Kako je Partizan otvorio KEŠ 1955.

Piše Marko Marković

Prvu utakmicu u najjačem klupskom takmičenju odigrao je upravo naš tim, a Miloš Milutinović bio je prvi i najbolji strelac

O nastanku najkvalitetnijeg nadmetanja na kontinentu uglavnom je zapisano sve. Negde krajem 1954. godine u redakciju „L Ekipa“, najtiražnijeg sportskog dnevnog lista, dolaze dvojica vrsnih novinara. Žak Rizvik ljutito pita Gabrijela Anoa: „Da li si pročitao da u britanskoj štampi tvrde da je Vulvehempton najbolji klub na planeti! Otkud im to pravo? Na osnovu čega su došli do tog zaključka? Mogu ja da naređam bar desetak jačih ekipa od te Engleske!“
Posle toga više nije prošao nijedan dan, a da Rizik i Ano ne dotaknu i temu – formiranja jednog međunarodnog klupskog vrhunskog takmičenja. Postojalo je više ideja kako da ono funkcioniše. Prema prvom projektu, učestvovalo bi 14-16 klubova, a utakmice bi bile igrane sredom, i to u večernjim časovima, kako bi oni koji su na poslu, pošto je radni dan, stigli da dođu na stadione.
Pošto je postojala bojazan da Kup evropskih šampiona ne ugrozi nacionalna prvenstva – odlučeno je da se startuje po kup-sistemu.
Prvi učesnici odabrani su na osnovu ocene uticajnih menadžera iz Evropske federacije. To su većinom bili prvaci iz država u kojima je fudbal bio visoko rangiran, ili timovi koji su uživali najveći evropski rejting, iako nisu bili šampioni u svojim zemljama.
Među njima bio je i Partizan!
U ligaškom nadmetanju Jugoslavije Partizan je tog leta zauzeo tek peto mesto (iza Hajduka, BSK-a, Dinama i Crvene Zvezde), ali je njegov rejting bio tako visok da ta činjenica nije umanjila evropsku cenu tima iz Beograda.
Igrajući prijateljske evropske utakmice (jer drugih tada nije ni bilo), Partizan je postao strah i trepet. Gazio je redom i najrenomiranije evropske klubove, pa se o izvanrednom sastavu iz zemlje Istočnog lagera, čulo samo najlepše. Na turneji po Švedskoj šest mečeva i isto toliko pobeda. U Beogradu je savladan čuveni Honved iz Budimpešte (3:2). U Grčkoj četiri susreta, i samo trijumfi. Česti su bili i mečevi Partizana sa čuvenim bečkim ekipama – Rapid, Vaker, Vijena, Austrija; blistali su tim ekipama Ocvirk, Hanapi, Dinst, Probst, braća Kerner, Aurednik, golman Zeman. Kroz te okršaje stečena je afirmacija i veliko priznanje da predstavnik Nove Jugoslavije dobije mesto u najelitnijoj konkurenciji!
U Lisabonu, 5. septembra 1955. godine, na teren su istrčali fudbaleri domaćeg Sportinga i Partizan, kojeg je predvodio maestralni Miloš Milutinović. Te godine karijeru je završio Zlatko Čajkovski, nešto kasnije i Stjepan Bobek, a ostalo je zabaleženo, u analima našeg višestrukog prvaka, da je te 1955. Partizan prvi put gostovao u Južnoj Americi, i da je tamo imao izvanredne rezultate. Između ostalog, u Santjagu je poražen čileanski Kolo-kolo sa čak 8:4.
Takav, osokoljen i moćan Partizan izborio je protiv Sportinga u Lisabonu 3:3. Prvi se u listu strelaca upisao naš Miloš Milutinović, pa je, zvanično zapisano, u UEFI, Evropskoj federaciji, da je to prvi gol u istoriji Kupa evropskih šampiona.
U revanšu 12. oktobra u Beogradu, Partizan je slavio sa 5:2, a Milutinović je čak četiri puta savladao čuvara mreže gostiju.
U sledećoj fazi takmičenja, četvrtfinalu, u mečevima sa Realom iz Madrida (0:4 i 3:0) Milutinović je postigao još dva gola, pa je sa ukupno osam pogodaka proglašen za najboljeg strelca prvog najvećeg klupskog nadmetanja u Evropi.
Zbog prikazanih partija, maestralnih poteza i elegantnih pokreta Miloš Milutinović je dobio epitet plava čigra.
Šteta što mu je, zbog zdravstvenih razloga karijera u Jugoslaviji bila toliko kratka. Taman kada je trebalo najviše da pruži, zbog bolesti pluća otišao je na operaciju u Nemačku, a da bi je platio morao je da nastupa za Minhen 1860.
Posle prvih utakmica u KEŠ-u 1955. godine, Partizan je dogurao i do finala ovog takmičenja (1966), gde je, u Briselu, izgubio od Reala iz Madrida 1:2.
A sada se čeka već sedam godina da naš klub uđe u Ligu šampiona. Poslednji put to se dogodilo 2003. godine. Našu ekipu do završnice je doveo Lotar Mateus, tada šef stručnog štaba. U eliminacionim borbama Partizan je najpre snage odmerio sa švedskim Đurgardenom (1:1, 2:2, zbog više golova u gostima Partizan otišao dalje). Potom su usledili dramatični susreti sa engleskim Njukaslom (0:1, 1:0, Partizan prošao posle izvođenja penala). U novoformiranoj grupi Partizan je odigrao još šest utakmica – po dve sa Realom, Portom i Olimpikom iz Marseja. Bili su to prejaki timovi za slabašnu ekipu iz Beograda.
Ali, više nijedan klub iz naše zemlje ne može čak ni do Lige šampiona; kvalifikacije su krajnja mogućnost naših timova. Drugi su postali mnogo moćni, naši predstavnici sve slabiji, pa u toj konkurenciji naši timovi praktično nemaju šta da traže.
Niko ne očekuje čudo.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *