Saveti protiv Srbije

Piše Aleskandar Dunđerin

Nacionalni saveti formirani su u trenutku najžešćih akcija Mađarske za ujedinjenje svih Mađara i reviziju granica, u vreme dok traje politička, ekonomska i kulturna ofanziva Turske na Balkanu

U nedelju 6 . juna 2010. godine, 15 manjinskih zajednica (oko 250.000 birača) izabralo je svoje predstavnike za Nacionalne savete. Prema očekivanju, pobednici ovih izbora su Savez vojvođanskih Mađara (SVM) Ištvana Pastora (77,22 % za nacionalni savet Mađara), Partija za demokratsko delovanje (PDD) Rize Haljimija (81,02 % za albanski nacionalni savet) i, donekle, Bošnjačka kulturna zajednica (BKZ) muftije Zukorlića (48,89 % za Nacionalni savet Bošnjaka).
Činjenica da su apsolutnu vlast na ovim izborima osvojili predstavnici manjinskih partija koji ionako participiraju na raznim nivoima vlasti (recimo, SVM na republičkom, pokrajinskom i lokalnim, a PDD u opštinama na jugu Srbije), ostaje pitanje na koji će to način novi Nacionalni saveti učiniti zaštitu prava nacionalnih manjina kvalitetnijom nego što je bila do sada, i kako to oni tek od ovog trenutka postaju partner vlasti u Republici.
S druge strane, ideja da će Nacionalne savete činiti reprezenti nacionalnih manjina koji neće ujedno predstavljati i političke aktere, posle rezultata izbora naprosto ne stoje, budući da su učesnici izbora bile uglavnom stranke ili organizacije nacionalnih manjina, direktno podržane od strane određenih manjinskih partija.
I, konačno, velika ovlašćenja koja Nacionalni saveti imaju na planu kulture, obrazovanja, informisanja i službene upotrebe jezika i pisma, u velikoj meri može da  još više destabilizuje situaciju i u Srbiji, i u regionu, budući da oni dodatna prava, i specifičnu autonomiju u donošenju određenih odluka, obezbeđuju upravo u trenutku najžešće akcije Mađarske za ujedinjenje svih Mađara i reviziju granica, te političke, ekonomske i kulturne ofanzive Turske na Balkanu.

NACIONALNI SAVET BOŠNJAKA
Uostalom, izbori za Nacionalni savet Bošnjaka predstavljali su u velikoj meri za ovaj deo građana Srbije referendumsko pitanje – koju islamsku zajednicu podržavaju. To što je ubedljivu pobedu izvojevao Muamer Zukorlić, muftija Islamske zajednice u Srbiji – koji je u kampanji otišao toliko daleko da je izjavio kako Srbiju ne oseća kao svoju domovinu – može samo da najavi novo zaoštravanje odnosa u Raškoj oblasti. Tim pre što je Zukorlić, neposredno pred izbore, izjavio kako zvanični Beograd treba da bude srećan što on nije destabilizovao situaciju u Raškoj oblasti devedesetih i početkom 21. veka, kada je ona bila izuzetno komplikovana. To što požar nije izbio pre deset ili petnaest godina ne znači, dakle, ukoliko se prati nit izlaganja muftije Zukorlića, da Raška oblast neće postati žarište početkom druge decenije ovog veka. Ukoliko se, preti Zukorlić, ne prekine diskriminacija Bošnjaka u Srbiji.

Muftija, predsednik kulturne zajednice, ili ostrašćeni političar: Muamer Zukorlić

Zaista je nejasno o kakvoj diskriminaciji Bošnjaka govori muftija, budući da njihovi predstavnici učestvuju u vlasti, kako u Beogradu, tako i u opštinama Raške oblasti, da postoji Univerzitet pod patronatom Zukorlićeve Islamske zajednice, da se čak najavljuje i otvaranje kulturnog centra „Mehmed Paša Sokolović“, gradnja novih džamija, otvaranje bosanskohercegovačkog konzulata u Novom Pazaru. Sva prava koja se tiču kulture, obrazovanja, slobode veroispovesti, jezika Bošnjaka u Srbiji, o kojima bi Nacionalni savet trebalo da vodi računa, već postoje (i to izraženija nego u drugim državama), a pored toga muftija ni ne želi da se bavi prevashodno tim temama, već najavljuje „pregovore sa Beogradom o autonomiji Sandžaka“!? To samo dokazuje da Nacionalni saveti mogu da postanu političke institucije, i da u velikoj meri mogu da ugroze vitalne interese države Srbije.
Sa druge strane, poraz liste Bošnjački preporod (osvojio svega 15,54 odsto glasova), kojeg je podržavao lider Socijaldemokratske partije Srbije Rasim Ljajić, dakle političar koji participira u republičkoj vladi, trebalo bi posebno da zabrine zvanični Beograd. I susedne države imaju problema sa nacionalnim manjinama. Ima ih, recimo, i Rumunija sa mađarskom nacionalnom manjinom (veoma brojnom – milion i po ljudi), čiji pojedini predstavnici (Marko Bela i Klemen Hunor iz RMDS) traže u rumunskom parlamentu autonomiju za Sekeljfeld (regija u kojoj Mađari čine 75 odsto stanovništva), ali su se rumunske vlasti potrudile da najjača mađarska partija u toj zemlji ipak ostane lojalna Bukureštu.

NACIONALNI SAVET MAĐARA
Situacija u vezi sa Nacionalnim savetom Mađara nije ništa manje komplikovana i upozoravajuća, iako predstavnici mađarskih partija koriste znatno sofisticiraniji rečnik nego muftija Zukorlić. Tako ubedljiva pobeda SVM-a – i to baš u trenutku kada mađarski parlament donosi setove zakona u kojima se mogu uočiti namere za obnavljanje Velike Mađarske (najpre Zakon o dvojnom državljanstvu, a potom i proglašenje 4. juna /Trijanonski sporazum/ za Dan nacionalnog jedinstva u zemlji i svetu), a čelnici najjače mađarske partije u Srbiji oduševljeno mu aplaudiraju (Ištvan Pastor je smatra istorijskom) – jasna je poruka Srbiji šta misle i žele njeni građani mađarske nacionalnosti.
Iako se u medijima provlači teza kako će ovaj Nacionalni savet, između ostalog, omogućiti da pojedina informativna glasila (recimo subotički „Mađar so“) ili obrazovne i kulturne institucije, ne budu više utočište za pojedine partijske kadrove – nju su rezultati izbora u potpunosti demantovali. Tačno je to da je uređivačku politiku „Mađar soa“ u potpunosti određivao SVM. Ali do sada je to morao da čini najpre preko Vojvođanske skupštine, a zatim Nacionalnog saveta vojvođanskih Mađara, a od sada će mu posao biti znatno lakši, jer će to pravo obezbeđivati većinski paket akcija u novoformiranom Nacionalnom savetu, ovoga puta potpuno legitimno izabranom.

Obeležavanje "kosovske nezavisnosti" u Preševu po njemu je tek kulturna aktivnost: Riza Halimi

Međutim, kao i slučaju Bošnjaka, i kada je reč o Mađarima u Vojvodini i njihovom budućem delovanju u okviru Nacionalnog saveta, da se pretpostaviti kako se predstavnici ove nacionalne manjine neće zadovoljiti učvršćivanjem prava na informisanost, uživanju u nacionalnoj kulturi ili sticanju obrazovanja na mađarskom jeziku. Uostalom, mađarska manjina je valjda jedina manjina u svetu koja na svom jeziku ima čak i program javnog servisa (Drugi program Radio-televizije Vojvodine). Dakle, i do sada su na planu informisanosti, kulture i obrazovanja Mađari imali izuzetno visok stepen prava, a u pojedinim mestima Vojvodine čak i više prava od većinskog, srpskog stanovništva. Setimo se samo slučaja Stare Moravice gde u osnovnoj školi nije bilo uslova da se pored odeljenja na mađarskom jeziku formira i odeljenje na srpskom jeziku. Uostalom, i sledeći podatak je dovoljno rečit: za vreme dok je Sekretarijat za obrazovanje i kulturu držao SVM (Zoltan Jegeš), AP Vojvodina finansirala je uglavnom multi-kulturne višejezične (a obavezno barem dvojezične mađarsko-srpske) projekte.
Ali, ova prava, čelnici SVM-a (ali i DSVM-a) od sada mogu u velikoj meri da zloupotrebe, afirmišući malo pre pomenute ideje koje dolaze iz Budimpešte. Na osnovu izjava Šandora Egerešija („Dvojno državljanstvo doživljavam kao potvrdu pripadnosti jedinstvenoj mađarskoj naciji“), podrške Ištvana Pastora inicijativi predsednika Mađarske Lasla Šoljoma („Svi Mađari neodvojivi su deo jedinstvene mađarske nacije bez obzira na državne granice“), govora Bele Čorbe iz DSVM-a (optužio Nikolu Pašića za „falsifikovanje geografskih karata“) i komentara Andraša Agoštona koji u dvojnom državljanstvu vidi mogućnost za „političku integraciju Mađara bez (za sada) promene granica – opravdana je bojazan od političkog delovanja pojedinih novoformiranih Nacionalnih saveta u pravcu dalje dezintegracije Srbije.
Ako ništa drugo, Budimpešti će svakako posle formiranja ovog Nacionalnog saveta biti olakšana komunikacija sa legitimnim predstavnicima vojvođanskih Mađara, koje priznaje i Beograd. Imajući sve to u vidu, nije teško pretpostaviti da će Nacionalni savet Mađara imati samo formalno sedište u Novom Sadu, dok će se suštinski njime upravljati iz mađarske prestonice.
Naravno, obezbediti dobre mehanizme pomoću kojih će nacionalne manjine u Srbiji moći da ostvare svoja prava (kultura, obrazovanje, veroispovest, jezik), jeste pažljiv gest države Srbije. Ali ne treba zaboraviti ni to da je Srbija jedina zemalja u regionu (a i šire), koja, uprkos svim ratovima koji su vođeni na Balkanu, nikada nije promenila strukturu stanovništva (osim na Kosovu i Metohiji, ali na štetu Srba), uvažavajući odvajkada prava nacionalnih manjina. Zato se i nameće pitanje: zbog čega je Beograd akciju stvaranja Nacionalnih saveta započeo baš u trenutku kada Budimpešta i Ankara ispoljavaju najveće imperijalne zahteve u poslednjih šest decenija. Da li je moguće da vlasti u Beogradu ne vide ono što vidi Bratislava, Bukurešt ili Kijev, barem kada su Mađari u pitanju?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *