Odbrana pozerskog patriotizma

Piše Dragomir Anđelković

„Patriote“ u redovima vlati, navodno, čine sve što mogu da poboljšaju nesrećnu sudbinu našeg naroda. Ako već nisu u stanju da pobede moćnike koji su se okomili na Srbe, bar im se hrabro i časno suprotstavljaju. Postoji li, uistinu, patriotska frakcija unutar establišmenta?

Pred kraj 19. veka ojačale su revolucionarne strasti na prostoru carske Rusije. Socijalistički i socijaldemokratski pokreti privlačili su sve veći broj radnika i mladih intelektualaca. S druge strane, usled pokušaja vlasti da spreči da se trend modernizacije zemlje prenese i u političku sferu, tj. zbog njenog insistiranja da i u novim društvenim okolnostima održi autokratski sistem, jačalo je i nezadovoljstvo liberalno opredeljenog građanstva. Lavina antirežimskog raspoloženja brzo je narastala, a kada se to dešava, puka sila dugoročno je nedovoljno, a može da bude i opasno, sredstvo za održavanje poretka.

PROJEKTOVANJE OPOZICIJE
Za režim, bar privremeno, spasonosno rešenje ponudio je načelnik moskovskog odeljenja tadašnje ruske državne bezbednosti (poznate kao „Ohrana“) – S. V. Zubatov. On je shvatao da u doba kada su mase počele da izlaze na političku pozornicu, političku pobedu odnose oni koji ih kontrolišu, odnosno da su propagandni i drugi mehanizmi ostvarivanja „meke moći“ postali važniji od klasičnog državnog aparata prinude. Zato je, ubedivši svoje pretpostavljene da podrže njegov plan, počeo da stvara čitavu mrežu kvazirevolucionarnih i drugih opozicionih organizacija, kao i antirežimski nastrojenih medija, koji su, u stvari, bili u dosluhu sa vladom.
U svemu tome, kao, navodno, slobodoumni, nezavisni intelektualac ali i inicijator okupljanja nezadovoljnika, veliku ulogu imao je tajni poverenik Zubatova – doktor filozof, Šajevič. Svojim britkim perom on je obično oštro kritikovao vlast, ali nekada je, naravno, u po nju ključnim momentima, „istine“ i „časti“ radi, za vlast ili pojedine njene predstavnike, nalazio opravdanje. Pošto su takvi stavovi dolazili od njega, „dokazanog borca za slobodu“, i „nacionalno odgovornog intelektualca“, imali su snagu ne običnog opravdanja već amnestije za ono što su mnogi, pre nego što je vladajuće uzeo u zaštitu, smatrali velikim grehom.
„Opozicioni“ političko-medijski-intelektualni kompleks, stvoren od strane specijalnih službi, nije samo žestoko kritikovao vladu već je pokretao i pojedine akcije – od demonstracija pa do štrajkova – i tako „iznuđivao“ već ranije dogovorene ustupke (isključivo socijalne, a nikako političke prirode). Štaviše, oko sebe je skupljao i prave opozicionare, i pogrešnim usmeravanjem akcija, ili pokretanjem onih koje su po vlast benigne ili unapred osuđene na propast, kao i upornim odugovlačenjem, za režim kupovao vreme dok ne prođe aktuelnost onoga što je za njega opasno, i s druge strane, amortizovao nezadovoljstvo njegovih iskrenih protivnika. Naravno, „kritičnost“ lažne opozicije i drugi vidovi njenog delovanja imali su jasno definisane domete. Znalo se ko nije smeo suštinski da bude izložen udaru. To je obično bio car, ali i još nekoliko ljudi u njegovom okruženju, koji su lažno predstavljani kao iskreni reformatori! Nekada je čak i imperator bio „meta“, kako bi njegovi „kritičari“ dobili kredibilitet da hvale pojedince iz carske svite, koje je režim u nekom trenutku koristio kao ključni adut.

LAŽNI PRIJATELJI NARODA
Projektovanje opozicije – u kontekstu rečenog to treba istaći – imalo je i drugu stranu: produkovanje popularnih „prijatelja naroda“ u redovima vlasti. Oni su se sami tako izdavali, a „opozicija“ pod kontrolom državne bezbednosti to je svojski podržavala, odnosno širila je takvu propagandnu projekciju. Tako je bilo nekada, a tako je u mnogim zemljama, između ostalih i našoj, i danas. Kako reče nekadašnji predsednik SAD-a, Hari Truman: „Jedino novo na ovom svetu je istorija koju ne znamo“. Nema sumnje, ono što je početkom 20. veka radila ruska vlast preko državne bezbednosti, kao i drugim putevima, sistematski je činila i naša, npr. u doba J. B. Tita ili S. Miloševića, odnosno tako postupa i sadašnji režim! Mehanizmi za to su oprobani, a matrice delovanja dobro razrađene.
Nekada su bili projektovani socijalno ili liberalno-demokratski nastrojeni, kako opozicioni tako i vladajući lideri. Danas, kada Srbijom vladaju inostrani namesnici, težište je na onima koji su, navodno, patriotski opredeljeni. Doduše, možda oni načelno to i jesu. No, deo su vladajućih struktura koje u skladu sa potrebama svog političkog opstanka (odnosno stranih mentora od kojih zavise), neutrališu ono do čega je stalo „patriotama“ u redovima režima. Radi vlasti i slasti ljudi prave razne kompromise, pa i prihvataju da se „bore“ za ono u šta teorijski veruju na način koji tome ne doprinosi, pa čak ima i štetne posledice. Sujeta i karijerizam imaju opijajuću moć. Lični imidž i ugled često mogu da podrede i iskrena ubeđenja. Uz to, pozerske patriote u redovima vlasti verovatno sebe uvere da mogu nešto dobro da urade za narod, makar tako što saučestvovanjem u kontrolisanoj kolaboraciji otklanjaju veću štetu po narod i državu. To nekada može da bude tačno, no, očito, s obzirom na geopolitičke promene u svetu, naše robovanje prevaziđenim evroatlantskim klišeima, i neuspehe koji iz toga proizlaze, u srpskom slučaju ne važi.
Primer prvorazrednog pozerskog patriote u redovima aktuelne vlasti, stiče se utisak, predstavlja lik i delo mladog ministra inostranih dela – Vuka Jeremića. Taj projektovani lider izmišljene nacionalne frakcije Demokratske stranke „grmi“ kada neko ugrožava vitalne srpske interese, nastoji da se suprotstavi onima koji nam čine nepravde, „hrabro“ odbrusi svetskim antisrpskim moćnicima i političarima iz okruženja sličnih uverenja. Međutim, njegovi praktični postupci su sterilni. Potpuno su u duhu klijentske, i nacional-mazohističke politike koju režim vodi.
Zahvaljujući njemu ulazimo u bitke na način koji odgovara našim protivnicima, i u vreme koje oni to žele. Time olakšavamo njihove pobede, a naša vlast simuliranjem otpora dobija mogućnost da laže narod i ostane na čelu države bez obzira na gubitke koje zemlja pretrpi. Tako je vuk sit, a ovce ostanu na broju. Pozerske patriote sigurno nisu glupe da to ne vide, te da samo iz nehata i dalje postupaju po principu – „Jovo (Jero) nanovo“. Nisu to ni oni kojima je poveren zadatak da – u 95% prozivajući vlast, ali u 5% posebno bitnih slučajeva, otvoreno radeći njoj u prilog – budu intelektualno-medijske apologete vladajućih patriotskih manekena. No, da nemamo iluzije, interesi su često iznad intelektualnog i svakog drugog poštenja.

Odgovornosti nisu pošteđeni ni naši opozicioni lideri koji jednako kao i sadašnji vlastodršci nastoje da se dodvore Vašingtonu i Briselu. Časni ljudi, koji žele nešto da učine za svoj narod, principe ne žrtvuju radi povećanja kapaciteta da dođu na vlast. Naprotiv, istrajno se, i po cenu vlasti i rejtinga, zalažu za svoje ideale. Toliko o pozerskom i pravom patriotizmu!

PREUSMERAVANJE NARODNOG BESA
Trenutno smo u vezi sa presudom Međunarodnog suda (ne)pravde, u jeku novog pozersko-patriotskog ciklusa. Opravdani bes našeg naroda od strane „patriotskog“ dela vlasti, lažne opozicije i „nezavisnih“ intelektualaca, preusmerava se na Amerikance, Britance, šiptarske separatiste. Navodno se vlast, a pogotovo neustrašivi vitez Jeremić, hrabro suprotstavila tim nemanima, ali junaštvo je jedno, a sila je drugo. Sačuvavši čast, podlegli su u borbi sa nadmoćnim neprijateljem.
Svakako da su nam Vašington, London i Brisel učinili mnogo zla, i, očito, nameravaju da nastave sa takvom praksom. Međutim, zar podivljalim aždajama mogu da se suprotstave oni koji se od jutra do mraka zaklinju u prijateljstvo sa njima? Ako je opredeljenje našeg establišmenta – a pre neki dan nam ga je predsednik Tadić izričito potvrdio – da sa velesilama koje u miru vode agresivnu politiku prema Srbiji po svaku cenu izgrađuje što bolje odnose i da im se ni u kom slučaju ozbiljnije ne zameri – zar je moguće da je režim do sada bilo šta drugo radio u vezi sa odbranom KiM osim što je varao srpsku javnost? U tom svetlu treba gledati na izbegavanje da se podnesu tužbe protiv konkretnih zemalja koje su priznale kosovsku kvazidržavu, odnosno na postavljanje besmislenog pitanja MSP-u. Kako je još grčko-rimski istoričar i biograf Plutarh govorio, po malim stvarima najbolje se vide prave namere. Stoga se i na osnovu nemuštog pitanja – na koje i da smo dobili pozitivno savetodavno mišljenje od MSP-a, ne bi imali korist, a ovako, nesumnjivo, imaćemo štetu – jasno da zaključiti koliko ima istine u režimskoj floskuli „i Kosovo, i Evropa“.

GRESI MLADOG KARIJERISTE
Vuk Jeremić – zar iko u to može da sumnja i posle nedavnih predsednikovih reči? – običan je pion Borisa Tadića. On nam je samo pre nekoliko dana otvoreno rekao da se spoljna politika Srbije kreira u njegovom kabinetu! To ne opravdava mlađanog Vuka što dosledno sledi svog, koliko znam, nekadašnjeg razrednog starešinu. Ali svedoči da je njegova ambicija tolika da je spreman da plati svoj politički prosperitet odricanjem od, ako ih uistinu ima, nacionalnih ubeđenja.
Ovih dana čujemo, od strane onih koji žele da opravdaju ministra Jeremića, tj. da nas ubede da svesno ne učestvuje u onome što je po državu i naciju štetno – Zar bi on namerno radio ono što može da mu umanji rejting? To predstavlja ogoljenu manipulaciju. Jer, da Vuk Jeremić ne radi ono što mu kaže Tadić ne bi ni imao nikakav rejting. On je njegov proizvod. Pre nego što ga je Boris izveo na političku pozornicu za njega su znali samo rođaci, prijatelji i komšije. Radio bi on i korisnije stvari za svoj rejting da može, u to sam siguran! Ali da bi uopšte opstao i imao bilo kakva rejting, u okolnostima kada u DS-u nema ni „kučeta ni mačeta“, već mu položaj zavisi od milosti Dvora, mladi ministar mora verno da služi svog gazdu, makar to i štetilo njegovom rejtingu. A u prilog gazde, ovog puta moram da kažem nešto pozitivno. On uistinu zaštitnički postupa prema mladom pulenu. Kada je bio prozivan za ono zašta nije primarno kriv, Tadić je otvoreno rekao ko stoji iza neuspešnog koncepta odbrane Kosova i Metohije ili pretvaranja da se brani teritorijalni integritet zemlje.

POZERSKI I PRAVI PATRIOTIZAM
Na kraju da se vratim na Zubatova, kreatora modela projektovanja političko-intelektualne „opozicije“ i dela establišmenta po volji nezadovoljnog naroda, koji se do današnjeg dana koristi u autokratskim i kvazidemokratskim sistemima. Zahvaljujući spletkama ljudi unutar režima, pre svega nezadovoljnih što je njegova strategija podrazumevala izvesne socijalne ustupke radništvu na račun interesa krupnog kapitala, on je marginalizovan. Ono što je godinama s uspehom stvarao počelo je da se ruši u roku od nekoliko meseci. No, i da nije bilo tako pre ili kasnije istinska opozicija počela bi da jača, a nezadovoljstvo naroda da iz pasivnog stadijuma počne da prelazi u aktivni. Prevaziđeni sistem morao je suštinski da se menja, a ne samo kozmetički i tehnički. Veštim potezima mogle su da budu odlagane neminovne suštinske promene ali one nisu mogle da budu izbegnute (što naravno ne znači da su nužno morale da ispadnu boljševičkog tipa).
Kako je rekao Abraham Linkoln: „Neke ljude stalno možete da varate, dok svakog možete da prevarite neki put, ali sve ljude ne možete uvek da varate“. To je nesumnjivo važilo i za režim cara Nikolaja II Romanova, iako je bio anahron i svom narodu iskreno posvećen. Tim pre, važi sa naše današnje samožive vlastodršce, koji su spremni da radi svog opstanka rasprodaju vitalne nacionalne interese. A kada već govorimo o njima, da ponovim – krivica pada koliko na one iz njihovih redova koji kreiraju nacionalno pogubnu politiku, toliko i na one koji su zaduženi za njenu realizaciju. I da dodam – odgovornosti nisu pošteđeni ni oni opozicioni lideri koji jednako kao i sadašnji vlastodršci, a možda i više od njih, nastoje da se dodvore Vašingtonu i Briselu, kako bi oprali svoje nekada nacionalne biografije. Rejting stranaka i političara u uslovima medijske okupacije Srbije, u to nema sumnje, umnogome zavisi od evroatlantskih moćnika. No, časni ljudi koji žele nešto da učine za svoj narod, principe ne žrtvuju radi povećanja kapaciteta da dođu na vlast ili da je zadrže ako je kojim slučajem već imaju. Naprotiv, istrajno se i po cenu vlasti i rejtinga zalažu za svoje ideale. Toliko o pozerskom i pravom patriotizmu!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *