Krupni špijuni i komični agenti

Piše Bogdan Đurović

Iza afere o uhapšenim ruskim špijunima u SAD-u, stoji obračun republikanaca i demokrata uoči jesenjih izbora za Kongres, čime američki predsednik Barak Obama pokazuje da se nije predao Moskvi

Takozvana rusko-američka špijunska afera okončana je prošle nedelje. U austrijskoj prestonici izvršena je primopredaja: Rusi su Zapadu poslali četvoricu svojih državljana osuđenih na višegodišnju robiju zbog klasične špijunaže. U obrnutom pravcu poletelo je deset, takođe ruskih građana, osumnjičenih za nelegalni obaveštajni rad i pranje novca u Americi, ali se u optužnicama nije spominjala reč „špijuniranje“.
Kako ističu u Vašingtonu – afera je okončana na obostrano zadovoljstvo. U Moskvi se ne izjašnjavaju mnogo, ali u ocenama zvaničnika, kao i u analizama i komentarima uticajnih eksperata provejava stav da je posredi atak na „restartovanje“ odnosa između Bele kuće i Kremlja. A, ponajpre američka unutrašnja trvenja i obračuni, odnosno udari na predsednika Baraka Obamu.

PUTUJUĆE POZORIŠTE ANE ČAPMAN
Prema informacijama ruskog Ministarstva inostranih poslova, Spoljna obaveštajna služba RF (SVR) i Centralna obaveštajna agencija SAD-a (CIA) obavili su primopredaju agenata „izvršavajući zadatak rukovodstava svojih zemalja, polazeći od razloga humanitarnog karaktera i principa konstruktivnog partnerstva, a u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom RF i SAD-a“. „Ova akcija je bila obavljena u opštem kontekstu poboljšanja rusko-američkih odnosa, doprinosa njihovoj novoj dinamici u duhu principijelnih dogovora na najvišem nivou između Moskve i Vašingtona o strateškom karakteru rusko-američkog partnerstva. Takav dogovor daje osnovu za očekivanje da će kurs koji su usaglasila rukovodstva RF i SAD-a biti dosledno realizovan u praksi, i da pokušaji skretanja u stranu sa tog kursa neće imati uspeha“, poručuje ruski MIP. A iz kabineta Medvedeva saopštavaju da je razmena agenata bila moguća „zahvaljujući novom duhu rusko-američkih odnosa, visokom nivou uzajamnog razumevanja i poverenja između predsednika dve zemlje, koji niko neće uspeti da pokoleba“.
U ruskim saopštenjima, dakle, dominiraju tri elementa. Prvo, to je pozivanje na „novi duh“ rusko-američkih odnosa, partnerstvo, poverenje i razumevanje. Drugo, očekivanje da taj duh, i taj kurs, niko neće uspeti da pokoleba i skrene u drugu stranu. I treće, da ishodište novih odnosa jesu dogovori na najvišem nivou, to jest Dmitrija Medvedeva i Baraka Obame. No, ako Moskva uporno insistira na tome da „niko neće uspeti“ da osujeti nove odnose „razumevanja i poverenja“, onda je to jasna poruka da neko to pokušava. Ali, ko je to? Kome je u interesu da minira dogovore Medvedeva i Obame?
Sve je počelo na Vidovdan, 28. juna, dva dana posle rusko-američkog samita u Vašingtonu, kada je Obama u obližnjem Arlingtonu častio Medvedeva hamburgerom, koka-kolom i pomfritom. Dvadeset dolara svakako nije bila visoka cena za Obamu, ako se ima u vidu diplomatski paket koji mu je Medvedev isporučio prethodnih nedelja i meseci: od novog sporazuma o nuklearnom razoružanju, do glasanja za Rezolciju SB UN kojom se uvode nove kaznene mere prema Iranu. A onda je došao Vidovdan, kada je američka služba bezbednosti FBI u jednom danu pohapsila deset ljudi pod optužbom da su agenti Moskve, koji su na američkoj teritoriji delovali bez obaveznog prijavljivanja kod glavnog tužioca. (Jedanaesti je uhapšen na Kipru, pa pušten uz kauciju, ali mu se posle izgubio trag). Dakle, nisu špijuni, već „nelegalni agenti“, što je bitna razlika, a ne igra reči. Za to krivično delo predviđena je kazna do pet godina zatvora, dok za špijunažu sleduje 25. Međutim, oni su optuženi i za pranje novca (20 godina), pa bi u zbiru opet ispalo 25 godina, da su osuđeni.
Posle hapšenja obznanjeno je da su slobode lišeni Ana Čapman, Ričard i Sintija Marfi, Huan Lazaro i Viki Pelaez, Majkl Zotoli, Patrisija Mils, Mihail Semenko, Donald Hauard i Trejsi Li En Foli. Ali, prilikom razmene zatvorenika, objavljen je novi spisak (iz kojeg se vidi da se sedam prezimena promenilo): Vladimir i Lidija Gurjev, Mihail i Natalija Pereverzeva, Andrej Bezrukov i Jelena Vavilova, Miahil Vasenkov i Viki Pelaez, Ana Čapman i Mihail Semenko. Prema podacima iz istrage, njihov zadatak bio je prikupljanje informacija o SAD-u i prosleđivanje Moskvi. Zbog toga je bilo potrebno da se maksimalno amerikanizuju, da žive u parovima i da odgajaju decu. U zatvoru su priznali sve što im se stavlja na teret, kao i svoje prave identitete, pa otuda promene na listi imena. Takođe, potpisali su ugovore po kojima će sav profit od iznošenja svojih priča u javnost SAD-a (intervjui, knjige, filmovi), američka država konfiskovati. To se posebno odnosi na riđokosu i zelenooku seksi špijunku Anu Čapman, koja je bar privremeno postala kraljica američkih tablioda. Moskva nije ni demantovala ni potvrdila tvrdnje američkih istražnih organa, osim što je nekoliko dana po izbijanju afere priznala da je reč o ruskim državljanima, dodavši da oni nisu naneli nikakvu štetu interesima SAD-a.

Mnogo manju pažnju javnosti, pogotovo one zapadne, zavredeli su oni drugi, malo jači špijuni, koje je Vašington dobio u zamenu za navodne ruske agente – a reč je o krupnim špijunima, koji su radili u ključnim strukturama RF: akademiji nauka, KGB-u, oružanim snagama: Igor Sutjagin

RUSKA ČETVORKA CIA-e
Sve navedeno u nekoliko prethodnih redova je manje-više poznato, jer su mediji naprosto zatrpavali gledaoce i čitaoce podacima i detaljima o „velikoj grupi ruskih agenata“. Međutim, mnogo manju pažnju javnosti, pogotovo one zapadne, zavredeli su oni drugi, malo jači špijuni, koje je Vašington dobio u zamenu za „putujuće pozorište“ na čelu sa Anom Čapman. O „Cijinoj četvorci“, njihovom identitetu i delima, jedva da je koja reč zabeležena. Nije, pri tome, propuštena nijedna prilika da se ukaže da je reč, praktično, o političkim zatvorenicima, koji na pravdi boga trunu u ruskim zatvorima. „SAD je iskoristio ponuđenu priliku za oslobađanje četiri lica, od kojih se neka nalaze u lošem stanju, koja izdržavaju dugotrajne zatvorske kazne u Rusiji“, poručio je predstavnik Stejt departmenta Mark Toner. I to je sve.
Ako Amerikancima ide u prilog da prećutkuju takve pojedinosti, Rusima ne ide, pa su objavili neke pikantne detalje o „četiri lica“ zbog čije izdaje se njihova zemlja nalazi u „lošijem stanju“. Reč je o zavrbovanim ruskim državljanima, čiji su inostrani računi popunjeni velikim sumama deviza. (Za razliku od „grupe Ane Čapman“, čiji su pripadnici nedavno naturalizovani Amerikanci i Britanci). „Želeli ste osuđujuću presudu i dobili ste je, ali ne možete da me osudite na 17 godina, znajući da sam nevin“, izjavio je 2004. u završnoj reči Igor Sutjagin, šef sektora za vojno-tehničku i vojno-ekonomsku politiku odseka spoljnopolitičkih istraživanja Ruske akademije nauka. Zaista, nije osuđen na 17, već na 15 godina, zbog prenošenja ruskih državnih tajni britanskoj konsalting kući „Alternativ Fjučers“, za koju je FSB ustanovio da je bila pokriće za špijunsku delatnost. Sutjagin je otputovao na sever, u zatvor u Arhangeljsku, i dalje tvrdeći da nije kriv.
Njegov sabrat, Genadij Vasiljenko, bio je zamenik šefa bezbednosti ruske TV kompanije „NTV plus“ i formalno je osuđen zbog posedovanja četiri pištolja. Međutim, ovaj penzionisani i suspendovani major sovjetske službe, 70-ih godina radio je u Prvoj upravi KGB-a (zadužena za SAD), a od 1976. prekomandovan je u Vašington, gde je najverovatnije i vrbovan za CIA. „Njegov“ KGB ga je uhapsio 1988. na Kubi, ali nije bilo dovoljno dokaza za sud. Ipak je dolijao 17 godina kasnije zbog posedovanja oružja. Još jedno „lice“, bivši pukovnik Glavne obaveštajne uprave Generalštaba Oružanih snaga RF (GRU), Sergej Skripalj, uhvaćen je 2004, posle skoro decenije saradnje sa britanskom službom MI-6, za koju je radio i „akademik“ Sutjagin. U istrazi je utvrđeno da je na Skripaljov španski račun uplaćeno 100.000 dolara, a da je pukovnik naneo veliku štetu bezbednosti Rusije, pa mu je dosuđeno 13 godina. Četvrti u ovom špijunskom pokeru jeste pukovnik SVR-a Aleksandar Zaporošski, koji je službu napustio 1997. i preselio se u američki Merilend, gde je radio u jednoj tamošnjoj kompaniji. Svoju platu je zaradio i tako što je odao imena 20 ruskih agenata, uključujući i pripadnika FBI-ja Roberta Hansena, koji je, pak, svedočio o američkoj vezi pomenutog Genadija Vasiljenka.
Iz ovog pregleda može se videti da je reč o krupnim špijunima, koji su radili u ključnim strukturama: akademiji nauka, KGB-u, SVR-u, GRU. Sa druge strane, „nelegalni agenti“ uhapšeni prošlog meseca u SAD-u nemaju ni izbliza takav „pedigre“. Ili bar nije obelodanjen. Moguće su, zato, tri opcije: ili to nisu špijuni, ili nisu pravi špijuni, ili nisu svi među njima špijuni.

ŠPIJUNI UPAKOVANI U MAŠNICE
Ovaj slučaj od početka obiluje neobičnim detaljima. Najpre, to su metode kojima su se služili „Anini špijuni“, poput Morzeove azbuke i nevidljivog mastila, kao i činjenica da su imali svoje profile na „Tviteru“, blogove i slično. Jedan ruski komentator je primetio: ako su to bili naši špijuni – i bolje što su ih deportovali, da nas ne brukaju! Amerikanci nisu objavili šta je ova grupa špijunirala, pa su ih suočili sa optužbom za pranje novca. Istina, i Vasiljenko je u startu osuđen zbog posedovanja oružja, a tek posle mu je dokazana špijunaža i izdaja države. Druga neobičnost je u tome što Moskva nije reagovala na hapšenja u Americi, jer su se do sada takvi slučajevi završavali recipročnim merama: najčešće proterivanjem manjeg ili većeg broja diplomata, uz obostrano režanje ministarstava spoljnih poslova. Ovog puta – sve obrnuto. Niko iz Moskve nije najuren, a Kremlj i ruska diplomatija utrkivali su se ko će biranijim rečima da se izrazi o partnerstvu i razumevanju sa Vašingtonom. I špijuni su isporučeni upakovani u mašnice medijskog romansiranja, posebno kada je reč o Ani Čapman.
Uprkos tome što su Sutjagin, Vasiljenko, Skripalj i Zaporošski, ako je suditi po visini njihovih kazni, ozbiljni kriminalci, teško je verovati da i dalje poseduju tajne informacije, pa ih je Moskva razmenila sa Vašingtonom. Četvorica za desetoro. I svi ruski državljani. „Mi odbijamo njihovu krivicu“, izjasnio se kao da njega saslušavaju portparol Hilari Klinton, Mark Toner. Odgovarajući na novinarsko pitanje – zašto je Vašington odabrao baš ovu četvoricu za razmenu – Toner je uzvratio da „to odgovara nacionalnim interesima SAD-a“. Iako Vašington „ne priznaje krivicu“, sva četvorica njihovih agenata su to učinila, što je po ruskom zakonodavstvu bio uslov da im Medvedev potpiše pomilovanje – bez kojeg razmena ne bi bila moguća.
Sutjagin, koji nikad nije ni negirao da je strancima prenosio određene informacije (ali da su to bili podaci iz otvorenih izvora – novina i časopisa), ostao je „dosledan“ u poricanju krivičnog dela. Posle potpisivanja priznanja kao uslova za pomilovanje, njegova advokatica Ana Stavickaja izjavila je da Sutjagin „veoma brine da njegovo dobro ime može biti stavljeno pod sumnju“. Taj potpis „može biti protumačen kao da Sutjagin zaista jeste takav“, ali on je morao da ga stavi jer bi „u suprotnom ceo njegov život bio precrtan“. Dok je ovo Sutjaginovo „čuvanje dobrog imena“ u zapadnim medijima protumačeno kao herojski gest, gotovo ravnodušno je pređeno preko činjenice da je i „Anina grupa“ morala da stavi isti takav potpis – i uz to im je uskraćen prihod od prodaje autorskih prava. Nedopečeni ruski akademik bar će moći da piše memoare, pod radnim naslovom „Kako sam Britancima prodavao isečke iz novina“, i tako obezbedi mirne penzionerske dane.

Republikanci sasvim ozbiljno tvrde da je Barak Obama ruski špijun: Barak Obama i Dmitrij Medvedev u Vašingtonu za vreme rusko-američkog samita

OBAMA 12. RUSKI ŠPIJUN
Ali, kakve sve ovo ima veze sa Obamom, Medvedevim i „restartovanjem“? Kako procenjuje Dmitrij Suslov, zemenik direktora istraživačkih programa moćnog Saveta za spoljnu i odbrambenu politiku (trusta mozgova koji okuplja poznate naučnike i političare, a čije analize koristi Kremlj), hapšenje ruskih državljana u Americi posledica je teške situacije u kojoj se nalazi administracija Obame – pre svega u svetlu optužbi republikanaca da ona izdaje interese SAD-a i ide niz dlaku Rusiji. „Nedavno je u SAD-u objavljen čitav niz publikacija u kojima se Bela kuća optužuje da je Rusija na prvom mestu američkih političkih interesa. Po mišljenju kritičara, SAD na taj način izdaje svoje tradicionalne saveznike, recimo, u istočnoj Evropi i na postsovjetskom prostoru. Šta više, govorilo se i o tome pri sadašnjoj administraciji, SAD više i nema drugu politiku, osim politike prema Rusiji“, piše Suslov i napominje da se kritika zaoštrava kako se približavaju jesenji izbori za Kongres.
Ruski ekspert dodaje: „Administracija Obame bila je prinuđena da veštački stvori utisak da se njena politika ne sastoji samo od ustupaka i nagrada Rusiji, već i od nekih drugih dejstava, uključujući i one negativnog karaktera. To bi svedočilo da se ona nije potpuno prepustila Rusiji. Upravo zato izabrana je takva čudna, čak anegdotska forma, kao što je hapšenje pseudošpijuna. To je izbalansiran korak koji ne udara snažno po rusko-američkim odnosima, ali šalje signal republikancima i Kongresu da se politika prema Rusiji ne sastoji samo od ustupaka i da administracija štiti interese SAD-a“.
Andrej Feđašin, politički komentator glavne ruske informativne agencije RIA „Novosti“, još je direktniji: „Republikanci, na primer, potpuno ozbiljno tvrde da je predsednik Barak Obama `12. ruski špijun`: `Zašto bi nas Rusi špijunirali? Obama će im i onako sve reći`. Među poslednjim biserima polemike, ne može da se izbegne i sledeći: `Ma, on je kenijski špijun, a ne ruski`“, navodi Feđašin detalje republikanskog obračuna sa Obamom, i na kraju svog komentara postavlja pitanje: „A možda bi FBI stvarno trebalo da ispita Obamu?“.
Treba se podsetiti da su američke demokrate sličnu kampanju godinama vodile protiv republikanaca. Bušu nisu mogli da prebace manjak patriotizma, kao što pokušavaju polukenijcu Obami, jer je Teksašanin bombardovao „pola sveta“ navodno braneći Ameriku, ali mu je na račun pripisano urušavanje imidža SAD-a. Obama, pokazalo se, više voli mokasine od Bušovih kaubojskih čizama, ali je sada i on osetio mamuze na svojim slabinama. Zato će i on, po svemu sudeći, morati ozbiljnije da „zagrize uzdu“, kako se nedavno izrazio Medvedev, opisujući mehanizme svetske diktature u nastanku. Malo je, međutim, deset lažnih špijuna Obami da bi sprečio dalje urušavanje svog rejtinga, i sve izraženiju opasnost da ga neki žustriji kauboj uskoro izbaci iz sedla.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *