ALEKSANDAR VULIN PS je nacionalno odgovorna levica

Razgovarao Uglješa Mrdić

Zašto bi se socijalna pravda i ispoljavanje nacionalnog isključivali? Levica u svom pogledu na svet nudi zaokružen koncept ljudskog društva. Konačni cilj takvog učenja je sreća pojedinca. Da bi čovek bio srećan on mora slobodno da ispoljava sve odlike svoga bića, pa i onu nacionalnu

Prošle nedelje održan je prvi kongres Pokreta socijalista, u prisustvu 2.000 delegata i gostiju. O poruci koja je izrečena na tom skupu, Aleksandar Vulin, predsednik PS-a, za „Pečat“ je izjavio.
„U onoj meri u kojoj su mediji bili spremni da objave postojanje borbene levice poručili smo da postojimo, da smo brojni, dobro organizovani, da nas ima u gotovo svim sredinama u Srbiji, da smo jedina vanparlamentarna partija koja se izborila za priznanje od strane parlamentarnih partija opozicije, da je naš program u potpunosti okrenut ljudima koji žive od svog rada, i možda važnije od svega da se ideja levice obnavlja, da je spreman da ponudi nove odgovore na nova pitanja ali i da obnovi vrednost starih odgovora na stare nepravde i stara zla. Napuštanjem programa i prakse levice od strane SPS-a moglo se pomisliti da će proces obnove biti duži. Naš kongres je pokazao da nije tako“.
Činjenica da je Kongres pokazao kako je Pokret socijalista izrastao u respektabilnu partiju autentične levice, bio je sasvim dovoljan povod da razgovaramo sa Aleksandrom Vulinom, predsednikom PS-a, koji je bio raspoložen da za „Pečat“ iscrta osnovna ideološka i programska načela najmlađe partije u Srbiji.

Kako komentarišete činjenicu da mediji u Srbiji nisu uopšte posvetili pažnju ni kongresu, ali ni ostalim akcijama Pokreta Socijalista?
Vest o kongresu je pustila samo TV Pink, i ja im čestitam na hrabrosti. Te nedelje, 4. jula, ne slučajno izabranog za dan našeg okupljanja, u Beogradu se nije desilo baš ništa. Nije bilo nijednog jedinog političkog ili sportskog skupa, nije bilo nijednog protesta, požara, Sava nije probila odbranu od poplava, Dunav nije potopio splavove. Tog dana se u Centru „Sava“ okupilo dve hiljade delegata i gostiju, pod jednim imenom i jednom zastavom, i to nije bila vest, čak ni za Javni servis, koji bi morao da izvesti da se dve hiljade njegovim pretplatnika okupilo sa istovetnom političkom idejom. Ako je to što PS nije parlamentarna stranka može poslužiti kao izgovor za potpuno ignorisanje dve hiljade ljudi, kako se onda pravda što nije snimljeno ono što su kao gosti našeg kongresa rekli predstavnici dve parlamentarne partije, zamenik predsednika SNS Aleksandar Vučić i potpredsednik NS Dubravka Filipovska. Ništa od toga nije bilo vest. Posebno se istakao B92, koji je poslao ekipu, sve snimio od prvog do poslednjeg minuta i nije emitovao nijedan jedini sekund snimljenog, nijednu rečenicu kajrona u vestima. Kao da je policiji nestalo kamera pa su se ponudili da zamene kolege. Mada mislim da bi B92 pustio prilog, da je sala bila prazna, i da su u njoj sedeli manje uspravni i lepi ljudi. Navikli smo da su mediji zatvoreni i da je svaka vest o našem postojanju i brojnim aktivnostima, zabranjena. Tako je bilo i kada sam govorio pred radnicima pobunjene Kuršumlije, pa su me ministri Ljajić i Dinkić napali na konferenciji za štampu u Vladi, što je sve uredno preneo i RTS, sasvim zaboravljajući da njihovi gledaoci nikada nisu čuli da PS postoji, a kamoli da je bio na nekim protestima, pa su zato bili veoma zbunjeni zašto i koga uopšte napadaju ministri.

Na vašem skupu bili su i predstavnici Srpske napredne stranke i Nove Srbije, zajedno ste nastupili na lokalnim izborima u Boru. Da li je to najava konačne saradnje?
Naša saradnja nije počela ni na kongresu ni u Boru, osim što smo samostalno nastupili na lokalnim izborima u Vrnjačkoj Banji, Kovinu, Vrbasu, Zemunu, prvom krugu u Voždovcu i Kostolcu, Pokret socijalista je podržao SNS na izborima u drugom krugu za Voždovac, Odžake, Aranđelovac, Negotin, Kosovsku Mitrovicu. Bili smo gosti izborne skupštine naprednjaka, zajedno smo učestvovali na mitingu opozicije u Kruševcu. Naša saradnja je iskrena, motivisana zajedničkim ciljem, promenom vlasti, a zašto i to da ne kažem, ljudskim slaganjem i poštovanjem. Još je rano da se govori o konačnoj formi naše saradnje ali budite sigurni da ćemo se pokazati kao odgovorni ljudi koji neće dopustiti da se naši slobodni glasovi rasipaju dok se kupljeni glasovi vlasti grupišu i zbrajaju.

Aleksandar Vučić je najavio štrajk glađu ukoliko se ne pronađu krivci za slanje lažnih uplatnica u Boru? Da li bi održao reč, da u nedelju uveče nije pronađen krivac?
Apsolutno, Vučić je čovek od reči, poznajemo se, pa biće više od petnaest godina, i za sve to vreme nikada nije prekršio ni slovo od date mi reči, a bilo je trenutka kada bi za njega kao političara bilo korisnije da mi je rekao ono što su njemu rekli iz SPS-a: „ne mogu da održim reč“. Čovek uvek drži reč. Krivac je i pronađen, jer je vlast procenila da bi Vučićev štrajk bio prevelik problem i zato što je znala da bi održao reč. Ovako su rešili da priznaju ono što inače znamo, da krše zakon, da koriste javna preduzeća i budžetski novac za svoje partijske potrebe i izborne kampanje. Vučićeva hrabrost je omogućila da se to i javno kaže, a i upozorila opoziciju da bez ličnog primera i upornosti neće biti poštovanja naroda, pa samim tim ni uspeha.

Malo pre ste rekli da nećete dozvoliti da se glasovi patriotskog dela opozicije rasipaju. Niste u tom kontekstu pomenuli DSS. Kakva je vaša saradnja sa tom strankom?
Mesta za saradnju sigurno ima, mislim da je DSS mesto na ovoj strani sveta. Ne može biti opravdanja da se ne bude protiv vlade koja prodaje „Telekom“, i vlade koja svako otpuštanje prikriva još po nekim obećanjem. Postoji u opoziciji važnije pitanje od toga da li će DSS da bude i formalno na zajedničkoj listi ili ne, postoji utisak stvoren među biračima da je promena nemoguća, a da su političke elite i na vlasti i u opoziciji i suviše bliske da bi do suštinske promene došlo. Upravo sa tim moramo da se borimo, i svakog dana moramo da dokazujemo našim biračima da nismo svi isti, da ne možete u isti koš da stavite svakog ko se bavi politikom i da je ova opozicija spremna i voljna da zameni ovakvu vlast, a da će njenim dolaskom zaista nastupiti promena u kojoj će nosioci kriminala dočekati kaznu, a vrlina i poštenje nagradu, pa bez obzira u kojoj partiji je pošten i vredan čovek.

Nije bilo nijednog radničkog protesta, seljačkog nezadovoljstva ili studentske pobune da Pokret Socijalista u njoj nije učestvovao: Aleksandar Vulin sa radnicima u Kragujevcu

Na kongresu ste istakli da ste jedina partija levice u Srbiji. Međutim, i neke druge stranke sebe vide kao levo orijentisane.
Zar nismo? Pokret socijalista je svojim postojanjem to i dokazao. Nije bilo nijednog radničkog protesta, seljačkog nezadovoljstva ili studentske pobune da mi u njoj nismo učestvovali. Između rada i kapitala mi smo uvek i bez izuzetka birali rad. Ne može se biti partija levice i učestvovati u Vladi koja prodaje „Telekom“ umesto da otvara nova javna preduzeća, sedeti u Vladi koja je za svog mandata dozvolila otpuštanje stotina hiljada radnika, i kao svoj uspeh navodi otvaranje javne kuhinje, ne može se biti levica i za radnike „Zastave elektro“, izgladnele višegodišnjim ne plaćanjem od strane muža jedne funkcionerke i jasno reći da nije u pitanju glad već politička pozadina. Kada radnici govore, levica ćuti, uči i sluša, a kada gladni radnici progovore, levica je sa njima i da zareži i da opsuje i da ujede. Kakva je to levica koja čini Vladu na čijem je čelu Mirko Cvetković, i danas poslušni činovnik Aleksandra Vlahovića, čovek koji je kao direktor agencije za privatizaciju odgovoran za više od sedamdeset odsto neuspelih pa često i nelegalnih privatizacija, ali je zato tvrdoglavo progurao zakon o autorskim pravima po kojem agencija koja je u njegovom vlasništvu zarađuje godišnje nekoliko miliona evra? Kakva to levica može imati ministre čiji su najbolji prijatelji i poslovni partneri primera radi Ljubiša Buha Čume, i čiji funkcioneri, poslanici i direktori javnih preduzeća imaju milionske mesečne prihode?

A šta bi danas trebalo da bude levica u Srbiji?
Isto što je bila oduvek, ideja, skup ideja koje su usmerene na oslobađanje čoveka. Ali danas se od levice pokušava napraviti nešto drugo. Levica treba da bude bezopasna politička opcija koja se zanima isključivo za marginalne oblasti ljudskog života. Levica treba da se bavi zaštitom prava seksualnih manjina, i da nipodaštava svaku tradicionalnu vrednost, da promoviše slobodnu upotrebu lakih droga, mada ne znam ko ih je tako podelio, da sa gađenjem govori o svojoj zemlji i da ima razumevanje za svaku drugu zemlju i narod.

Međutim, obeležje levice je i briga o klasnom, a ne o nacionalnom. I vi trpite kritike da ste u levicu uneli i nacionalno.
Zašto bi se socijalna pravda i ispoljavanje nacionalnog isključivali? Levica, posebno marksistička levica u svom pogledu na svet nudi zaokružen koncept ljudskog društva. Konačni cilj takvog učenja je sreća pojedinca. Da bi čovek bio srećan on mora slobodno da ispoljava sve odlike svoga bića. Pa kao što je čovek socijalno ili seksualno biće tako je i nacionalno. Kako se može biti slobodan, srećan, a ne znati ni ko ste ni odakle ste, kakve uspomene nosite, čime se u prošlosti ljudi koji su sa vama govorili isti jezik, ponosite, a čega se stidite. Kako se može biti kompletno ljudsko biće, a nemati u sebi svest o zajedničkom poreklu, jeziku, uspomenama i nadama. Zašto je razlog za ponos izbor seksualnog partnera, a razlog za ismevanje i stid pripadnost naciji, njenoj kulturi, istoriji. Globalizacija je baš zato i negativan istorijski proces, i zato joj se i moramo suprotstavljati jer poništavajući svako osećanje nacije, poništavajući pravo na kulturnu i životnu različitost, ona zapravo poništava čoveka kao takvog. Globalizacija traži poništenje nacija jer u njima prepoznaje tačku otpora stvaranju svetske vlade, planete kojom vladaju multinacionalne korporacije. Globalizacija traži da budemo usamljeni i neorganizovani, zato nas mediji svakog dana bombarduju porukama da ne treba da se bavimo politikom, jer to su sve loši i pohlepni ljudi i nikada se ništa ne može promeniti. Ne treba da budemo sindikalno organizovani, jer to ne služi ničemu, a još se može ostati i bez posla, ne treba da pripadamo ni naciji, jer to je prevaziđeno i loše, a oni koji sebe smatraju patriotima, zapravo su lažovi i koristoljubivci, i na kraju ne treba imati ni porodicu, jer je mnogo modernije posvetiti se karijeri, ulagati samo u sebe, biti sebičan zapravo je vrlina, a osećati pripadnost porodici samo teret koji sprečava pojedinca da se prepusti zadovoljavanju veštačkih potreba izmišljenih u potrošačkom društvu. Rezultat svega je da od nas stvaraju usamljene, uplašene, samožive i sebične pojedince, koji nisu ni u partiji, ni u sindikatu, koji nemaju naciju, ne vole porodicu i takvim usamljenim pojedincima dobrovoljno odmetnutim i od društva i od sebe, vlada se lako i bez otpora. Suština levice je borba protiv nepravde, a nepravda se danas kao nigde na svetu vrši prema srpskom narodu. Nijedan drugi narod na svetu, u prošlom i ovom veku, nije doživeo da toliko laži o njemu bude prihvaćeno kao istina, često i od onih koji ga vode, nijedan drugi narod ne doživljava da mu se otme velik i važan deo države i da se još od njega traži priznanje i zadovoljstvo što ga umanjuju i sakate. Nijedan drugi narod na svetu nije bombardovan od NATO-a, nijedan drugi narod ne mora da strahuje da će mu veći i moćniji stalno postavljati sve nove uslove, i pretiti da će mu uređivati život u njegovoj zemlji, i veličinu njegove zemlje. Da se ovo što se čini srpskom narodu, čini bilo kom drugom, ja bih kao i svaki pravi levičar bio na njegovoj strani, ali ovo se čini samo i jedino srpskom narodu i mesto svakog levičara bez obzira na njegovu naciju jeste danas uz Srbe. Levica postoji da bi bila na strani onog ko pati, da bi bila na strani onog nad kojim se vrši nepravda.

Iz vašeg odgovora proizlazi da danas praktično ni ne postoji razlika između levice i desnice.
Razlika ne sme da bude odnos prema nepravdi ili prema naciji. Zašto bi neko uskratio desnici pravo da bude na strani onih koji teško žive, a zašto bi neko uskratio pravo levici da se ponosi nacionalnim osećanjem i da ga dalje razvija. Zašto bi neko uskratio pravo levici da poštuje filozofska, kulturna, umetnička, istorijska dostignuća crkve, a zašto bi neko uskratio pravo desnici da shvati značenje solidarnosti u društvu. Odnos između levice i desnice mora da se prepoznaje u odnosu prema svojini, prema obliku društvenog uređenja. Levica je uvek protiv privatizacije, ona zagovora kolektivne oblike svojine jer smatra da su oni pogodniji za razvoj čitavog društva, dok desnica zagovara dominaciju privatnog vlasništva i privatizaciju kao proces, smatrajući da je privatni preduzetnik uspešniji i sposobniji od države. Levica koja se danas propagira preko naših medija ne sme da pominje privatizaciju ili socijalne razlike, baš kao što vladajuća desnica ne sme da govori o nacionalnom. Levica koju iz ministarske fotelje, budžetskim sredstvima stvara Rasim Ljajić, jeste levica koja je deset godina na vlasti, ali ne sme da pokrene pitanje revizije privatizacije, već vodi kamere kada državnim parama plaća dugove koje su prema radnicima napravili privatnici, najčešće članovi partija sa kojima Ljajić vlada. Takva levica nastupa u savezu sa G17, sada valjda Unijom regiona, pa tako Dinkić najpre otpušta radnike i pozdravlja privatizaciju, a onda se pojavi Ljajić i ubogaljene od posledica Dinkićeve privatizacije malo zaleči državnim novcem, a onda zajedno na istu listu, i dobar i loš policajac. Tako se i pravi privid da između levice i desnice nema razlike, odnosno da ne postoje ni jedna ni druga. U takvom sistemu gde ne postoji ništa, nema ni odgovornosti niti je bilo šta nemoguće. Svaka laž je dozvoljena, svaka podlost poželjna. U sistemu u kojem živimo, ideologija je zabranjena ne zato što je opasna ili neostvariva već zato što ograničava njene nosioce da lažu i menjaju stavove, programe i strane. Ideološke razlike su potrebne, korisne i zdrave, kroz sukob ideja društvo sigurno napreduje. Ali neke temeljne vrednosti moraju da budu zajedničke, nepromenljive i univerzalne.

Kada radnici govore, levica ćuti, uči i sluša, a kada gladni radnici progovore, levica je sa njima da zareži i da opsuje i da ujede: Aleksandar Vulin u Kuršumliji

Po čemu tako shvaćena levica određuje uspešnost jednog društva, pogotovo u kontekstu ideje da je društvo u kojem živimo poslednje i nepromenljivo?
Nijedno društvo nije dato da traje zauvek, a posebno ne da bude okamenjeno i zamrznuto, nepromenljivo i nedodirljivo. Suština čoveka kao slobodnog bića jeste da se nepravdi suprotstavlja, kao i da je umanjuje i pobeđuje sve do njenog iskorenjivanja. Suština čoveka kao slobodnog bića jeste da se sili suprotstavlja i da odbija da prizna silu kao argument i kao opravdanje. Mi socijalisti smo slobodni ljudi i zato sva naša borba, svaki naš potez jeste samo korak ka cilju, ka konačnom stvaranju društva ravnopravnih i slobodnih. Mi socijalisti priznajemo samo jedan gvozdeni zakon u razvoju ljudskog društva, a to je da se ljudsko društvo uvek razvija u pravcu veće humanizacije odnosa unutar društva samog. Poznavajući i priznavajući zakon o humanizaciji kao meri uspešnosti jednog društva i njenog razvoja kroz istoriju, Pokret socijalista ne može da ne ospori pravac i putanju kretanja i razvoja današnje Srbije. Baš zato i upozoravamo da je naše društvo idući napred samo kroz vreme zapravo nazadovalo i da je odmičući od vremena socijalizma postalo zaostalije, beznadnije i nepravednije nego što je ikada ranije bilo.

I vlast je počela da kritikuje krupni kapital, da li se time onda približava levici?
Kada je Boris Tadić rekao da u Srbiji postoje „nepristojno bogati“ verujem da je mislio na opoziciju. Jer kada je to govorio, u prvom redu su sedeli i odobravali, Aleksandar Vlahović, postpetooktobarski milioner, tvorac prvog zastrašujućeg talasa srpske pljačkaške privatizacije, milioneri čije su marketinške kuće stotinama puta uvećale svoja bogatstva otkako su došli na vlast, Božidar Đelić koji je od gladovanja u Parizu i tetkinog kauča postao, po sopstvenom priznanju, vlasnik jedanaest miliona evra, Dragoslav Petrović koji je ekonomski vlasnik Mačve, Bojan Pajtić koji novcem AP Vojvodine upravlja kao svojim. Predsednik Tadić je sigurno mislio na opoziciju jer je pre samo godinu dana govorio na Kopaoniku svim krupnim kapitalistima u Srbiji i obećavao im pomoć države. Ovu vlast je stvorio krupni kapital, i tako ne samo da je formirana Vlada već je i ojačan argument za izbornu apstinenciju i gađenje koje Srbija oseća prema političarima. Ova vlast krupni kapital kritikuje ili u interesu nekog od predstavnika kapitala, pa državnim resursima vodi tajkunske ratove, ili kada misli da galamom i ucenom može da prikupi još po koju donaciju, ličnu, naravno. Od kritike tajkuna nije otvoreno nijedno radno mesto, ali su strancima, poslednji slučaj Hrvatima, prodati svi domaći brendovi, a nije kupljen nijedan strani.

Kakav je vaš odnos prema krupnom kapitalu?
Sve što je nastalo i sve što se stvara od svog novca, znanja i rada ima moju podršku. Kapital nastao privatizacijom nema. Zašto oni koji hoće da privatizuju EPS ili „Telekom“ ne ulože taj novac i naprave još jedan EPS ili „Telekom“? Pa zato što za novac koji nam nude, ne bi mogli da stvore ni deseti deo vrednosti. U normalnom životu takva trgovina bi se zvala pljačka i iskorištavanje nemoćnog lica, jer samo lice sa umanjenom sposobnošću za razmišljanje može da sklopi takvu pogodbu. U političkom životu i praksi ove Vlade – to se zove privatizacija. Danas se traži da država izvrši „reindustrijalizaciju Srbije“, što govori da su svesni da u Srbiji nema proizvodnje, ali zaboravlja se da su petooktobarci privatizovali srpsku industriju, ugasili je i umanjili. Da su baš oni otpustili stotine hiljada radnika i da ono što nisu mogli da prodaju strancima za mnogo veći novac od uloženog, nisu razvijali već su gasili ili pretvarali u građevinsko zemljište, a radnike uvek i u svakom slučaju odmah otpuštali.

Da li se vi to zalažete za ekonomski patriotizam? Zar nisu tajkuni poput Miodraga Kostića rekli da oni Srbiji ne duguju ništa, a da bi Srbija njima trebalo da pomogne u vremenu krize, jer oni organizuju proizvodnju?
Kostić, kao i većina naših kapitalista nije zaradio nijedan dinar tamo gde nije bilo naše države i njenog uticaja. U našoj zemlji samo država organizuje proizvodnju, i ona je ne najveći već gotovo jedini poslodavac. Tamo gde Kostić nije učestvovao u privatizaciji za tri evra, tamo nema njegovog profita. U isto vreme kada se hvali jahtom od nekoliko desetina miliona evra, koristi državne kredite i duguje za privatizaciju hotela „Grand“. Svi oni puno duguju Srbiji, a to što ne vraćaju ne znači da je dug oprošten ili zastareo, već samo da oni koji su sada na vlasti to pitanje ne smeju da pokrenu, a to nije večno. Koliko milijardi evra, krupni kapital duguje državi kroz neisplaćene doprinose, koliko kroz dugove za struju, ili kao Kostić za NIS-ovo gorivo, a koje sada država plaća ruskom partneru. Koliko milijardi evra je dužan državi krupni kapital za namerna upropaštavanja fabrika, radi njihovog pretvaranja u građevinsko zemljište, zbog čega su otpušteni radnici pali na teret države. Koliko milijardi duguje državi krupni kapital za to što fabrike koje su napravljene da bi održavale život u malim sredinama sada ne daju nijednog centa za održavanje puteva, za lokalni sport, folklor, školu, vrtić, koliko duguju za lečenje bolesti nastalih kao posledica siromaštva, koliko za povećan ulični kriminal bednih i nezaposlenih, koliko za povećan broj psihički obolelih očajnika otpuštenih i opljačkanih.

Dve hiljade gostiju na Prvom kongresu PS-a moglo je da čuje kako je program ove partije, koja obnvalja ideju levice u Srbiji, u potpunosti okrenut ljudima koji žive od svoga rada

Šta biste Vi radili da ste sada na vlasti? Verujete li da su naši ekonomski problemi rešivi?
Srbija možda ne može sutra da postane bogata, predugo i pretemeljno smo pljačkani, ali zato već danas može da postane pravednija – za to je potrebna samo politička odluka, a to je preduslov za sve što ću predložiti. Najpre, Srbija mora da sprovede reviziju privatizacije, sa posebnim osvrtom na najkrupnije primere, ali i na svaku privatizaciju koja je vršena u vreme nelegalno zavedenog vanrednog stanja, za vreme Sablje. U tim mesecima, bila je uvedena cenzura medija, zabranjeno sindikalno i političko delovanje, ali se zato privatizacija nesmetano sprovodila, bez sindikata, bez javnosti, bez parlamenta. Sledeće je objavljivanje moratorijuma od sedam godina na isplatu dugovanja prema inostranstvu. Mi jednostavno nismo više u stanju da se zadužujemo pod sve težim uslovima da bi vraćali stare kredite, potrošene za sve samo ne za proizvodnju koja može da ih vrati. U dogovoru sa stranim kreditorima, formirati ministarstvo koje će novac koji bi išao za otplatu dugova usmeravati i trošiti isključivo za izgradnju industrije, ili za pokretanje postojeće. U radu ministarstva obezbediti potpunu javnost, posebno prema stranim poveriocima kako bi se uverili da njihov novac, olako pozajmljen i još lakše potrošen neće biti potrošen na kupovinu izbora i kupovinu poslanika, već isključivo na izgradnju. U preduzećima tako formiranim određeni procenat vlasništva prepustiti našim poveriocima kao garanciju da će im se novac oploditi i pre nego što vratimo zaostale kredite. Uvesti rigorozne mere štednje, ali to ne znači otpustiti iz javnih službi i preduzeća politički nezaštićene, siromašne radnike, ili one pred penzijom. To znači obuzdati korupciju, smanjiti Vladu, proceniti veličinu skupštine, značajno smanjiti vojvođansku skupštinu i administraciju. U najvećim gradovima privatizovati preduzeća za poslovni prostor i parking servis u odnosu 50-50 ili 51-49 u korist države, sa tim što se partneru prepušta operativno rukovođenje firmom. Od tog novca polovinu ostaviti gradovima, polovinu republičkom budžetu, a od redovnih prihoda nastaviti finansirati javna preduzeća koja se zbog svog značaja neće privatizovati – vodovod, grejanje, vrtići… Tako se obuzdava korupcija, a obezbeđuje svež novac i efikasnije gazdovanje javnom svojinom. Da bi kreditirali privredu i građane treba formirati razvojnu banku sa stopostotnim državnim kapitalom, u koju se polaže novac iz budžeta republike, svih javnih preduzeća i svih lokalnih samouprava. Tako ne samo što se sprečava da se državnim novcem pune budžeti privatnih, stranih banaka, već se stvara najmoćnija banka jugoistočne Evrope koja je u stanju da, pošto nije profitna već razvojna, povoljnije kreditira građane i privredu, vršeći tako snažan pritisak na komercijalne banke da i one smanjuju kamate i poboljšavaju uslove. U isto vreme treba doneti zakon po kojem se, baš kao u EU, banke obavezuju da na svaki dinar dat u kreditiranje građana, što je uvek profitabilno, moraju dati dinar u kreditiranje proizvodnje, što je manje profitabilno i rizičnije. Na taj način  pokrenula bi se proizvodnja i stvarno otvorila radna mesta. Dvesta hiljada ljudi neće se zaposliti gradeći samo put kako tvrdi vlast, ne osim ako ne ugasimo sve mašine i počnemo da gradimo puteve lopatama. Mada, kako se poštuju rokovi, izgleda da baš tako i radimo.

A na koji način mislite da je moguće pomoći selu i seljaku?
Sledeći veliki potez države mora biti razvoj sela, jer to je jedina grana koja može brzo i bez velikih ulaganja da nas oživi i ozdravi. Prošle godine smo za poljoprivredu izdvojili oko sto pedeset miliona evra, za Fijatovu fabriku dvesta pedeset miliona, to ne sme da se ponovi. Država najpre mora da oporavi seljaka. Na početku svake godine, seljak prijavljuje državi šta će da poseje, koju stoku će da tovi, koje voće ili povrće da gaji. Država mu nekada da, a češće i ne da subvencije, a uvek izjednačava malog i srednjeg proizvođača koji živi od svog poseda sa veleposednicima koji poseduju milione, i tako podjednako pomaže i siromašnom i bogatom. Zato će država na početku svake godine da za male i srednje seljake, odredi posebnu, minimalnu i zaštitnu cenu njihovih proizvoda. Ona će otkupiti određenu količinu po posebnoj ceni, a preko te količine seljak će sam odlučivati šta će sa viškom robe koju država ne otkupljuje. Sa tako utvrđenom količinom otkupa, seljak će dobiti potvrdu o poreskoj obavezi. Sa tom potvrdom seljak će odlaziti u državnu banku, ili u komercijalnu sa kojim država potpiše ugovor i dobijati kredit od sedamdeset posto vrednosti od svoje poreske prijave. Kredit će biti beskamatan za seljaka, a država će pokrivati kamatu, i to je njena subvencija. Pošto je poljoprivreda uvek pomalo nepredvidiva i pošto vremenski uslovi mogu da pokvare rod, seljak će imati obavezu da osigura stoku ili letinu, a da polisu prepiše na banku tako da niko ne može ostati bez ičega zato što grad ili slinavka nisu sprečeni. Tako će seljak imati početna sredstva za sezonu, pristojan život će mu biti garantovan, a preko toga će se boriti. Država će imati dovoljno hrane, zadovoljnog seljaka koji će uredno da plati svoje obaveze, puni budžet, priprema svoju penziju. U isto vreme država će tako kupljenom hranom moći da jeftino i kvalitetno da hrani gradove. Robne rezerve će napraviti svoju robnu marku. Kao što veliki trgovinski lanci imaju svoju tako će i država imati svoju robnu marku, i ona će biti sinonim za jeftinu i kvalitetnu hranu uzgajanu i prerađenu u Srbiji. Država više neće raspisivati tendere za kupovinu hrane za bolnice, kasarne, policiju, zatvore, škole, internate, studentske menze, javna preduzeća. Umesto toga ona će sama od kupljene i prerađene hrane i robe snabdevati sebe i tako štedeti novac. Hranu će po preciznim standardima proizvoditi kod prerađivača koji će se birati na tenderima, a koje će plaćati u sirovinama, štedeći opet gotov novac. Proizvedenu hranu, država neće prodavati u velikim robnim lancima već isključivo u STZR radnjama, omogućavajući tako malim prodavcima da izdržavaju i sebe i svoju porodicu. Tako ćemo rešiti problem zaposlenosti milion i sedamstotina hiljada ljudi koji žive od sela, zaposliti ili sačuvati poslove malih prodavaca koji nestaju pred konkurencijom velikih lanaca, imati jeftinu i kvalitetnu hranu za gradove. Od novca koji država zaradi od hrane, i svega o čemu smo govorili, još više će se ulagati u razvoj sela i prehrambenu industriju. Tu je i niz planova, kao što je davanje koncesije na kanal DTD i brojne druge radove…

Kakve otpore očekujete?
Snažne, prvenstveno od krupnog kapitala i uvoznika. Ali ovo je plan za običnog čoveka, a mi zbog njega i postojimo.

Podržavate li evropske integracije?
Srbija je odlučila da ide ka EU. Nema nijedne parlamentarne partije koja drugačije misli, i to je nešto što i PS mora da poštuje. Uostalom, mi smo svoj put ka EU platili, i to veoma skupo i uzimanjem kredita, i upošljavanjem njihovih preduzeća da rade na našem tržištu, i finansiranjem dostizanja svih traženih standarda, pa do političkih i bezbednosnih ustupaka. Zato bi nagli prekid sa EU bio preskup i poguban, ali isto tako moramo sagledati realnost, koja jasno kaže da EU posle proširenja sa Hrvatskom neće biti spremna da takav proces nastavi. Angela Merkel je procenila da taj period neće biti kraći od deset godina, britanski ministar inostranih poslova kaže „puno godina“. To je realnost. Zato smatram da bi trebalo sačiniti jasan plan, šta da radimo i kuda da idemo dok EU ne bude spremna za nas, ili dok mi ne budemo spremni za nju, a posebno ako do širenja EU jednostavno ne dođe. Posle događaja u Grčkoj, krize u Španiji, Portugaliji, Irskoj, korupcionaških skandala u Bugarskoj kojoj je zabranjen pristup zajedničkim fondovima dok ne reši problem kriminala, posle zastrašujućih ekonomskih pokazatelja u Rumuniji, Slovačkoj, Češkoj, posle skoro otvorene podele na zemlje stare članice i novopridošle članice unije, posle tako ozbiljnog ljuljanja evropske konstrukcije – moramo prihvatiti mogućnost da u najmanju ruku, do skorog prijema Srbije u EU neće doći. I zato moramo biti spremni kao što se svih ovih godina spremamo da postanemo članovi EU. Mi često govorimo o prodoru na istočna tržišta, što je ispravno, ali zaboravljamo da kažemo da kao što ni u EU nećemo moći bez političke odluke, najpre naše, a potom i onih koji treba da nas prime, tako ne možemo ni na Istok bez svoje odluke, ali i političke odluke onih kojima idemo. Naša diplomatija tvrdi da imamo četiri stuba spoljne politike – EU, SAD, Rusiju i Kinu. Sada se pojavljuje i peti stub, Turska, koja nam osim ukidanja viza u vrednosti deset evra po putniku nije nešto mnogo učinila, a mi smo je sa druge strane vratili u politiku Balkana i predstavili Evropi kao punopravnog učesnika političkog života našeg regiona; i još umanjili carinsku zaštitu, iako imamo manjak u trgovini su Turskom. Kuda to ide Srbija, u vreme kada se u Francuskoj zabranjuje nošenje zara i feredže, a u Švajcarskoj referendumom zabranjuje gradnja minareta, dok se u Sarajevu, za koga turska diplomatija kaže da je „isto što i Anadolija“, traži ukidanje Republike Srpske. Zato bi bilo dobro reći svim stubovima koji su stubovi po redu, tek da i oni znaju kakve odluke da donose. Kada to ne radimo ni od koga ne pravimo srdačne prijatelje, a od svih činimo sumnjičave poznanike.

Ko da načini takav plan?
Sve što u ovom narodu ima pameti i hrabrosti da donosi odluke. Od svih parlamentarnih partija, do Univerziteta i SANU. Bar da probamo, tako bi svako pokazao šta zna, ili još bolje, šta sme.

A da li treba da uđemo u NATO?
Nipošto. Svako zalaganje za EU nije antisrpsko, ali je svako zalaganje za NATO i antisrpsko i anticivilizacijsko. Nećemo da činimo zlo drugima koje je NATO činio nama.

2 коментара

  1. Vi se kao zalazete za Srbiju a u savezu ste sa Nikolicem i Veljom koji ocigledno sire konfuziju i ucestvuju u obmani i veleizdaji veka!Kostunica je patriota!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *