VIDOVDAN Pred zavetnim ogledalom

Piše Vladimir Dimitrijević

Vidovdan je dan poslednje odbrane. A poslednja odbrana su oni koji ostaju kada svi odu – da brane položaj, žrtvovuju život za Višnje. Ne zato što mrze onog ispred sebe, nego zato što vole one iza sebe

Vidovdan je „uvek bio ogledalo srbsko“: u njemu su se videla srca svih Srba, ali i srca naših prijatelja i neprijatelja. Vidovdan je uvek značio proveru savesti; zato on i danas uzburkava duše i traži odgovore. Nije se naš „liberalni demokrata“ slučajno pravdao, u „Mom obračunu s prošlošću“, da nije znao da Slobodana Miloševića Hagu izručuje na Vidovdan. Njemu se, vo vremja ono, kao „monarhisti“ i „patrioti“, koji se, u doba studentskih protesta 1996/1997, zaklanjao iza „Pomaže Bog!“ i ikone Svetog Save, pomen Vidovdana i mogao „oprostiti“. Ali, soroševski gaulajter i zastupnik otcepljenja Kosova, onaj sa početka 21. veka, Vidovdan nije imao rašta pominjati. Osim ako ga ne peče. A peče ga. Peče jer je predavanje Hagu na Vidovdan bilo koga ko se borio za srpsku nacionalnu stvar (ma koliko se čovek s tim nekim ne slagao dok je on imao vlast) rabota zbog koje će sveti knez Lazar postavljati pitanja na jednom nepristrasnom sudu, čiji se reizbor ne može vršiti po volji koalicionih NATO partnera.
Vidovdan mori i srbofobe. Psihijatrica Ana Šucenberger, na Trećem kongresu psihijatrije u Beču, u novembru 2002, izjavila je: „Srbi su 28. juna 1389. ubili turskog sultana Murata na spavanju. Srbin Miloš Obilić je potegao nož na nekog ko je na spavanju, pa je tako model srpskog ponašanja postao ubijanje/…/ Austrijski prestolonaslednik Franc Ferdinand nikako nije smeo 28. juna 1914. da ode u Sarajevo. Morao je da zna ‘datum srpske traume’ koji se nesvesno prenosi/…/ Istog dana, 1989, Srbijom je počeo da vlada Slobodan Milošević, i Srbi su nastavili da ubijaju na Kosovu.“
A šta je Vidovdan za nas?

POSTOJANJE U NESTANKU
Mera i provera. Jedno, kako bi Zoran Mišić rekao (u svom ogledu „Šta je to kosovsko opredeljenje“) „podzemno sunce“, koje nas je grejalo u vekovima tame. „Duhovno i pesničko opredeljenje“, „ljubav koja ostaje i kada nema više ljubavnika, lepota koja zrači i kada su nestali njeni neimari, san koji obasjava javu i kada su u svom plamenom letu izgoreli sanjari“, veli Mišić. I dodaje: „Kosovsko opredeljenje je opredeljenje svih onih koji su radije birali u podvigu smrt, nego li sa stidom život“.
Kada danas čitamo „Pohvalu knezu Lazaru“ od patrijarha Danila III, napisanu 1392. ili 1393. godine, čini nam se kao da slušamo pokliče koji su se 27. marta razlegali na beogradskim ulicama: „Bolje je nama u podvigu smrt, negoli sa stidom život. Bolje je nama u boju smrt od mača primiti, negoli pleća neprijateljima našim dati“.
I pitamo se: nije li to uvek bilo jedno isto opredeljenje koje nas je nagonilo da se borimo za „izgubljenu stvar“, da se podižemo na ustanak u trenucima kada je ceo svet verovao da nam nema spasa? Nismo li upravo u takvim trenucima, kada je pretilo da nestanemo, dolazili do najpunije  potvrde  svoga  postojanja?
Ako je tako (a sva naša istorija ovo neporecivo potvrđuje), onda je jasno da je Vidovdan – dan poslednje odbrane. A poslednja odbrana su oni koji ostaju kada svi odu – postavljen si da braniš položaj, tvoj život je žrtvovan za Višnje, čekaš potonji okršaj. Ne zato što mrziš onog ispred sebe, nego zato što voliš one iza sebe.
Ljudi vole poslednje odbrane: voleli su Jelini svog Leonidu, Judeji branioce Masade. Dostojevski je na svom radnom stolu držao dve figure – poprsje Puškina i statuicu poslednjeg viteza, „viteza tužnog lika“, Don Kihota. Joneskov Beranže, oko koga su se svi bližnji dobrovoljno pretvorili u nosoroge, razmišlja o tome da li je samo on u pravu zato što želi da bude čovek – i krikne: „Boriću se!“, mada zna da su nosorozi pobedili. Istorija i literatura cene poslednju odbranu.

One koji su izručili Slobodana Miloševića Hagu na Vidovdan učinili su rabotu zbog koje će sveti knez Lazar postavljati pitanja na jednom nepristrasnom sudu, čiji se reizbor ne može vršiti po volji koalicionih NATO partnera

SPAS U PROPASTI
I Carigrad je bio branjen poslednji put, a car Konstantin XI Dragaš nije hteo da pobegne, nego je pao u borbi za Romejsko carstvo.
I Lazarevi vitezovi su išli u poslednju odbranu, kličući: „Evo t’ idem poginuti, dušo, u taboru čestitoga kneza!“
I Nastasijević, opisujući poslednju odbranu srbske despotovine, za vreme nesrećnog i mudrog Đurđa Brankovića, iz dubine vekova prenosi nam narodnu molitvu tog doba: „Propašću spasi! Kad nije drugog spasa nagradi za greh!… Gospodi, Gospodi, propašću spasi nam dušu!“
I vojvoda Prijezda „sa suprugom razumnom“, bira smrt u vodama Morave koja ih je, othranila i sahranila.
I bolani Dojčin, na samrtničkoj postelji, ustaje sa nje da bi sačuvao čast svoje porodice i Soluna (a svi ostali, živi i zdravi, odbili su da se bore; narodni pevač navodi njihove izgovore: „Bio Duka, al’ ga boli ruka“!).
I Stevan Sinđelić, večno u poslednjoj odbrani na Čegru, „sa trista druga, gleda iz šanca, pa im se ruga“. Neprijateljima i smrti.
I Hajduk-Veljka u poslednjoj odbrani prepolovi tursko đule.
I Zeka buljubaša se bije s Turcima – kad nema municije, gađa ih košnicama punim pčela.
I Tanasko Rajić, Karađorđev barjaktar, 1815. odbija da napusti topove na brdu Ljubiću, i gine kraj njih, sam, sekući Osmanlije.
I Radun, opkoljen u kuli, peva, a njegova žena, „mlada žena, ama soko sivi, puni puške svome gospodaru“. Gori kula, a Radun peva.
I bitka na Mojkovcu je poslednja odbrana.
I Gavrilović, major-vojvoda, kaže svom puku da je zbrisan iz brojnog stanja i žrtvovan za čast Beograda i Otadžbine, i zato biva ranjen u grlo.
I Njegoš kaže: „Slavno mrite kad mrijet morate“.

„NEĆEMO“ OKLOP ZA „HOĆEMO“
Ono o čemu i na Vidovdan 2010. govorimo jeste poslednja odbrana. Nećemo u NATO, ne samo zato što su nas bombardovali osiromašenim uranijumom i naše potomstvo osudili na užas – nego i zato da ne bismo učestvovali u njegovim zločinačkim poduhvatima protiv ostatka sveta. Jedino Srbi i Poljaci nisu, po naređenju Hitlera, slali svoje trupe na Istočni front 1941-1944 – čak ni oni Srbi koji su sarađivali s okupatorima. Nećemo u Evropsku uniju ako nam otimaju Kosovo – jer Kosovo je večno, a EU nije Evropa otadžbina, nego konclogor metastaziranog kapitalizma, koji će se uskoro srušiti, kao i svako carstvo nepravde. Nećemo da se potčinimo Vatikanu čiji su sveci Pije XII i Alojzije Stepinac, i koji počiva, između ostalog, na zlatu opljačkanom od jasenovačkih žrtava.
Naše „Nećemo!“ je samo oklop oko našeg „Hoćemo!“ – hoćemo ono vidovdansko: „Sve je sveto i čestito bilo/ i milome Bogu pristupačno“.
Znamo mi šta je cena našeg „Hoćemo!“ i našeg „Nećemo!“ Uskoro će nas hapsiti za svaku slobodnu i srbsku reč, kao što su, za vreme Tita, ljudi dobijali mesec dana zatvora za pevanje „Oj, vojvodo Sinđeliću!“ Uostalom, tako će se ostvariti, odavno neophodna, akcija: „Pošteni u zatvor!“ Jer, ako su na vlasti Brankovići, koji klovnovski glume „obiliće“ (I Kosovo i EU, zar ne?), i ako oni koji su ojadili i rasparčali Srbiju imaju pare, vlast i moć, onda je poštenima zaista mesto u zatvoru. Gde bi se pošten sklonio dok gadaluk ne prođe?
A nestaće to kao što nestaju sve utvare u zoru. Sloboda će zazoriti, kad-tad, molitvama onoga Kneza koga je narodna pesma proglasila Carem zato što je znao da je „zemaljsko za malena carstvo, / a nebesko uvek i doveka“.

2 коментара

  1. Слава Богу нашему!

  2. Тачно. Видовдан је огледало србско, провера савести, морала.Видовдански завет нас прати кроз векове и храбри нас у тешким временима, даје нам снагу,правац.
    Испорука сваког Србина на Видовдан је крјање душманска одлука која се не може сакрити накнадним изговорима.
    Част и брука остају довека!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *