Dugo putovanje u Evropu

Piše Dr Oliver Antić

Pozicija i deo opozicije smatraju da je ulazak Srbije u Evropsku uniju put „bez alternative“, iako tvrde da teritorijalni integritet ne može biti doveden u pitanje. Uvereni smo da nacionalno odgovorna državna politika mora da razmotri i druge solucije, prihvatajući i to da tzv. „evropska budućnost Srbije“ bude solucija broj jedan

Srbija se mora i u tom smotreniju (pogledu prim. O.A.) u red ostalih evropejskih država postaviti, stvorivši jedan plan za svoju budućnost, ili tako reći da sastavi sebi jednu domaću politiku po kojim glavnim načelima treba Srbija kroz više vremena stalno da se vlada i sve svoje poslove po njima postojano da upravlja.
Ovo je prva rečenica „Načertanija“ Ilije Garašanina, donetog u vremenu velikog napora da se Srbija, posle više vekova, ponovo vrati u evropske duhovne i političke tokove. Te, 1844. godine donet je na Blagovesti i „Zakonik građanski za Knjaževstvo Srbsko“, što je takođe bila potvrda velikog napora Srbije da se ponovo nađe među evropskim prosvećenim narodima (takve zakonike imale su dve tada najveće evropske sile – Francuska i Austrija, kao i Holandija koja je prihvatila francuski Građanski zakonik).
Treba, međutim, istaći da je i tada Srbija pomno pratila međunarodne odnose, tj. evropsku geopolitiku i razmatrala moguće alternative: kada je Napoleon zavladao gotovo čitavom Evropom knjaz Miloš je naložio da se prevede francuski Građanski zakonik koji bi poslužio kao model za srpski, ali kada je Austrija ostala kao najveća regionalna sila, za model je uzet austrijski Građanski zakonik. Drugim rečima, donošenje bilo kakve odluke koja ima političke posledice i na sledeće generacije mora se razmotriti sa svih aspekata, savesno, odgovorno, naučno, što podrazumeva i markiranje više mogućih solucija, od kojih, pak, treba dalje birati one koje su najmanje rizične, prilagodljive promenama međunarodnih okolnosti.
Pozicija i deo opozicije (makar u formalnom smislu) smatra da je ulazak Srbije u Evropsku uniju put „bez alternative“, „apsolutni prioritet“ i sl., iako tvrdi da teritorijalni integritet ne može biti doveden u pitanje. Iz poznatih razloga, iole dublje razmišljanje o ovome izgleda kao antinomija. S druge strane, uvereni smo da nacionalno odgovorna državna politika mora da razmotri i druge solucije, prihvatajući i to da tzv. „evropska budućnost Srbije“ bude solucija br. 1. Upravo iz tog razloga, posvetićemo najveći deo rasprave soluciji br. 1.

IDEJA EVROPSKIH INTEGRACIJA
U literaturi se najčešće navodi da je Evropska zajednica nastala 1967., spajanjem Evropske ekonomske zajednice, Evropske zajednice za ugalj i čelik i Evropske zajednice za atomsku energiju, te da je 1993. Evropska zajednica postala osnov Evropske unije, a Evropska ekonomska zajednica, preimenovana u Evropsku zajednicu. Pri tome se ističe da je velika zasluga g. Roberta Šumana, po čijem je planu (tzv. Šumanov plan iz 1950. koji predstavlja zalaganje za ekonomsko i vojno jedinstvo Evrope) 1952. osnovana Evropska zajednica za ugalj i čelik, čiji je cilj bio integrisanje industrije uglja i čelika u Francuskoj, SR Nemačkoj, Italiji, Belgiji, Holandiji i Luksemburgu, odn. ukidanje administrativnih barijera za trgovinu ugljem, koksom, čelikom, kao i sirovim i otpadnim gvožđem. Godine 1967. upravljačka tela ove organizacije spojila su se u Evropsku zajednicu. S druge strane, Evropska unija nastala je 1993.  Mastrihtskim ugovorom, ratifikovanim od strane svih članica Evropske zajednice, kao političko telo čiji je cilj nadgledanje njihove ekonomske i političke integracije.
Stiče se, dakle, utisak da je moderna ideja evropskih integracija začeta pedesetih godina prošlog veka. Ova ideja je, međutim, začeta znatno ranije nego što se to čulo i pisalo čak i u stručnim krugovima. Treba, pre svega, napomenuti da je začetnik ideje ujedinjenja Evrope bio nemački filozof Karl Kristijan Fridrih Krauze, profesor Univerziteta u Jeni, koji je 1814. objavio nacrt Saveza Evropskih Država. Ukoliko, pak, kao granicu savremene ideje ujedinjenja Evrope uzmemo XX vek, onda je jedan od prvih začetnika i branilaca ideje evropskih integracija bio je Srbin i „naprednjak“. Još je zanimljivije što su u to vreme, a to je bio sam početak XX veka, mnogi intelektualci upravo iz moćnih evropskih država, npr. iz Francuske ili Nemačke smatrali tu ideju utopističkom. Taj prvi srpski „evropejac“ bio je profesor beogradskog Pravnog fakulteta, poznati civilista, dr Živojin Perić. Profesor Perić je rođen u srpskom selu Stubline 1868., a umro je u švajcarskoj varošici Oberurnen, u kantonu Glaus 1953. Bio je profesor Pravnog fakulteta u Beogradu od 1898. do 1938. Bio je dopisni član SANU i počasni doktor Lionskog univerziteta kao i profesor Haške akademije za međunarodno pravo. Bio je jedan od lidera Srpske napredne stranke i, kao ubeđeni legalista i pacifista gnušao se prevrata i ubistva kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage. Posle prevrata podnosio je krivičnu prijavu za ubistvo i stalno je obnavljao da ne zastari. Pored toga pisao je članke, ponekad pod pseudonimom (Garrick), u kojima je napadao radikale zbog njihove uloge u prevratu i pogubnih posledica koje su iz toga proizašle po ugled naroda i države u zapadnim zemljama, „koji je pokolebao ugled našoj mladoj državi pred obrazovanim svetom“. Naprednjaci odbacuju majski čin i srpskom biraču vele: „Traži ljude koji nisu gotovi da na vlast dođu i nasilnim i nepravilnim putem, bez obzira što time državi oduzimaju njeno pravno obeležje i što je pretvara u gomilu, u kojoj vlada onaj koji je najjači“. „Pokaži, da u Srbiji postoje o pravu i o moralu isti pojmovi, koji i u drugim obrazovanim državama“ (Objavljeno pod pseudonimom Garrick u Videlu, organu Srpske napredne stranke, br. 31, od 7. maja 1906., str. 1). Profesor Perić će ostati nepokolebljivi zastupnik evropskih integracija sve do kraja svog života, ali značajno je i poučno, istaći pre svega povod nastanka moderne inicijative evropskog ujedinjenja, kao i uslove pristupanja Srbije ovim integracijama koje su nam ostavili u nasleđe naši veliki preci.
Prof. Perić je bio učesnik I Kongresa evropskog saveza (Le Premier Congres de la Federation Europeenne) održanog od 16. do 20. maja 1909. godine u Rimu. Postavlja se pitanje zašto je baš te godine održan jedan tako veliki skup, koji je podrazumevao i značajna sredstva i ozbiljnu organizaciju, sa temom na koju se u evropskim vladama gledalo kao na nešto potpuno nerealno? Više je nego zanimljivo da je povod za sazivanje Kongresa bilo otvaranje srpskog pitanja zbog aneksije Bosne i Hercegovine, na osnovu jednostranog proglasa od strane cara Franje Josifa, 7. oktobra 1908. Aneksija je izazvala ozbiljnu međunarodnu krizu, posebno veliko ogorčenje u Srbiji i Crnoj Gori. Turska je priznala aneksiju 26. februara 1909., tek pošto je dobila odštetu od 52.000.000. kruna. Austro-Ugarska i Srbija su bile na ivici rata, što bi dovelo do evropskog (svetskog) rata, jer je Evropa bila podeljena na dva vojna bloka: Trojni savez (pakt) Nemačke, Austrije i Italije, s jedne, i Antantu, tj. savez Francuske, Rusije i Velike Britanije, s druge strane. Velike sile, posebno Antanta (jer nije bila spremna za rat), izvršile su pritisak na Srbiju koja je prvo poslala protestnu notu Austro-Ugarskoj, ali kasnije je nevoljno morala da izjavi da aneksija ne zadire u njene interese, iako je bilo jasno da su srpski nacionalni interesi u obe srpske države bili duboko povređeni. Aneksiona kriza je po prvi put u savremenoj istoriji Evrope izazvala opasnost po Evropu kao celinu, tj. opasnost od „jednog opšteg Evropskog Rata“. (Perić, Ž., Sjedinjene Evropske Države, Književni sever, Subotica 1927., knj. III, sv. 10, str. 419, prim. 5.)
Zanimljivo je, takođe, da je ideja za sazivanje Kongresa evropskog saveza potekla iz nevladinog sektora: inicijativu i finansijsku podršku za sazivanje Kongresa dao je engleski pacifista Maks Vehter (Max Waechter). G. Vehter je prethodno uputio apel svim evropskim državnicima u kojem je pozvao na stvaranje Evropske federacije, koja bi bila prvi uslov ostvarenja trajnijeg mira na Kontinentu i ne samo to, on je i lično obilazio evropske monarhije i republike iznoseći svoje ideje njihovim zvaničnicima. Ideju za stvaranje Evropske federacije g. Vehter je dobio analizirajući ekonomsko-finansijsko stanje SAD-a i Evrope, pri čemu je zaključio da su sve prednosti na strani SAD-a. Razlike na štetu Evropskih država, a u korist SAD-a, javljaju se naročito u sledećem: 1) u SAD-u je procentualno mali deo populacije angažovan u vojnoj službi, tako da ima dovoljno radne snage u proizvodnji; 2) industrija SAD-a nije pod pritiskom ogromnih troškova za naoružanje; 3) države članice SAD-a ne strahuju od međusobnog rata, pa otuda nema ni ograničenja za njihova preduzeća u ekonomsko-finansijskoj sferi. Naime, posle Rata Secesije (Američkog građanskog rata) 1862. g., SAD-a nije imao međusobne sukobe, a u Evropi je od 1862. bilo ratova „mnogih i strašnih“: Prusko-Austrougarski, Prusko-Francuski, dva Srpsko-Turska, Rusko-Turski, Bugarsko-Srpski i Grčko-Turski rat. Na svakih sedam godina po jedan rat. (Prvi Kongres evropskog saveza, izveštaj g. ministru prosvete i crkvenih poslova Ljubomiru Stojanoviću, od Živojina Perića, redovnog profesora prava na Univerzitetu, Beograd 1910., str. 5-8.) U Evropi je, dakle, prema g. Vehteru loše stanje, jer države moraju da se naoružavaju, gledaju se međusobno sa nepoverenjem i sumnjom, stalno su „na mrtvoj straži samo da bi mogle, na štetu svojih suseda, pribaviti sebi kakvu korist“. Preteški porezi zbog naoružanja „prouzrokovali su opšte nezadovoljstvo, stvorili socijalizam i druge doktrine koje prete da izazovu društvenu revoluciju i da unište sadašnju civilizaciju“. „Duh preduzimljivosti paralizovan je strahom od rata“… Svaka država ima svoju carinsku tarifu, „koja stavlja pregradu između nje i njenih suseda“. Posle ovih konstatacija g. Vehter je zaključio da u budućnosti može biti samo jedan rezultat: „evropski rat, katastrofa na koju niko ne može pomisliti bez groze, s pogledom na sadašnju usavršenost sredstava za uništavanje. Jedan takav rat srušio bi sasvim pobeđene, ostavljajući, u isto vreme, pobedioce u takvom stanju iscrpljenosti, da bi ma koja strana sila (izvan Evrope) mogla lako nametnuti svoju volju celoj Evropi“ (Prvi Kongres evropskog saveza…, str. 8-10).
Razume se da u to vreme, na samom početku XX veka nije bilo lako pretpostaviti da će rezultat Vehterove analize biti toliko tačan. Nekoliko godina kasnije izbio je Prvi svetski rat koji je opustošio Evropu, doveo na vlast socijalizam u Rusiji, a na mala vrata uveo bivšu evropsku koloniju, odn. vanevropsku silu u evropske poslove – SAD-. Samo dvadesetak godina kasnije još strašniji rat je zatutnjao Evropom, proširio je socijalizam i uveo na velika vrata SAD u sve evropske (i vanevropske) poslove, stavljajući dobar deo Evrope (i ne samo Evrope) u gotovo kolonijalni položaj od strane nekadašnje kolonije. Jedan od retkih Evropljana koji je, u to vreme, shvatio ozbiljnost Vehterove naučne analize i njenih rezultata bio je prof. Živojin Perić. Upravo zato je postao jedan od prvih velikih protivnika evropskih sukoba. U vreme Aneksione krize bio je jedini narodni poslanik koji je u Skupštini Srbije glasao protiv protestne rezolucije Austro-Ugarskoj. Zbog toga je i tada i kasnije trpeo žestoke kritike, jer obični ljudi nisu mogli da shvate ono što je prof. Perić odavno imao na umu i što je bila osnova njegovog pacifizma, a to je da evropski sukobi imaju najteže posledice i po Evropu i, naročito, po male narode. Između dva svetska rata dokazivao je da loše stanje u Evropi proizlazi iz raspada Austro-Ugarske i da bi trebalo, kao zamenu, stvoriti neku vrstu dunavske zajednice država. U takvim idejama bio je veoma uporan, tako da ga je, prema rečima profesora Milana Bartoša, „naša sredina često grubo ismejavala“.
Prof. Perić se u svojim radovima rukovodio idejom autoriteta državne vlasti, zatim idejom prava pojedinca, kao i idejom pacifizma. Otuda i njegov otpor upotrebi nasilnih sredstava, kao što su ratovi, revolucije ili državni udari. Poznato je da je bio protivnik kralja Aleksandra Obrenovića i da je odbio njegov poziv da bude ministar pravde, ali posle državnog udara i ubistva kralja i kraljice, bio je žestoki protivnik zaverenika, optužujući ih za delo ubistva u čemu je takođe bio dosledan do kraja, obnavljajući svake godine krivičnu prijavu, kako ne bi nastupila zastarelost  krivičnog gonjenja. To je činio sve do 1930., kada su novi krivični propisi uveli apsolutnu zastarelost. S druge strane, polemisao je sa revolucionarno nastrojenim studentima, ali ih je branio od progona vlasti, zalažući se za slobodu iznošenja različitih ideja, tvrdeći „da je propisivanje kazne protiv zločina zbog mišljenja zloupotreba vlasti“.

Stiče se utisak da je moderna ideja evropskih integracija začeta pedesetih godina prošlog veka. Ova ideja je, međutim, začeta znatno ranije nego što se to čulo i pisalo čak i u stručnim krugovima. Začetnik ideje ujedinjenja Evrope bio je nemački filozof Karl Kristijan Fridrih Krauze koji je 1814. objavio nacrt Saveza Evropskih Država

[…]
Na pomenutom kongresu prof. Perić je izložio i svoje neslaganje sa ujedinjenjem preko status quo-a, ističući da bi to „odvelo tome rezultatu da bi Srbi, koji su sada u Austro-Ugarskoj i Turskoj, ostali definitivno u tim državama. Treba, dakle, da se, pre opšte federacije, u Evropi svrši prvo sa procesom ujedinjenja pojedinih rasa, proces koji mora prethoditi federisanju. U ostalom, zašto bi Austro-Ugarska i Turska bile protivne unifikaciji srpske rase, kada će to tako ujedinjeno Srpstvo ući, kao autonomna država, u savez i sa jednom i sa drugom?“ Odgovor predsedavajućeg na ovo pitanje prof. Perića bio je vrlo zanimljiv. Predsednik je uveravao da ovo strahovanje mora da otpadne, jer kada, po njegovim rečima, Srbija bude u savezu sa Austrougarskom i Turskom, one ne bi imale razloga da stanu na put da se Srbiji, „kao autonomnoj-saveznoj državi, prisajedine srpske oblasti iz Austro-Ugarske i Turske“ (Prvi Kongres evropskog saveza…, str. 41).
Kongres je prihvatio potrebu formiranja jedne Evropske federacije koja bi doprinela opštem miru i odbrani zajedničkih interesa, putem „kolektivne akcije za moralno i socijalno razviće svakog naroda“. Uz to, Kongres je izrazio želju da se ustanovi „među državama u Evropi, jedan organizam, efikasniji od arbitraže, sa utvrđenim i za sve obaveznim pravilima, kako bi se ekonomski odnosi između tih država, kao i između njih s jedne i država ostalih kontinenata s druge strane, uredili jednom jednoobraznom konvencijom“. Zanimljivo je da je predsedavajući zamolio da se ublaži aluzija na borbu između starog i novog sveta (misli se na Evropu i Ameriku), kako se predloženi evropski savez ne bi shvatio „kao neko preduzeće u cilju rata“, što je i prihvaćeno. (Prvi Kongres evropskog saveza…, str. 42-43).
Druga, pravna, sekcija imala je da raspravi pitanje koji su to „ekonomski i socijalni predmeti za koje je neodložnije potrebno jednoobrazno međunarodno zakonodavstvo?“ U okviru rada ove sekcije prof. Živojin Perić je izložio rad pod naslovom: „Uticaj jedinstva građanskoga zakonodavstva na razvijanje solidarnosti među ljudima“.
Prof. Perić je u svom radu naročito istakao ideju da federacije ojačavaju duh solidarnosti među državama u savezu i dao primer Nemačke i Švajcarske. Međutim, prof. Perić nije bio za stupanje u saveze po svaku cenu, tj. po cenu poništenja narodnih i civilizacijskih interesa. U tom smislu se protivio engleskom projektu Balkanske federacije na čijem bi čelu bila Turska, smatrajući da je u pitanju nepomirljiva civilizacijska razlika između Turaka s jedne, i Srba, Grka i Bugara, s druge strane. „Zapadne sile, a na prvom mestu Engleska, u mesto što vređaju Južne Slovene, sugerišući im planove, koji ih mogu samo poniziti, trebale bi, ako su zaista prijatelji balkanskih hrišćanskih naroda i njihovog napretka, da im naprotiv pomognu, da oslobode Balkan…“, kako bi Balkansko poluostrvo pripalo Evropi ne samo geografski, već i kulturno. (Perić, Ž., Balkanski savez, Arhiv, Beograd 1912., br. 1, knj. XIV, str. 1-15.) S druge strane, pak, prof. Perić se zalagao, uprkos mnogim protivnicima takve ideje, za Austro-Ugarsko-Srpsku carinsku uniju, jer je smatrao da je to u srpskom nacionalnom interesu – Austro-Ugarska bi tada mogla da pomogne Srbiji u njenim aspiracijama prema jugu, kao i zaštiti Srba koji žive u Turskoj (Perić, Ž., Carinska unija između Austro-Ugarske i Srbije, Arhiv, Beograd 1911., br. 1, knj. XI, str. 25-36).
Opšta sednica Kongresa održana je 7. maja 1909., pod predsedništvom kneza od Kasana. Posle izjava zahvalnosti za doprinos u radu Kongresa, predsedavajući je podsetio skup da se sekcije izglasale određene odluke: 1) Rezoluciju o Evropskoj političkoj federaciji; 2) Želju da se u Rimu osnuje međunarodno društvo za izučavanje uporednoga prava; 3) Želju za ustanovljavanjem Najvišeg međunarodnog suda, koji će u poslednjem stepenu da sudi predmete iz privatnog prava koji su regulisani međunarodnim konvencijama; 4) Želju za stvaranje Međunarodne unije za zaštitu radnika, kako bi se primenili odgovarajući principi  socijalnog zakonodavstva u korist radničkih klasa. Sve navedene odluke su jednodušno usvojene na ovoj plenarnoj sednici. Zvanični jezik Kongresa bio je francuski, a govorilo se i na italijanskom i nemačkom jeziku. (Prvi Kongres evropskog saveza…, str. 66-72)
Profesor Živojin Perić bio je, dakle, jedan od pionira ideje formiranja Evropske unije. Kao ubeđeni legalista, evolucionista, pacifista i hrišćanin, za njega je ova ideja, ideja evropske federacije, za koju se borio u svakoj prilici, ipak bila samo prelazna faza ka, kako bi on to rekao Opštoj Državi Čovečanstva. Smatrao je da je Liga Naroda ne može biti zamena za jednu svetsku državu koja može obezbediti trajni mir. Naprotiv, to je moguće samo preko Opšte Države Čovečanstva, a do nje se može doći samo ukoliko se prethodno ostvare odgovarajuće federacije na svim kontinentima. Liga Naroda sastavljena je od sila pobednica u Velikom Ratu, s jedne, i pobeđenih, s druge strane, dakle, zaključuje prof. Perić, iz samih parničnih stranaka, te takvo stanje ne može održati mir, naprotiv. Nadmoćniji koriste takav svoj položaj, i u Ligi Naroda, i nameću svoju volju slabijem od sebe. Zanimljivo je da prof. Perić, kao primer ove zloupotrebe jačih, navodi tzv. zaštitu manjinskih prava. U Ligi Naroda, ali i u nekim drugim međunarodnim organizacijama, „pojedini članovi brane uvek svoje države kao ispravne u poštovanju prava manjina, a napadaju druge države, optužujući ih za povredu tih prava?“ (Živojin Perić, Društvo Naroda i Evropske Savezne Države, Beograd 1930., str. 5-8) U nekim segmentima, izgleda, vreme kao da ne teče. Ovome treba dodati i mišljenje prof. Perića da Velika Britanija treba da bude isključena iz evropske federacije. Ne ulazeći, naime, u pitanje da li je Britanija čini geografski sastavni deo Evrope ili ne, ona ne bi mogla biti član „Savezne Evropske Države iz tog prostog razloga što federativna organizacija Evrope nije u saglasnosti sa njenim interesima“, čak postoji jedna pretpostavka da je Velika Britanija pomogla osnivanje Društva Naroda kako bi sprečila federativnu organizaciju Evrope. I ne samo to, ukoliko bi se i usvojio koncept federalne Evrope, Velika Britanija bi se trudila da uđe u tu federaciju, „kako bi mogla motriti da Evropa, mada federisana, ne bude ipak ni dalje ništa drugo do ono što je bila u prošlosti tj. da i u buduće predstavlja dva tabora sila – rivala, da, drugim rečima, bude opet samo jedna igra politike britanske. Formalno, Evropa bi bila federisana, stvarno, to bi, u ovom slučaju, neprestano bio stari sistem ravnoteže u kojem bi jedna država samo, Velika Britanija, gospodarila. „Celokupna politička istorija Evrope pokazuje da su se simpatije Velike Britanije uvek protezale na stranu sistema evropske ravnoteže, to jest sistema u kojem bi evropske sile bile podeljene u dve protivničke grupe u ravnoteži, ili blizu tome, među sobom (Zweimaechtegruppensystem): sa jednim takvim sistemom, Velika Britanija bila je arbitar Evrope i njen gospodar, sudbina Evropskoga Kontinenta nije se nalazila u rukama ovoga, to su bile neevropske, preciznije antievropske, ruke koje su njima upravljale“ (Perić, Ž., Sjedinjene Evropske Države, Književni sever, Subotica 1927., knj. III, sv. 10, str. 418-419).
Profesor Pravnog fakulteta u Beogradu i akademik SANU dr Živojin Perić, koji se od 1909., tj. od Prvog kongresa evropskog saveza, pa sve do svoje smrti, u svojim naučnim radovima neprekidno zalagao za ideju evropskog ujedinjenja čini ga, pouzdano, jednim od prvih promotora savremene ideje Evropske unije.
Karl Kristijan Fridrih Krauze, Maks Vehter, knez od Kasana, Živojin Perić su četiri imena koja, uz sve uvažavanje, Roberta Šumana i njegovog dela, treba da stoje ispred njegovog imena u spomeniku osnivača i promotora ideje Evropske unije. Ne može biti sporno da se i sam Šuman u svojoj mladosti nadahnuo idejama i naoružao argumentima svojih velikih prethodnika već u vreme Prvog kongresa evropskog saveza, jer je tada već imao 23 godine. Jedna od naših velikih mana jeste i odsustvo upornosti u ostvarivanju distributivne pravde: podržati, istaći, nagraditi svoje zaslužne građane. Za nas, nasuprot tome, i dalje važi ono Džubranovo pravilo: Slaba nacija slabi svoje jake ljude, a jača slabe ljude moćne nacije.

Oni koji zastupaju soluciju „Evropa bez alternative“, traže hitan ulazak u NATO, dakle i odricanje od Kosova i Metohije, a to pouzdano znači pogoršavanje odnosa sa Rusijom

PROBLEM „BEZ ALTERNATIVE“
Kada bi se kod starih Rimljana javio neki krupan politički problem oni bi se „vraćali“ poukama svojih predaka, tj. načelima i običajima koji su bili ugrađeni u temelje njihove države, jer su tu nalazili odgovor na izazove „nacionalnog interesa“. Pri tome nikada nisu bili „bez alternative“, osim kada se radilo o napadu neprijatelja na državnu teritoriju. Kada danas slušamo naše devojke i mladiće na važnim državnim funkcijama kako govore o putu koji „nema alternativu“, ne možemo a da se ne setimo njihovih majki i očeva koji su kao Titovi omladinci govorilo to isto za put u komunizam, socijalizam, samoupravljanje, društvenu svojinu… Bilo je dovoljno samo relativizovati takav put „bez alternative“, pa da zapadnete u velike nevolje. Politika u demokratskom društvu (ovde demokratsko znači suprotnost totalitarizmu i tiraniji) upravno podrazumeva ne samo alternativu, već često i više solucija. Jer, ako određena politika nema alternativu, onda je opoziciono delovanje „opasno“, „izdajničko“, „neprijateljsko“…, a mi se iskreno nadamo da su takva vremena ostala, možda ne toliko daleko, ali ipak iza nas. Ipak, ponekad nas pozicija demantuje. Npr. kada je najveća opoziciona stranka podnela veoma argumentovane, pravno utemeljene amandmane na Deklaraciju o Srebrnici, pozicija nije htela da izmeni ni jedno slovo (sic!) o jednom tako značajnom državnom problemu i to sa dalekosežnim posledicama.
Imajući u vidu sve što je već rečeno, može se zaključiti da su već naši prvi zastupnici ideje evropskih integracija, i pre sto godina, itekako vodili računa o srpskom nacionalnom i državnom interesu i taj interes stavljali kao uslov bez koga se ne može. I danas čujemo verbalno zalaganje za taj isti princip: ako nas stave pred dilemu Kosovo i Metohija ili Evropska unija, biramo prvo. Međutim, postavlja se pitanje da li je zaista tako? Vodeće države Evropske Unije priznale su nezavisnost južne srpske Pokrajine, čak sasvim otvoreno govore da je to pitanje rešeno, da je taj proces „nepovratan“ i da, čak, odluka Međunarodnog suda pravde tu neće izmeniti ništa! Ko je imao priliku da poseti briselsku administraciju mogao je da vidi u svim kancelarijama mapu „Kosova“ kao samostalne države. Ta ista administracija se nije mogla obuzdati u svojim provokacijama čak ni prema našim studentima koji obilaze institucije Evropske unije. Kod takvog stanja stvari, u najmanju ruku nije (politički) pametno govoriti o putu bez alternative, jer to znači samo jedno: odričemo se Kosova i Metohije.

PLAN ZA BUDUĆNOST
Pisati o srpskoj nacionalnoj strategiji, u bilo kom vremenu, naročito posle Drugog svetskog rata, značilo je izložiti se opasnosti ne toliko od kritičara, koliko od profesionalnih kritizera i njihovog etiketiranja. Neka za primer posluži Garašaninovo „Načertanije“ ili „Memorandum SANU“ – koji može samo da služi na čast Akademiji, jer su se analize pokazale potpuno tačnim, a na žalost i sva predviđanja i upozorenja. Razume se, bez trunke pretenzije na bilo kakvo poređenje sa navedenim spisima, namera nam je samo da relativizujemo „apsolutno“, odn. da ukažemo da je politika „bez alternative“ contradictio in adjecto, ništa drugo do apsurd; na jednom mestu u „Memorandumu“ se veli: „odluke se donose na brzinu, proizvoljno i pristrasno, bez prethodne javne diskusije, na osnovu nepouzdanih, jednostranih informacija i ne uzimajući u obzir moguće alternative“ (K. Mihajlović, V. Krestić, „Memorandum SANU“, Borba, Beograd, 2002, str. 166).
Nacionalna strategija mora imati ne samo u vidu, već i u planu svih analiza sva moguća rešenja:
1. Nemamo ništa protiv ulaska u Evropsku uniju, ali uz očuvanje teritorijalnog integriteta Srbije. Radićemo i dalje na usklađivanju propisa, jačanju ekonomije i sl. sve u cilju dostizanja evropskih standarda, ali na isti način moramo da pristupimo i ustavnoj i nacionalnoj obavezi očuvanja integriteta državne teritorije. Ovo drugo podrazumeva pooštravanje mera protiv svih onih koji na unutrašnjem planu deluju protiv ustavnog poretka. U spoljnoj politici treba razmotriti primenu selektivnih mera u smislu favorizovanja onih država koje poštuju ustavni i pravni poredak Srbije (npr. diplomatska solidarnost pri odlučivanju u međunarodnim organizacijama, određene povoljnosti u nastupu na naše tržište, bliža saradnja svih državnih organa i sl.).
2. Postoji mogućnost da neko stavi veto na ulazak Srbije u Evropsku uniju ili mogućnost da u bližoj ili daljoj budućnosti nestane ta organizacija, što znači da se već sada mora ne samo razmišljati o tome, već i paralelno raditi na drugoj soluciji. To drugo rešenje jeste neutralnost i nezavisnost, odn. intenziviranje saradnje i učvršćivanje (vraćanje) pozicija u Nesvrstanima. U velikoj većini tih zemalja imamo neuporedivo bolje političke pozicije nego u velikoj većini zemalja Evropske unije. Oživljavanje naše posrnule privrede nije moguće na planu izvoza u zemlje EU. Naprotiv, ono je moguće samo u kooperaciji sa nesvrstanim zemljama bogatim sirovinama, ali sa nedovoljno školovanim kadrovima, slabijom tehnologijom i dr. Okretanje „ovoj alternativi“, a naša diplomatija je ovde pokazala, naročito u poslednje vreme, dobre učinke, moglo bi naročito na duži rok da pokaže izvesne prednosti čak i u odnosu na „prvu alternativu“.
3. Postoji i solucija još većeg približavanja Ruskoj Federaciji. Čini se da duhovni, kulturni i ekonomski odnosi nekako, nažalost, tradicionalno prednjače u odnosu na političke. Oni koji zastupaju prvu soluciju „bez alternative“, traže hitan ulazak u NATO, dakle i odricanje o Kosova i Metohije, a to pouzdano znači pogoršavanje odnosa sa Rusijom, prvo političkih, a zatim i ostalih. Druga solucija ne znači pogoršanje odnosa sa Rusijom, naprotiv, a ne znači ni pogoršanje odnosa sa zemljama EU. Znatno prisnije veze sa Ruskom Federacijom verovatno bi izazvale negativne reakcije u najuticajnijim zapadnim državama.
Odmeravajući iznete argumente, ali i trenutno stanje u međunarodnim odnosima (koje se već nekoliko decenija pokazuje značajnijim od međunarodnog prava), kao i tendencije u tim odnosima (jačanje pozicija Rusije i Kine i sve uticajnijih  zemalja trećeg sveta koje nam daju podršku, npr. Indija i Brazil), druga solucija zaslužuje barem istu pažnju kao i prva; sigurno i dublju analizu. Međutim, „prvi uslov našeg preobražaja i preporoda je demokratska mobilizacija celokupnih umnih i moralnih snaga naroda“ … „stvaranje programa i projektovanje budućnosti na demokratski način, čime bi se prvi put u novijoj istoriji na opštedruštvenom zadatku stvarno sjedinjavali znanje i iskustvo. Savest i hrabrost, mašta i odgovornost na osnovama dugoročnog programa“, stajalo je pre četvrtine veka pri samom kraju „Memoranduma“, a meni se čini da se tu ni danas nema šta dodati. Srbiji je zaista potrebna nova nacionalna politika i postizanje što većeg jedinstva (pozicije i opozicije) oko osnovnih političkih pitanja, jer kako je rekao najveći kineski mudrac „kada je narod ujedinjen, ne možeš ga nazvati malim narodom“.

2 коментара

  1. samo je rusija spas a narod spava dok ga zuti vode u katastrofu

  2. http://standard.rs/-cvijanovi-vam-preporuuje/5272-nauk-za-srbiju-bio-sam-plaeni-ekonomski-ubica-.html

    Gospodine Perkins, Vi ste napisali knjigu “Priznanje jednog ekonomskog plaćenog ubice”, koja je izazvala i još uvek izaziva burne reakcije širom sveta, iako je to, zapravo, samo istinita priča o poslu kojim ste se nekada bavili. Možete li da nam objasnite ko su ekonomske plaćene ubice i šta je njihov zadatak?
    – Mi primarno stvaramo globalnu imperiju bez sile. Najvažniji zadatak za ekonomskog plaćenog ubicu je da otkrije sve one zemlje Trećeg sveta koje imaju resurse za koje su zainteresovane američke korporacije (uzmimo primer nafte), zatim tim zemljama Svetska banka ili njoj slične institucije dozvoljavaju ogromne pozajmice. Ali, novac ne ide direktno u tu zemlju. On pre ide američkim kompanijama koje grade moćne fabrike, industrijske komplekse ili preduzimaju druge grandiozne infrastrukturne projekte u toj zemlji. Od toga imaju koristi lokalne bogataške familije jednako koliko i američke korporacije, ali to ne pomaže i većini populacije, koja je suviše siromašna da koristi struju, nije obučena dovoljno da radi u novoj industriji i koja faktički ostaje da živi van tog ekonomskog sistema. Zemlja, naravno, završava tako što upada u ogroman dug koji ne može da izmiri. Tada mi, ekonomske plaćene ubice idemo nazad u tu zemlju i kažemo: “S obzirom na to da ne možete da platite svoje dugove, dajte nam ono od čega živite – prodajte vašu naftu po niskim cenama našim naftnim kompanijama. Ili nas podržite svojim glasovima u UN – u ili pošaljite svoje trupe da podrže naše u Iraku.” U nekim situacijama u kojima mi nismo imali uspeha, agenti–šakali, bili su poslati da sruše tu vladu ili eliminišu one lidere koje ekonomske ubice nisu uspele da podmite. To se meni dogodilo u Panami i Omar Torijos je bio ubijen kao rezultat toga. Ako bi i šakali podbacili, onda ide američka vojska – kao što je slučaj s Irakom.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *