EGZIT 2010 Letim, Sanjam, Dišem

Piše Aleksandar Dunđerin

Već deset godina egzitovcima je omogućeno da nesmetano vršljaju po srpskom kulturno-umetničkom kontekstu, transformišući ga i do neprepoznatljivosti, te da posluju kao privatnici, ali na jaslama države

I jedanaesti po redu muzički festival Egzit – održan i ove godine na Petrovaradinskoj tvrđavi, od 8. do 11. jula – bio je medijski osenčen kao najvažniji kulturni događaj u Srbiji (i u regionu), iako su smanjeni broj posetilaca, pogotovo onih domaćih (više od 70% karata kupili su stranci, pre svih Britanci) i mirna atmosfera u Novom Sadu nagovestili početak prezasićenja ovim svojevrsnim kultom koji je na talasu petooktobarskih promena predstavljao preteču kulturne globalizacije u našoj zemlji. Svetski imidž ovoj manifestaciji, ukoliko se posmatra ekonomsko-zabavna, medijska i turistička dimenzija Egzita, i ove godine obezbedili su neki od trenutno najpopularnijih i najznačajnijih izvođača svetske muzičke industrije (Mika, Placebo, Royksopp, The Chemical Brothers, Missy Eliot, Chrystal Castles).
Na osnovu ovog podatka moglo bi se zaključiti da je zahvaljujući opredeljenju selektora festivala da prate savremene muzičke tendencije, Egzit danas jedno od retkih preduzeća u Srbiji koje posluje pozitivno. Ali, upravo ta potencijalna ekonomska samoodrživost Egzita, naprosto nagoni čoveka da postavi pitanje – kako je moguće da najisplativiji muzički događaj na Balkanu, čak i u vreme velike ekonomske krize, usled koje su dotacije za kulturu gotovo u potpunosti presahle, dobije za ovu godinu iz državne kase (gradske i pokrajinske) preko pola miliona evra „pomoći“?

Vojvođanskom premijeru Bojanu Pajtiću pripala je čast da bude pozvan na prijem kod menadžera Egzita

NOVI VRLI SVET
O kulturnoj matrici Egzita već više puta pisano je na stranicama „Pečata“. Koristeći dezorijentisanost srpskog društva na samom početku novog milenijuma (obeleženu nedostatkom kulturne politike i bilo kakve nacionalne kulturne strategije), tadašnji klinci, obrazovani po otporaškom modelu, uspeli su da jednu manifestaciju zabavnog karaktera predstave političkim elitama kao prvorazredni kulturni događaj, odnosno kao „kulturu izlaza“ i „nosioca novih kulturnih vrednosti“. Te nove vrednosti uglavnom su bile, a i danas na Egzitu ostale iscrpljene u radikalnoj verziji „urbanog“ politički korektnog aktivizma (tolerancija, multikulturalnost, prava seksualnih manjina, rodna ravnopravnost). Ali, ako je donekle i razumljivo što je u prvim godinama 21. veka Egzit zahvaljujući svojoj „slobodarskoj“ predistoriji (koja ga je kvalifikovala kao moralno-politički podobnu manifestaciju) uspevao da stvori konsenzus kod političkih i kulturnih elita koje su hrlile u novi vrli svet, a time i da njegovim organizatorima obezbedi izuzetno velike novčane prihode – graniči se sa zdravom pameti da je država i deset godina posle petooktobarskih promena dozvolila da se nekolicina otporaša enormno obogati (i to po svemu sudeći kršeći zakon), i praktično postane jedini reprezent srpske kulture, vremenom proširivši uticaj i na ostale manifestacije, koje su nekada imale izraženi nacionalni karakter (filmski festival „Sinema siti“ od ove godine u potpunoj je vlasti egzitovaca, a zahvaljujući njihovom doprinosu „Sterijino pozorje“, najznačajniji pozorišni festival srpske drame, u potpunosti je izgubilo nacionalno obeležje, o čemu su autori „Pečata“ već nekoliko puta iscrpno pisali).
Imajući sve to u vidu, degutantno je bilo posmatrati kako se predstavnici vlasti na raznim nivoima (gradonačelnik Novog Sada Igor Pavličić, vojvođanski premijer Bojan Pajtić, ministar policije Ivica Dačić, ministar za ljudska i manjinska prava Svetozar Čiplić, diplomate iz britanske i danske ambasade…) smenjuju kao na tekućoj traci na prijemu kod nadobudnih i drskih menadžera Egzita. Još je degutantnije to što je upravo na pratećim tribinama Egzita i ove godine politička elita, pod dirigentskom palicom organizatora, iscrtavala obrise „novih političkih tendencija“. Tako su Čiplić i Dačić, sedeći na tribini poput školaraca, davali (lažna?) obećanja egzitovcima da će se ove godine, „baš kao što Ustav Srbije, zakoni i evropske preporuke nalažu“, sasvim sigurno u Beogradu održati Povorka ponosa. Upravo ta tribina (a ne recimo koncerti Royksopp ili Missy Eliot) zauzela je centralno mesto u Vojvođanskom dnevniku RTV-a, u subotu 10. jula, i to ne samo u segmentu posvećenom Egzitu. Prilog je tako „profesionalno“ napravljen da se stiče utisak kako prava LGBT populacije ne bi ni postojala da nije Egzita.

Sedeći na tribini poput školaraca, Ivica Dačić i Svetozar Čiplić davali su obećanja egzitovcima da će se ove godine sasvim sigurno u Beogradu održati Povorka ponosa

EGZIT JE OZBILJNA DRŽAVA
Možda se upravo zahvaljujućim pomenutom radikalnom „urbanom“ političkom aktivizmu, kojem je Egzit, u sekundarnom delu programa (koji ipak odjekuje, vidi se to iz primera RTV-a, dalje nego onaj primarni, muzički), odan već deset godina, može donekle objasniti zašto je egzitovcima dozvoljeno da vršljaju po srpskom kulturno-umetničkom kontekstu, transformišući ga i do neprepoznatljivosti (kao u slučaju „Sterijinog pozorja“), te da posluju kao privatnici, ali na jaslama države. Međutim, to i dalje ne može da objasni inertnost najvećeg dela javnosti (ali i istražnih organa), koja nikako ne želi da uoči brojne anomalije, bar kada je poslovanje Egzita u pitanju.
I laiku je jasno da se ogromna količina novca obrne pre i za vreme trajanja Egzita, od prodaje ulaznica i kamp mesta, do prodaje pića, hrane ili suvenira (i to i dalje za tokene, jedinu važeću valutu na Petrovaradinskoj tvrđavi za vreme trajanja festivala). Nikada do sada egzitovci nisu podneli nikakav račun, niti je ikada neko to od njih tražio. I dok je, verovatno iz viših političkih interesa, menadžmentu Egzita dozvoljeno da posluje na ivici zakona, bez potrebne papirologije, sirotinji koja je htela da iskoristi četiri dana festivala kako bi od preprodaje desetak flašica mineralne vode ili sokova nešto zaradila, nije se progledalo kroz prste – uklonjeno je preko pedeset „nelegalnih tezgi“, ispisano isto toliko mandatnih kazni, a roba je oduzeta onima koji su podgrađu tvrđave pokušali da pokvare posao „biznismenima“ iz NVO Egzit.
U trenutku kada je, zbog nedostatka novčanih sredstava, rad najznačajnijih kulturnih institucija blokiran (Narodna biblioteka Srbije, na primer, već treću godinu ne radi), i kada su mnoge oblasti kulturnog života u Srbiji potpuno zapuštene (upravo u Novom Sadu doskora nije radio nijedan bioskop), lokalne vlasti izdvajaju za jednu profitabilnu organizaciju čitavih 20 miliona dinara (plus deset miliona za „Sinema siti“), istovremeno ukidajući donacije neophodne za funkcionisanje niza gradskih kulturnih organizacija. AP Vojvodine je bila još izdašnija, finansirajući egzitovce sa 30 miliona dinara.
Obrazlažući zašto je toliki novac uložen iz gradske kase za ekonomski samoodrživ događaj zabavnog karaktera, gradonačelnik Novog Sada Igor Pavličić izjavio je kako će Grad uvek imati novac za one koji ga prave. Međutim, nemoguće je da gradonačelnik to ne uočava, ti koji ga prave, prave ga za sebe, a u velikoj meri i zahvaljujući donacijama Grada (dakle od novca poreskih obveznika, odnosno svojih sugrađana koji ama baš nikakve koristi od Egzita nemaju). Zauzvrat, egzitovci ni u jednom trenutku nisu ni pomislili (a nečuveno je da ih niko na to nije primorao) da bar deo u velikoj meri najverovatnije bespravno zarađenog novca ulože u, recimo, sanaciju Petrovaradinske tvrđave koju svake godine u julu nekoliko dana gazi stotine hiljada ljudi.
Ne bi trebalo zaboraviti ni to da je grad prošle godine, u jeku najžešće finansijske krize, kada je hiljade ljudi ostalo preko noći bez posla, darovao Egzitu čak pedeset miliona dinara, između ostalog i za izgradnju Eko parka na Oficircu. Sramota je da nikada nijedan medij nije ni pomenuo da ova nevladina organizacija nije utrošila ni dinar u famozni Eko park, te da Grad ne poseduje zvaničan projekat, jer ovaj, kako „Pečat“ saznaje iz Gradske uprave za kulturu Novog Sada, nikada nije ni postojao!?
Imajući sve to u vidu nije nelogično što je NVO Egzit jedno od  retkih preduzeća u Srbiji koje posluje pozitivno. I menadžeri Egzita to sa ponosom ističu. I niko se za deset godina nije dosetio da NVO ne može da funkcioniše kao privatno preduzeće koje ostvaruje profit.
A možda sve to i nije tako nelogično. Možda je u pravu jedan posetilac Egzita koji je ulazeći na Petrovaradinsku tvrđavu, egzaltirano prokomentarisao: „Srbija je banana zemlja, ali Egzit je ozbiljna država“.

________________

Srce egzita

Dance arena na Egzitu

Mediji su nas uglavnom navikli da posetioce Egzita posmatramo kao naprednu urbanu omladinu koja donosi nove vrednosti, neguje duh tolerancije i različitosti, slobode i ljubavi. Ipak, iskustva jednog radnika obezbeđenja prilikom susreta sa posetiocima dens arene ne uklapaju se u izgrađenu sliku.
„Najteže nam je kada moramo da ispraznimo dens arenu. Kad sunce upekne provod je najluđi, valjda amfetamini proključaju, šta li? A mi moramo da ih prekinemo. Dens arena je zaista u nekakvoj rupi, to je valjda nekakav odbrambeni jarak do kojeg se stiže jednim tunelom od jedno 50 metara. Dok smo prolazili kroz taj tunel hvatala me je jeza. Imao sam utisak da ulazim u koloseum. Ipak je tamo, odakle dopire neki čudni huk, dvadeset hiljada ljudi… Međutim, iako sam strahovao od susreta sa razjarenim zverima, zatekli smo blazirano stado. Posle deset minuta napravili smo potkovicu da bi im stavili do znanja da moraju da idu. Poslednji izvođač, Marko Nastić, od milja smo ga zvali Narko Mastić, svodio je ritam ka gašenju. U tom laganom ritmu, ljubitelji tehno zvuka, cupkajući, kretali su se ka izlazu. Ali tada nam je Narko zagorčao posao. Naglo je ugasio gramofone, a njegovo stado, ostalo bez pastira, ukopalo se u mestu. Šta je sad ovo? Šta to sija na nebu? Kakva je ovo stvarnost, ja nisam bio tu? – čitalo se sa lica mladića i devojaka koji su zbunjeno stajali u prašini. Sunce, već dobrano odskočilo, prži nemilice, nama nije jasno zašto oni stoje tako zblanuto kada je sve jasno, žurka je gotova i nema šanse da se nastavi. Doduše, nisu oni ni tražili nastavak, ne, samo su se „zakucali“, i ne pomeraju se. Neki iz obezbeđenja su pokušali rukama da im pokažu put ka izlazu. Nije to bilo guranje, jer nemoguće je izgurati dvadeset hiljada ljudi, samo običan kontakt. Ali to je bila katastrofalna greška. Svaki kontakt se, izgleda, u tom društvu shvata kao atak na autonomiju ličnosti. Jedva smo smirili uznemireno komešanje. Zapravo nismo ga mi ni smirili, nego kada su posle izvesnog vremena shvatili da ih niko ne dira, i da radnici obezbeđenja stoje mirno oko njih, nekako su se „razbudili“ i krenuli ka izlazu. Zbog ovoga incidenta dobili smo oštre kritike od šefa, nekog mladića iz Egzita. Naučili smo lekciju. Samo bez fizičkog kontakta. Zauzmemo stav, obraćamo im se pogledima, i ako baš moramo rečima. Ljubaznim, ali kratkim i imperativnim“, iznosi za „Pečat“ svoje utiske o posetiocima Egzita radnik iz Egzitovog obezbeđenja koji je želeo da ostane anoniman.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *