ŽIVADIN JOVANOVIĆ Beograd vodi politiku samoponižavanja

Razgovarao Uglješa Mrdić

Nekadašnji ministar inostranih poslova SR Jugoslavije Živadin Jovanović u intervjuu za „Pečat“ govori o aktuelnom spoljnopolitičkom i geostrateškom položaju Srbije, kao i o drugim problemima koji potresaju našu državu, a tiču se saradnje sa drugim zemljama, međunarodnim organizacijama i svetskim silama

„Poslednja deklaracija Evropskog parlamenta (EP) rezultat je težnje Evropske unije (EU) da postigne svoje jedinstvo spoljne i bezbednosne politike na pitanju odnosa prema problemu Kosova i Metohije. Deklaracija EP je došla uoči saopštavanja stava Međunarodnog suda pravde (MSP) o nelegalnosti jednostrane secesije KiM. Sa tog stanovišta inicijatori deklaracije težili su da utiču i na savetodavno mišljenje MSP“, kaže u intervjuu za „Pečat“ predsednik Beogradskog foruma za svet ravnopravnih i nekadašnji ministar inostranih poslova SR Jugoslavije Živadin Jovanović.
Razgovor sa Jovanovićem vođen je dan pre nego što će se dogoditi pomenuta velika odluka „Pečat“ je, u pokušaju da oceni koliko je naše uverenje o značaju Kosmeta, nepovredivosti međunarodnog prava i ispravnosti strateških prioriteta u saglasnosti sa onim što ćemo čuti sa govornice MSP.

Šta će se dalje događati po pitanju pomenute deklaracije EP?
Verujem da i pored toga pet zemalja članica EU neće lako odstupiti od svojih stavova o nepriznavanju nelegalne nezavisnosti Kosmeta. Nisu u pitanju samo principijelni razlozi već prevashodno njihovi vitalni interesi. Naime, sve one su, u manjoj ili većoj meri, suočene sa problemima separatizama na sopstvenoj teritoriji i ne žele da priznavanjem ilegalnog otcepljenja KiM ohrabre rastakanje svojih teritorija. Te zemlje mogle bi promeniti svoje sadašnje stavove samo ukoliko bi Srbija odstupila od odbrane svoje celovitosti i, indirektno priznala nezavisnost Prištine.

Najveće zablude naše politike su da će SAD i NATO promeniti svoju politiku podrške secesiji Kosmeta posle ugovora o jednostranim vojnim koncesijama, verovanje da će EULEKS biti „statusno neutralan“, floskula „i Kosovo i EU“, bezrezervno primanje i izvršavanje svakog zahteva iz Brisela

Kakav je vaš stav o radu Ministarstva spoljnih poslova Srbije u tom kontekstu i uopšte aktivnosti koje se odnose na borbu za Kosmet?
Izglasavanje odluke Generalne skupštine UN o traženju savetodavnog mišljenja od MSP jeste uspeh srpske diplomatije. Preko dve trećine članica UN podržalo je tu inicijativu Srbije. Sada se očekuje mišljenje Međunarodnog suda pravde i veoma je važno da srpska diplomatija bude još aktivnija. Kada mišljenje MSP u septembru dođe na dnevni red Generalne skupštine UN, cilj Srbije treba da bude potvrđivanje podrške, upućivanje poziva UN na obnovu pregovora o statusu, kao i zaustavljanje procesa priznavanja nelegalne nezavisnosti.
Inače, srpska diplomatija nije bila imuna od ozbiljnih propusta i zabluda. Jedan od propusta je nevođenje računa o principu reciprociteta, posebno u odnosima sa susedima, drugi, nebriga o Srbima u bivšim jugoslovenskim republikama, posebno o Srbima u Hrvatskoj, Sloveniji i Crnoj Gori, o njihovim pravima prema evropskim standardima. Nedovoljno pažnje posvećivano je ostvarivanju prava izbeglica na slobodi i bezbednom povratku na njihova ognjišta. Dugo je zapostavljana saradnja sa prijateljskim zemljama kao što su Rusija, Kina, Indija, Brazil, nesvrstane zemlje, a preko svake mere forsirana je saradnja sa liderima agresije NATO 1999, odvajanja Crne Gore, nametanja jednostrane secesije Kosmeta. Politika „puta bez alternative“ bila je štetna – ekonomski, politički i  bezbednosno. Ona je značila izražavanje privrženosti, lojalnosti onim vladama koje imaju vodeću ulogu u otimanju Kosmeta. Srećom, sada dolazi do promena u rasporedu spoljno-političkih veza, ali još uvek nedovoljno, stidljivo.
Smatram da je u najboljem interesu Srbije daleko brži i smeliji razvoj saradnje sa zemljama BRIK-a i nesvrstanima.

Pomenuli ste zablude.
Jedna od najvećih je ta da će SAD i NATO promeniti svoju politiku podrške secesiji (Kosmeta) posle ugovora o jednostranim vojnim koncesijama (tranzit, eksteritorijalnost – SOFA), zatim verovanje da će EULEKS biti „statusno neutralan“, floskula „i Kosovo i EU“, bezrezervno primanje i izvršavanje svakog zahteva iz Brisela…

Nedavno je u poseti Srbiji bio turski premijer Tajip Erdogan. Da li je Turska stvarno strateški partner Srbije?
U aktuelnom političkom rečniku nije jasno značenje „strateškog partnerstva“. Kao da smo svedoci inflacije „strateških partnera“, kao da sve što je manje od toga nije važno. Da Turska može postati važan partner Srbije u ekonomskim odnosima nije sporno. Ali ne treba preterivati sa „strateškim partnerstvom“. Neće zbog olakog korišćenja takvih termina Srbija, ili njeni lideri biti važniji. Turska je među prvima priznala ilegalnu nezavisnost Prištine, više nego jasno podržava reviziju Dejtona i unitarizaciju BiH na štetu Republike Srpske, a sutra može da podrži i autonomiju, pa i savez Raške Oblasti (Sandžaka) sa Sarajevom. Sadašnja turska Vlada vrši reviziju tekovina Ataturka i ogromnim kapitalom i aparatom forsira ekspanziju islama izvan Turske, propagira neoosmanizam kao okvir za nastup na Balkanu. Prema nekim analitičarima, Turska ima plan da otvori preko 600 islamističkih centara, od kojih neke i u samoj Srbiji. Sve su to izuzetno značajne stvari. Iskreno govoreći, ne vidim gde se interesi Srbije poklapaju sa turskim da bi moglo da bude reči o strateškom partnerstvu. Recimo, Srbija ima interesa za investicijama iz Turske. Ali, zašto se to ne prepusti tržištu nego se državnim putem daju koncesije i to na geografski i politički omeđenom delu Srbije? Da li je mudro i odgovorno da se zbog nekoliko desetina (ili čak i stotina) miliona dolara investicija u putnu mrežu čine tako krupni i trajni politički ustupci? Zašto neko nije odmerio koji je to strateški dobitak za Srbiju ako se prihvati uloga mosta, ili odskočne daske za ekspanziju dosta ekstremne varijante islama ka Zapadnoj i Centralnoj Evropi? Može Turska imati spor sa Briselom ili Berlinom oko članstva u EU, ali ne vidim zašto bi Srbija, ili „zapadni Balkan“ bili moneta za potkusurivanje, ili „utešna nagrada“, u tom evro-turskom prepucavanju?

Kakav stav očekujete od Međunarodnog suda pravde o Kosovu?
Kad ovaj broj „Pečata“ bude u rukama čitalaca, stav MSP biće objavljen. Zato je najbolje da to mišljenje sačekamo.
Nadam se da će MSP uvažiti pravo i pravne argumente, da će ispoštovati rezoluciju SB UN 1244. Mnoge zemlje Evrope i drugih kontinenata imaju slične probleme. Nikome nije u interesu haos u međunarodnim odnosima.

Kako vidite nedavna teroristička dešavanja na Kosmetu?
To je deo sinhronizovanog pritiska na Srbe i Srbiju, ali i na svakoga ko se ne miri sa politikom svršenih činova.

Na čemu sada treba da insistira srpska diplomatija?
Na obnovi pregovora o statusu uz poštovanje rezolucije SB 1244 kao trajnog i nezamenljivog pravnog dokumenta. Koliko god zvučalo principijelno, nije dovoljno ponavljati da „Srbija nikada neće priznati nelegalnu nezavisnost Kosmeta“. Kosovo i Metohija nisu neka tvorevina na Dalekom Istoku, u Africi, Aziji ili Latinskoj Americi da bi uopšte imalo logike da se Srbija izjašnjava da li tu tvorevinu priznaje ili ne. Ovde je u pitanju deo srpske teritorije, deo srpskog nacionalnog bića, i ne možemo se zadržavati na tome da Srbija neće priznati nezavisnost Kosmeta.

A šta je onda potrebno učiniti?
Zrela, promišljena politika ističe šta će se preduzimati za zaštitu državne teritorije, nacionalnog identiteta i dostojanstva.

Srbija ima interesa za investicijama iz Turske. Ali, da li je mudro i odgovorno da se zbog nekoliko desetina miliona dolara investicija u putnu mrežu čine tako krupni i trajni politički ustupci?

Da, ali kojim sredstvima?
Sada je najvažniji pravac Generalna skupština i Savet bezbednosti UN. Drugi, bilateralni odnosi i zaustavljanje daljeg priznavanja. Važno je da se proceni koji su rezultati dosadašnjeg stava o, kako je to svojevremeno formulisano, „uspešnom izolovanju pitanja Kosmeta“ iz dijaloga sa određenim zemljama koje su priznale ilegalnu nezavisnost. Nije jasno kako je moguće graditi savezničke, ili strateške odnose sa vladama koje kontinuirano ignorišu strateški srpski interes, koje ignorišu ustavni poredak Srbije i time, u stvari, ponižavaju Srbiju i mnoge druge opasne zahteve i pretenzije!
Treći pravac je pokretanje državnih institucija kako bi se obnovio i ojačao konsenzus o Kosovu i Metohiji, da se u novoj situaciji koja nastaje objavljivanjem mišljenja MSP ostvari jedinstvo o strateškim, kratkoročnim, srednjoročnim i dugoročnim merama za odbranu suvereniteta i teritorijalnog integriteta države. Paradoksalno je da o Kosovu i Metohiju, ovako ili onako, raspravljaju i zauzimaju stavove, donose rezolucije i deklaracije i Savet bezbednosti i Generalna skupština UN, i parlamentarne skupštine Saveta Evrope, OEBS-a i NATO-a i Evropski Parlament dok sve to vreme srpske institucije već godinama uopšte ne stavljaju na dnevni red to životno pitanje. Da li se neko seća kada je Kosovo i Metohija bilo na dnevnom redu Narodne skupštine, ili Vlade Srbije, kada je bilo na dnevnom redu najviših foruma stranka – onih na vlasti, ili onih u opoziciji? O čemu govori takav odnos, da li on potvrđuje da se radi o životnom, najtežem pitanju, ili o jednom od mnogih jednake težine? Kakvi se signali nečinjenjem šalju Prištini, Briselu, međunarodnim faktorima? Zaista, čiji je interes da institucije ćute o Kosovu i Metohiji?

Šta mislite o izjavama da Srbija ne mora priznati nezavisnost, ali da mora  razvijati dobrosusedske odnose sa Kosmetom?
Radi se o providnoj skrivalici. Tobože se poštuje stav Srbije o nepriznavanju, tobože se čuva obraz srpskih državnika koji bi se sastajali sa Sejdiuom, Tačijem ili njihovim „ministrima“, i dalje bi govorili da nikad neće priznati nezavisnost, a u suštini se uvlače u proces priznavanja. Šta znači prihvatanje partnerstva i dobrosusedskih odnosa ako ne priznavanje ravnopravnosti, dakle, nezavisnosti! Nezavisnost se ne mora priznati skupštinskom deklaracijom ili zakonom. Dovoljno je da se prihvati koncept dobrosusedstva.

Spomenuli ste probleme koje imaju i druge članice EU sa separatizmom. Kako gledate na poslednja dešavanja u Španiji, u čijoj regiji – Kataloniji su nedavno bili masovni protesti Katalonaca, njih nekoliko stotina hiljada, koji su tražili nezavisnost te regije?
Činjenica je da su separatistički pokreti u Španiji dugoročnog karaktera i da oni deluju destabilizujuće u jednoj velikoj članici EU. Ako Kosmet kao presedan nije, niti može biti, uzrok drugih separatizmima bilo bi gore tvrditi da nema nikakvog uticaja na intenzitet separatističkih aktivnosti i u drugim zemljama, pa i u Španiji. Mnogo je separatizama u Evropi i svetu. Igre oko Kosmeta nemaju za cilj samo slabljenje Srbije i prekrajanje Balkana.

Kosovo i Metohija nisu neka tvorevina na Dalekom Istoku, u Africi, Aziji ili Latinskoj Americi da bi uopšte imalo logike da se Srbija izjašnjava da li tu tvorevinu priznaje ili ne. Ovde je u pitanju deo srpske teritorije, deo srpskog nacionalnog bića, i ne možemo se zadržavati na tome da Srbija neće priznati nezavisnost Kosmeta

Kako komentarišete nedavno obeležavanje zločina nad Srbima u Bratuncu i pomen bošnjačkim žrtvama u Potočarima?
Nije sporno da je u Srebrenici bilo ratnih zločina, kao što nije sporno da ih je pre toga, tokom čitavog građanskog rata, bilo u Bratuncu i drugim područjima BiH. Sporno je što se Srebrnica koristi u političke svrhe, pre svega, u BiH, ali i šire u Evropi. Iza toga je težnja da se nametne teza o asimetričnoj, odnosno, isključivoj odgovornosti Srba  kako za samo izbijanje građanskog rata, tako i za sve zločine tokom rata.
Srebrenica je kontroverzna tema ne samo u Srbiji nego i šire. Na primer, u kanadskom parlamentu je nedavno stavljena na dnevni red rezolucija o obeležavanju dana Srebreničkih žrtava. Iako se njome nije pominjao genocid, iako su mnoge odredbe iz prvog nacrta izostavljene, ublažene, kanadski premijer je zbog oštrih kontroverzi u Parlamentu i javnosti, blokirao njeno usvajanje. U raspravi je, pored ostalog, isticano da broj stradalih nikada nije tačno utvrđen, da je među sahranjenima veliki broj boraca muslimanske strane, da je Srebrenica iako zaštićena zona, korišćena za ofanzivne napade, itd.
Smatram da Srbija i njeni zvanični predstavnici ne treba ni na koji način da povlađuju tezi o asimetričnoj odgovornosti za građanski rat i ratne zločine u BiH, odnosno, o prevashodnoj odgovornosti srpske strane. Reklo bi se da nema dovoljno odmerenosti.

U kom smislu?
Predsednik Tadić je ponovo na godišnjicu stradanja Bošnjaka u Srebrenici bio na groblju u Potočarima, a posle toga nije bio na pomenu srpskim žrtvama na groblju u Bratuncu. Da li je to u redu? Razume se, da to nije u redu. Ne može se opravdati što predsednik nije prisustvovao komemoraciji srpskim žrtvama u Bratuncu. Takav „asimetrični“ odnos prema žrtvama odgovara zastupnicima teorije o „asimetričnoj odgovornosti“ za izbijanje i posledice građanskih ratova na područjima bivše SFRJ. Javnost u Srbiji i Republici Srpskoj prirodno očekuje da se bar jednako poštuju sve žrtve građanskih ratova i da se ne čini usluga onim snagama koje, manje ili više, srpskom narodu otvoreno pripisuju isključivu odgovornost za sve ratne strahotea. Velika je zabluda da se poštovanjem žrtava drugih, a potcenjivanjem žrtava sopstvenog naroda iskazuje privrženost moralnim, pravnim ili evropskim vrednostima. Pogotovo se tako niko neće umilostiviti da dopusti brži hod ka evrointegracijama. Na kraju, da li je samoponižavanje način za postizanje bilo čega dobrog!
Na primer, naši najviši državni predstavnici i po više puta uzastopno odlaze na odavanje pošte bošnjačkim žrtvama u Srebrenici, ali ih nema na paralelnom odavanju pošte srpskim žrtvama u Bratuncu. Naše institucije usvajaju odvojenu Deklaraciju o Srebrenici, a evo još uvek nema nikakvog dokumenta o srpskim žrtvama u Bratuncu i okolini. Naši predstavnici se izvinjavaju drugim narodima za žrtve koje su učinjene prema tim narodima, govore da očekuju da se i predstavnici drugih naroda izvine za žrtve srpskog naroda, ali od toga nema ništa. Ne samo da nema izvinjenja, već se šalju i uvredljive poruke. Predstavnici Sarajeva kažu da imaju preča posla od izvinjavanja za srpske žrtve. Po mom ličnom mišljenju dovoljno je jednom otići i pokloniti se svim žrtvama, a ne iz godine u godinu praviti disproporciju. Moraju se ceniti žrtve drugih naroda, ali moraju se ceniti pre svega žrtve sopstvenog naroda… Ničim se ne smemo ogrešiti o žrtve našeg, srpskog naroda, pa ni tako što će ih srpski političari, mediji ili „analitičari“ prećutkivati, ili samo formalno, pod pritiskom javnosti, povremeno pominjati.
U godini kada Evropa i ceo svet obeležavaju 65. godišnjicu pobede nad fašizmom, u vreme kada se o srpskom narodu i dalje podgrevaju stereotipi, danas kada se, manje ili više otvoreno, potura teza o „genocidnoj prirodi“ srpskog naroda, ili njegovog dela, dužnost je svih, pogotovo državnih predstavnika, da brane istinu o srpskim žrtvama.
Mnogi teže i rade na tome da se genocid nad srpskim narodom koji su vršili Hitler, Pavelićeva NDH, kao njegovo čedo, i Tuđmanova soldateska potisne, zaboravi, da se istorija falsifikuje, pa čak i da se srpskom narodu nametne krivica što su monstruozne zamisli. Zato se ničim, ni činjenjem ni nečinjenjem, ne smeju umanjivati stravični zločini izvršeni nad srpskim narodom tokom Drugog svetskog rata, tokom građanskih ratova u Hrvatskoj i BiH, kao ni tokom agresije NATO 1999. Istina se mora braniti svakodnevno, pogotovo onda kada je perfidnim metodama najviše ugrožena, kao što je to slučaj danas. Pitaju li se današnji srpski političari – ko, kada i na koji način iskaza poštovanje prema srpskim žrtvama? Da li i za druge važe moralne obaveze i evropske vrednosti, ili to srpskim političarima nije bitno?

Mislite da Srbija ne ističe svoj doprinos u borbi protiv fašizma?
Na žalost, tako je. Srbija je dala milionske žrtve za pobedu nad fašizmom. To je jedna od najvećih i najslavnijih pobeda u istoriji Evrope. A upravo je tom pobedom stvoren temelj Evropske unije kojoj Srbija teži. Mnoge druge zemlje koje su i apsolutno i relativno, dale manje žrtava, čak i one koje su bile na strani sila osovine, čini se da imaju odgovorniji odnos prema svojim žrtvama. Zašto ne reći, da je Srbija tek dolaskom ruskog predsednika Dmitrija Medvedeva povodom 65 godina od oslobođenja Beograda počela da obeležava datume iz svoje antifašističke, narodno-oslobodilačke borbe. Nije normalno da Srbija od toliko državnih praznika nema nijedan vezan za borbu protiv fašizma. Srbija pre mnogih drugih treba da ima takav državni praznik. Iako sam vrlo kritičan prema politici crnogorskog državnog vrha, posebno zbog neobjašnjive diskriminacije srpskog naroda u Crnoj Gori, ne mogu da mu ne odam priznanje što i danas slavi 13. jul kao svoj nacionalni praznik. Zalažem se za pokretanje inicijative da Narodna Skupština Srbije proglasi jedan datum iz Narodnooslobodilačke borbe za državni praznik.

Kakve posledice mogu izazvati Istanbulska deklaracija? Koliko je to dobro za odnose Srbije i RS, a naročito mešanje Turske u specijalne veze dve republike?
Srbija ne sme ni za dlaku da odstupi od svoje odgovornosti kao garanta Dejtonskog mirovnog sporazuma. Jasno je da se od Srbije zahteva da vrši pritisak na rukovodstvo RS da se odrekne ustavnih prava, koja je RS dobila Dejtonskim sporazumom. To se vidi i iz Istanbulske deklaracije. Srbija ne bi smela da podlegne nikakvim pritiscima već treba čvrsto da ostane na braniku Dejtonskog sporazuma. To je dokument međunarodnog trajnog značaja, baš kao i Rezolucija 1244. Rukovodstvo RS ne sme da se ostavi na cedilu. BiH je Dejtonom konstituisana kao unija dva ravnopravna entiteta i tri konstitutivna naroda i ničim ne treba povlađivati unitarizaciji i svođenju RS na formu bez sadržine.
Srpskom narodu RS pripada neotuđivo pravo na samoopredelenje do otcepljenja. Ono se silom, pritiscima i pretnjama može privremeno uskraćivati, ali se ne može trajno oduzeti. Da li će i kada srpski narod to pravo aktivirati i iskoristiti, to je drugo pitanje, ali se tog prava ne može lišiti. Iznenađuje da je predsednik Srbije preko Istanbulske deklaracije uputio poziv RS da pristupi NATO-u, iako Srbija nije članica NATO-a.

Znači, mišljenja ste da naša država treba da teži vojnoj neutralnosti?
Zvanično, prema skupštinskoj Deklaraciji, Srbija je vojno neutralna. Međutim, politička praksa je nešto drugo. Tzv. reforma Vojske Srbije (štagod to značilo) izvršena je pod direktnim nadzorom generala NATO zemalja. Bivši ministar inostranih poslova Vuk Drašković potpisao sporazum sa NATO-om o prelasku njihovih trupa kroz Srbiju, predsednik Boris Tadić potpisao je sa bivšom državnom sekretarkom Kondolizom Rajs SOFA sporazum, koji obezbeđuje američkim vojnicima na srpskoj teritoriji, eksteritorijalna prava (diplomatski imunitet) koja nema nijedan građanin Srbije niti pripadnik Vojske Srbije. Ta prava američkih vojnika daleko su veća od prava koja po Ustavu imaju građani, ili pripadnici Vojske Srbije. Obični čovek pita se čime su američki i NATO vojnici zaslužili ekskluzivna prava po tim ugovorima, kakvim dobrom su zadužili Srbiju? Njihove vlade su štitile terorističku OVK, odgovorne su za agresiju 1999, za ogromne ljudske žrtve i razaranja i konačno, vlade članica NATO-a, odigrale su ključnu ulogu u nasilnom oduzimanju Kosova i Metohije od Srbije. Što se tiče odnosa Srbije i NATO-a mislim da su sadašnji odnosi neprirodni, jer je naša država zaključila niz sporazuma koji NATO trupama daju veća prava u Srbiji nego što ih te trupe imaju u većini članica Alijanse. Prema međunarodnom pravu kada stranci na teritoriji jedne države imaju veća prava od državljana te države, to se naziva sistemom kapitulacija.
Ulazak u NATO ne bi za Srbiju bio ni prirodan, ni koristan. Srbija je miroljubiva zemlja, a NATO je agresivni savez. NATO je 1999. u savezu sa terorističkom OVK izvršio agresiju na Srbiju (SRJ), izazivajući nenadoknadiva stradanja građana, razaranja i trajne štete po prirodnu okolinu i zdravlje ljudi.

Kako razvijati odnose sa drugim zemljama?
Na osnovama uzajamnih interesa, ravnopravnosti i nemešanja. Uravnotežena spoljna politika mora se manifestovati u praksi, tu ni najpitkiji verbalizam nije zamena. Ako jednoj sili ili savezu date sve pa i diplomatski status za njihove oružane snage, a drugima, uz svu otvorenost i zaklinjanje u tržište, određujete doze prisustva, to se teško može smestiti u koncept uravnotežene, još manje neutralne politike.

Kakav odnos Srbija treba da razvija sa Rusijom, SAD-om, EU, Kinom i zemljama trećeg sveta?
Srbija pre svega treba da vodi uravnoteženu spoljnu politiku i ne sme da veže svoje strateške interese za jednu zemlju ili za jednu organizaciju nego mora svoje interese da rasporedi ravnomerno u zavisnosti od mogućnosti realizovanja kako ne bi ograničila svoju slobodu. Srbija ne treba da veže svoje interese za saveze sa zemljama koje su učestvovale u agresiji na našu zemlju ili doprinose oduzimanju Kosova i Metohije. Srbija treba da ima dobre odnose sa Rusijom, Amerikom, Kinom, Indijom, Brazilom, Indonezijom, arapskim zemljama… Strateški prioritet unutrašnje i spoljne politike treba da bude razvoj Srbije. Moramo da razvijamo svoje ekonomske, naučne i tehnološke potencijale, kao i kulturu i identitet. U tom smislu moramo da razvijamo i svoje odbrambene snage. Sve što je Srbija od sada zapostavila mora da aktivira. Osnovi spoljne politike treba da budu privredni razvoj, oružane snage u funkciji odvraćanja, tehnologija, nauka i kultura. Ne mogu stubovi naše spoljne politike da budu izvan Srbije, već u Srbiji.

Rusko Ministarstvo za inostrane poslove zatražilo je nedavno da se Haški tribunal ukine „što je moguće pre“. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
Koliko mi je poznato, ruski zahtev se zasniva na oceni da Haški tribunal nije pokazao nepristrasnost i objektivnost u svom radu, da je postupao selektivno, prevashodno kao politička, a ne pravna institucija. Haški tribunal je odbio zahtev da  pokrene istragu o zločinima NATO-a počinjenim tokom agresije 1999. iako je poznato da je sama agresija zločin protiv mira i čovečnosti, Tribunal je oslobodio odgovornosti Nasera Orića ignorišući dokaze da je odgovoran za smrt preko 3.000 srpskih civila pobijenih u istočnoj Bosni od 1992. do 1995. Tribunal je oslobodio i Ramuša Haradinaja, komandanta terorističke OVK bez obzira na dokaze da je odgovoran za teror, masovna ubistva i etničko čišćenje Srba na Kosovu i Metohiji. S druge strane, koliko je Srba osuđeno, koliko je srpskih optuženika umrlo u Haškom tribunalu pod nejasnim okolnostima ne dočekavši kraj postupka! Da li onda iznenađuje što javno mnjenje u Srbiji nema poverenja u Tribunal i što bi želelo da se ukine?

Smatrate da treba pregovarati o statusu?
SAD ima svoje interese koji se na pitanju Kosova i Metohije dijametralno razlikuju od interesa Srbije.
Predmet pregovora mora biti status, a tek potom, iz statusa izvedena pitanja. Prisutna je taktika Vašingtona i Brisela, da uvuku Vladu Srbije u direktne pregovore sa „vladom“ u Prištini o „životnim pitanjima“ kao što su struja, telefon, carine, „samouprava“ srpskih opština, vraćanje raseljenih, status srpskih crkava i manastira i druga kako bi se na taj način zaobišlo pitanje samog statusa iako je ono osnovno, suštinsko, a sva druga su izvedena. Neke teze Brisela i Vašingtona su ponižavajuće, uvredljive za Srbiju. Takva je, na primer teza – razumemo da zasad ne možete priznati nezavisno Kosovo, ali uspostavite dobrosusedske odnose, sednite sa Sejdiuom ili Tačijem i pregovarajte. Bez toga ne možete računati na članstvo u EU! Šta su „dobrosusedski odnosi“ nego odnosi ravnopravnih partnera, nego odnosi država! Samo bi deca iz obdaništa mogla poverovati da to nije priznanje otcepljenja de fakto.

4 коментара

  1. Bravo gradonačelniče Žiko!

  2. ”Београд” не води политику уопште.

  3. Covek je vrlo pametan, njegove izjave i misljenja bi trebalo detaljno razmotriti i razraditi i iskoristiti ako ima sluha.????

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *