DANIJEL CVJETIĆANIN Nema besplatnog ručka

Piše Danijel Cvjetićanin

U Srbiji je rasprostranjeno uverenje (naročito u vrhovima vlasti) da je zadatak ekonomske nauke da pronađe metode za proizvodnju besplatnih ručkova

Posle diskvalifikacije na Svetskom prvenstvu u Južnoj Africi, selektor reprezentacije Radomir Antić je izjavio: „Igrali smo kvalitetno, hteli najviše, pa sada ne mogu nikome ništa da zamerim. Fudbal prema nama nije bio pošten. Zaslužili smo mnogo više“ (uzgred, šta srpski selektor misli o poštenju fudbala prema Gani?)

OPRAVDANJE
Da li se slično opravdanje može koristiti i u drugim oblastima, a ne samo u fudbalu? Tragično 93. mesto (od 133) na rang-listi konkurentnosti nije možda pošteno vrednovano (opet neki animozitet prema nama). Ali čak i kada bi se među onima koji ocenjuju javila iznenadna naklonost prema Srbiji (što je moguće – setite se da su, s vremena na vreme, naši ministri „objektivno“ proglašavani za lidere tranzicije, i to baš kad su donosili najgore odluke za domaću privredu, a najbolje za zaštitu evroatlantskog kapitala), videli bismo i golim okom koliko je nisko učešće naše robe na i domaćem i međunarodnom tržištu.
Da li je ekonomija nepravedna prema Srbiji pa, iako činimo sve najbolje, postižemo, zbog pakosti svetskih žreca i hude sreće, sve gore rezultate? Ili je obrnuto, Srbija, nepravedna prema ekonomiji, pa sistematski i dugoročno pokušava da potiskuje objektivne ekonomske zakone, koji su (to malo ko želi da prizna), baš kao i zakoni fizike, nezavisni od volje ljudi.

VIDLJIVA RUKA
Ljubav prema državnoj intervenciji je najtrajnija, najdublja i najnesrećnija ljubav srpske privrede. Ogroman broj naših privrednika, uspešnih kao i neuspešnih, smatra da je sasvim prirodno da država finansira, makar manjim delom, njihove poslovne poduhvate. Ili, ako to nije moguće, da pokrije deo troškova radne snage ili kamata. Primetićete da banke silno podržavaju ovakve zahteve, pošto po visokim kamatnim stopama, koje njihova alavost nameće, ne bi mogle da plasiraju željenu masu kredita stanovništvu i privredi. Ovako mogu deo kamata da naplate i od onih poreskih obveznika koji nisu ni koristili kredite.
Svaki privrednik, dabome, vidi da bi njegov posao cvetao kada bi ga vidljiva ruka države finansijski „podržala“. Pitam se da li vidi još stotine i hiljade drugih – koji misle isto. Na vrhovima državne vlasti, zamagljenim od olimpijske visine, čuju se nejasni vapaji iz podnožja  „I ja! I ja! I ja! Pomagajte i meni!“ Svaki taj glas, u mašti vlastodržaca, šušti kao stotine (i hiljade) glasačkih listića, spuštenih u kutije na biralištima na dan izbora, a to je zvuk koji političari najradije slušaju. Trude se da izađu u susret biračima, ali kako pare ne padaju s neba, moraju da zahvate „iz baze“ što više. Porezi i državni zajmovi zato rastu, a s njima raste i mogućnost uplitanja države u poslovne (i druge) poduhvate.

ŽRTVE POMOĆI
Da li privrednici znaju da svaki vapaj za podrškom jeste istovremeno i mazohistički poziv „Otmite nam još! Vi bolje od nas umete da upotrebite naš novac“? Znaju, ali po svoj prilici mnogi misle da će, u opštoj gužvi oko preraspodele, država od njih oduzeti manju sumu od one koju će im dati. Većina se, međutim, prevarila i neće dobiti ništa, uprkos činjenici da su aktivno učestvovali u horu koji zahteva državnu intervenciju.
Tokom svoje duge istorije, ekonomska nauka je došla do nepobitnog saznanja da ni najsposobnija država ne može biti efikasna u organizovanju proizvodnje, razmene, raspodele i potrošnje i da odluke o tome šta, koliko i kako proizvoditi (i trošiti) treba ostaviti stanovništvu i privredi. Tržište će odrediti cene proizvoda, usluga i faktora proizvodnje (rad, zemlja i kapital), a država treba da brine o tome da zakon važi jednako za sve, da je privatna svojina sigurna, a izvršenje ugovora efikasno, tj. obezbeđeno snagom sudova i policije. Na tržištu će se svako ponašati u skladu sa sopstvenim interesima  i u okviru zakona (da taj interes ne bi narušavao tuđa prava i slobodu). Vođeni „nevidljivom rukom“ učesnici će, istovremeno, obezbeđivati, čak ponekad i protiv svoje volje, opšti interes zajednice.

EKONOMIJA U TRI REČI
Ekonomska nauka podrazumeva da svako troši u okviru sopstvenih mogućnosti, a da celokupna zajednica, na duži rok, ne može da potroši više od onog što je proizvela, odnosno da uveze više od onoga koliko je (po vrednosti) izvezla. Ekonomska nauka nije pronašla čarobni štapić koji obezbeđuje da potrošnja bude uvek veća od proizvodnje, a uvoz veći od izvoza, mada u Srbiji neke ekspertske grupe strogo vode računa da ova istina ne prodre u javnost. „Nema besplatnog ručka!“ – to je ekonomija sažeta u tri reči.
Kada bi pozorišni pisci pisali i ekonomske, a ne samo psihološke, istorijske ili ljubavne drame, onda bi prekomernom i nesuvislom baškarenju i trošenju u prvom činu, moralo da sledi siromaštvo, očaj, beda i prezaduženost u poslednjem, baš kao što puška koja visi nad kaminom u prvom, mora da opali u poslednjem delu predstave. Žao mi je što moram da primetim da je u Srbiji rasprostranjeno uverenje (naročito u vrhovima vlasti) da je zadatak ekonomske nauke da pronađe metode za proizvodnju besplatnih ručkova.

Један коментар

  1. Isto tako je i u sistemu proizvodnje i potrosnje elektricne energije.Ukoliko potrosaci preopterete izvore, odnosno “povuku” vecu snagu od raspolozive, a dispeceri i sistemi automatske zastite od preopterecenja ne odrade svoj posao – dolazi do tzv. raspada elektro-energetskog sistema. Kada je domaca proizvodnja roba i pruzanje usluga manja od domace potrosnje, domaci ekonomski sistem, a sa njim povezani suveren politicki i drustveni sistem se takodje raspadaju.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *