Bodež Mirka Kovača

Piše Zoran Avramović

Nekadašnji srpski književnik Mirko Kovač je slobodno, bez pritisaka sa strane, iznosio svoje ocene o osobinama srpske nacije. Procena njegove motivacije je manje važna s obzirom na štetu koju takvim sudovima nanosi srpskoj naciji i nekim njenim pripadnicima

Srpski pisci su, poput profesionalnih političara, koristili klasična sredstva političkog delovanja – govor(reč), pisanje teksova (članaka, eseja, komentara, kritika), i  praktičan rad (državna ili partijska funkcija).
Pitanje je međutim, kakav je bio politički sadržaj njihovog javnog delovanja. Odavno je spala aura sa glave pisca kao „glasnika nacionalne svesti“, kao „zaštitnika pravde“, kao „čuvara istine i kulture“. Tačnije, neki su to ostali, a drugi su postali kolovođe nacionalne (auto)mržnje. Hoćete imena? Ima ih u iznenađujućem broju na našem prostoru. Da ovde izdvojim književnika, nekada srpskog a od 90-tih, hrvatskog, Mirka Kovača.
Političko pisanje Mirka Kovača je paradigmatičan primer ostrašćenosti, mržnje i fanatizovanog neprijateljstva prema srpskim piscima, srpskoj književnosti i kulturi srpskog naroda. Analiziraću samo dva njegova teksta u razmaku od deset godina.

NETRPELJIVOST PREMA VLASTITOM NARODU
Dnevni list „Naša Borba“ je u brojevima od 12, 13 i 14. oktobra 1996. godine preneo iz splitskog „Feral Tribjuna“ duži tekst Mirka Kovača pod naslovom „Između čovjeka i Mesije“.
Kovačev tekst predmetno pripada području sukoba u kulturi koji, osobito u srpskoj tradiciji, po pravilu nose u sebi i političke poruke. Prilika je da se na konkretnom materijalu razmotri sadržaj i posledice antisrpske mržnje i tako šire osvetli misaoni sklop jedne družine srpskih intelektualaca koji po intenzitetu netrpeljivosti prema vlastitom narodu i političkim neistomišljenicima, predstavljaju brata blizanca ekstremnim posleratnim staljinističkim internacionalistima. Između njih nema nikakvih suštinskih razlika, osim u ciljnoj grupi koju napadaju.
Zašto je Mirko Kovač izručio gomilu groznih uvreda (u svojoj „skici za portret“, kako veli) na srpstvo i njegove intelektualce?
Politička delatnost i književno stvaralaštvo Dobrice Ćosića je samo prva meta. Preko Dobrice Ćosića pisac Mirko Kovač se obrušuje na srpsku kulturi i njenu inteligenciju, a potom i na moralni i istorijski lik srpskog naroda. Dobrica Ćosić je samo metafora zla koju emituje srpski narod i njegova kultura.
Najpre Kovačev rečnik.  Dobrica je „veliki podlac“ i „prevarant“. On u svojim knjižurinama laže na način na koji se „nigđe drugđe“ ne može pronaći, koje su inače „kupusare“.
Da li je Mirko Kovač imao milosti za srpsku inteligenciju, ako već nije štedeo političku fikcionalnost za Dobricu Ćosića? Ko je naivan da poveruje u tako nešto. Ne zna se ko je crnji đavo u Kovačevoj nauci o Srbima. Najpre njegovo imenovanje srpske inteligencije. To su najcrnje nacionaliste: Vasilije Krestić, Matija Bećković, Dejan Medaković, Milorad Ekmečić, Milorad Pavić. Srpski pisci su spremni da rade za policiju ako je to u srpskom interesu.
Najgore je ostavio za Srbe iz Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Pored  njegovog omiljenog metoda da od neproverenih i ko zna iz kojih izvora dospelih vesti o srpskim intelektualcima s one strane Drine, napravi priču o koljačima i zverima, ovaj pisac istura u prvi red, a koga bi drugog nego haškog optuženika za ratne zločine Radovana Karadžića.

SRBI NE ZASLUŽUJU DA POSTOJE
Ko su Srbi za Mirka Kovača? U jednoj reči – nacisti. Tekst Mirka Kovača je nastavak one kampanje u kojoj je i sam učestvovao 1993. kada je svojim potpisom podržao bombardovanje Srbije što nije mirno posmatrala dolazak stranih plaćenika i mudžahedina da se borbe protiv Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Da su Srbi ološ Kovač dokazuje „crnom inteligencijom“ i kulturom, srpskim političarima, srpskim vojnicima. Evo šta veli pisac „Bodeža u srcu“. Srbi su narod koji želi laž, njegovi politički predstavnici su nekrofili. Srpski političari u prošlosti i danas su crni nacionalisti. Prvi na spisku je Nikola Pašić koga je nezaobilazni Krleža nazvao trgovcem leševima, a poslednji Slobodan Milošević. Srpski vojnici su kukavice, jedna bulumenta koja je duhovna slika jednog naroda. Oni su izvršavali ideje humanog preseljenja što je po Kovaču eufemizam za genocid.
Mirko Kovač nema elementarno sociološko političkog znanja za predmet o kome piše. Ali ima jedan pogani jezik koji iz fikcionalnog teksta lepi na realne političke događaje. Takav jezik mu je od pomoći da protura čiste laži, a gde toga nema ima izmišljenih podataka (ili preuzetih iz medijske slike o Srbima) na kojima gradi crnu sliku o srpskom narodu. Za njega ne postoji jugoslovenski kontekst i druge nacije. Za njega postoje Srbi koji ne zaslužuju da postoje. Upravo tako. Tekst Mirka Kovača omogućava nam da zaključimo da je to jedan čovek sa ogromnim potencijalima mržnje koji u političkim stvarima pripada totalitarnom duhu. Ljudi takvog kova mogu ostati izvan praktične politike, ali ukoliko pretoče svoje reči u delo, jame će se otvarati, tamnice puniti. Ono što je ne tako davno bila klasna mržnja sada je nacionalna mržnja. A to što je seje pisac nikoga ne treba da onespokoji. I pisci su ljudi.
Da to nije politički ispad Mirka Kovača može posvedočiti tekst „Nije bilo genocida nad Srbima“, tekst sličnih uvreda i klevata objavljen 2005. godine u „Crnogorskom književnom listu“. Tu on piše da je Radovan Karadžić „najveći ratni zločinac 20. stoljeća“ (veći i od Hitlera!), srpski narod u Hrvatskoj je do Oluje 1995. „terorisao, raseljavao i progonio Hrvate, spaljivao im kuće i otimao imanja“,  do Oluje su doveli „srpski teroristi“, da je bilo gore pod Srbima nego pod „nacističkim orgijama“, da je „genocid isplaniran u Beogradu i SANU“, da je njegova duhovna osovina Ćosić-Karadžić-Milošević-Bećković. (Odavno je poznato da su tajne službe Zapada organizovale napad na Republiku srpsku Krajinu koja je bila zaštićena zona UN – „Politika“, 12. 1.2006).
Eto to je političko delovanje (pisani tekst) književnika Mirka Kovača. Između Starčevićevih reči o Srbima kao „pasijem nakotu“ i ustaškog poziva na pogrom naroda koji je „zreo za sjekiru“ i Kovačevih etiketa o „srpskim teroristima“ gorima i od nacista, nema suštinskih razlika. To su reči koje ubijaju. Po čemu se razlikuje rečnik posleratnih srpskih književnika koji su sahranjivali žive pesnike i izricali presude u ime Revolucije od rečnika Mirka Kovača? Nema razlike osim u institucionalnom zaleđu. Onda je to bilo u tesnom dodiru sa praktičnim izvršenjem a sada je to samo reč – metak. Doduše, te reči dobro dođu onom delu „međunarodne zajednice“ koji u Srbima vidi zločince i mušteriju Haškog tribunala. Političari ulaze u istoriju sa svojim delima, a književnici sa svojim političkim rečima i svojim tekstovima. Svako će imati svoje sudije u onima koji dolaze.

TEKST NIJE NEVINO DELOVANJE
Politički tekst Mirka Kovača, možemo ocenjivati sa različitih stanovišta: političkog znanja, činjeničke utemeljenosti, valjanosti logičkog mišljenja, moralnosti izrečenih tvrdnji. Da se zadržimo na pitanju moralne odgovornosti, ne autora (mada je i to pitanje značajno) za pisanje ovakvog i sličnih tekstova, već samog teksta.
Tekst nije nevino delovanje. Izgovorene reči su kao lišće na vetru, a zapisana reč traje u vremenu. Tekst ima moć da proizvodi posledice. I kada se kreće u žanru faktografskom, kada se listaju činjenice ali  i kada se saopštavaju vrednosni sudovi, tekst proizvodi neko dejstvo u svesti čitaoca, čitalačke publike a počesto i u društvenoj stvarnosti. Moralna ocena javnih stavova o Srbima i nekim srpskim književnicima, saopštena u političkim tekstovima, podleže kritičkom ocenjivanju sa dva stanovišta: 1) javni politički stavovi Mirka Kovača su društveno i politički značajni a ne samo književnostaleški, 2) ocena moralnog lika ili karakternih crte autora.
Ovaj drugi aspekt stvari neće biti predmet razmatranja ali mora se istaći sledeće. Bivši srpski književnik je moralno odgovoran za svoje javne stavove. Bez obzira na stepen afektivnosti koji je uneo u svoje tvrdnje, on je slobodno, bez pritisaka sa strane, iznosio svoje ocene o drugim ljudima i osobinama srpske nacije. Procena njegove motivacije je manje važna s obzirom na štetu koju takvim sudovima nanosi srpskoj naciji i nekim njenim pripadnicima.
Ne može se tvrditi da je autor pogromaških tekstova o kojima je reč, neobrazovan i da nije znao šta su činjenice, a šta nisu. Sadržaji njegovih tekstova nedvosmisleno potvrđuju ocenu da je demonstrirao neodgovaran odnos prema znanju. Nema ni traga od istinoljubivosti i pravičnosti u njegovim tekstovima. Da li je odgovoran za posledice koje proizvodi tekst?
Nekadašnji srpski književnik odgovoran je za posledice koje proizvodi njegov politički tekst. Zašto? Na prvom mestu, zbog odnosa prema istini stvari o kojoj piše? Nije nikakva poteškoća da se utvrdi visok stepen iskrivljavanja činjenica, agresivna neobjektivnost i široka uporeba lažnih ocena o Srbima i pojedinim srpskim književnicima.
Mirko Kovač je moralno odgovoran jer je morao da zna (predvidi)  kakve će posledice proisteći iz njegovih političkih tekstova (pojačavanje hrvatske srbofobije, i stvaranje demonskog imidža Srba na Zapadu). Njegovi javni stavovi nisu istiniti, nisu zasnovani na ideji pravičnosti, doprinose progonstvu napadnutih pisaca, a Srbe predstavlja na iskrivljen i neistinit način.
Da se zadržimo na pitanju nacionalne i političke odgovornosti (objektivne) tekstova o kojima je reč.
Oni su nastali pod uticajem „slobodne volje“ i svesne aktivnosti pisca. To je bio njegov izbor. A takvo ponašanje izraz je Kovačevih karakternih crta koje podležu moralnom suđenju i moralnoj oceni.
Ovi tekstovi su izraz nasilja. Pod nasiljem podrazumevamo nanošenje štete drugom pojedincu ili zajednici. Nasilje je fizičko povređivanje, nanošenje materijalne štete ali i emocionalno i moralno povređivanje kao što je zastrašivanje, sramoćenje, socijalna i politička izolacija, nanošenje političke štete. Nema sumnje da su javni stavovi pisca o kome je reč proizveli (doprineli) nasilje nad Srbima i pojedinim piscima.
U ovome treba videti i borbu za moć ili oblik moći – da se u kulturi nametne određeni poredak vrednosti i što veći uticaj književnika – optuživača. Mirko Kovač ima visok politički status u hrvatskoj kulturi, ima visok ugled, dobitnik je nekih nagrada, a u Crnoj Gori čak i nagrade P.P.Njegoša. Zamisli, poštovani čitaoče, vezu Njegoševog dela i opusa Mirka Kovača!!
Njegovi kontinuirani napadi na neke srpske pisce i srpsku naciju mogu se osporavati sa stanovišta onoga što Lešek Kolakovski imenuje kao briga kolektivne odgovornosti. Normalno je da imamo osećanje učešća u delima  nacije kojoj pripadamo – dobro ili zlo – zbog interesa celine a ne pojedinačnih, zbog moralnih a ne materijalnih interesa. Imamo osećaj da je sudbina nacije i naša sudbina. Mi nismo lično odgovorni za postupke drugih pripadnika nacije ali „ako verujemo da je narod  duhovna i moralna celina, da kroz vreme čuva svoj identitet, iako pokoljenja umiru a druga dolaze umesto njih, onda je, tvrdi Kolakovski, dobro verovati da pored lične odgovornosti postoji i kolektivna“.
Odgovornost za naciju podrazumeva neravnodušnost i učešće u kolektivnom životu, tako što analiziramo motive pisanje pogromaških antinacionalnih tekstova (sujeta, koristoljublje, ideološki i politički interesi, dopadanje strancu ) i posledice koje takvi tekstovi proizvode.
Ne sudimo na osnovu lične povrede već odbrane nacionalnog dostojanstva u nama. Rukovodimo se opštim vrednostima nacije a ne posebnim, jer, moralni sudovi su, pored ostalog, izraz svesti o naciji i društvu.
Tekstove Mirka Kovača ocenjujemo sa stanovišta njihove destrukcije nacionalnog moralnog postojanja Srba a ne u kontekstu lične ugroženosti.  Ne može se izbeći odgovornost za posledice javnog delovanja posredstvom autorskog političkog teksta. Kada se srpska nacija i neki njeni pripadnici predstavljaju u štampanom mediju neistinito i sa jakom dozom nasilja, a uz ostrašćeno blaćenje, onda  se nanose ozbiljne posledice moralnom i kulturnom liku nacije.

7 коментара

  1. Негде је већ речено да су највеће зло српском народу нанели Срби конвертити.
    Мирко Ковач је интелектуални конвертит који не заслужује да га се назове српским писцем.
    Уосталом он тврди да је Хрват и да припада хрватском културном кругу зашто бисмо му то оспоравали.

    2
    3
  2. Problem svakog intelektualca,a pogotovo knjizevnika je nemanje kulture ponasanja.Cim se knjizevnik spusti na najnizi nivo opankavanja svojih protivnika i neistomisljenika,onda se radi o
    coveku koji mrzi i nije sposoban racionalno rasudjivati.Sva dela,koja
    je napisao doticni Kovac zbog ovakvih izjava nemaju nikakvu vrednost.

    1
    3
  3. Zlo koje nije vredno komentarisati. Treba ignorisati to nistavilo od pisca, cije ime ne treba ni spominjati. Imamo u nasoj istoriji dosta takvih dukljana.

    1
    3
  4. dragoslav pavkov

    Жали Боже труда за анализирање писања овог примерка кроато-стаљинистичке антисрпске школе.

    Овај лик,кога нико ко има зрно соли у глави не чита-живи од продаје продуката својих пљувачних жлезда.Раме уз раме с њим су Бора Ћосић и амбасадор Басара…Када су из медицинских разлога присиљени да се одрекну хемикалија које им подстичу креацију,увек им на располагању стоје српски писци,свеци и политичари,као непресушни извор тема за олајавање.

    Били би потребно сачинити једну социолошку студију о Србима који се самоповређују читајући “дела” ликова које сам поменуо.Колико их има,какав је ментални склоп тих људи и шта је то што код наизглед нормалних људи изазива мазохистичке испаде?
    Када би се неко компетентан потрудио да то уради,убеђен сам да бисмо брзо дошли и до сазнања о тиражима ових “књижевника”,из којих би се видело да је једино што они знају да произведу-угљен диоксид,а од тога се не живи,већ умире.

    А од чега онда ови људи лагодно и “на нивоу” живе?

    Живе од апанажа које им дају српски непријатељи за излучевине које производе.
    А када се ово схвати и прихвати,мање ћемо се бавити њима-а више се посветити себи.
    А Мирку Ковачу неће до века пријати да га по Хрватској и Монтенегру представљају као “српског писца који је противник свега што је српско”…

    Тада ће ставити прст (или нешто друго) на чело,и запитати се јели вредело то у шта је слупао живот и таленат…

    1
    3
  5. Kovac spada u red (naroda)zrtve bolesno opcinjene svojim dzelatom (Lilijana Kavani prikazala u “Nocnom portiru”).
    Tuzno.

    1
    1
  6. Koja je razlika između Antuna Vrdoljaka i ovog Imočana po ženi.Nikakva!Jer sva pamet počinje i završava sa fratrom jer je bitno ovozemaljsko carstvo.Naime imati stan od 200 kva.u Rovinju sa pogledom na glavnu rivu ćesto sa otvorenim balko(a)nskim vratima i sa dubokoumnim sjedenjem za pisaćom mašinom da bi Hrvati mogli da se uvjere u njegovu veličinu.Naravno stan je kupljen gastrabajterskim (Imotskim)parama,a to vam je kao i Vatikanskim.Kad s tim imaš veze onda vrijedi ona s kim si takav si pa ti ništa drugo ne predstoji da olkšaš svoju savjest pišući kao fratri iskrivljenu historiju i odreći se svog porijekla radi Vatikana,a onda za dodvoravanje jezuitma prema svojoj braći učiniti jedan genocid 41-45,a i ovaj zločin 91-95 treba se opravdati.Ili je možda žao fra-Mirku što njegovi preci ne pođeše njegovim stopama to jest ne postadaše latini.i

    2
    4

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *