Ofanziva Turske na NATO

Piše Zoran Milošević

O ulozi NATO-a u formiranju regionalne politike Turske na Balkanu

Sredinom jula ove godine na mesto zamenika generalnog sekretara NATO-a, za pitanja odbrambene politike, postavljen je bivši savetnik predsednika Turske (spoljna politika), ambasador Husein Dirioz. On je ranije podneo ostavku na mesto zamenika generalnog sekretara NATO-a za politička pitanja i pitanja bezbednosti, a na njegovo mesto postavljen je Nemac Dirk Brenhelman. Zatim je izmišljena nova dužnost (do tada nije postojala u sistematizaciji radnih mesta) zamenika generalnog sekretara za pitanja odbrambene politike, pri čemu je odmah i utvrđeno da je Dirioz jedini kandidat. On je inače tokom aprila 2010. godine bio postavljen za ambasadora Turske u Rimu. Poznato je i da je Diroiz do tada zauzimao mesto glavnog savetnika predsednika Turske Abdula Gula po pitanjima spoljno-političkih pitanja. No, kada je sadašnji turski predsednik bio ministar inostranih poslova, Diriz je radio kao pres-sekretar turskog Ministarstva za spoljne poslove.

ISKUPLJENJE „MRZITELJA ISLAMA“
Oficijelni predstavnik NATO-a, Džems Apatura saopštio je da Dirioz postaje prvi savetnik generalnog sekretara NATO-a, Andreasa Fog Rasmunsena za vojno-politička pitanja. Turski predstavnik na svoju novu dužnost stupa prvog dana avgusta ove godine. U izjavi Ministarstva inostranih poslova Turske, povodom ovog postavljenja kaže se da će izbor Diroiza na ovu dužnost uvećati uticaj Turske u NATO-u. U turskim medijima objavljena je informacija da je Dirioz do najnovijeg postavljenja bio u državnoj službi u ambasadi Turske republike u Amanu. Zanimljivo je i to da je Dirizova ćerka, Ajlin Dirioz prošle godine u okviru jednogodišnjeg programa odeljenja Turske asocijacije proizvođača brodova i preduzetnika, provela na stažu u Kongresu SAD-a u predstavništvu države Ohajo. U spomenutoj izjavi Ministarstva ističe se još da „prvi put u proteklih 30 godina građanin Turske postaje zamenik generalnog sekretara NATO-a“, uz napomenu da je ovo postavljenje u duhu očekivanja Turske, koja se zalagala za „pravedno i jednaku raspodelu visokih funkcija među članicama ove organizacije“.
Ovaj događaj u turskoj štampi dobio je veliki publicitet. Eksperti smatraju da je ovim Rasmusen ispunio obećanja. Napomenimo, da je prošle godine Turska bila protiv njegovog izbora za generalnog sekretara NATO-a, jer su smatrali da Rasmusena u islamskom svetu ne vole, tačnije smatraju mrziteljem islama. Razlog ovome je to što je Rasmusen u vreme skandala povezanog sa objavljivanjem u danskim novinama tokom 2005. godine karikatura sa likom proroka Muhameda bio premijer Danske. On tada nije osudio danske novine, jer je smatrao da u Danskoj postoji sloboda reči i štampe i nijedan premijer nema pravo da guši demokratska glasila. Negativna reakcija Turske na kandidaturu Rasmusena je bila motivisana i činjenicom da se iz njegove države emituje televizijski program „ROJ TV“, koji prema mišljenju Ankare simpatiše Radničku partiju Kurdistana. Ova partija se inače bori za nezavisnost i slobodu Kurda. Tek kada su članice NATO-a obećali da će ispuniti njene zahteve, Ankara je ukinula veto na izbor A. Rasmusena.

Da bi postao generalni sekretar NATO-a Andreas Fog Rasmusen morao je da učini Turcima tri ustupka: da se izvini svim muslimanima za karikature objavljene u danskim novinama; da drži pod kontrolom televiziju „ROJ TV“, koja je bila na strani Kurda, i da postavi turskog predstavnika Huseina Dirioza za svoga zamenika

RACIONALNI BALANS
Uslovi koje je generalni sekretar NATO-a treba da ispuni bili su: 1. izviniti se svim muslimanima za karikature objavljene u danskim novinama; 2. držati pod kontrolom televiziju „ROJ TV“, tačnije onaj deo koji se odnosi na Kurdistan i Kurde, i 3. postaviti turskog predstavnika na mesto zamenika generalnog sekretara NATO-a. Za godinu, koliko rukovodi NATO-om, A. Rasmusen je proširio dijalog sa muslimanskim svetom, osnažio je odnose sa Organizacijom islamske konferencije, ali i obezbedio da policija Danske sprovede nekoliko operacija protiv sporne „ROJ TV“, čime je ona praktično ućutkana i, konačno, postavio je Turčina za svog zamenika, stvarajući mu mesto koje nije postojalo.
Očevidno, da je sve ovo rezultat uspešnog poduhvata Turske po celom „frontu“ spoljno-političkih zadataka. Da bi se shvatilo šta Turska želi od sveta, moramo se upoznati sa idejama glavnog arhitekte turske spoljne politike, aktuelnog ministra spoljnih poslova, Ahmeta Davutoglua. Naime, u svojoj knjizi „Strateška dubina: međunarodni položaj Turske“, koja je postala izuzetno popularna u Turskoj i svetu. Na primer, u Grčkoj je knjiga turskog ministra ubrojana među pet najčitanijih knjiga.
Davutoglu kaže da je za Tursku najbolje da uspostavi dobre odnose sa NATO-om, kako bi mogla da iskoristi svoje spoljno-političke resurse i uspostavi tesne kontakte sa balkanskim državama, koje su članovi pakta ili će to uskoro postati. Takva politika dozvoljava Turskoj da uveća svoj geopolitički značaj, koji će omogućiti pritisak na strateške za Tursku važne zone izvodeći je na važne „suvozemne i morske puteve“.
Jedan od najsloženijih spoljno-političkih zadataka Turske, prema mišljenju Davutoglua, je usaglašavanje turske regionalne politike sa globalnom strategijom NATO-a. Neophodno je, kaže Davutoglu, uporno raditi na traganju takvih rešenja u stvaranju međunarodnog poretka koji će u najvećoj mogućoj meri odgovarati Turskoj. Sledi, dakle, uspostaviti „racionalni balans“ u regionu, koji bi odgovarao interesima NATO-a, ali koji bi uvažavao regionalne interese i ambicije Turske. Upravi uspostavljanje balansa interesa između Turske i NATO-a, dovodi do uvećanog interesa ove muslimanske države za Balkan. Drugim rečima, NATO se ovome više ne protivi.
Prema mišljenju Davutoglua jedinstvenost njegove države sastoji se u tome što je ona jedinstvena država na južnim granicama Evropske unije koja ulazi u NATO, ali nije član Unije. Rezultat toga je da Turske može da igra važnu ulogu u okviru balansa snage ustanovljenog između SAD, EU i Rusije. Jedan od najkritičnijih momenata odnosa između Turske i NATO-a jeste mesto ove velike muslimanske države u reformisanom paktu i povezivanje sa njim svoje budućnosti. Naime, neke članice NATO-a su tražile da Turska ne bude „ravnopravni strateški partner“, a bio je u opticaju i status „dopunskog strateškog izvora jeftinih ljudskih resursa“. Rešenje je nađeno: Turska ne sme da se primi u EU za punopravnog člana, već da se drži u „neopredeljenom statusu, ali da joj se omogući izvođenje aktivnih operacija na Bliskom istoku i Balkanu“.

VOJNA EKSPANZIJA
Tako je Turskoj od 1995. godine omogućeno aktivno učešće u operacijama NATO-a na Balkanu (BiH, KiM i Makedonija), a posle završetka određenih operacija Turska je uspela da sačuva učešće i svoje vojno prisustvo u regionu u okviru operacija EU. Na primer, posle završetka operacije Severno-atlantske alijanse u Makedoniji „Allied Harmony“ 11 turskih oficira produžilo je boravak u ovoj državi u okviru operacije EU („Concordia“), isto tako partneri su joj odobrili da se deo makedonskih oficira školuje u turskim vojnim akademijama. Turska je učestvovala i učestvuje i u policijskim operacijama EU. Na primer, u misiji „Proxima“ učešće je uzelo osam Turaka. Vojne snage Turske su delovale u operaciji EUFOR-a ALTHEA (278 ljudi), u policijskim misijama u BiH (EUPM) – 14 ljudi i EUPM 2 (četiri čoveka), u misiji EU u oblasti sprovođenja zakona i pravnog poretka na KiM (EULEKS) – 64 čoveka. Opšti turski kontigent u okviru KFORA broji 504 vojnika i oficira. U procesu formiranja Oružanih snaga Kosova učestvovalo je 12 turskih oficira, a Turska od tada do danas školuje u turskim Vojnim akademijama oficire za ove vojsku.
Poslednje inicijative, dakle, svedoče o tome da se vrši korektura mesta Turske u NATO-u, odnosno da su one članice Alijanse, koje su težile da ovu veliku muslimansku državu drže u poziciji „drugostepenog saveznika“ gube bitku. Prema mišljenju Davutoglua ovo je omogućeno etapnim pretvaranjem Turske u državu koja uzima učešće u evropskim poslovima putem praktikovanja, od turskih vlasti izrađene spoljno-političke strategije za Istočnu Evropu i Balkan. Dakle, mora se i dalje težiti tome da ni u kom slučaju ne dođe do protivurečja NATO politike u regionu sa turskom regionalnom politikom. Na taj način, Turska će tokom procesa reformi NATO-a preuzeti najvažnije funkcije u Alijansi, čime će osnažiti svoje pozicije u Istočnoj Evropi i na Balkanu.
Ministar inostranih poslova Turske već je razvio i strategiju ukoliko Srbija uđe u NATO. Naime, tada, smatra on, Turska treba da razvije dobre odnose sa Bugarskom i Rumunijom, kako bi stvorila protivtežu mogućem „srpsko-grčkom bloku“. No, ako Turska želi da poveća svoju ulogu u Evropi i u okviru NATO-a, to onda ona mora da posveti veću pažnju balansu snage, pre svega na Balkanu. U današnje vreme spoljna politika Turske na Balkanu upravo sledi ovaj zadatak.

Један коментар

  1. Sramota.

    2. držati pod kontrolom televiziju „ROJ TV“, tačnije onaj deo koji se odnosi na Kurdistan i Kurde.

    Umesto da vice “genocid”, on gusi slobodu govora i izvestavanaja na TV.

    Rasmusen je proširio dijalog sa muslimanskim svetom, osnažio je odnose sa Organizacijom islamske konferencije, ali i obezbedio da policija Danske sprovede nekoliko operacija protiv sporne „ROJ TV“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *