UNIVERZITET Sunovrat uz pomoć filozofije

Pišu Milan Brdar i Aleksandar Jokić

Slučaj Beogradske međunarodne konferencije ILEKS i dodele počasnog doktorata na Univerzitetu  u Rektoratu BU  jednom od učesnika, inače zagovornika bombardovanja SRJ 1999. godine

Kada su u jesen 1915. nemačke vojne snage s pančevačke strane prešle Dunav i ušle u Beograd, svi akademci Beogradskog Univerziteta su se samoinicijativno postrojili da pozdrave feldmaršala Mekenzena! Ova neprijatna činjenica se krije u retuširanim istorijama. Šta je Mekenzen o našim akademcima mislio možemo da zaključimo posredno: na osnovu činjenice da je podigao zajednički spomenik svojim i srpskim palim vojnicima. To govori da samoponiženje nikad ne može da dovede do poštovanja (čak ni okupatora).

INICIJATIVA JE UVEK POŽELJNA
Ko je mogao da očekuje da će 95 godina kasnije, na početku XXI veka i u „demokratiji“, Beogradski Univerzitet ponovo „svoju svetlu tradiciju, ugled i slobodarstvo“ dovesti do ivice bruke i skandala. Opet zahvaljujući samoponižavanju i puzalačkom odnosu prema aktuelnom globalnom okupatoru, čak i kada ovaj to ne traži. Inicijativa je uvek vrlo poželjna.
U toku ovih deset godina od takozvanih „demokratskih promena“ zaista se dovršava ono što nisu mogli do bombardovanja 1999. Uništiti i poniziti armiju – što su do sada uspeli; od policije napraviti putujući cirkus – za zabavljanje naroda nedeljom po napuštenim lokalnim igralištima; kolonizovati intelektualnu elitu iznutra – putem medijsko-moždane hirurgije iliti „ispiranja mozgova“ teorijama o demokratiji, pravima, itd; a onoga ko se tome otme proterati u nepostojanje, to jest prećutati ga i zaboraviti. Diskreditovati preostale nacionalne institucije, najbolje uz pomoć domaće inteligencije (ionako vazalne prema svemu zapadnom), kojoj je čast da napada crkvu, državu, SANU itd.
Poseban deo u tom pravcu angažovane intelektualne elite nalazi se na Univerzitetu. Da su tamo izuzetno prisutni i dobro raspoređeni, vidi se iz činjenica su obeležile poslednje dve decenije: kad god je ova država, njen ugled, dostojanstvo i nacionalno samopoštovanje na probi dotična akademska nacionalna institucija ne daje od sebe glasa! Pošto je „autonomija univerziteta“ odavno „izbušena“ političkim strankama „proevropske orijentacije“, ni sa jednog slobodarskog fakulteta nije bilo glasa kada su nam otimali Kosovo i Metohiju ili kad je donošena skandalozna rezolucija o Srebrenici, da ne nabrajamo dalje. Neće biti preteran zaključak da slavni Beogradski Univerzitet (sa svim svojim slavnim fakultetima) ćuti kad god je potrebno da ustane u odbranu nacionalnog dostojanstva i samopoštovanja. Znači li to da se upravo sada vrlo uspešno odvija urušavanje i ove nacionalne institucije iznutra?
Razloge za ovo pitanje imamo upravo ovih dana s najnovijim slučajem akademske bruke u koju je upleteno više nacionalnih institucija, uključujući Univerzitet. U Beogradu se 17-19. juna održava konferencija na temu „Asymmetric Wars, International Relations, and the Just War Theory“, u svečanoj Sali Rektorata. Događaj je skandalozan prvo po tome što konferencija ima 14 učesnika iz inostranstva i samo jednog domaćeg. Kako se dogodilo da naše Ministarstvo nauke finansira tako jednostran skup koji ilustruje slugansko-podanički odnos, naročito prema „američkoj nauci i filozofiji“ (jer većina učesnika je iz SAD). Ako je već tako, zašto i ta moćna država ne učestvuje kao sufinansijer. Posebno je skandalozan izbor učesnika konferencije, među kojima su tri zagovornika bombardovanja Srbije (Majkl Volcer, Dejvid Luban i Igor Primorac). Prvi među njima je, kao prinstonski profesor, glavna ovogodišnja zvezda konferencije, a upravo je  u sredu nagrađen počasnim doktoratom Beogradskog Univerziteta. Za koje to zasluge?

Najnoviji slučaj akademske bruke u koju je upleteno više visokih institucija: Prinstonski profesor Majkl Volcer, glavna zvezda ovogodišnje konferencije, nagrađen počasnim doktoratom Beogradskog Univerziteta

KULTURA I BOMBARDOVANJE
Volcer se, od barem stotinak savremenika u svetskoj nauci, koji svojim delom zaslužuju tako visoko priznanje, izuzima samo po zalaganju za „humanitarne intervencije“ i bombardovanje Jugoslavije. Ko može da navede bilo kakav njegov drukčiji prilog „prožimanju kultura“, američke i srpske, ili „saradnje“ naše i njihove nauke, izuzev u saglasnosti oko „opravdanosti bombardovanja“. Da na Univerzitetu ima priličan broj profesora koji bi se s Volcerom složili, nije ništa novo. Takvi su, uostalom, i podneli predlog za ovako visoko priznanje.
Eto, slučaja kada se dodelom visokog priznanja ono samo dezavuiše, i srozava ugled Univerziteta. Sa još nekoliko sličnih slučajeva ubrzo bi završio kao provincijalna prčvarnica do koje niko više ne drži. Računajući da su posledice ovakvih akcija vidljive, zapanjuje sveopšte ćutanje u akademskim redovima. Zaključak je više nego turoban: Beogradski Univerzitet nije u stanju i neće da bude uz državu u kriznim momentima – što je javna tajna. Ali, isti nije u stanju da odbrani ni samog sebe – što se prvi put pokazuje tako transparentno da je degutantno! Beogradski Univerzitet je duboko bolestan.
U svom Protestu (Pravda, 15. jun, str. 4-5) istakli smo da smo na različite načine učestvovali u radu pomenute konferencije (čiji je pun naziv: Serija međunarodnih konferencija o pravu i etici – International Law and Ethics Conference Series (ILECS): jedan od potpisnika ovog teksta (prof. Brdar), kao učesnik tokom četiri godine i kao pomoćnik u organizaciji; a drugi (prof. Jokić), s prof. Jovanom Babićem, utemeljivač i glavni organizator konferencije do 2004. godine. Pošto se profesor Jokić povukao iz programa ILEKS još 2004. potrebno objasniti kako se to desilo, a i opravdati ovo reagovanje na tekući koncept konferencije za 2010.

POČETAK ILEKSA
Kao početak ILEKSA računa se organizacija konferencije na temu „Ratni zločini i kolektivna odgovornost“ – Beogradski Univerzitet, 21. jun, University of California, Santa Barbara, 14-16. novembar, 1997. godine. S konferencijom su (prof. Jokić i prof. Babić) počeli, dakle, u doba najtežih sankcija protiv Jugoslavije, koje su uključivale i otežano prisustvovanje naših naučnika na međunarodnim skupovima. Prema programu, bilo je planirano da se ILEKS sastoji od junske konferencije u Beogradu, uz nastavak s jeseni na nekom od univerziteta u SAD. Osnovni smisao konferencije bilo je u „probijanju“ zida sankcija, kako bi bio osujećen „civilizovan i demokratski“ pokušaj Zapada da zadavi sve, uključujući nauku i filozofiju, od vrednosti u Jugoslaviji.
Ali postojala je i nezvanična računica zašto je ILEKS bilo potrebno organizovati. Početkom devedesetih, s prvim znakovima predstojećeg razbijanja Jugoslavije spolja, jedan od nas  je imao priliku da osmotri ulogu koju je trebalo da odigra uticaj stranog novca preko „nevladinih“ organizacija poput Sorošovog „Otvorenog društva“ ili američkih kvazinezavisnih tela poput USAID. Njihov cilj je bio ideološko kooptiranje inteligencije koja će, kad trenutak dođe (kao što je i bilo oktobra 2000.) iznutra olakšati uspeh konačnog udara spolja. Stoga su bez dvoumljenja sredstva za organizivanje ILEKS-a tražena (uz podnošenje grant proposals) upravo i od ovakvih organizacija. Ideja je bila da što više sredstava ode za ILEKS čiji je pravi cilj bio naučno razmatranje i raskrinkavanje ideološke pozadine novokomponovanog „globalističkog“ diskursa u svrhe učvršćivanja hegemonije SAD.
Do 2004. godine apsolvirane su teme humanitarnih intervencija (i pitanja njihovog moralnog opravdanja), ratnih zločina i kolektivne odgovornosti, mogućnosti i perspektive svetske države, i mnoge druge, po pravilu aktuelne teme epohe. Mnogi od tih tematskih blokova dostupni su i u časopisu Filozofski godišnjak, Instituta za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Teme za ILEKS  uvek su bile birane tako da se pruži prilika da se razmotre tekući globalistički, ideološki i kvazi-naučni sadržaji osmišljeni na Zapadu kao podrška posthladnoratovskoj dominaciji SAD. Ima pokazatelja da su knjige koje su se bavile ovim temama vremenom otvorile put novim sličnim naučnim poduhvatima koji idu čak i dotle da se slažu sa osnovnom porukom ILEKSA: da se radi o agresiji kao vrhunskom zločinu međunarodnog prava. Zato je paradoksalno da se ovogodišnja 11. po redu konferencija odvija u znaku promocije i slavljenja jednog od autora, naime Majkla Volcera, koji su među najzaslužnijim za širenje priče o moralnoj opravdanosti nelegalnih „humanitarnih intervencija“ i koje zato treba uklopiti u reformu međunarodnog prava.

PRAVE I „LAŽNE“ TEME
Prof. Jokić napušta ILEKS 2004. godine, zbog spora oko nekih tema – one o terorizmu i o svetskoj državi. Priče o terorizmu ili  „svetskoj državi“ (krahu suvereniteta) naime deo su diskursa kojim Zapad pokriva svoje imperijalističke poteze. One po značaju ne mogu da se porede s temom „humanitarne intervencije“ koja je poslužila kao ideologem da se pokrije agresija protiv Jugoslavije 1999. ili s temom o filozofskim osnovama međunarodnog krivičnog prava s obzirom na postojanje inkvizicije u Hagu. Uz to, svetska država ili tema „globalne vlade“ su zavođenja kojima se prikriva pljačkaški karakter neoliberalizma.
Posle razlaza, prof. Jovan Babić je nastavio s održavanjem konferencije, Ministarstvo nauke nastavilo je da pruža više nego skromnu finansijsku pomoć, a Srpsko filozofsko društvo da obavlja funkciju uslužnog servisa (telefon, pošta itd). Međutim, iz godine u godinu bilo je sve vidljivije da se smisao konferencije menja u neočekivanom pravcu. Prvo je bilo vidljivo napuštanje ideje promocije domaćih stručnjaka na zapadnoj naučnoj sceni, a potom i napuštanje programske ideje posredne kritike antisrpske propagande koja se uvukla u akademske krugove, tako da se jedino akademskim sredstvima mogla osporavati. Konačno, u ovoj poslednjoj ili trećoj fazi upadljivo je to što je profesor Babić pozvao tri pomenuta profesora koji su dali zavidan doprinos klevetanju naše zemlje u zapadnim medijskim i akademskim krugovima.
Na ILEKS 2010. pozvan Dejvid Laban, koji ne samo da se zalagao za sve „međunarodne“ optužbe protiv Srba i Srbije, već je i taj prvi ILEKS zbornik zdušno napao. Onako nemoćan, naročito pred Babićevom argumentovanom kritikom koncepta Haškog tribunala., a suviše antisrpski nastrojen (i nepristojan) da bi ućutao, nije se libio da krajnje primitivnim ad hominem postupkom napiše da je prof. Babić sa svojom misli potpuno „skrenuo sa šina“, što bi prevedeno na naški značilo da je „van pameti“ ili da je „šenuo“.
Pozvao je prof. Babić i bivšeg kolegu prof. Igora Primorca, koji je početkom devedesetih i njega lično klevetao zbog „srpskog nacizma“, što mu nije smetalo da mu kao urednik u Službenom glasniku prošle godine objavi knjigu i promoviše istu. I pozvao je profesora Majkla Volcera, koji bi ostavio utisak mnogo ozbiljnijeg čoveka za uvažavanje da je predlog počasnog doktorata odbio s obrazloženjem da ga „ne prihvata od institucije naroda koji je zaslužio bombe“.

NOVI „PAMETNI“ TRIBUNAL
Ako smo u svom protestu postavili pitanje hoće li i ova konferencija biti još jedan antisrpski tribunal (doduše, filozofski „unapređen“), onda to ima svog opravdanja. Šta uostalom može da se očekuje od pomenutih figura u okviru ozbiljne filozofske rasprave? Ko bi ozbiljan uopšte takvima dao priliku da se stručno eksponiraju na terenu koji je izbombardovan u skladu s njihovim željama, i nije li perverzno posle svega težište stavljati na njihovu stručnost, kada sami nisu bili u stanju da se autonomizuju od politike? I na kraju: ko bi se usudio da se suprotstavi nekom od njih, a naročito već okićenom laureatu Volceru, ako bi kojim slučajem (nekoliko sati kasnije) izjavio da je bombardovanje Srbije „bilo moralno opravdano“?
Mi, kao akteri pređašnjih konferencija i Volcer (s Labanom i Promorcem) nalazimo se na potpuno suprotnim pozicijama. Prof. Babić, je bio s nama – pre deset godina, i to van svake sumnje. Uostalom, tu poziciju je branio filozofski suvereno i briljantno, što aktuelni gost Laban nije mogao da mu oprosti. Zato je Babić velikodušno oprostio njemu. Ko će tu njihovu poziciju danas obrazložiti filozofski, neka se dogovore, ali sigurno je da bi im argumentacija (čak i uz pomoć laureata) bila održiva jedino u okvirima „male škole (NATO) demokratije“.
ILEKS je, dakle,  izvorno služila afirmaciji naših učenjaka u svetu i poboljšanju slike o našoj zemlji putem praktičnih dokaza da imamo ljude sposobne da rame uz rame sa svetskim učenjacima raspravljaju o svim značajnim pitanjima, a da pri tom pokažemo da to ne činimo s noževima međ’ zubima. Otuda je opravdano pitanje čemu onda služi ovako izmenjena konferencija organizovana u spoju gostoprimstva i samoponižavanja? Afirmaciji američkih učenjaka u Beogradu, na račun države Srbije uz domaće stručnjake koji glume publiku i prinose kafe i kiselu vodu? Ili ličnoj afirmaciji profesora Babića i njegovih saradnika suorganizatora, uz pomoć Volcera i ostalih gostiju?
Prof. Babić je danas jedina preostala i glavna domaća figura ILEKSA, a to znači i domaćin koji poziva goste. Od 2004., a sada tako upadljivo, ovaj profesor etike instrumentalizuje institucije i dovodi ih na ivicu bruke (naravno, uz iznenađujuće saučešće ljudi iz tih institucija), valjda radi lične promocije u stranim akademskim krugovima, jer drugi interes se ne nazire. Iako su u organizaciju ove konferencije uključene institucije (Srpsko filozofsko društvo, Rektorat Beogradskog Univerziteta), prof. Jovan Babić je najzaslužniji za organizaciju i izbor učesnika. Van svake je sumnje da Babić Volcera, Labana i Primorca dočekuje kao pravi srpski domaćin i s njima se srdačno pozdravlja. I ne samo što je pozvao profesora Volcera u goste, nego je temu skupa njemu prilagodio i dao inicijativu za dodelu počasnog doktorata.
Privatno gostoprimstvo je nedopustivo i za svaku moralnu osudu ako se i kada izvodi na bilo čiji  račun, pogotovo na račun nacionalnih institucija. Ako već kao inteligencija ove zemlje nismo u stanju da otvoreno branimo nacionalno dostojanstvo, interes i samopoštovanje, bilo bi moralnije da ne činimo ništa, nego da pokrećemo akcije koje zaslužuju da uđu u anale nacionalnog beščašća.

2 коментара

  1. Било какво ретуширање историје , своје и туђе,је склањање путоказа и залог неразумевања будућности.Стрмоглави пад (или константа у понашању) ”српских интелектуалаца” је сраман и заслужује сваки презир, као и протагонисти.Синоним за ”интелектуалца” у Србији подразумева среброљубиве надуване егзибиционистичке хуље или неприметне књишке мољце без кичме.Срећом, постоје и други.Сви добро знамо да сви универзитети у Србији скупа имају мање утицаја од ”Пинка”, а приче о аутономији су бајке.

  2. Volcer na Zapadu vazi za teoreticara i ideologa humanitarnog rata,
    odnosno apologetu imperijalistickih osvajanja danas. Istoricar je po zanatu. Umesto naukom bavi se pretakanjem imperijalizma u ideologiju, ili u “filozofiju”. Napisao je gomilu radova kao politicki komesar, filozofirajuci o svrsishodnosti rata “zarad civilizacijskuh vrednosti”. Zato su ga i prozvali “anti-teroristicki krstas”.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *