Kavkaski front

Piše Bogdan Đurović

Posle Južne Osetije i Abhazije, na red je došla Jermenija, pa će Rusija će na Kavkazu uskoro imati četiri velike inostrane baze, plus glavnu luku ratne Crnomorske flote u Sevastopolju

Od početka avgusta, Rusija znatno pojačava svoje prisustvo na Kavkazu. Suočena sa realnim pretnjama, poput ratnih priprema gruzijskog predsednika Mihaila Sakašvilija i sve češćih terorističkih napada poslednjih meseci, Moskva znatno ojačava svoj „kavkaski front“. Posle vojnih baza u Južnoj Osetiji (pešadijska) i Abhaziji (pomorska i vazduhoplovna, uključujući i instaliranje PVO sistema S-300), na red je došla Jermenija, gde je predsednik Medvedev sa suprugom Svetlanom boravio krajem prošle nedelje. U Jerevanu je ruski predsednik sa kolegom Seržom Sargsjanom prisustvovao potpisivanju brojnih ugovora, uključujući i onaj o korišćenju vojne baze do 2044. godine.

TURSKA SPUŠTA LOPTU
Osim Kavkaza, Rusija širi prisustvo i u drugim graničnim područjima. Tako je 17. avgusta u Sočiju Medvedev primio avganistanskog, pakistanskog i tadžikistankog predsednika – Hamida Karzaija, Azifa Ali Zardarija i Ehomali Rahmona. Tom prilikom je, kako prenose ruski i italijanski mediji, sa tadžikistanskim kolegom ugovorio korišćenje vojnog aerodroma u Ajni, za koji su i te kako zainteresovani Amerikanci. Stiče se utisak da događaji na Kavkazu i u Srednjoj Aziji dobijaju na ubrzanju, što svakako može imati veze sa najavama američke invazije na Iran, izgradnjom gasovoda Nabuko i Južni tok, kao i sve zanimljivijom ulogom Turske na području od Balkana do Kavkaza i Bliskog istoka.
Posle dve runde razgovora u Jerevanu, uključujući i one u četiri oka, saopšteno je da Rusija i Jermenija započinju realizaciju krupnih planova u vojno-tehničkoj saradnji, atomskoj energetici i investicionim projektima. Medvedev i Sargsjan usvojili su zajedničko saopštenje u kojem se izražava podrška ruskom predlogu Sporazuma o evropskoj bezbednosti i privrženost rešavanju pitanja Nagorno-Karabaha mirnim putem. Potpisani su, između ostalog, i protokol o produženju ruskog korišćenja vojne baze u Gjumriju (od 1995. do 2044. godine), kao i međuvladin sporazum o izgradnji atomskog energobloka na jermenskoj teritoriji. U Gjumriju će biti vazduhoplovna i PVO baza, u kojoj će se stacionirati lovci MIG-29, kao i tri divizije S-300, uz brojno stanje od 5.000 vojnika. Kako je istakao Sargsjan, protokolom je predviđeno i proširenje geografske i strateške sfere odgovornosti baze, koja je ranije bila ograničena „spoljnim granicama bivšeg SSSR-a“.
Iako se ne navodi šta tačno podrazumeva to proširenje, neki zaključci se mogu izvesti i iz same činjenice da je Gjumri vazdušnom linijom od Turske udaljen 10, a od Gruzije 36 kilometara, što mu daje izuzetne strateške prednosti. Prema ocenama analitičara, Rusija jača svoje pozicije upravo prema ove dve zemlje, a naročito prema Turskoj, koja veoma dinamično širi svoj uticaj, povezujući se preko Kavkaza sa Iranom i Azerbejdžanom, pa i dalje, prema Srednjoj Aziji, odnosno narodima sa kojima ima srodno etničko poreklo. Iako je Rusija godinama, manje ili više ćutke, tolerisala turski ekspanzionizam, sada je potpuno jasno da Ankara mora da se odrekne dela svojih ambicija. Posebno posle turskog zaoštravanja odnosa sa SAD-om, povodom podrške Iranu i Palestini, čime se dovodi u pitanje i decenijsko savezništvo sa Tel Avivom.

Rusija širi prisustvo i u drugim graničnim područjima. Tako je 17. avgusta u Sočiju Medvedev primio avganistanskog, pakistanskog i tadžikistanskog predsednika: Hamida Karzaija, Azifa Ali Zardarija i Ehomali Rahmona

IZMEĐU AZERBEJDŽANA I JERMENIJE
U ovoj kombinatorici ostaje pomalo nejasna buduća uloga Turske na Balkanu, s obzirom na jasne i neskrivene interese Moskve i Vašingtona, kao i Brisela. Među ključnim poligonima za odmeravanje snaga jeste Balkan, ali u ovom trenutku najviše upravo Kavkaz i Srednja Azija. Zato ruski sporazum sa Jerevanom ima veliku specifičnu težinu, posebno ako se zna da je većina zapadnih analitičara prognozirala brzi krah rusko-jermenskog savezništva. Navodno, Moskva je u sukobu oko Nagorno-Karabaha podržala Azerbejdžan, želeći na taj način da neutrališe turski uticaj u ovoj bivšoj sovjetskoj republici, koju sa Ankarom takođe spajaju „rođačke veze“. Dakako da Moskva igra na oba razboja, i jermenskom i azerbejdžanskom, jer je Baku isuviše važan igrač na regionalnom, pa i svetskom tržištu nafte i gasa, ali zaista je bilo iluzorno očekivati da bi Rusi prepustili Jermeniju, jednog od svojih najbližih saveznika još od Krimskog rata. I južnog suseda neprijateljski nastrojene Gruzije.
Rusija je preuzela obavezu snabdevanja jermenske savezničke vojske (članica ODKB-a) savremenim naoružanjem i specijalnom vojnom tehnikom, ali se ne precizira o kojoj tehnici je reč. Analitičari su u više navrata iznosili pretpostavke da su u pitanju upravo dve divizije S-300, koje bi Jerevan dobio na uslovima dugoročnog lizinga, sa rokom otplate 15-20 godina. Ruski ministar odbrane Anatolij Serdjukov ogradio se od ovih spekulacija, ali ih nije demantovao, napomenuvši tek da „na današnji dan takvih predloga sa jermenske strane nije bilo“. Što, naravno, ne znači da ih neće biti sutra. U ovom strateškom paketu nalazi se i izgradnja nove atomske elektrane u Jermeniji, snage 1,06 gigavata, koju će ruski stručnjaci izgraditi po evropskim standardima i čiji će rok trajanja biti 60 godina. Vrednost projekta je pet milijardi dolara, a Moskva i Jerevan će ga finansirati sa po 20 odsto, dok je jermenskoj strani prepušteno da sama odredi ko će biti treći partner. Ruski predsednik je tom prilikom naglasio: „Želimo ne samo da se družimo i rešavamo pitanja bezbednosti, već i da zarađujemo. To nikada nije suvišno, čak i među prijateljima“. S obzirom da je Rusija u jermensku privredu za dve decenije uložila 2,4 milijarde dolara i da sada, osim milijarde za atomsku energetiku, najavljuje i druga ulaganja, nije teško zaključiti da je posredi veliki rusko-jermenski pakt, koji sadrži političku, ekonomsku i vojnu komponentu.

MIRIS RATA NA KAVKAZU
U tom smislu, treba obratiti pažnju i na neke izjave koje je, ne slučajno tamo i tada, u Jerevanu dao Medvedev, a koje se tiču vojnog bloka ODKB. Odgovarajući na pitanje kakve će biti reakcija Rusije u slučaju pretnje opstanku jermenskom narodu u Nagorno-Karabahu, uzimajući u obzir militarističke izjave Azerbejdžana, ruski predsednik je naglasio da je Jermenija članica ODKB-a. „Rusija se veoma ozbiljno odnosi prema svojim savezničkim obavezama“, podvukao je Medvedev. Druga izjava je još zanimljivija. „Mi moramo da proučimo iskustva NATO-a, EU, pa i UN, zato ova iskustva moraju biti proanalizirana. Nadam se da će sekretarijat organizacije (ODKB) to rezimirati i ponuditi za proučavanje“, najavio je Medvedev promene u ODKB-u po uzoru na zapadnu vojnu alijansu.
A šta je konkretno imao u vidu, moglo se naslutiti iz sledećih njegovih reči, kada je praktično najavio da ODKB može u budućnosti da reaguje unutar samih država članica i sprečava unutrašnje nemire poput nedavnih u Kirgiziji: „Šta nam je za to potrebno? Potrebna je volja članica. Danas je ta volja bila iskazana. Dogovorili smo se da do decembra budu pripremljeni predlozi za izmene onih statutarnih dokumenata koji služe kao osnova za našu aktivnost u regionu“. Ova izjava može imati dalekosežan značaj. Posebno ako se čita u kontekstu nedavnih promena ruske bezbednosne doktrine, po kojoj Oružane snage RF mogu da budu upotrebljene i van granica zemlje, na poziv savezničke države, uključujući i preventivno delovanje. Mada u ovim stavovima ima još dosta nepoznanica, to bi moglo da znači da će Rusija već od naredne godine, ako zatreba i svojom vojnom silom, sprečavati unutrašnje nemire u državama-članicama ODKB-a (Jermenija, Belorusija, Kazahstan, Kirgizija, Rusija, Tadžikistan, Uzbekistan) i tako suzbiti mogućnost „obojenih revolucija“ koje su pod uticajem SAD-a zapljusnule postsovjetski prostor u prethodnoj deceniji.
Rusija će na Kavkazu uskoro imati četiri velike inostrane vojne baze. Plus pomorska baza u Sevastopolju, kojoj je nedavno produžen rok trajanja po ceni od 40 milijardi dolara. Plus pregovori sa Francuzima o kupovini dva najsavremenija nosača helikoptera klase „mistral“ koji će patrolirati Crnim morem. Ima dosta istine u oceni predsednika Sargsjana da „kod nas u regionu nije ni rat ni mir“. Dok većina (pro)zapadnih medija ne primećuje i ignoriše aktuelna zbivanja i „pokrete trupa“ na Kavkazu, analitičari uticajnog američkog Stratfora zaključuju: „Upravo zato mi se pažljivo fokusiramo na Kavkaz, gde mali problem može da eskalira do globalnih razmera – otprilike kao što su 1914. godine beznačajni regionalni problemi na Balkanu doveli do globalnog sukoba supersila“.

2 коментара

  1. jako dobra analiza o situaciji u Rusiji. Bas objektivna. Samo sto, mislim,trebalo bi malo opsirnije reci o njegovim pokusajima o formiranju takozvanog u ruskim novinama GUAM-a (Gruzija, Ukrajina, Azerbajdzan, Moldavija. Stvorena 1999.godine na pare SAD organizacija koje kasnije je bila preimenovana u Organizaciju za demokratiju i ekonomski razvoj). Samo sto sada umesto Ukrajine razmatraju Belorusiju. Kao sto znate, Lukasenko je sada zabranio prodavati zito u Rusiju jer kako je rekao Rusija ima robu u gazu, a on u zitu.
    O GUAM-u i poseti Gimpu i Alieva Gruziji mozete procitati ovde http://www.kommersant.ru/doc.aspx?DocsID=1443579
    mada

  2. jako dobra analiza o situaciji u Rusiji. Bas objektivna. Samo sto, mislim,trebalo bi malo opsirnije reci o pokusajima Sakasvilija u formiranju takozvanog GUAM-a (Gruzija, Ukrajina, Azerbajdzan, Moldavija. Stvorena 1999.godine na pare SAD organizacija koja kasnije je bila preimenovana u Organizaciju za demokratiju i ekonomski razvoj). Samo sto sada umesto Ukrajine razmatraju Belorusiju. Kao sto znate, Lukasenko je sada zabranio prodavati zito u Rusiju jer kako je rekao Rusija ima robu u gazu, a on u zitu.
    O GUAM-u i poseti Gimpu i Alieva Gruziji mozete procitati ovde http://www.kommersant.ru/doc.aspx?DocsID=1443579

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *