Nova kosovska igra

Piše Dragomir Anđelković

Priština preti pohodom na sever Kosova. Beograd na te pretnje, posle dužeg vremena, odgovora odlučno. Da li je to nagoveštaj smelije politike naše vlade u vezi sa zaštitom vitalnih nacionalnih interesa, ili je u pitanju nova marketinško-politička igra?

Homer je tvrdio da bogovi smišljaju nesreće kako bi buduće generacije imale o čemu da pevaju. U naše doba ponekada se čuje da je svrha mnogih unutrašnjopolitičkih i geopolitičkih turbulencija da mediji imaju čime da se bave. Naizgled, tako stvari stoje sa nedavnom ratnohuškačkom izjavom aktuelnog ministra unutrašnjih poslova u vladi tzv. države Kosovo. Nesumnjivo, brzo će se pokazati da se „tresla gora, a rodio miš“. Ipak, da li se radi samo o ispadu, pogodnom za medijsku upotrebu? Ili se iza njega krije nešto ozbiljno?

PRETNJA NOVOM OLUJOM
Ministar policije u samozvanoj kosovskoj vladi, Bajram Redžepi, rekao je pre nekoliko dana da će na sever Kosova poslati specijalne policijske jedinice, kako bi tamo uspostavile „red i mir“. Drugim rečima, zapretio je otpočinjanjem akcije nalik onoj koju su hrvatski bojovnici, uz pomoć SAD-a, izveli 1995. godine u Srpskoj Krajini. Sever Kosova, u znatnoj meri je i dalje integrisan sa ostatkom Srbije i naseljen gotovo isključivo Srbima, tako bi bio okupiran i etnički očišćen.
Naše vlasti su energično reagovale na Redžepijevu izjavu. Boris Tadić je naglasio da ona predstavlja otvorenu pretnju ratom. Ivica Dačić je ukazao da bi secesionistički albanski lideri, ako učine ono o čemu govore, destabilizovali čitav region, odnosno da Srbija ne bi mirno gledala ono što bi se tada dešavalo na severu Kosova. Ukratko, naši držani funkcioneri su indirektno rekli da bi Srbija vojno-policijski intervenisala ako bi otpočela realizacije Oluje br. 2.
Da li bi se to stvarno i desilo? Plašim se da ne bi, ako su američki mentori naše, gotovo isto onoliko koliko i kosovske vlasti, rešili da se takva genocidna akcija realizuje. A ako se u Vašingtonu za nju nisu odlučili, ponovo naša vojska i policija ne bi delovale. Jer, u tom slučaju albanski separatisti ne bi se usudili da išta preduzmu. Oni su još manje samostalni od oficijelnog Beograda. Eventualno, ponekada na svoju ruku mogu da daju prejaku izjavu ali ništa ozbiljnije ne rade bez američkog amina.

AMERIČKA KALKULACIJA
Amerikancima nije cilj da destabilizuju svoje prijatelje u Srbiji. Pogotovo u okolnostima kada njima, suočenim sa dugotrajnim implikacijama svetske ekonomske krize i, kako se čini, zatvaranjem vrata EU za preostale balkanske države (izuzev Hrvatske), predstoje teška vremena. A još nisu obavili sve važne poslove koji su im povereni, kao što je uvođenje Srbije u NATO ili pacifikovanje Republike Srpske, kako bi se pomirila sa višim nivoom centralizacije BiH i novom ulogom koju bi tamo dobila Turska.
Posle agresivnog ispada Redžepija, koji se čak pozvao na nekakav sporazumom sa EULEKS-om, reagovao je šef te misije. General Iv De Kermabon je izjavio da sa kosovskim vlastima nije bilo dogovora u vezi sa razmeštanjem specijalnih snaga u srpskom delu Kosovske Mitrovice. Kao i da je situacija na severu Kosova mirna, a da su za održavanje reda u toj oblati, uz nadgledanje EULEKS-a, isključivo zadužene tamošnje redovne policijske snage. Naglasio je i da je važno da se sve strane uzdrže od povlačenja provokativnih poteza.
Od Redžepijevog pohoda na sever očito nema ništa. Pa o čemu se onda radi? Da li su samoinicijativno ili u dogovoru sa mentorima, srpski i albanski vladajući političari podigli prašinu kako bi jakim rečima, u bremenitim vremenima koja ugrožavaju rejting, istakli svoj patriotizam? Možda je i tako, ali mislim da su stvari ipak složenije. Približava se donošenje presude Međunarodnog suda pravde. Gotovo da više nema ni trunke dileme, presuda će biti „na tri ćoška“, odnosno neće doneti pomak u vezi sa razvezivanjem kosovskog čvora. To je maksimum koji je Vašington u ovoj fazi mogao da dobije. No, njemu je status quo neprihvatljiv. Od svojih pulena očekuje, ako već zbog atmosfere koju je stvorila prethodna srpska vlada nije moguće razvezati kosovski čvor onako kako mu odgovara, bar da ga donekle olabave.
Čitava priča u vezi sa anemičnim obraćanjem Međunarodnom sudu, kao zameni za podnošenje tužbe protiv zemalja koje su priznale tzv. kosovsku državnost i za druge efikasne mere zaštite teritorijalnog integriteta Srbije, smišljena je kako bi srpsko javno mnjenje bilo amortizovano, a vlast stvorila privid da posvećeno brani južnu pokrajinu. Sada je, izgleda, došao trenutak da se pasiviziranoj srpskoj javnosti servira delimično prepuštanje preostalih srpskih pozicija na Kosovu. Americi, svesnoj da se svet ubrzano menja na njenu štetu, važno je da u što kraćem roku počisti dvorište. Deo toga je učvršćivanje onoga što je Vašington nametnuo na Balkanu, a pre svega u vezi sa KiM i BiH, odnosno cementiranje američke hegemonije direktnim ili indirektnim NATO-integracijama zemalja regiona koje još nisu u tom vojno-političkom savezu. Otuda, dopadalo se to njihovim klijentima u Srbiji, štetilo to njihovom imidžu ili ne, od njih se u narednom periodu očekuje da budu još konstruktivniji, što ne znači da ne mogu malo istinski, malo marketinški, da se dure. No, ako ne budu „dobri“, preti im se – da će se delovati i bez njih. I to je, verovatno, pozadina Redžepijevih reči.

Ministar policije u samozvanoj kosovskoj vladi, Bajram Redžepi zapretio je otpočinjanjem akcije nalik onoj koju su hrvatski bojovnici, uz pomoć SAD-a, izveli 1995. godine u Srpskoj Krajini

FUNKCIONALNA „NORMALIZACIJA“
Amerikancima je cilj da se odnosi između Beograda i Prištine funkcionalno normalizuju, bez formalnog priznavanja tzv. kosovske nezavisnosti. Na tome za sada ne insistiraju. Znaju da bilo koja realno moguća srpska vlada ne bi otišla tako daleko. Jedno je napraviti niz neprincipijelnih kompromisa koji mic po mic vode u zonu izdaje, a drugo je otvoreno i direktno ući u nju. Ma koliko da narod deluje malaksalo, kada se pređe neka granica postaje nepredvidljiv. Priznanje Kosova opasno bi ugrozio kapacitet za opstanak vlade koja bi se za njega odlučila. A Vašington neće baš toliko da potkopava svoje srpske prijatelje. Uz to, i oni znaju da od šminkanja istorije može da se očekuje uspeh, ali mnogo teže je nju trajno potpuno prevariti, a neće da u povest uđu kao ljudi koji su prodali Kosovo.
Važno je da Beograd ne ometa funkcionisanje Kosova kao nezavisne države – u političkom, ekonomskom i svakom drugom pogledu – a ne da sa tom NATO kvazidržavnom tvorevinom uspostavi diplomatske odnose. Možda se od Beograda očekuje i da prikriveno doprinese postepenom integrisanju severa Kosova u sastav kosovske kvazidržave. Mada, to nije potpuno jasno. Moguće je da bi se Amerikanci, do daljnjeg, zadovoljili „tehničkom“ normalizacijom odnosa Beograda i Prištine, uz puno prepuštanje srpskih enklava južno od Ibra. Severno Kosovo bi ostalo moneta za potkusurivanje. Preko njega bi mogli da vrše pritisak na Srbiju, kako bi ona ubrzala tzv. atlantske integracije ili učinila nešto drugo.
Treba da imamo u vidu i sledeće: prihvativši da igra u ritmu američke muzike u vezi sa spomenutom normalizacijom odnosa sa Prištinom, naša vlast bi, implicitno, za Vašington odradila još jedan veliki posao. Oslabila bi spoljni front odbrane Kosova. Ako bi na diplomatskom polju formalno i nastavila da radi ono što sada čini, „funkcionalnom normalizacijom“ odnosa poslala bi Rusiji i drugim prijateljskim zemljama poruku: ne treba nam više vaša podrška. Relaksiranjem njihovog delovanja protiv kosovske nezavisnosti, i ohrabrivanjem onih koji se kolebaju da li da podlegnu američkom pritisku, trasirala bi put za novi talas priznanja.

KUPOVINA VREMENA
Postavlja se pitanje zašto bi naše vladajuće strukture bile kooperativne sa Belom Kućom u vezi sa Kosovom? Odgovor je jednostavan: zato što je to cena dosadašnje podrške, kao i obećanja da ih evroatlantski „prijatelji“ neće potpuno ostaviti, odnosno da će iznaći model da priča o EU integracijama i dalje ostane aktuelna. Umesto brzog ulaska u Uniju biće nam ponuđene „pripremne“ regionalne integracije i specijalne veze nekakve provizorne „Balkanske unije“ sa EU, ili će biti pronađen neki drugi model kupovine vremena. To može da produži politički život onima koji su bezrezervno igrali na evroatlantsku kartu, a dočekali da im se sada nudi samo njen atlantski deo.
Svakako, njima sve to deluje razočaravajuće. I zbog toga su ljuti. Možda i iz tog ugla treba gledati na nedavni bojkot američkog nacionalnog praznika od većine naših vlastodržaca. No, to je prolazni bes. Naš režim (i znatan deo opozicije) nije spreman na sistematski geopolitički zaokret, i za, na njegovim osnovama, ispoljavanje odlučnog stava u vezi sa odbranom KiM i drugih vitalnih nacionalnih interesa. Mnogi naši političari su lično i partijski, kao i preko svojih tajkunskih krugova, povezani sa anglo-američkim centrima moći. Kada se oduvaju, potražiće način kako da urade ono što se od njih traži. A da su vladajuće strukture počele da se prilagođavaju volji mentora govore stavovi o normalizaciji odnosa sa Kosovom, potpuno u duhu onoga što Amerikanci žele, koje je u nedeljnom intervjuu listu „Politika“ izrekao predsednik političkog saveta DS-a, Dragoljub Mićunović. Doduše, možda se radi i o tome da se time Tadiću šalje poruka da ako njemu i padne na pamet da zaigra odlučnije, u njegovim redovima ima mnogo onih koji će ga iznutra onemogućiti da to učini.

Naši državni funkcioneri indirektno su rekli da bi Srbija vojno-policijski intervenisala ako bi otpočela realizacije Oluje br. 2. Da li bi se to stvarno i desilo?

VREME JE ZA ODLUČNOST
Redžepi je pokrenuo stvar. EULEKS je potvrdio „konstruktivnu“ misiju. A naša vlast, pošto demonstrira lažnu odlučnost, a Međunarodni sud donese nedefinisanu presudu, verovatno će ući u „tehničke“ pregovore. Reći će nam: „Sada vidite da smo pametno postupili kada smo legalizovali EULEKS. On je sprečio albansku invaziju na sever. Pustite nas da radimo ono što je „neizbežno“, kako bi korist bila veća od štete.“ Posle toga, obaviće ono što Amerikanci traže, a nama će se pohvaliti da su sačuvali severno Kosovo, koje uistinu i nije bilo ugroženo. A onda, Jovo nanovo. Naravno, kada za to dođe vreme, i u kontekstu koji odgovara Vašingtonu i Londonu.
Čini mi se da je to ključ nove kulminacije „kosovske krize“. To je američki scenarijo, a videćemo šta će od njega biti realizovano. Budućnost je nepredvidljiva i kada oholi moćnici misle da mogu da je kreiraju. Iako umišljaju da su se van domašaja ruke sudbine, Homerovi bogovi se i sa njima ponekada grubo našale. A mi možemo da damo doprinos da tako bude ako se trgnemo iz letargije, i počnemo da se borimo da naše društvo prekine da ide pogubnim (evro)atlantskim putem. Opet, ako ne shvatimo da je dosadašnja kooperativna kosovska i svaka druga strategija naših vlasti istrošena, i dalje budemo nasedali na štosove vladajućih političara zaduženih za pozerski patriotizam, pre ili kasnije, dočekaćemo najgore u vezi sa Kosovom. Naši gubici su istinski, a dobici privremeni ili prividni.
Nastavimo li po starom, postepeno ćemo izgubiti sve što SAD želi da nam uzme. Suprotstavimo li se, sigurno ćemo dosta od toga sačuvati, i otvoriti proces koji će nam jednog dana omogućiti da povratimo bar deo od onoga što nam je u prethodnom periodu oteto. A kako bi se ohrabrili i strašljivi, i odlučili neodlučni, podsetimo se da Amerika ni približno nije više što je nekada bila. I ona se plaši novih balkanskih bura. Čim shvati da se zbog nekadašnjeg „ujeda zmije više ne plašimo guštera“, drugačije će početi da postupa sa nama. SAD ne preti praznom puškom, ali ne sme više da povuče okidač.

Један коментар

  1. Srbi su prihvatili i navikli na okupaciju i kvislinsku vlast od iljduIdevestochetresprve.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *