Jugo za američke jugonostalgičare

Piše Vladislav Panov

On više ne silazi sa fabričke trake i samim tim sve manje juri drumovima, ali je zato u punoj brzini na stranicama knjige „Jugo: uspon i pad najgoreg automobila u istoriji“ američko-srpskog istoričara Xejsona Vujića koji je u svom delu  pokušao da se osvrne na kratki period kada je mali jugo osvojio jedan deo američkog tržišnog kolača, a velika Jugoslavija koja ga je proizvela brojila svoje poslednje dane

Kažu da je i negativna reklama ipak reklama. Jer i ona proizvodi efekat. Ljudima se dotični, čak i negativno komentarisani proizvod, urezuje u svest i podsvest. I postaje prepoznatljiv, čak i kada za to nema ozbiljnih povoda ili razloga. Stiče popularnost.
Čini se da je najbolji primer za to sudbina juga u Americi. On je osamdesetih godina prošlog veka ušao na njihovo tržište i zahvaljujući neverovatno niskoj ceni od svega četiri hiljade dolara (više nego dvostruko nižoj od najjeftinijih kola koja su u tom trenutku prodavana u Sjedinjenim Državama), i uz dobru reklamu je postao pravi hit. Iako je njegova sudbina brzo bila zapečaćena dolaskom hjundaija i drugih azijskih jeftinih automobila u Ameriku, kao i činjenicom da njegov kvalitet, izgled i performanse nisu uspeli da zadovolje američke kupce (čak, naprotiv, odmah je pretvoren u dežurni automobilski predmet podsmeha), on je ipak postao jedini automobil koji je uspeo da stekne kultni status i da bude živ u uspomenama mnogih, jednako njegovih kupaca kao i onih koji ga nikada nisu ni vozili ni posedovali.
I danas, kada odavno više nema zemlje koja ga je proizvela, i pošto je zvanično prestao da se proizvodi i u ovoj koja je njen naslednik, jugo je najčešće spominjani automobil iz „onih vremena“. Neki ga se sećaju sa setom, ogromna većina s podsmehom. Otuda je verovatno ovaj naš bivši „izvozni bum“ jedini na svetu u istoriji automobilske industrije koji je predmet tako velikog broja viceva. Toliko ih ima da su dobili svoj zamašni prostor ne samo među ljudima već i u sajber-svetu. Postoji na stotine sajtova na kojima možete pronaći viceve o jugu. Uzgred, a što je takođe dokaz njegovog medijskog primata u odnosu na daleko bolju i skupoceniju konkurenciju, jugo je jedan od retkih uvoznih četvorotočkaša u SAD-u koji je dospeo i na veliki i mali ekran. Bio je „junak“ u holivudskim filmovima i u nekoliko televizijskih serija. Džeremi Klarkson, voditelj britanske čuvene emisije o kolima, „Top gir“, svojevremeno ga je čak gađao tenkom iskazujući svoj revolt zbog toga što je „tako loš“.

JUGO IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA
Ove godine je jugo dobio daleko pošteniji i nepristrasniji komentar na račun svog postojanja, istinskog značaja sa obe strane okeana, najviše, doduše, američke, i njegovog socijalno-političkog uticaja na takozvani obični narod. Taj nedostajući nepristrasni i pošteni osvrt na njegovo postojanje dao mu je istoričar sa američkog univerziteta, Džejson Vuić, čovek naše gore list, treća generacija srpskih doseljenika u Sjedinjene Države. Vuić je, doduše, bio jednako okrutan prema jugu, ali samo u naslovu svoje knjige, koju je nazvao „Jugo: uspon i pad najgoreg automobila u istoriji“. Međutim, u svim svojim izjavama povodom ove knjige, istakao je da ne smatra da je jugo najgori, niti da je takva konstatacija realna. Bilo je i ima mnogo gorih od njega, ali za njih Amerikanci nikada nisu saznali jer se nisu prodavali u SAD-u.
Već sama činjenica što je jugo svojevremeno dobio sve moguće dozvole i ateste da izađe na američko tržište, opovrgava mogućnost da je reč o toliko lošem proizvodu koji je zasluživao da bude proglašen najgorim svih vremena. Mada, nije bio ni dobar. Njegovo pretvaranje u glavnog junaka knjige ima daleko šire motive od rasprave o tome da li je zaslužio epitet najgoreg.
Vuić je na sentimentalan i vrlo obavešten način kroz priču o jugu u Americi ponudio ozbiljan portret stanja u kome se nalazio zapad osamdesetih godina, sve sa Amerikom na čelu, i kako je izgledao i funkcionisao takozvani istok, sve sa Jugoslavijom onog vremena kao svojevrsnom medijskom perjanicom sveta iza gvozdene zavese; sveta koji je upravo sa našom tadašnjom zemljom pristajao da njihove sigurne kapitalističke obale zapljusne neki „crveni“ talas.

Pričom o jugu u Americi, Vuić je u svojoj knjizi na sentimentalan način ponudio ozbiljan portret stanja u kojem su se nalazili osamdesetih godina prošlog veka Zapad i Istok, ali i SFRJ kao svojevrsna medijska perjanica sveta iza gvozdene zavese

U ČELJUSTIMA DEMOKRATIJE
Upravo je na vrhu tog talasa u drugoj polovini osamdesetih godina bio proizvod na kojem je bukvalno radila cela Jugoslavija – Jugo. Profesor Vuić je u svojoj knjizi detaljisao upravo na tu temu. On je akcenat stavio na objašnjavanje političkog miljea koji je omogućio da jugo postane deo američke kulture i privrede. Za ovo drugo, postarao se kontroverzni američki biznismen i mešetar Malkolm Briklin koji je uspešno promovisao „malog juga za velike američke drumove“, stvorivši mu povoljnu klimu i tle za planirani prosperitet koji je, avaj, izostao, jer su šale na račun tih kola, oštre kritike i negativni komentari postali toliko maliciozni s jedne, i široko zastupljeni s druge strane, da je mališa iz Zastave bio praktično osuđen na propast.
Profesor Vuić je obratio pažnju na sve aspekte priče o jugu i Jugoslaviji, i sigurno je da će još dugo s njom golicati maštu jugonostalgičara, posebno onih koji su posedovali juga koji je pobeđivao na zapadu ne samo kao najgori već i kao najružniji automobil u istoriji. Profesor je jednostavno objasnio zbog čega je jugo morao da propadne, i ta njegova sudbina je simbolično postala deo kompletne sudbinske slike SFRJ-a koji ga je ponosno proizveo i prosledio na prekookeansko tržište. Slike (ne)zaslužene propasti.
Ta priča je završena i nikada neće biti nastavljena, smatra Vuić. Novi jugo, čak i kada bi ga neko u Srbiji opet proizveo, nikada ne bi ponovo uspeh prethodnika jer je taj uspeh, makar i samo privremeni, bio produkt brojnih sticaja okolnosti i specifičnih političkih odnosa na klackalici moći između istoka i zapada. Da je tako, dokazuje i to da su jedva deset godina kasnije ti isti Amerikanci bez milosti i nekog zdravorazumskog razloga (ali, kad može Klarkson tenkom, mogu i oni raketama) bombardovali upravo fabriku koja im je podarila juga i poslednji šarm sveta koji je s njim nestao u čeljustima demokratskih bombi instalirane globalizacije.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *