblasti tehnike, zavladao je i čovekovom dušom, ubio joj slobodu, nasrnuo, u gordosti, na Tvorca. Nema se kuda dalje. Za zapadnu civilizaciju  počinje tama, ništavilo. Čovečanstvo s nadom očekuje narednu civilizaciju.“

Sveti Vasilije Veliki i osnivanje bolnica
Govoreći o Svom drugom i slavnom Dolasku, kada će svako ljudsko biće biti podvrgnuto proveri svoje večne odgovornosti, Hristos kao ključni kriterijum Suda postavlja milosrđe. Pravednici će biti spaseni, pre svega, zbog delatnog milosrđa prema bližnjima:
„Hodite blagosloveni od Oca mojega, primite Carstvo koje vam je pripremljeno od postanja sveta. Jer ogladneh i dadoste mi da jedem; ožedneh i napojiste me; stranac bejah i primiste me; nag bejah i odenuste me; bolestan bejah i posetiste me; u tamnici bejah i dođoste meni… Zaista Vam kažem: kad učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” (Mt 25, 34-36, 40)“
U Crkvi postoji i posebna vrsta svetih: bezsrebrnici i čudotvorci, lekari koji su besplatno lečili bližnje ispunjavajući zapovest Hristovu (Sveti Kozma i Damjan, Kir i Jovan, Pantelejmon, Agapit Pečerski, i mnogi drugi.) Oni su pomagali bližnjima, ispunjavajući zapovest Božju, lekovima i molitvom.
Hrišćanstvo je zaslužno za institucionalizaciju milosrdne delatnosti, ali i za osnivanje prvih bolnica. Prvu bolnicu u današnjem smislu te reči osnovao je Sveti Vasilije Veliki, arhiepiskop Kesarije Kapadokijske u Maloj Aziji. U predgrađu Kesarije osnovao je tzv. „Vasilijadu“, centar humanitarnog rada. Tu su se nalazile bolnice, sirotišta, stranoprijemnice, odmarališta, zanatske škole – čitav jedan novi grad. Upravu svih ovih ustanova Sv. Vasilije poverava monasima. Monasi tu i služe bližnjima – neguju bolesnike, staraju se o sirotinji. Vasilije od crkvenog novca plaća lekare koji se brinu o potrebitima. I njegovi episkopi pomoćnici osnivaju bolnice, i Sv. Vasilije utiče na državu da oslobodi poreza sve dobrotvorne ustanove.
On je nalagao monaštvu da se, pre svega, stara o siročadi, ali i o obolelima, jer po njemu „ništa nije tako svojstveno našoj prirodi kao međusobno opštenje i uzajamno pomaganje i ljubav prema bićima istog roda“. Prvobitne, interne bolnice za monaštvo proširuju se na čitavu okolnu zajednicu.

Javno govorio protiv bogataške nebrige prema sirotinji, kao i protiv svake vrste raskoši, prekorevajući bogataše i upozoravajući ih da su siromasi – Hristos: patrijarh carigradski Jovan, prozvan Zlatousti

Sveti Jovan Zlatousti – život i stradanja siromaholjupca
Patrijarh carigradski Jovan, prozvan Zlatousti (zbog svojih blistavih beseda i pouka), bio je rodom iz Antiohije, gde je, kao đakon i sveštenik, pomagao episkopu Flavijanu. U Carigrad je, kao već čuven propovednik i podvižnik, stigao 397. zauzevši patrijaršijski presto u doba kada je hrišćanstvo od religije mučenika i ispovednika postalo religija cara i dvora; samim tim, u Crkvu su se ulile mase onih koji su podržavali cara i njegov izbor i postajali hrišćani više iz pragmatičnih razloga, nego iz vere i uverenja. Zlatoust je to znao, i nije se s tim mirio. U njegovo vreme episkopi su već počeli da žive nehrišćanski. Neki raskolnički arhijerej, Sisinije, voleo je sjaj i raskoš, odevao se luksuzno i dva puta dnevno išao u javno kupatilo, odgovarajući na kritike tvrdnjom da bi išao i tri puta, ali ne stiže.
Zlatoust je, od početka svog patrijarhovanja, ustao u odbranu evanđeljskog ideala milosrđa. Javno je govorio protiv bogataške nebrige prema sirotinji, kao i protiv svake vrste raskoši. Bio je strog i prema sveštenstvu – đakona Jovana odlučio je od službe zato što je ovaj tukao svog roba. Tri dvorske dame, Marsa, Katricija i Evgrafija, mrzele su ga zbog propovedi protiv ženskog kinđurenja, a carica Evdokija ga je omrzla zbog zastupanja ljudi na koje je pao njen gnev, i čiju je imovinu želela da otme.
Zlatoustove propovedi bile su jasne i odlučne – smatralo  se da je u jednoj od njih caricu uporedio sa Irodijadom, odgovornom za smrt Jovana Krstitelja.
Pošto je Zlatoust bio omiljen u Crkvi i narodu Konstantinopolja, carica Evdokija je sabrala sabor episkopa – neprijatelja Zlatoustovih, kojima je predsedavao Teofil Antiohijski. Teofil se naljutio na Zlatousta jer se zauzeo za neke monahe koje je Teofil nepravedno gonio, i rado je učestvovao u nepravednom sudu. Glavni tužitelj Zlatoustov bio je sušta suprotnost njemu – voleo je raskoš, i, poput faraona  (kaže Paladije u „Lavsanku“) – želeo je da podiže raskošne zgrade. Sav novac, koji je narod prilagao za sirotinju, Teofil je trošio na luksuz i graditeljstvo. Očito, takav nije mogao da voli Zlatousta – zastupnika siromašnih.
Osuđen nepravedno, Sv. Zlatoust je umro u izgnanstvu 407. godine, da bi 438. godine njegove mošti, s najvećim počastima, bile vraćene u Carigrad.

Sveti Jovan Zlatousti kao prorok milosrđa
Veliki učitelj Crkve, Sveti Jovan Zlatousti, postavio je trajne orjentire u oblasti socijalne teologije. On je bio najradikalniji predstavnik hrišćanskog učenja o ljubavi prema bližnjima. Jer, kako kaže otac Georgije Florovski: „Voli bližnjeg svoga kao samog sebe“ što ne znači da volimo bližnje kao što volimo sebe, nego da volimo bližnje jer su oni naše istinsko ja.“
Zato je patrijarh carigradski svagda prekorevao bogataše, upozoravajući ih da su siromasi – Hristos. Evo tih reči:
„Gospod tvoj ide gladan, a ti živiš u raskoši! I nije  samo to čudno, nego još i to, što živeći u raskoši, usuđuješ se da Ga prezreš, uz to, On ne traži ne znam šta, nego samo komad hleba, da bi utolio glad. On ide drhteći od hladnoće, a ti, odeven u svilene haljine, ne obraćaš pažnju na Njega, ne pokazuješ nikakvo saosećanje, nego bez ikakvog milosrđa prolaziš pored Njega. Kakvo izvinjenje to može da zaslužuje?… Radi čega, kaži mi, nosiš svilenu odeću, jašeš na zlatom ukrašenim konjima i iskićenim mazgama? Mazga ukrašena odozdo; zlato i na sedlu njenom; beslovesne mazge nose na sebi dragocenosti, imaju zlatnu uzdu; beslovesne mazge se ukrašavaju, a sirotan, mučen glađu, sedi pred vratima tvojim, Hrista muči glad… Pokaži mi ruku žene koja voli nakit, i videćeš da je ta ruka spolja pokrivena zlatom, a iznutra podvrgnuta opsadi. Vlasništvo kolikog broja bednih nosi tvoja ruka? … Ti, okupavši se u toplom kupatilu, oblačiš meku odeždu, i vraćaš se kući sa radošću i veseljem, žureći se na pripremljen ručak, a siromah, stalno mučen glađu i hladnoćom, luta po svim trgovima oborene glave, pružajući ruku, čak od straha i ne smejući ni da pomene sitome neophodnu hranu, i često odlazi obasut prekorima. Zato, kada se vratiš doma, kada legneš u postelju, kada u domu tvome bude upaljena blistava svetlost i postavljena raskošna trpeza, seti se toga sirotoga i nesrećnoga, koji slično psima luta u mraku i blatu po uličicama, i  otuda, veoma često, ne odlazi domu svome, svojoj ženi, u svoju postelju, nego na naramak sena, slično psima koji laju po svu noć … Kakva zver treba da je čovek pa da ne bude poražen takvim okolnostima?“
Zlatousti je surovo razobličavao nastojanje bogataša da se okruže što većim brojem luksuznih predmeta. To živog čoveka pretvara u materijalnog roba, u idolopoklonika koji zaboravlja na bližnjeg:
„Zidovi obloženi mermerom; a kakav je odnos prema čoveku koji živi među njima? Tavanice pozlaćene: kakav je odnos prema njihovom vlasniku? Kapiteli stubova zlatni: kakav je odnos prema glavi domaćina, oskvrnjenoj grehom? Pod čist? Ali savest nije čista… Ako vidiš nekoga odevenog u blistavo odelo i okruženog gomilom telohranitelja, onda otvori njegovu savest, i naći ćeš unutar njega mnogo paučine i mnogo prljavštine… Ne gledaj na raskošno odelo bogatih, nego otvori njihovu dušu i pogledaj, nije li puna mnogobrojnih čireva, nije li ona odevena u rite, nije li usamljena i bez ikakve zaštite? Kakva je korist od te bezumne vezanosti za spoljašnje? Kudikamo je bolje biti siromašan, a živeti vrlinski, nego biti car, a živeti poročno.“
On je upozoravao na to da  bogatstvo ne donosi štetu duši samo ako bogataš shvata da je to što ima – Božje vlasništvo, i da je on samo ekonom koji upravlja tuđim – pa je dužan da pomene sirotinju:
„Kao što čuvar carske riznice, koji je dobio na raspolaganje državni novac, ako ga ne da kome je naređeno, nego ga potroši na sopstvene prohteve, biva kažnjen i pogubljen; isto je tako i bogataš neka vrsta primaoca novca namenjenog sirotinji, kome je izdato naređenje da ga razdeli onima koji ga potrebuju iz „njegovog okruženja; zato, ako on potroši na sebe više no što je neophodno, biće podvrgnut  najžešćoj odgovornosti za otimačinu, jer njegovo bogatstvo ne pripada njemu lično, nego njegovom okruženju .“
Na načelne stavove carigradskog patrijarha o bogatima i siromašnima ukazao je naš poznati vizantinolog, dr Dimitrije Bogdanović.

Ostacima shvatanja koja nisu bila u skladu sa hrišćanskim učenjem o odnosu prema čoveku – unetim u Nomokanon iz Mojsijevog i drugih zakonodavstava – suprotstavio je, već u uvodnom delu (Nomokanona), učenje o socijalnoj pravdi: Sveti Sava

IZ  ISTORIJE SVETOSAVSKOG MILOSRĐA

Sveti Sava i „Oče naš“ kao osnova društvenog uređenja
Vizantijsko monaštvo je mnogo polagalo na tvorenje dobrih dela. U pitanju manastira Presvete Bogorodice Evergetide (dobrotvorke), nastalom u Carigradu u XI veku, velika pažnja se posvećuje milosrdnom radu. Monasi su bili dužni da dele milostinju ubogima (na veće praznike više, običnim danima manje), kako u novcu, tako i u hrani, a manastir je imao osmokrevetnu bolnicu sa kupatilima i naročitim režimom ishrane za bolesne.
Manastir Pantokrator, koga je Jovan II Komnin sagradio u XII veku, imao je bolnicu i starački dom, kao i leprozorijum – za negovanje gubavaca. Bolnica Pantokratora imala je pedeset kreveta, sa lekarima i profesionalnim osobljem. Manastir je posedovao pekaru za sirotinju.
Sveti Sava je, svakako, bio vaspitan na klasičnom uzoru vizantijske pravoslavnosti, i nastojao je da je prenese u Srbiju, pa i kad je u pitanju haritativna delatnost.
Sveti Sava je veoma voleo Svetog Jovana Zlatousta i njegovo tumačenje molitve „Oče naš“, u kojoj Zlatousti insistira i nastoji da pokaže da Hristos nije rekao „Oče moj“, nego „Oče naš“, i time ukazao na činjenicu da su svi ljudi braća, čiji je Otac Bog. Zato je staranje o sirotinji i nemoćnima zapovest Božja.
Stvarajući Hilandarski i Studenički tipik po uzoru na pravila carigradske obitelji Bogorodice Evergetide, Sv. Sava je preneo i njegove odredbe o milosrđu. Evo 33. poglavlje Studeničkog tipika:
„A ono što će biti rečeno, i što vi treba veoma da čuvate, nemalu korist i spasenje vam umnožava. A šta je to? Na vratima davanje stranim i nemoćnim, koji su nas pokoja radi posetili, zbog njih i gostionicu sazidasmo… u kojoj ćemo stranoj braći odmora dati i nemoćnima da leže, koliko moć dopušta da ih udostojimo brige. A nage i bose odevati i obuvati starom vašom odećom i obućom, što nećete vi sami davati jer to ne dozvoljavamo nego iguman. A treba hraniti gladne i duši davati, kao što rekosmo, uzakonjenim hlebom i vinom i sočivom nekim od hrane vaše pretekle… A ovo treba od uzdržljivosti vaše da bude, a ako nije moguće, a ono neka od suviška bude. I Bogu je milo ako je moguće. A i umrle treba sahranjivati. Groblje za strance je radi njih podignuto (…) A ne treba sahranjivati tek kako bilo i kao slučajno, već prvo vi, otpevavši pogrebne pesme i drugo dostojno zbrinuvši, ništa ne izostavljajući, najčistije od svega treba prema stranoj našoj braći čistotu ukazati, da i mi čistu i bogatu milost za njih od Boga primimo. A ne volimo da ikoga sa vrata naših praznog otpustite.“
U 40. poglavlju Studeničkog tipika o bolnicama i bolničarima piše sledeće:
„…Zapovedamo dakle da se izabere bolesnima ćelija koja je po izgledu dobro odabrana i uspela bolnica; i postelje postaviti bolesnima za ležanje i odmor, i bolničara im dati kako bi im pomagali u svemu. Ako li … mnogi u bolest padnu, da im se daju dva bolničara, arula velika, tj. ognjište od metala skovano i prenosivo. A na njemu ćete bolesnima ukrop topiti i drugo što im je za utehu, po mogućstvu, što je za jelo i piće i za ostale potrebe. Iguman svagda, a ne retko u bolnicu neka dolazi i svesrdno posećuje bratiju i svakome donosi potrebno…“

Sveti Sava i ozakonjeno milosrđe
Ne treba zaboraviti ni najvažniji pravni dokument srbskog Srednjeg veka – Zakonopravilo Svetog Save, nastalo po vizantijskim uzorima, ali za potrebe njegovog naroda. U Nomokanonu je niz crkvenih pravila o pomoći sirotinji i potrebitima. Pre svega, tu je 59. apostolsko pravilo koje određuje najstrožu kaznu za episkopa ako odbije da pomogne siromašnom svešteniku – sve do raščinjenja. Vizantijski kanonista Zonara to pravilo tumači ovako: „Crkveno bogatstvo Sveto pismo naziva bogatstvom siromašnih i treba ga razdeliti siromašnima.“ Sveti Teofilo Aleksandrijski, svojim 11. pravilom, kaže: „Siromašni… da se hrane u crkvi, i da im se ukaže svako staranje/…/“ Sedmi kanon Sardikijskog sabora nalaže da je episkop dužan da zastupa one kojima se čini nepravda, i da, u takvim slučajevima, mora da se obrati samom caru. U Crkvi je, u ranovizantijskom periodu, bila  uspostavljena služba ekdika, episkopskih pomoćnika, koji su imali zadatak da se „suprotstave nasilju i mučenjima od strane bogatih i odbrane siromašne od nasilja“. Ekdike su birali episkop, sveštenstvo i predstavnici naroda, a njihovu ulogu je, 385. godine, objasnio car Teodosije I, u pismu ekdiku Teodoru, rekavši mu da mu je dužnost da bude kao otac prema narodu i „da ne dozvoli ugnjetavanje zemljoradnika i građana porezima; da pomaže službenicima u suzbijanju drskosti arhonata, čuvajući poštovanje njihove časti… i da ih štiti (narod, nap. V. D.) kao decu.“
Episkopi su, po Justinijanovom zakonodavstvu, morali da se staraju o siromašnima. Velika briga posvećivana je i udovicama, koje, po 11. kanonu Teofila Aleksandrijskog treba da se hrane od crkve i primaju od nje pomoć. Pažnja je posvećivana i otkupljivanju zarobljenika (ta tradicija pravoslavnih ostala je snažna i kasnije. Knez Ivo od Semberije otkupljuje, trošeći svo imanje, srbsku nejač zarobljenu od Turaka, i Filip Višnjić veli: „To će Ivi Gospod  ‘Ristos platit’/ kada Ivo bude na istini“.)
Nomokanon nalaže, u skladu sa Mojsijevim zakonodavstvom, da gazda nadničaru mora odmah da isplati zaradu: „Da ne prenoći plata tvoga nadničara kod tebe do jutra, niti pak da lišiš plate siromaha… Istoga dana da daš platu njegovu pre zalaska sunca, jer je siromah i njoj se nada, da ne poviče ka Gospodu protiv tebe i biće ti greh.“ Pažnja je bila posvećena testamentarnoj volji onih koji su, posmrtno, zaveštali da se od njihovog novca podižu bolnice, stranoprijemnice, sirotišta, narodne kuhinje itd.
Nomokanon je, podsećajući na to da su zlostavitelji oca i majke u Starom zavetu bili kažnjavani smrću, decu nasilnike lišavao nasledstva, kao i decu koja su zanemarivala roditelje u slabosti i nemoći. Kažnjavani su i roditelji koji zanemaruju decu.  Kanon   14. Gangrskog sabora proklinje sinove i kćeri koji ostavljaju, „pod izgovorom pobožnosti“ (odlaska u manastir), nezbrinute oca i majku, a 17. Kanon tog istog sabora proklinje one koji ne vaspitavaju svoju decu i „ne hrane ih do potpunog uzrasta“, nego ih napuštaju.
Učenje Nomokanona o zaštiti socijalno ugroženih dr Miodrag Petrović ukratko izlaže ovako:
„Ostacima shvatanja koja nisu bila u skladu sa hrišćanskim učenjem o odnosu prema čoveku – unetim u Nomokanon iz Mojsijevog i drugih zakonodavstava – Sveti Sava je suprotstavio, već u uvodnom delu (Nomokanona), učenje o socijalnoj pravdi. Takvo učenje je, znači, izloženo ne samo pre svih građanskih i crkvenograđanskih propisa, nego i pre Kanona, za koje treba reći da su rasprostiranjem hrišćanske ideologije o čovekoljublju (filantropija) postepeno potiskivali iz građanskog zakonodavstva odredbe nehrišćanskog sadržaja. Dugo je trajao taj proces, jer su nosioci vlasti u Vizantiji vodili brigu  prevashodno o državnim interesima, a ovi su se jednim delom zasnivali na robovlasničkom sistemu koji se održavao strogim zakonskim merama. Neke od tih mera su se našle i u Nomokanonu. Drugačije nije ni moglo da bude s obzirom na to što je uključivan integralni tekst pojedinih zakona kao, na primer, Prohirona. Zauzvrat, Sveti Sava je u Nomokanon uneo, između ostalog, 35. novelu cara Aleksija I Komnina iz 1095. godine o zaštiti robova.
Posebnu pažnju pobuđuje raznovrsnost propisa koji do tančina zadiru u socijalna pitanja čoveka od rođenja i pre, tj. od začeća pa do smrti. Složenost ovih pitanja je zastupljena naročito u okvirima Porodičnog prava, ali i u obavezama društva prema pojedincu. Porodica se sve češće štiti zakonom i postavlja, za razliku od Rimskog prava, na čvršće pravne temelje. Istovremeno se ispoljava visoka svest o značaju uzajamnih socijalnih obaveza roditelja i dece, o složenoj ulozi majke, o statusu supruge. Udovicama je posvećena izuzetna pažnja; o brizi prema njima govori se prvenstveno u kanonima, koji samo potvrđuju, odnosno nadovezuju se na bogatu tradiciju – da one „treba u crkvi da se hrane i da im se ukazuje svako staranje“. Podjednako se brinulo i o siromašnim devojkama.
U tesnoj saradnji sa nosiocima građanskih vlasti Crkva se starala o osnivanju „časnih domova“: staračkih, sirotinjskih, za bolesnike, za nezbrinutu decu, za ljude sa strane i dr. Ovi domovi su imali svoje administrativno i upravno osoblje; pokretnu i nepokretnu imovinu, koja se sticala i putem zaveštanja. Poslovanje u tim institucijama milosrđa odvijalo se pod opštim nadzorom episkopa, čiji je zadatak bio, između ostalog, da „zastupaju siromašne, teže ožalošćene, brane one kojima se čini nasilje“. Kao ugroženi pominju se i ljudi sa telesnim manama: slepi, gluvi, nemi, hromi i dr.
Njih štite prvenstveno crkveni kanoni, a pod njihovim uticajem i građansko zakonodavstvo. Razgranata socijalna delatnost i sve veće potrebe pokazale su da episkopi ne stižu svuda da se odazovu, radi čega su konstituisani defensores ecclesiastici.“

Naslednici Svetog Save
U narodnoj pesmi „Sveti Savo i gospoda ‘rišćanska“ pitaju slavnog Nemanjića gde je njegov otac potrošio „sedam kula groša i dukata“, a on im odgovara da ih nije trošio „na nadžake, ni na buzdovane“, nego na zidanje crkava i manastira, ali i drugih zadužbina – ćuprija i česmi. I, naravno, delio je „kljastu i slijepu“ da bi „duši mjesto u’vatio“. Nemanjićka Srbija, tako zapamćena u narodnoj pesmi, zaista je nastojavala na milosrđu kao modus  vivendiju u „mračnom Srednjem veku“. Za srednjovekovnog vladara „vizantijskog komonvelta“ (D. Obolenski), milosrđe je bilo i ritualizovano – da bi ga podsećalo na dužnosti. Tako je, po Georgiju Ostrogorskom, na svaki Veliki četvrtak vizantijski car obedovao za zlatnom trpezom (za kojom su, preko godine, sedeli samo on i patrijarh) sa dvanaestoricom najsiromašnijih Carigrađana, posle čega bi im car prao noge (po uzoru na Hrista) i delio obilnu milostinju.
Srpski srednjovekovni vladari išli su tim putem. Kralj Milutin je delio milostinju ne samo u Srbiji, nego i u Jerusalimu. Podigao je bolnicu i stranoprijemnicu pored manastira Sv. Arhangela Mihaila i Gavrila u Svetom Gradu, kao i bolnicu u Carigradu, pored crkve Prodroma („mnoge vešte lekare našavši dade im mnogo zlato i što im je na potrebu da neprestano nadziravaju bolesnike lečeći ih“ /…/ i do danas se svaki dan iznosi na portu obilje vina i hleba i druge različne hrane, radi dovoljnog davanja niščima i stranima, i svakome koji potrebuje“, veli Danilo II u „Žitiju kralja Milutina“)
Sveti Stefan Dečanski je, pored Dečana, podigao manastir u kome su negovani gubavci. Car Dušan je u manastiru Sv. Arhangela kod Prizrena takođe podigao bolnicu, a knez Lazar je to uradio u Ravanici. Despot Stefan Lazarević je bolnicu i stranoprijemnicu podigao u Beogradu.
Milosrdni rad je, pre svega, bio briga Crkve, i to je jasno definisano 29. članom Dušanovog zakonika, u kome piše: „I po svim crkvama da se hrane siroti kao što su ktitori zapovedili. Ko ih od mitropolita, episkopa ili igumana ne bude hranio, da se odluči od čina“.

Smatrao je da hrišćanski ideal pravednog društva svakako jeste prva hrišćanska zajednica u Jerusalimu, gde su ljudi imali jedno srce i jednu dušu, i gde im je imovina bila zajednička: Vladika Nikolaj

Vladika Nikolaj i milosrdni rad
Vladiku Nikolaja su, još za života, poredili sa Svetim Jovanom Zlatoustim – po lepoti njegovih beseda i pouka, koje zaista dostižu vrhove srpske retorike. Ali, Nikolaj se na Zlatousta ugledao i po delatnom milosrđu, kako u ličnom životu, tako i u pastirskom radu. Što se ovog prvog tiče, Milan Jovanović Stoimirović, autor jednog od najpotpunijih svedočanskih zapisa o Velimiroviću, kaže da ga je narod ohridsko-bitoljske eparhije prosto obožavao, upravo zbog njegovog hrišćanskog milosrđa. Nikolajev đakon je svedočio da je vladika jednom krenuo iz Ohrida ka Bitolju s torbom novca (1.200.000 dinara), namenjenog zidanju njegove zadužbine u Leliću. Uz put su ih sretali prosjaci, i dok su došli do Bitolja potrošili su preko 200 hiljada dinara (đakon je to znao jer je on nosio torbu s novcem). Kada ga je upozorio da, ako tako nastavi, nikad neće završiti zadužbinu u svom rodnom selu, Nikolaj je rekao đakonu da to nije đakonova briga i da ko je poslao taj novac, poslaće i drugi.
Prota Milivoje Maričić iz Čačka prisustvovao je trenutku kada je Nikolaj skinuo obuću s nogu i dao je jednom siromahu. Posle Drugog svetskog rata, vladika žički je srpskoj sirotinji u Titovoj Jugoslaviji slao pakete s hranom, lekovima, odećom i obućom, odvajajući od svojih usta da bi pomogao. No, on se nije ograničio samo na lični primer. Kao čelnik Pravoslavne hrišćanske zajednice (popularnog Bogomoljačkog pokreta), podsticao je hrišćanski solidarizam na svakom koraku, pre svega kroz pomaganje sirotinje, ali i svečarstvo, zadužbinarstvo i mobarstvo. Bratstva bogomoljaca u Kraljevini Jugoslaviji bilo je preko 500, a njihov list „Misionar“ izlazio je u 50 hiljada primeraka. Bogomoljci su svuda i na svakom koraku nastojali da čine dobra dela, a pošto je pokret uglavnom bio seljački, to je značilo i obnovu zadrugarskog duha.
Takođe, vladika Nikolaj je organizovao pomoć najsiromašnijim slojevima svoje eparhije. Pošto su ga mnogi znali i cenili u Americi i Engleskoj, jednom je uspeo da se dogovori s nekom grupom posetilaca iz Amerike da polovnu odeću, namenjenu preradi, pošalju u Ohrid, da bi se njome odenula romska ohridska sirotinja, koje je bilo mnogo. Ohridski Cigani su godinama blagodarili Nikolaju što ih je obukao.
Milan Jovanović Stoimirović svedoči da je ban Vardarske banovine jednom došao u Kruševo,  pa učinio posetu i Nikolaju. Posle pozdrava, Nikolaj je rekao okupljenom narodu: „Reci, narode, gospodinu banu sve što te tišti! Požali mu se na nepravde – on je dužan da ih ispravi, zato je ban! On treba da te zaštiti od rđave administracije i nesavesnih činovnika – to je njegova dužnost. A ja znam da će vas gospodin ban saslušati i razumeti. On je zato i došao ovde k vama“. Kada se ban naljutio na Nikolaja zbog ovih reči, on mu je rekao: „Treba služiti narodu, gospodine bane. Treba stalno popravljati ponešto. Treba neumorno raditi. Treba stalno okajavati i pokajavati neki greh!“
Vladika Nikolaj je naročito mislio o deci siromaha i deci bez roditeljskog staranja. U Bitolju je 1935. godine osnovao dečje hranilište „Bogdaj“, na čijem čelu je stajala Nada Adžić, potonja igumanija manastira Vraćevšnice, Ana. U hranilištu su se nalazila deca pravoslavne i muslimanske veroispovesti (njima je davana hrana u skladu sa islamskim verskim propisima.) Priloge za „Bogdaj” obezbeđivao je narod, a pomagale u i lokalne vlasti. Bilo je i priložnika sa strane. Vladika Nikolaj je spevao himnu „Bogdaja“, koju su deca rado pevala, i u kojoj su se nalazili, između ostalog, stihovi: „Učimo se dobri biti, / i svom rodu koristiti.“ Dobrotvorima bogdajskim Nikolaj Velimirović je govorio „kad pružaju hleb gladnoj deci, samome Hristu pružaju. Kada služe deci, samome Hristu služe. Kad goste decu, samoga Hrista goste.“
Slična hranilišta vladika Nikolaj je osnovao i u Žičkoj eparhiji: u Čačku, Kraljevu, itd. U Ovčar Banji je podigao „Vilu siroticu“, na imanju manastira Blagoveštenja, da bi siromašni ljudi imali gde da bespltno noće i da se banjaju radi zdravlja.
Kada je obnovio manastire u Ovčarsko-kablarskoj klisuri, dao im je zadatak da posle službe Božje uvek ugoste okupljene, makar oni, kao monasi, i oskudevali. Ovi narodni manastiri i danas ispunjavaju zapovest vladike Nikolaja: za trpezama ljubavi nedeljom i praznikom ugoste se na stotine poklonika.

Na pomaganje sirotinje trošio je celu svoju platu, a često je sa sebe skidao cipele i vraćao se kući bos: Sveti Jovan Kronštatski

MILOSRDNI RAD U RUSKOJ CRKVI

Sveti Jovan Kronštatski: primer delatne ljubavi
Pravoslavlje su, na Zapadu, često zvali „jovanovskim hrišćanstvom“, aludirajući na apostolovoj ljubavi, Svetog Jovana Bogoslova, koji je rekao: „Bog je ljubav“. Jedan od novijih svetih Jovana Crkve od Istoka, Sveti Jovan Kronštatski (+1908) to je najbolje dokazao.
Ovaj parohijski sveštenik službu je služio u najsiromašnijem gradiću oblasti Sankt Peterbuga, Kronštatu, gde su, u ogromnoj bedi, živeli lumpenproleteri i ubožjaci svih vrsta. Gradić je imao 50 hiljada stanovnika kada je u njega došao otac Jovan. Kakav je bio njegov pastirski rad tamo, opisuje nam prota Živan Marinković:
„Čim je došao na parohiju, on je požurio da što pre upozna svoju pastvu i u tom cilju počeo ovu da posećuje u njenim kolibama i zemunicama, da poučava, urazumljava, teši i pomaže. Pun ljubavi Hristove, duboko je saosećao sa svima nedaćama pastve i nastojao je da je duhovno preporodi i podigne. U tome nije žalio ni trud ni sredstva, ne samo moralna nego i materijalna. Na pomaganje sirotinje trošio je celu svoju platu, a često je sa sebe skidao cipele i vraćao se kući bos. Ispočetka njegovi parohijani, surovi i gruba srca, nisu razumevali plemenite pobude i postupke svoga dobrog pastira, pa su ga popreko gledali i čak se neprijateljski odnosili prema njemu. Ali, vremenom, njegova ljubav i dobrota, a osobito njegova dobročinstva, razmekšala su gruba srca pastve i ona je počela da uviđa da joj je Bog u licu njihovog pastira poslao iskrenog prijatelja i dobrotvora.
Ni njegovi sapatnici nisu ga razumeli, naročito njegovo razdavanje plate i skidanje sa sebe odela i obuće. Kad god bi on ovo učinio, oni su sa ironijom govorili njegovoj supruzi: „Tvoj muž opet je danas došao bos kući“. Da bi mu onemogućili činjenje dobročinstava, koja su teško pekla njihove savesti, oni su izradili kod crkvene vlasti da se njegova plata ne daje njemu nego njegovoj kući. Ali Bog nije hteo da ostavi svoga pastira bez materijalnih sredstava za dobročinstva. Ubrzo potom otac  Jovan postavljen je za honorarnog nastavnika veronauke u gimnaziji, i on je sav honorar trošio na pomaganje sirotinje.
Ali kako honorar nije stizao da podmiri sve mnogobrojne potrebe, on namisli da protiv beda i nevolja u gradu mobiliše sve ljude dobre volje i na taj način doće do većih materijalnih sredstava. U tu svrhu on sastavi i u mesnom listu „Kronštatski vesnik“ za 1872. godinu objavi dirljiv apel, u kome je opisao nevolje sirotinje i njene mnogobrojne uzroke, i ukazao na moralnu obavezu društva da sirotinji pritekne u pomoć. Na kraju je pozvao sve ljude dobre volje da se udruže i zajedničkim naporima porade na iznalaženju materijalnih sredstava i načina na koje bi se siromašnima priteklo u pomoć. Njegov apel naišao je na odziv i ubrzo je obrazovano društvo, koje je, uz pomoć mesne gradske vlasti, počelo sa pribiranjem sredstava. Društvo je pošlo od pravilnog zaključka, da je najbolja pomoć siromahu – dati mu mogućnost da poštenim trudom zaradi svoj hleb, pa je sakupljenim sredstvima podiglo veliku, četvorospratnu zgradu i dalo joj ime: „Dom trudoljublja“. U njemu su bili smešteni: 1. drvodeljska radionica, u kojoj je preko godine radilo do 25.000 ljudi; 2. ženska radionica sa tri odeljenja: modnim, belog rublja i veza; 3. obućarska radionica; 4. trpeza u kojoj su služeni obroci hrane po minimalnoj ceni, a nedeljom se izdavalo besplatno po nekoliko stotina; 5. prenoćište po ceni od 3 kopejke (pare); 6. besplatno prihvatilište siromašnih žena; 7. besplatna ambulanta za lečenje; 8. sala za besplatna predavanja iz oblasti religije, istorije, literature itd.; 9. besplatna osnovna škola; 10. večernji kursevi ručnog rada; 11. kurs ženskog ručnog rada; 12. besplatna dečja biblioteka; 13. besplatna narodna čitaonica; 14. nedeljna škola; 15. kurs crtanja; 16. prihvatilište sirotinje i dečje obdanište; 17. dečje prihvatilište. A izvan varoši društvo je podiglo „Dom milosrđa“, koji je služno kao dečje letovalište – itd.
Na taj način je „Dom trudoljublja“ hiljadama siromašnih pružio posla i utočišta. Vremenom Dom se proširivao doziđivanjem novih zgrada i narastao u čitav mali grad.“

Sveta prepodobna mučenica Jelisaveta
Sestra poslednje ruske carice, Aleksandre, Jelisaveta (Fjodorovna) je, posle pogibije svog muža 1905, velikog kneza Sergeja, napustila dvorski život i posvetila se milosrđu, osnovavši u Moskvi manastir Svete Marte i Marije, čije su monahinje imale zadatak da se posvete sirotinji i bolesnicima. Žiteljke ovog manastira obučavane su osnovama medicine. Glavni zadatak im je bio obilazak bolesnika i siromaha, briga o napuštenoj deci, pružanje medicinske, moralne i materijalne pomoći. U bolnici manastira su radili (besplatno) najbolji moskovski lekari.
Pri obitelji Sv. Marte i Marije radila je i narodna kuhinja. Bio je otvoren dom za devojčice – siročad. Pred Božić je kićena velika jelka za siromašnu decu i darivani su im pokloni u igračkama, slatkišima i toploj odeći. Na adresu manastira stizalo je i do 12.000 molbi za pomoć godišnje.
Najsiromašniji deo Moskve bila je Hitrova pijaca. Monahinja Jelisaveta, bivša velika kneginja, u pratnji neke od svojih sestara, išla je od udžerice do udžerice i sakupljala decu ljudi sa društvenog dna, obezbeđujući im dalju ishranu, negu i vaspitanje. Policija ju je upozoravala da u tom delu grada ne može da joj pruži zaštitu, ali je ona odgovarala da je njena zaštita Bog. Nije se plašila ni prljavštine, ni psovki, ni izgleda nesrećnika od kojih su mnogi  u bedi izgubili ljudsko obličje. Govorila je da bogosličnost čovekova može biti pomračena, ali ne i uništena.
Pored smeštanja dece u domove za siročad, „matuška“ Jelisaveta, kako su je zvali, napravila je i radnu zadrugu moskovskih kurira, sastavljenu od  negda besprizornih  dečaka.
Po hladnim podrumima moskovske sirotinje nalazila je majke koje umiru od tuberkuloze, smeštala ih je u bolnice, a njihovoj deci obezbeđivala budućnost. Čak i kad je izbila  revolucija, niko je nije dirao. Nova vlast joj je u prvo vreme slala lekove i sredstva za higijenu. Ali, kada je rešeno da se Romanovi uklone, Sv. Jelisaveta je uhapšena (u aprilu 1918. godine) i ubijena u Alapajevsku na Uralu, 18. jula te iste godine. Manastir milosrđa je zatvoren, da bi, krajem XX veka, bio obnovljen i nastavio sa svojom delatnošću – pomaganju sirotinji i bolesnicima.

DA LI JE MOGUĆA „HRIŠĆANSKA EKONOMIJA“?

Šta nam se sprema?
Globalni kapitalizam je neviđeno zlo, čiji je cilj „atomizacija čovečanstva“ (M. S. Marković) i razgradnja svega što je čovek boreći se protiv entropije sazidao: religije, porodice, države, kulture. Svi treba da postanu potrošačka stoka kojom se upravlja iz jednog centra: Otkrovenje Jovanovo svedoči da, u globalnom carstvu antihrista, niko neće moći ni kupiti, ni prodati, osim ko ima žig zveri na desnoj ruci ili na čelu.
U nekim zemljama (SAD, Meksiko, Brazil) u ljude se masovno (za sada dobrovoljno) ugrađuju „biočipovi“, koji se mogu GPS sistemom, redovno pratiti. Planovi za budućnost globalističke elite odavno su jasni. Žak Atali, svojevremeno na čelu Evropske banke za obnovu i razvoj, u knjizi „Linija horizonta“, tvrdio je, još 80-ih godina  XX veka, da će, u budućnosti globalnog GULAG-a, svi ljudi postati elektronski praćeni, s čipom u telu, „novi nomadi“ u potrazi za poslom i nezagađenim delovima planete.
Kakve sve ovo veze ima sa hrišćanskim shvatanjem ekonomije i društvenog solidarizma?
Ima, i to velike.
Jer, ako se čovek bude klanjao mamonu i zlatnom teletu, stavljajući ekonomiju iznad bogolikosti, svet će postati konclogor neviđenih razmera, ono što je Dostojevski slutio u „Legendi o Velikom Inkvizitoru“, gledajući mravinjak pod vlašću mračne globalne elite „prosvetljenih“. U svojoj studiji „Zapad“, Aleksandar Zinovjev je video da je „globalni čovečnik“ već rođen, i da nam predstoji ogromna borba da bismo sačuvali elementarnu ljudskost.
A čovečanstvu se, pod vidom „svetske ekonomske krize“ i njenih posledica, spremaju neviđena stradanja, apokaliptičkih razmera. Cilj je, mistički govoreći,  unus mundus: svet pod vlašću Zveri, poslednjeg lažnog mesije u zlu ujedinjenog čovečanstva.
Zato Crkva mora da se bori i za zdravu ekonomiju. Ona ne može da kaže: „To nije dužnost Crkve!“ Jer, prepustiti svet silama zla još je krajnje nehrišćanski.
A šta se to tako apokaliptično sprema čovečanstvu?
Ruski ekonomista Mihail Hazin (u ovom trenutku jedan od najčitanijih stručnjaka iz ove oblasti u Rusiji) objavio je (na opšte zaprepašćenje!) još 2003. godine studiju „Sumrak dolarske imperije i kraj Pax Americana“. U njoj je predvideo ogromnu ekonomsku krizu 2008/2009, i slom dolarskog svetskog sistema.
U svojim novim prognozama, Hazin je nemilosrdan. Kapitalizam je zapao u terminalnu krizu još sedamdesetih godina XX veka, zato što, kako su klasici ekonomije uočili u XX veku kapital raste brže nego što rastu plate za najamni rad. Zbog toga se javlja višak robe koja se nema kome prodati. Upavši u krizu, američki kapitalisti se odlučuju na novi korak: štampaju dolare bez pokrića zlatnom podlogom, i, nezasnovana na realnosti, potrošnja raste. Predsednik SAD Karter i njegov saradnik Tom Voker usmeravaju dolare u kreditiranje stanovništva SAD.
Mehur od sapunice buja: potrošnja je sve veća, ali i dugovi Sjedinjenih Država. Domaćih resursa nema. Postojale su dve mogućnosti – ili prestanak emisije dolara, i put ka ozdravljenju privrede (1929. godina i Ruzveltov „Nju dil“) ili hiperinflacija.
Ali, izabrana je treća. Hazin jasno kaže  da je 11. septembar 2001. i rušenje „Kula bliznakinja“ bio “rijaliti šou“, odnosno „paljenje Rajhstaga“ da bi se, osvajanjem Avganistana i Iraka u borbi protiv mitske Al Kaide, polumrtva američka privreda pridigla. To nije bio prvi put: SAD su 1898. uništile sopstvenu oklopnjaču „Men“, optuživši za to Španiju i zaratili, otimajući staroj kolonijalnoj sili Kubu i Filipine. Godine 1941, američko rukovodstvo je znalo za budući japanski napad na Perl Harbur. Sklonili su nosače aviona iz luke i dopustili da izginu američki vojnici. Američki građani, do tada, skloni nemešanju SAD u rat (Hitler protiv Engleske i SSSR-a) postali su zastupnici ratne opcije. Majkl Hosudovski, poznati antiglobalista, kanadski ekonomista i čelnik sajta „globalresearch.ca“, pisao je da su američke tajne službe planirale, još 1962, operaciju  Nortvuds“, da bi opravdale američki napad na Kastrovu Kubu. Trebalo je potopiti američki brod u bazi Gvantanamo i izvršiti pokolj među antikastrovskom  kubanskom emigracijom u Majamiju, a zatim za sve optužiti Havanu i napasti je. Plašeći se nuklearnog rata sa SSSR-om, Kenedi je plan odbio. Dakle, „11. septembar“ je stari, oprobani metod.
Hazin podseća da su ekonomski pokazatelji avgusta 2001. u SAD bili očajni, a da su posle 11. septembra te godine, zatvorili berzu na nekoliko dana („da bi se sve sredilo“) , a zatim je američka privreda počela da se uspravlja „odozgo“, da bi se izbegle štetne posledice terorističkog akta. Privredom SAD, kaže Hazin, sad upravlja država i Sistem federalnih rezervi (centralna banka u rukama najmoćnijih kapitalista.)
Sada je na redu novi „Rajhstag“. Uostalom, svi kritičari kapitalizma su uočili da je rat ključno sredstvo za pomoć posustaloj privredi. U SAD je ratna psihoza posle 11. septembra 2001. već dovela do stvaranja policijske države (FBI  čak ima pravo da u bibliotekama traži izveštaje šta građani čitaju – možda čitaju knjige o pravljenju bombi, recimo nuklearnih), a novi 11. septembar bi SAD zauvek pretvorio u GULAG sa maskom Diznilenda, što je Solženjicin odavno prorokovao.
U svom izlaganju na skupu „Svetosavlje danas: izazovi i odgovori“, održanom u Pančevu 28. septembra 2008, u organizaciji Eparhije banatske, politikolog Branko Radun se založio za udruživanje svih domaćih antiglobalista, boraca protiv nečovečne pljačke Srbije, maskirane u „tranziciju“ Po Radunu, i iskreni svetosavski hrišćanin i iskreni levičar brinu o čoveka, i žele da ga spasu od ropstva metastaziranog kapitalizma, koji razara planetu i svim narodima donosi zlo. I zaista: ako se tako zbijanje snaga  ne desi, i ako se ne pruži odlučan otpor globalističkoj tiraniji, ni Srbiji ni svetu ne piše se dobro.
Zato je pred čitaocem nekoliko razmišljanja o mogućnosti hrišćanski utemeljene privredne  delatnosti, čiji je cilj da kapital podredi čoveku, spasavajući čovečanstvo od konačnog ropstva. Utopija? Ne! Utopija je, i to krvava, totalitarni globalizam, a ovo je mogućnost hrišćanskog odgovora na savremene izazove.

Kao radikalni kritičar obezduhovljenog sveta u kome je novac bog, ponudio je viziju ekonomskog života zajednice zasnovanu na hrišćanskom solidarizmu: Aleksandar Solženjicin

Solženjicin o „Trećem putu“ hrišćanske ekonomije
Najneposredniji nastavljač ekonomskog učenja ruske hrišćanske emigracije u oblasti ekonomije bio je Aleksandar Isaijevič Solženjicin. Proteran  iz Sovjetskog Saveza zbog borbe protiv „Arhipelaga GULAG“, on je došao na Zapad (prvo u Švajcarsku, pa u SAD). Svi su očekivali da će on pojati himne zapadnom tipu partijske demokratije, pluralizmu i kapitalizmu, ali Solženjicin je postao radikalni kritičar obezduhovljenog sveta u kome je novac bog. Naljućeni ideolozi „najboljeg od svih mogućih svetova“ Rax Americana počeli su da ga oštro napadaju, nazivajući ga „ruskim Homeinijem“. Solženjicin na to nije obraćao pažnju. U svom tekstu „Kako da preuredimo Rusiju?“, nastalom uoči povratka u Otadžbinu, ponudio je, između ostalog, viziju ekonomskog života zajednice zasnovanu na hrišćanskom solidarizmu.
„Treba dati prostora zdravoj privatnoj inicijativi i podržavati i štititi sve vrste malih preduzeća, na njima će najverovatnije i procvetati svaki kraj – ali čvrsto ograničiti zakonima mogućnost nezadržive koncentracije kapitala, ni u jednoj  grani ne dozvoliti stvaranje monopola, kontrolisanje jednih preduzeća od strane drugih. Monopolizacija preti da pogorša stanje robe: firma može sebi dozvoliti, da tražnja ne bi jenjavala, proizvodnju robe koja ne traje dugo. Vekovima su se firme i vlasnici ponosili robom koja ne dotrajava, dok je sada (na Zapadu) – zaglušujući niz stalno novih, novih drečavih modela, dok zdrav pojam popravke nestaje: jedva nešto malo pokvarena stvar se mora odbaciti i kupiti nova – upravo suprotno ljudskom osećanju samoograničavanja, pravi pravcati razvrat.
Tome treba dodati i psihološku kugu rasta cena – i to u razvijenim zemljama: uz porast produktivnosti rada – cene ne padaju, već rastu! proždirući ekonomski plamen, a ne progres. (Stara Rusija je i čitav vek živela s nepromenljivim cenama.)
Ne sme se dozvoliti navala vlasništva i koristoljubivosti – do socijalnog zla koje razara zdravlje društva. Antimonopolskim zakonodavstvom treba u okviru svake vrste proizvodnje prekomeran rast regulisati jako povećanim porezima. Banke su potrebne kao operativni centri finansijskog života, ali – ne dati im da se pretvore u zelenaške izrasline i postanu potajne gazde čitavog života.
Isto tako se sve u svemu čini jasnim da naš izlazak iz komunizma ne treba da bude po cenu izrabljivačke podele stranim kapitalistima ni našeg rudnog bogatstva, ni površine naše zemlje, ni, pogotovo, šuma. To je izuzetno opasna ideja: ono što je upropašćeno našom unutrašnjom nesređenošću – sada pokušavati da spasavamo kroz strani kapital. On će nam poteći onda kada kod nas otkrije visok prinos za sebe. Ali ne treba da zapadni kapital domamljujemo pod uslovima koji su za njega povoljni, a za nas ponižavajući, samo dođite i vladajte nad nama –  takva se rasprodaja kasnije ne može popraviti, pretvorićemo se u koloniju. (Premda: tokom sovjetske tri četvrtine veka smo se srozali na stupanj kolonije, a kako inače to nazvati?..) Dopuštati ga – u čvrstom koloseku: da ekonomsko oživljavanje koje donosi ne premaši ni izneta dobit, ni razaranje naše prirodne sredine. Onda ćemo i mi ubrzati naše kvalitativno izjednačavanje s razvijenim zemljama.
Ali – da nisu konačno ugušena ni zaboravljena radna svojstva našeg naroda. Vidimo kako su Japanci zaustavili pad i čak se uzneli ne inostranim ubrizgavanjima, već sopstvenim visokim radnim moralom. Čim se ukine državni jaram nad svakom našom radnjom i plaćanje postane pravično – odmah će porasti kvalitet rada i svugde će zablistati naše umeće. Ako i nećemo uskoro dostići takav stupanj da naše robe imaju međunarodnu tražnju – za zemlju naše veličine i bogatstva moguće je da se duže vreme zadovolji i unutrašnjim tržištem.“

Srednji sistem vladike Nikolaja
Vladika Nikolaj je smatrao da hrišćanski ideal pravednog društva svakako jeste prva hrišćanska zajednica u Jerusalimu, gde su ljudi imali jedno srce i jednu dušu, i gde im je imovina bila zajednička. Bilo je onih koji su pokušavali da ga ponovo ostvare – poput ruskog filantropa, Nepljujeva, koji je stvorio tridesetak hrišćanskih komuna u Rusiji, Belgiji i Holandiji, ali, nepomognut od države i od Crkve, umro razočaran 1905. godine.
Srbi su, sa svoje strane, imali nešto drugo: tzv. „srednji sistem“, koji ih je spasavao od ekonomskih i agrarnih ratova, razornih po Evropu. Srednji sistem se sastojao od upotrebe lične i kolektivne imovine (familijarne, seoske, opštinske i državne utrine i šume, na primer). Kao pomoć siromašnima postojala je koševska hrana, koja je sakupljana u jesen od imućnijih seljaka, da bi se u proleće prehranjivala sirotinja.
U gradovima  su postojali esnafi, koji su od svoje zajedničke imovine pomagali bolesne ili imovno posrnule članove, kao i njihovu decu, koju bi odškolovali do sticanja majstorskog prava i pomagali im da otvore radnju. Imućni članovi esnafa su najveći deo svoje imovine ostavljali esnafskoj kasi radi pomoći sirotinji.
Vladika Nikolaj o tom dobu srpske istorije kaže:
„Ovakav ekonomski stroj kod Srba bio je prožet skroz duhom hrišćanske čovečnosti i uzajamne ljudske odgovornosti, po savesti, a ne po spoljašnjoj sili i pritisku. I pri takvom stroju svaki se čovek osećao slobodnim čovekom, a ne robom. Jer je postojala individualna i kolektivna svojina. Onaj ko je izgubio svu ličnu svojinu, bilo zbog nekog svog poroka, ili neveštine, ipak je imao oslonca u kolektivnoj svojini. Nije odsecan od ljudskog društva, niti se osećao bespomoćno i izlišno. Pomognut kolektivnom imovinom, on je uvek živeo s nadom, da će moći doći i do lične imovine. Za kartele bogataša nije se znalo, niti za glad siromaha. Moram da kažem da je Srbin uvek prezirao čoveka koji nema ništa, mada ga je pomagao i hranio. Prezirao je onoga, koji nije imao ništa, a mrzeo je onoga ko ima suviše. To je srpska crta karaktera odvajkada.
Još ti moram reći, da je post kod Srba bio značajan ekonomski faktor. Post kao uzdržljivost od jela čeličio je karakter i u isto vreme značio štednju. A post je od Boga zapoveđen kao uslov spasenja. Zato je Bog blagosiljao narod koji je postio. Ljudi koji su zapamtili patrijarhalno vreme kod Srba mogu posvedočiti, da je u to vreme narod sa manje bio sitiji i zadovoljniji nego u naše vreme sa mnogo više, ali bez posta. Hrana koja je mogla biti dovoljna za trideset lica kad se postilo, danas je jedva dovoljna za deset lica. Ipak su onih trideset bili zdraviji i snažniji i zadovoljniji, nego ovih deset u naše vreme. Tako je Bog blagosiljao naše pretke zbog posta. A s nama koji ne postimo biva ono što je rekao Jevrejima: „Ješćete, ali se nećete nasititi.“
Velike porodične zadruge kod Srba bile su u stvari male hrišćanske komune. Zajednička je bila imovina, zajednički trud, zajednička trpeza, zajednička molitve. Sloga i jedinstvo u tim zadrugama nisu se održavali  samo krvnim  srodstvom. Postojao je još jedan činilac, važniji od krvi, pa kad je ovaj činilac oslabio, krv nije bila u stanju da održi jedinstvo zadruge, ni da spreči raspad tih divnih porodičnih komuna. To je onaj isti činilac, koji je bez obzira na krv, držao i prvu hrišćansku komunu u Jerusalimu.
Taj moćni činilac jeste hrišćanska vera i hrišćanska moralnost. Strah od Boga i stid od ljudi. Vizija nebeskog sveta i svest o bliskoj smrti, koja je značila ne svršetak života zanavek, nego početak jednog novog života, zavisnog od ljudskih dela na zemlji. Kada je taj činilac oslabio, onda su se u zadrugama pojavila ona dva poznata zla, koja oduvek podgrizaju i ruše svaku ljudsku zajednicu: nepoštenje i nepoverenje. Skoro sto godina opirale su se srpske porodične zadruge – te male crkve, male hrišćanske komune – da ih ona dva crva ne razore. No, malo pomalo pa su podlegle, i ostale su u sećanju naroda kao slatka vilinska priča, koja se sa bolom priča i prepričava.“
Taj zadružni duh „srednjeg sistema“, po Nikolaju, razorili su srpski intelektualci školovani  u inostranstvu „po narodima ekstremnih ekonomskih teorija i praksi“. Zbog svoje sebičnosti i plitkih partijskih interesa, oni su uništili načela zadružnog hrišćanskog solidarizma i kolektivne svojine, koji su Srbe zaštitili od robovanja čoveka čoveku („kartelske plutokratije“, to jest, današnjim rečnikom rečeno, vlasti multinacio-nalnih kompanija) i robovanja čoveka državi (nasilni kolektivizam).
Srednji sistem i povratak hrišćanskom solidarizmu bio bi moguć, kako uz pomoć države, tako i – pre svega! – uz spremnost imućnih da se odreknu dela svoje imovine radi opšteg dobra. Bogataški karteli služe „za neograničenost sticanja lične imovine“ i time razaraju društvo. Bogataši i njihovo potomstvo moralno propadaju, i još više doprinose kidanju uzajamnosti u zajednici. Samo obnova zajedničke imovine i staranje o dobru sviju, domaćinski duh i briga o sirotinji, mogu Srbima (i ostalima) pomoći da se vrate Bogu i sebi.
U (neobjavljenom za života) nacrtu za obnovu srpske države, Nikolaj Velimirović je rekao da njeno geslo mora biti: „Čovek iznad svega, a Bog iznad čoveka“. Srednji ekonomski sistem je, po njemu, bio sredstvo da se ovaj ideal vaspostavi u punoći svog društvenog značenja.
Ako ovaj ideal ne bude rukovodio Svetosavsku crkvu, kojoj imovina treba da bude vraćena, slom srpskog naroda je bliži nego što i slutimo. Jer, zapamtimo: Crkva je još uvek jedina ustanova u koju narod ima poverenja, i njena moralna uloga je nešto što narodu i dalje budi nadu da nije sve propalo. Nije se igrati s narodnim nadama, pogotovu u doba sveopšteg beznađa.

_________________

Literatura

A. N. Lebedev: Sveštenstvo drevne vaseljenske Crkve od apostolskih vremena do X veka, ZepterBook World, Beograd 2002; Osnovi socijalne koncepcije Ruske pravoslavne crkve, U senci Vavilonske kule, Obraz svetački, Beograd 2004; Zlatousti propovednik vaskrsloga Hrista / Sv. vladika Nikolaj u sećanjima savremenika, Lug duhovni, Kragujevac 2003; Ruska ideologija i novi milenijum, Front slobodne Rusije, Moskva 2001. (na ruskom); Vladimir Vukašinović: Liturgija i kultura, Hrišćanski kulturni centar, Beograd 2007; Miodrag Petrović: Krmčija Svetoga Save o zaštiti obespravljenih i socijalno ugroženih, izd. Dragomir Antonić, Beograd 1990; I. V. Popov: Sveti Jovan Zlatousti i njegovi neprijatelji, Prolog, Vrnjačka Banja 2007; Sv. Jovan Kronštatski – prorok pravoslavne Rusije, Obraz, Beograd 1996; Vladika Nikolaj: Srpski zavet na razmeđi svetova, Svetigora, Cetinje 2001; Mihail Nazarov: Iz riznice ruske emigracije, u „Trijumf svetske zakulise“, Ruske ideje, Moskva 1996. (na ruskom); A. I. Solženjicin: Kako da uredimo Rusiju, Dveri srpske 3/2007; Dr Dimitrije Bogdanović: Osnovi socijalne teologije Sv. Jovana Zlatoustog, Pravoslavna misao 1-2/1968.

4 коментара

  1. Kacavenda, Artemije…sve nekakvi *ciglo nosci*..*prasco nosci*….daju *pouke*..

    *Na Saboru trubača oko 800.000 saboraša u proseku potrošilo po 50 evra. Pojedeno oko 1.000 prasića i jagnjića i popijeno 800.000 litara piva

  2. Hrana koja je mogla biti dovoljna za trideset lica kad se postilo jedva da bi danas bila dovoljna za deset.Ipak su oni tridesetak bili zadovoljniji zdraviji i jaci nego ovih deset u nase vreme.
    Jedan od problema ali i kljuc za uspjeh.

  3. Драгиша

    Луне, поздрави Пешчаник, ово је Печат. Залутао си, мој брајко.

  4. hm, hmm sumnjam da sam zlutao, a gde sam ja u pescaniku po tebi…?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *