Srbijanstvo i jugoslovenstvo u srpskoj kulturi

Piše Aleksandar Dunđerin

Naša književnost danas je zagubljena u prostorima između obnavljanja jugoslovenstva i zagovaranja srbijanstva u ovdašnjoj kulturi. U pitanju su dva procesa koja teku paralelno, i, prožimajući se, proizvode kao posledicu menjanje percepcije onoga što je do sada bilo utemeljeno kao srpska kultura i umetnost, istovremeno sužavajući granice srpske književnosti, primeravajući ih novim političkim međama. Zašto je došlo do razgradnje srpske književnosti, procesa koji se odvija paralelno sa procesom raslojavanja srpskog jezika?

Srpsku kulturu, a pre svega srpsku književnost, pogotovo onu nastalu u proteklih dva veka, odlikuje i sposobnost da apsorbuje različitosti koje su prisutne u veoma širokom opsegu. Te različitosti su našu literarnu tradiciju vremenom značajno obogatile, ali i učinile sposobnom da se dalje razvija u susretu sa drugim, raznorodnim kulturama. „Apsorpciona moć srpske književnosti“, nije u proteklim vekovima bila stvorena na imperijalnim zahtevima srpske kulture da pod svoj krov okupi sve autore i dela koje povezuje zajednički jezik, region ili država, već je ta tradicija ukorenjena najčešće na osnovu želje samih autora (svejedno da li su tokom vremena stvarali u Kraljevini Crnoj Gori, nekadašnjoj Austrougarskoj Monarhiji, Dubrovačkoj Republici, nekoj od bivših republika SFRJ), njihovog osećaja i potrebe da pripadaju jedinstvenom korpusu (slaveno)srpske kulture. Da nije tako, teško bi u koordinatnom sistemu dominantne estetske paradigme srpske književnosti ključne tačke predstavljala, između ostalih i ostvarenja Njegoša, Andrića, Selimovića, Dučića, Šantića, Kočića, Desnice, Ujevića. A da je samo lingvistička srodnost, odnosno Vukova reforma jezika, isključivi razlog ovako razuđene, a opet jedinstvene i bogate tradicije (mada je odigrala važnu ulogu), onda u ovom sistemu ne bi bilo mesta za Jovana Steriju Popovića, i mnoge pesnike 18. i prve polovine 19. veka.
Ipak, i pored ovih činjenica, koje na najbolji način ilustruju jednu od najvažnijih vrlina srpske tradicije, naša književnost danas je zagubljena u prostorima između obnavljanja jugoslovenstva i zagovaranja srbijanstva. U pitanju su dva procesa koja teku paralelno i, prožimajući se, menjaju percepciju onoga što je bilo utemeljeno kao srpska kultura i umetnost, istovremeno sužavajući granice srpske književnosti, primeravajući ih novim političkim međama.
A zašto dolazi do razgradnje srpske književnosti, procesa koji se odvija paralelno sa raslojavanjem srpskog jezika?

ZAVIČAJNI CENTRI

Umesto da afirmiše specifičnost nacionalne književnosti, kulturna politika naših državnih institucija iscrpljuje se u ideji o regionalnoj saradnji na polju umetnosti. Takva kulturna politika, kako to neki kulturni poslenici objašnjavaju, predstavlja „zlatnu sredinu između ostrašćenog nacionalizma i ispraznog kosmopolitizma“, te prevladava štetni uticaj globalizacije i engleskog jezika. Da je to stvarno tako, možda i ne bi bilo toliko sporno. Ali nije.
Svedoci smo da se u našim književnim krugovima uporno proizvode i nameću rasprave o tome da li je potrebno da se odreknemo nacionalne kulture kao „politički nekorektnog“ balasta koji nas sprečava da se spojimo sa evropskom i svetskom literaturom. Mnoge, često i apsurdne pojave u našoj lingvistici, književnosti i kulturi, pravdaju se željom pristupanja velikoj porodici evropskih država. Tako se povodom Sajma knjiga u Lajpcigu u kulturnoj javnosti povela oštra polemika o našem nastupu na ovoj manifestaciji koji je, u nekim delovima stručne javnosti ocenjen kao sraman (o tome je M. Lompar već pisao u „Pečatu“, broj 111, a u ovom tematu taj događaj apostrofiraju i V. Kecmanović i V. Pavković). Naime, izbor arbitra za nastup Srbije u Nemačkoj na najdrastičniji način ogolio je kolonijalizovanu prirodu naše kulturne politike, pokazao da se ona, kroz već pomenutu regionalnu saradnju ne opire globalizaciji, već mazohistički aplaudira neokolonijalnom karakteru nekih evropskih država. S tim u vezi indikativno je da država finansira prevode isključivo onih srpskih autora čiji se „život i delo“ u potpunosti uklapaju u matricu neke nove regionalne jugoslovenske književnosti, sa zadatim temama i idejnim potkama u kojima se, najčešće, problem devedesetih godina prošlog veka na Balkanu „politički korektno“, u romantičarskoj crno-beloj tehnici u prikazivanju karaktera, umetnički neuverljivo oblikuje.
A koliko je problem identiteta takve srpske (srbijanske) književnosti u neraskidivoj vezi sa konceptom novog jugoslovenstva u kulturi, svedoči i skup koji je nedavno održan u Beogradu u organizaciji Francuskog kulturnog centra i IK Arhipelag. Gosti, francuski kritičari Gi Skarpeta i Žan-Pjer Morel, govorili su o pripadnosti Danila Kiša i Milana Kundere srednjoevropskoj književnosti. Morel je tom prilikom zaključio da Francuzi na ovdašnju književnost gledaju u „trougaonom odnosu između različitih nacionalnih književnosti (kao što su jugoslovenske), univerzalne književnosti – welt literature – o kojoj je sanjao Gete, i… srednjoevropske književnosti“. A u toj srednjoevropskoj književnosti, po novoj francuskoj klasifikaciji nacionalnih literatura, nalaze se, pored Danila Kiša, i Borislav Pekić i David Albahari.
Za našu literaturu od izuzetne je važnosti da dometi nekih njenih najznačajnijih autora budu tumačeni kao originalni doprinosi svetskoj literaturi, ali je ovakva koncepcija istorije južnoslovenskih književnosti, inače prilično udaljena i od Geteovih snova, dobar primer kako je srpska književnost, nekada matica u koju su se ulivali raznorodni izvori sa regionalnim specifičnostima, u očima Drugih postala zapravo tek „zavičajni centar“ nekih svetski priznatih autora koji će sutra egzistirati kao deo, više čak ne ni jugoslovenske, nego srednjoevropske literature.
Očigledno, u skladu sa novim-starim političkim podelama Evrope i Balkana.

Srpska javnost morala bi da reaguje zato što njihove kolege iz Crne Gore daruju novi identitet Njegošu (izbacujući čak i iz naslova „Ogledala srpskog“ nacionalnu odrednicu, prepravljajući njegova najznačajnija dela, da što manje podsećaju na srpska), ovdašnji naučnici, profesori, istoričari, kritičari, ili ćute, ili čak učestvuju u potiranju Njegoševih srpskih tragova

POTIRANJE SRPSKIH TRAGOVA

A upravo te podele razlog su, donekle i razumljive tendencije za ponovnim oživljavanjem jugoslovenskog kulturnog prostora, i mogle bi objasniti i obnavljanje jugoslovenstva u samoj srpskoj kulturi. Naime, bitnu okosnicu srpske književne tradicije čine pisci koji ne samo da nisu stvarali na području današnje Srbije, nego nisu ni bili samo pripadnici srpske nacionalnosti (mada su se neki od njih, poput Selimovića jasno deklarisali). U tom smislu dela, recimo Meše Selimovića ili Iva Andrića,  kao pisaca koji su obeležili jednu epohu (ne samo u južnoslovenskim književnostima), trebalo bi izučavati, kao deo vlastite tradicije, i u Sarajevu i u Beogradu, kao što bi se i stvaralaštvo Vladana Desnice moglo proučavati i u Zagrebu i u Beogradu. Kao značajni predstavnici evropske literature dvadesetog veka, za njih može da bude mesta i u udžbenicima u BiH, u Hrvatskoj, u Srbiji. Oni mogu biti u Zagrebu predstavljeni kao hrvatski pisci (Desnica), u Sarajevu čak i kao bosansko-hercegovački stvaraoci (Andrić, Selimović), u Evropi kao jugoslovenski autori, ali pre svega, barem u Srbiji, kao najznačajniji predstavnici srpske literature, bez kojih ona ne bi imala svojstva koja je čine relevantnom i u svetskim umetničkim okvirima.
Međutim, upravo se dešava suprotno. U senci jugoslovenskih tendencija u srpskoj kulturi, istorija srpske književnosti svodi se na istoriju srbijanske literature (dakle, one koja je nastala na tlu Srbije u današnjim granicama), iz nje se postepeno isključuju „jugoslovenski autori“ poput Selimovića ili Andrića, ali čak i najznačajniji predstavnici srpske književnosti 19. veka, poput Petra Petrovića Njegoša, koji preko noći, akcijom određenih institucija (Narodne biblioteke Srbije), bez ikakve validne naučne argumentacije, postaju zavedeni kao crnogorski pisci. I nije ovde, dakle, reč o tome da li Njegoša treba izučavati u Nikšiću, a Selimovića ili Andrića u Sarajevu. Uzgred, bosansko-hercegovačkom književno-političkom establišmentu po najmanje odgovara Bosna kakvu su je videli Meša Selimović i Ivo Andrić, a tvorcima crnogorske istorije književnosti nikako se ne dopada autentični Njegoš. Problem je u tome što bar nosioci kulturne politike u Srbiji (od Ministarstva kulture, preko SANU-a i Matice srpske, do Univerziteta) ne smeju drugima dozvoliti da samovoljno preškrabaju srpski identitet pomenutim piscima, i to još protiv njihove volje. U pitanju je zaista nesvakidašnji mazohizam ovdašnje književne elite – umesto da žustro reaguje zato što njihove kolege iz Crne Gore daruju novi identitet Njegošu (izbacujući čak i iz naslova „Ogledala srpskog“ nacionalnu odrednicu, prepravljajući njegova najznačajnija dela, da što manje podsećaju na srpska), ovdašnji naučnici, profesori, istoričari, kritičari, ili ćute, ili čak učestvuju u potiranju Njegoševih srpskih tragova. Inače, o ovom nesvakidašnjem fenomenu u ovom broju „Pečata“ piše S. Vladušić.
Naravno, proces srbijanstva u srpskoj književnosti u mnogim aspektima povezan je i sa raslojavanjem srpsko-(hrvatskog) jezika na prostoru nekadašnje Jugoslavije (o posledicama tog raslojavanja pisao sam u tekstu „Vavilonska kula balkanska“, „Pečat“ broj 90 i 91). Stvaranjem novih jezika obezbedili su se i preduslovi za stvaranje novih književnosti, ali i za temeljna preispitivanja dosadašnjih istorija književnosti. Naravno, stvaranjem jezika Srbije, odnosno srbijanskog jezika, stvorili bi se i preduslovi za stvaranje nove srbijanske književnosti u kojoj neće biti mesta za one stvaraoce koji pišu s one strane Drine, jer se u novom pravopisu zapadni govori neće tumačiti kao dijalekti srpskoga jezika. A bez jezika i književnosti našim sunarodnicima u bivšim jugoslovenskim republikama (uskoro možda i pokrajinama) biće doveden u pitanje srpski identitet.
I posle svega mirno slušati da je Selimović predstavnik naše (individualne) tradicije u istoj onoj meri koliko je to i Dostojevski, Prust, Man ili Kundera – što se sve češće može čuti i na javnim manifestacijama, a što mlađa generacija interesenata za književnost uglavnom prihvata, najčešće iskreno i bez želje da time iskazuje ideološke stavove (već naprotiv, verujući da time ističu vrednost Selimovićevog stvaralačkog opusa) – najblaže rečeno znači dići ruke od brige za nacionalnu književnost. A to barem profesori na studijama književnosti ne bi smeli da učine. Zar je moguće da na fakultetima više niko studentima ne ume ili ne želi da objasni da jezik, eksplicitno ili simboličko ukazivanje autora na pripadnost jednom narodu, ali i izbor i obrada građe, tematsko-motivski sklop dela, istorijski kontekst, i mnoge druge specifične stilsko-poetske karakteristike, Selimovića (i Andrića, i neke druge srpske pisce) utemeljuju, i nezavisno od njegovog testamenta, prevashodno kao izrazitog predstavnika srpske literarne tradicije, a tek onda, zahvaljujući univerzalnim vrednostima, kao značajnog autora svetske književnosti?

IZMEĐU DVA ŠOVINIZMA

Ipak, važno je naglasiti i to da sve pobrojane tendencije nisu samo proizvod teorija zavera, niti nove geopolitičke i lingvističke slike na Balkanu. Ima nešto i u umetničkoj taštini. Kada bi se iz srpske književnosti proterali svi oni koji su rođeni ili su pisali i pišu van granica današnje Srbije, stvorio bi se prazan prostor koji bi popunili upravo zagovornici pomenutih tendencija, oni čije stvaralaštvo teško da bi po visokim kriterijumima, stvorenim upravo zahvaljujući delima književnika za koje nema mesta u srbijanskoj književnosti, bilo pomena čak i u fusnotama kakvih budućih pregleda srpske književnosti.
Da li je njihovo postojanje u savremenom srpskom kulturno-umetničkom kontekstu dovoljan razlog da Aleksandar Jerkov (u tekstu „Bez ljubavi se nigde ne stiže“, NIN, broj 3097, 6. maj 2010) konstatuje kako su danas „pisac i delo u tako komplikovanom okruženju da se mora brižno starati za celokupnost naše tradicije“, zaključujući da nas „to staranje lako može dovesti na optuženičku klupu na kojoj će vas čak i neki bivši studenti besramno optuživati, po cenu da iznose najobičnije laži, jer je danas gotovo nemoguće opstati između šovinizma zadrtih nacionalista i ništa manje šovinističke zadrtosti eks-Srba“?
Jeste, i te kako je dovoljan razlog, da je potrebno odgovoriti mnogo razumljivije i otvorenije nego što je to učinio Jerkov. Žustrije čak i nego što je svojevremeno učinio (upravo na stranicama „Pečata“) Vasa Pavković kojeg su klinci iz „Betona“ – verujući kako su postali demijurzi savremene srbijanske književnosti, a ne shvatajući da su zloupotrebljeni i već inagurisani u buduće komesare nove (književne) ideologije – na degutantan način osporavali, i to ne zbog njegovog dela, već samo zato što objavljuje „na stranicama nedeljnika koji flertuje sa mračnim silama prošlosti“.
Možda je najbolji odgovor na sva ova pitanja dalo stvaranje grupe P-70, čiji su potpisnici Vladimir Kecmanović, Slobodan Vladušić, Nikola Malović, Dejan Stojiljković i Marko Krstić.
„Organizovali smo se zato što smo se složili da u ovakvoj Srbiji književnost nije, za razliku od drugih država u regionu, prihvaćena ni kao elementarni sastojak nacionalne kulture, ni kao normalan činilac javnog života. Organizovali smo se jer ne pristajemo da naša književnost bude puko sredstvo u propagandnom ratu, ne pristajemo da pisce delimo na ‘napredne’ i ‘nazadne’, niti da se izvinjavamo kada kažemo Crnjanski, Nastasijević, Rastko ili zato što pišemo na srpskom jeziku. Organizovali smo se jer ne želimo da sahranjujemo žive pisce, kao što čine oni za koje je književnost prostitutka ideologije… Nismo skloni da književnost koju pišemo potčinjavamo ni lobi-grupama, ni politici, ni tržištu, ali želimo, a neki od nas su to već i učinili, da i politiku i tržište i recentnu istoriju i blisku budućnost, učinimo temama naše proze jer smo uvereni da književnost zna više, pošto je slobodnija od svih drugih načina izražavanja.“

Povodom Sajma knjiga u Lajpcigu u kulturnoj javnosti povela oštra polemika o našem nastupu na ovoj manifestaciji koji je, u nekim delovima stručne javnosti ocenjen kao sraman. Naime, izbor arbitra za nastup Srbije u Nemačkoj na najdrastičniji način ogolio je kolonijalizovanu prirodu naše kulturne politike, pokazao da se ona, kroz već pomenutu regionalnu saradnju ne opire globalizaciji, već mazohistički aplaudira neokolonijalnom karakteru nekih evropskih država

MARGINALNI CENTAR

Zašto su ove reči, ni po čemu epohalne, ipak danas tako važne?
Kada Vladimir Arsenić izjavi (na otvorenoj tribini u SKC-u) da je termin „srpska književnost“ potrebno zameniti pojmom „srbijanska književnost“, zato što ova prva asocira na „srpsku hegemoniju devedesetih“, i kada taj novi pojam postane ključna reč na mnogim internet portalima koji se bave (novom, urbanom) kulturom – onda je to (ma koliko bilo besmisleno i ne zasluživalo komentar), ipak znak da neki kulturni poslenici nameravaju da iscrtaju jedan poetski obrazac i da ga vremenom afirmišu kao dominantan. Ta novu poetiku savremene srbijanske književnosti, međutim, nije izraz prožimanja tradicije i individualnog talenta, već diktat neukih poslenika umnoženih i umreženih nevladinih organizacija (i ove i one Srbije), koji deluju u dva pravca. Sa jedne strane, ta nova srbijanska književna umetnost, kao deo nove jugoslovenske literature i srednjoevropskog kulturnog prostora, crpi se na „umetničkim“ performansima i radionicama, propagira „pitanja rodne ravnopravnosti, probleme gej populacije, prava žena u društvu“, stvara, rečju, za sada jednu samo „fejsbuk literaturu“, i predstavlja je kao „angažovanu književnost“ čija je kritička oštrica, u duhu „političke korektnosti“, usmerena protiv tranzicije i liberalnog kapitalizma, koji, svi skupa, imaju izvorište (pazi sad!) „u represivnim političkim sistemima, oličenim u Srbiji Miloševićevog doba“ (!?). Sa druge strane, ona računa na to da će postojati i srpska književnost (označena kao anahronizam), o kojoj bi trebalo da se staraju oni koji će podržavati i publikovati dela koja, nezavisno od bilo kakve, u tradiciji ukorenjene relevantne estetske paradigme, afirmišu tradicionalne nacionalne vrednosti na jasan i nedvosmislen, ideološki čist i transparentan, ali zato istančanom književnom ukusu odbojan način.
Ukoliko zaista smatramo nužnim i ispravnim da naša literatura i dalje nosi epitet srpska, da ne ukida tradiciju već da je obogaćuje novim individualnim talentima, i da kao takva i u buduće predstavlja naš geopolitički prostor u evropskim i svetskim okvirima kao kulturno relevantan, onda je potrebno i da predstavnici svih generacija stvaralaca kojima je patriotizam, znanje i intelektualno poštenje ispred materijalnih koristi i politikanstva, napokon izađu iz mišjih rupa i hrabrije i glasnije u javnosti započnu borbu za logičniji, racionalniji, utemeljen u istini i intersubjektivno proverljivim činjenicama pristup fenomenu „savremena srpska književnost i kultura“. U tom smislu, iskoraci koji su u proteklom periodu učinili, recimo ovom prilikom pomenuti Kecmanović, Vladušić, Jerkov i Pavković, i definitivno ukidaju mogućnost da ovaj rat za srpsku kulturu prvi put u istoriji dobiju marginalne pojave koje u najboljem slučaju zaslužuju mesto u jednoj fusnoti nekakvog obimnijeg pregleda savremene srpske književnosti (posvećenoj neuspešnom pokušaju stvaranja nove srbijanske književnosti krajem prve decenije 21. veka).

2 коментара

  1. ”Југословени”, ”Србијанци”, локал – завичајне патриоте – марке ”само смо ми прави Срби”, Шумадија – Шумадинцима, несрећници који косметске Србе зову шиптари, су бесловесно или свесно оружје за комадање, а затим и уништење српског народа.Зли камелеони изгмизали из истог лонца као и НВО сестринство.Наши умни људи имају задатак да их демаскирају и аргументима победе на интелектуалном пољу, што, како видим, у овом часопису и раде.

  2. Sumadija-Sumadincima, Vojvodina-Vojvodjanima,RSK-Hrvatima, nesto ipak *nebu* stimlo…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *