Vidovdanske pouke

Piše Dragomir Anđelković

Na Vidovdan se nije dešavalo samo ono što zaslužuje poštovanje. Igrom sudbine, baš na taj dan, naši „lideri“ povlačili su i sudbonosne nacionalno-štetne poteze. Nekada su oni bili samo iracionalni, ali nekada izdajnički i sramni

Francuski pisac Antoan de Sent-Egziperi, primetio je da ljudi „umiru samo za ono zbog čega vredi živeti“. Ta misao predstavlja srž našeg versko-nacionalnog praznika – Vidovdana. On oličava do krajnosti požrtvovanu borbu za naciju, zemlju i veru. Za sve ono zbog čega vredi živeti, ali i umreti, da bi svojoj deci omogućili da imaju slobodu i preduslove za dostojan život. A sebi osigurali dublji smisao života od puke egzistencije, karakteristične za životinjski i biljni svet.

RASCVETANE VIDOVDANSKE ZVEZDE
Takav značaj Vidovdana za srpski narod proizlazi iz epohalnog događaja koji se 15 (28) juna 1389. godine odigrao na Kosovu polju. Tamo, ne samo da se malobrojnija srpska vojska hrabro suprotstavila nadirućoj osmanlijskoj sili, već se i unutar tog spoljnog kruga žrtvova, tj. potencijalnog prinošenja života na oltar zajednice, odigrao i unutrašnji, bezrezervni žrtveni proces. Jedan oklevetani srpski vitez, za koga ne znamo kako se zvao ali ga obično imenujemo Milošem Obilićem, radi svoje časti i slobode otadžbine, ubivši na prevaru turskog sultana, svesno je otišao u sigurnu smrt.
Kako reče Mali princ, najpoznatiji Egziperijev junak: „Ako voliš jedan cvet, koji se nalazi na nekoj planeti, onda je prijatno noću posmatrati nebo. Tada su sve zvezde rascvetane“. Očito, Miloš ali i naš sveti knez Lazar, kao i mnogi drugi srpski ratnici-mučenici, te kobne 1389. godine kao i u nekim drugim vremenima, voleli su cvetove svoje nacionalne planete, i bili spremni da, kada zatreba, umru za ono zbog čega u drugim okolnostima vredi živeti i posmatrati nebo.
Ali, budimo pošteni, na Vidovdan se nije dešavalo samo ono što zaslužuje poštovanje. Igrom sudbine, na dan kada obeležavamo taj praznik, naši „lideri“ povlačili su i nacionalno-štetne poteze. Nekada su oni bili izdajnički i sramni, a nekada samo iracionalni. No, kako god bilo, imali su ozbiljne, katkada i sudbonosne posledice po srpski narod.

TAJNA KONVENCIJA
Godine 1881, na Vidovdan, Srbija je sa Austrougarskom potpisala tzv. Tajnu konvenciju. Time je, tek oslobođena od turske vlasti, odrekavši se vođenja samostalne spoljne politike, svojevoljno prihvatila ne samo novi model vazalne zavisnosti, već i po sebe i srpski narod u celini, pogubne geopolitičke principe Beča i Budimpešte. A oni su podrazumevali da Srbi u BiH, Dalmaciji, Krajini, Slavoniji i Vojvodini, ne smeju da se ujedine sa delom našeg naroda koji je živeo u nezavisnim kneževinama (Srbiji i Crnoj Gori), a one su morale da ostanu razdvojene, odnosno bile su dužne da odustanu od oslobođenja Kosova, Metohije i Raške oblasti. Habzburzi su, onda kada dođe vreme da se Otomansko carstvo uruši, te srpske zemlje namenili Velikoj Albaniji.
Beč je planirao da mala Srbija, iznutra (preko klijentske elite) i spolja (putem raznih političkih i kreditnih aranžmana, kao i ekonomskih koncesija datih strancima) svedena na nivo protektorata, bude okružena drugim, u odnosu na Habzburge takođe vazalnim, državama. Nekima od njih, za koje su Beč i Budimpešta smatrali da ih je lakše kontrolisati, trebalo je da pripadne privilegovano mesto u „porodici“ naroda koju su pod svojom dominacijom želeli da stvore. Planirano je da uz Albaniju, i Bugarska budu, uglavnom na račun srpskog prostora, uvećana i ojačana. Pa da tako, sa jugozapada i istoka, te zemlje pritiskaju Srbiju, i podstiču njenu posvećenost „evro-habzburškim vrednostima“.
Sve to je tadašnji srbijanski državni vrh, radi svojih ličnih interesa, krotko prihvatio. Samoživi kralj Milan Obrenović, i njegov jednako egoistični ministar spoljnih poslova Čedomilj Mijatović, potpisali su Konvenciju iza leđa naroda. Za nagradu što su izdali nacionalne interese, bili su izdašno nagrađeni. Čedomilja Mijatovića je, da se poslužim rečima našeg književnika i istoriografa Radovana Kalabića, „car Franjo Josif nagradio prvim redom Ordena gvozdene krune, sa naslednom grofovskom titulom i penzijom“, a kralj Milan je „od Beča dobio podršku i ohrabrenje da nastavi svoju neograničenu autokratsku vladavinu, kao što je primio i garancije za priznanje naslednog kraljevskog naslova“.

Срби су постали први народ који је свог бившег шефа државе предао међународном суду, и то чак не правом, већ ономе који је у функцији империјалне силе која је свега две године пре тога извршила агресију на Србију

HAŠKA RASPRODAJA DRŽAVE
Milan i Čedomilj, prodali su naciju i državu za „večeru“. Tim putem pošla su i njihova duhovna deca. Na Vidovdan 2001. godine, ona su predala Slobodana Miloševića Haškom tribunalu, kvazisudskoj instituciji čija je svrha falsifikovanje istorije, kako bi bila opravdana američka agresivna, hegemonistička politika iz devedesetih godina prošlog veka.
Srbi su tako postali prvi narod koji je svog bivšeg šefa države predao međunarodnom sudu, i to čak ne pravom, već onome koji je u funkciji imperijalne sile koja je svega dve godine pre toga izvršila agresiju na Srbiju. Bez pravdanja Miloševića za njegovu prethodnu politiku, u kontekstu činjenice da je bio na čelu zemlje kada se ona hrabro oduprla inostranoj invaziji, taj čin ima istu težinu kao da je, kojim slučajem, knez Lazar preživeo Kosovsku bitku, i da je 1391. godine, u cilju „normalizacije odnosa“ sa Turskom, predat sudskim organima pod kontrolom te sile.
Drugim rečima, da je svetli knez izručen „Međunarodnom sudu za ratne zločine u Trnovu“, prestonici bugarske države koja je bila u vazalnom odnosu prema Otomanskoj carevini. Tako bi se Srbi suočili sa svojom „zločinačkom“ prošlošću, jer su se usudili da se suprotstave supersili 14. veka, a knez Lazar bi odgovarao što nije sprečio da Miloš Obilić izvrši „gnusni“ čin. Ako kojim slučajem i nije znao šta taj srpski vitez planira, ipak je bio „kriv“ što nije pretpostavio da nešto smera i to blagovremeno sprečio.
Srećom, krajem 14. veka naša istorija krenula je drugim smerom. Izgubili smo državu, ali smo očuvali nacionalnu vitalnost, i dobili kosovsko nadahnuće, koje je omogućilo obnovu državnosti. No, početkom 21. veka, naši političari, kojim ništa nije sveto, krenuli su putem razgradnje ne samo suverenosti, već i kosovskog predanja. Njihovi nalogodavci su svesni da drugo pogoduje obnovi prvog. Zato im je stalo da vidovdanska tradicija bude razorena. Otuda su srpskim satrapima dali mig da se bace na realizaciju tog posla, između ostalog, izručivanjem Miloševića baš na Vidovdan.

DANAK IRACIONALNOSTI
Srbi nisu na taj dan, uz veličanstvene, činili samo sramne stvari. I lakomisleno su, iz nehata srljali u tragedije. Tako su, zanemarujući misao koju je lepo izrazio kineski strateg Sun Cu, da treba birati mesto i vreme bitke, kako bi pogodovali što lakšoj pobedi, mlade srpske patriote dopustile da njihovu iskrenu borbu za Srpstvo za pokušaj obračuna sa Srbijom iskoriste zagovornici ratne opcije u Beču. Naravno, mislim na aktivnost Mlade Bosne, i atentat na nadvojvodu Ferdinanda, 28. juna 1914. godine.
Da sada ne ulazimo u to da li je delovanje radikalno-borbeno nastrojenih krugova u srpskim vojno-obaveštajnim strukturama bilo motivisano od strane inostranih centara moći, koji su želeli veliki rat radi rušenja konzervativnih kontinentalnih evropskih imperija, i krvavog podrivanje vere u dotadašnji vladajući vrednosni sistem, kao etape na putu ka preovladavanju kvaziliberalnog evroatlantskog poretka, čije smo „blagodeti“ tokom zadnje dve decenije svestrano osetili. Bilo tako ili ne, srpska nacionalno-revolucionarna omladina je od strane tih naših vojnih krugova ohrabrena da se žrtvuje za politiku koja je bila u koliziji sa zdravorazumskim opredeljenjem oficijalnog Beograda.
A njega su odražavale reči Nikole Pašića, koji je isticao da posle značajnih gubitaka u ratu sa Turskom (1912) i Bugarskom (1913), „Srbija oseća veliku iscrpljenost“, i „ima potrebu da se odmori bar za jednu generaciju“. Naš tadašnji predsednik vlade je, u svetlu rečenog, poručio Parizu „da je želja srpske vlade da ubuduće živi u dobrim odnosima sa Austrijom“. Štaviše, pre toga je Pašić izjavio da je u interesu Srbije da „Austro-Ugarska poživi još dvadeset pet do trideset godina“. Naravno, ne zato što je mislio da treba da se pomirimo sa okupacijom srpskih zemalja, već da bi integrisali oslobođene krajeve na jugu (Kosov, Rašku oblast, Makedoniju), ekonomski i vojno ojačali i demografski se konsolidovali, pa se onda, na tim osnovama, u povoljnijim geopolitičkim uslovima, upustili u borbu za ujedinjenje sa zapadnim i severnim srpskim zemljama.

GORKI PLODOVI POBEDE
Da li smo mogli da izvedemo da tako bude, teško je reči. Međutim, nismo ni pokušali. Zahvaljujući usijanim glavama, pohitali smo grlom u jagode. I za to platili užasnu cenu: četvrtina stanovništva Srbije nije dočekala kraj rata. Da stvar bude i gora, zbog iluzija, a možda i uticaja istih onih masonskih i drugih krugova, koji su – u želji da umesto istrošene Dunavske monarhije, kao ogledno mondijalističko dobro, stvore novu nadnacionalnu državu, i preko nje neutrališu slovensko-pravoslavno nasleđe, oličeno u srpskom faktoru – nastojali da onemoguće rađanje jake srpske države, ušli smo u državnu zajednicu sa braćom po krvi, ali, na osnovu tuđinskog duha koji su usvojili, potvrđenim dušmanima.
Pobedničke emocije su zaslepile mnoge. Tako smo trasirali put za Jasenovac i, ništa manje od njega poguban, kominternovski model rešavanja nacionalno-državnog pitanja na jugoslovenskim prostorima, koji nam je nametnut 1944-45. godine.

ŠKOLA NACIONALNE EGZISTENCIJE
Očito, mnogo toga možemo da naučimo analizirajući važne događaje koji su se odigrali 28 (15) juna. Naravno, ako ne robujemo ideološkom autizmu ma koje vrste. Vidovdan je simbol našeg nacionalnog poleta i heroizma, ali i pada, odnosno samoživosti nemalog broja naših vlastodržaca. Vidovdan ukazuje na mudrost i dalekovidost dela naše elite, ali i iracionalnost pa i plitkoumnost, verovatno, još većeg njenog dela.
Vreme je da prestanemo da budemo ponavljači zbog nepoznavanja i neshvatanja sopstvene istorije. U školi nacionalne egzistencije, ocene se upisuju krvlju, a mi smo biološki i u svakom drugom pogledu iscrpljen narod. No, bez obzira na to – opstaćemo! U dubini duše, i vi, kao i ja, verovatno to osećate. Međutim, vreme je da se trgnemo, i da sami više ne odlažemo spas i ne prizivano nepotrebne patnje.
Vidovdan ne može da inspiriše naše petokolonaše, ali može srpske patriote. Treba da ih podstakne da se uspešnije bore, a ne da i dalje neretko robuju iracionalnosti, lakomislenosti i sujeti. Krajnje je vreme da u bolju budućnost krenemo racionalno, složno i požrtvovano, u duhu vidovdanske etike. Vreme je da ponovo zasijaju srpske zvezde!

3 коментара

  1. Видовдан је наш камен темељац идентитета, наш Светионик! Срећна слава и празник!

  2. Srecna slava Vidovdan! Ne treba ni likovati ali ne treba biti ni tuzan. Vidovdanska filosofija nas odrzava kroz vekove. Slava i hvala svim Srbima koji su poginuli boreci se za svoju Otadzbinu!

  3. “Vidovdan ne može da inspiriše naše petokolonaše, ali može srpske patriote. Treba da ih podstakne da se uspešnije bore, a ne da i dalje neretko robuju iracionalnosti, lakomislenosti i sujeti.”

    Видовдан је инспирисао СНП 1389 да покрене Видовдански марш до југа Србије тј.Косова и Метохије, и да гандијевским методама покажу свету колико им је стало до своје отаџбине. Зато помозимо тим младим људима следеће године учествујући сложно у том подухвату!

    http://www.vidovdanskimars.org

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *