SANU Sluganjsko ponašanje besmrtnika

Piše Vasilije Đ. Krestić

Zbog nedoslednosti ispoljene u pogledu odnosa prema uplitanju SANU u dnevnu politiku, Akademija se u mnogo slučajeva javno kompromitovala. Pokazala je da nije principijelna, da je sklona političkim kompromisima s vlašću, koji štete njenom ugledu, da nije sposobna da iznese sopstvena uverenja o pitanjima koja su od presudnog značaja za interese srpske države i srpskog naroda

Izvršni odbor koji vodi našu akademiju već dugi niz godina opredelio se za to da se drži što dalje od politike, i to od takozvane dnevne politike. Za takav stav opredelio se zato što je došao do zaključka da nam je uplitanje u politiku, u vreme kada je nastao Memorandum, nanelo veliku štetu i da je od tada, u zemlji i svetu, srozan ugled naše Akademije. U strahu da nam se opet ne bi dogodilo nešto slično, Izvršni odbor pokušava da se drži po strani, da vodi neku lukaviju i, nazovimo to, ali samo uslovno, mudriju politiku. Međutim, ako se pod politikom podrazumeva delanje za opšte dobro, onda se može postaviti pitanje da li je tu reč o mudrosti ili o odsustvu razuma i savesti, pa i nedostatku morala. Za neke ljude politika je zlo samo onda kada se javno kritikuje vlast, njeni pogrešni ili štetni postupci, a kad se izražava odanost i lojalnost vlasti, bez obzira na nagomilane probleme u zemlji, onda to nije politika, to je mudrost, lukavstvo i nužno prilagođavanje od kojeg se stiče i korist.

NA ŠTETU UGLEDA SANU
Mislim da ćemo se svi saglasiti u tome da SANU, kao ustanova, nema potrebe i ne treba da se meša u dnevnu politiku i u međustranačke odnose, bez obzira na to što njeni članovi mogu biti aktivni i u pojedinim strankama i raznim društvenim asocijacijama. Međutim, rukovodstvo SANU moralo bi da razlikuje dnevnu politiku od strateških državnih i nacionalnih pitanja. Dok u prva pitanja ona ne treba da ulazi, druga ne bi smela da zaobilazi i o njima javno da ne iznosi svoje stavove i pokušava na njih svojim mišljenjem, ocenama i ugledom da utiče.
Međutim, kad je reč o ponašanju našeg Izvršnog odbora, problem je baš u tome što on ili ne ume, ili svesno izbegava da razlikuje dnevnopolitička od strateških pitanja. Bežeći od politike, Izvršni odbor se više puta oglušio o strateška pitanja, a krajnje nepotrebno i štetno uletao je u dnevnopolitička pitanja. Kad kažem da ili ne ume ili svesno izbegava da razlikuje dva suštinski različita pitanja, onda sam sklon da poverujem da to Izvršni odbor čini stoga što je spreman, po svaku cenu, pa i na štetu ugleda SANU, samovoljno i bez traženja saglasnosti članstva Akademije, da se saglašava i podržava stavove koje zastupa aktuelna vlast. Za ovo što sam rekao navešću i dokaze.
Kad je na sednici Predsedništva SANU raspravljano o nacrtu Statuta Vojvodine više akademika tražilo je da se Akademija javno oglasi i ukaže na odredbe nacrta koje su u suprotnosti sa Ustavom. Predsednik SANU je taj zahtev energično odbacio tvrdeći da bi se Akademija tim postupkom upustila u dnevnu politiku, što on nikako neće da dozvoli. Ništa nije pomoglo ni to što je upozoren da je SANU, prilikom donošenja Ustava, stala iza tog dokumenta i javno ga podržala, pa da bi, kao ozbiljna i odgovorna ustanova, morala ostati dosledna i principijelna. Na predsednikovo insistiranje SANU je ćuteći prešla preko svih odredbi nacrta Statuta, a ogradila se samo od onih delova u kojima je bilo reči o osnivanju Vojvođanske akademije.
Povodom proglašenja nezavisnosti Kosova, čime je takođe prekršen Ustav, SANU se ni jednim slovom nije oglasila, „da se ne bi mešala u dnevnu politiku“.

SANU ne bi smela da postane poslušni sledbenik naših političara, da se pretvori u njihov servis, što se u poslednje vreme od nje traži

NI REČ PROTIV „BOLONJE“
Kada je doneta Bolonjska deklaracija i kada je počelo njeno sprovođenje, uprkos tome što se videlo da se njome upropašćava naš obrazovni sistem, SANU je ostala nema. Ona se nije usudila da se suprotstavi odlukama vlade i njenih nadležnih ministarstava.
SANU ćuti i kad je reč o sistematskom potiskivanju ćirilice, iako je to pismo Ustavom proglašeno za zvanično pismo Srbije. Sada, prihvatanjem novog Statuta SANU naša ustanova se i njime obavezala da štiti ćirilicu i da se zalaže za njenu što širu upotrebu. Nadajmo se da će se, uskoro, bar tim povodom, ova naša kuća oglasiti, da neće strahovati da će je proglasiti nacionalističkom zato što brani ustavom zagarantovane odredbe.
Neki naši naučni skupovi, koji su nedavno održani u SANU, nisu imali za službeni jezik srpski već engleski. Postavlja se pitanje da li bi se tako nešto moglo desiti, na primer u Francuskoj, Nemačkoj, Engleskoj, ili bilo kojoj drugoj suverenoj zemlji i njihovim akademijama nauka. Pitam naš Izvršni odbor: koji su mu motivi bili kada je umesto srpskog uveo engleski kao službeni jezik i ko mu je dao takva ovlašćenja da u najvišoj nacionalnoj naučnoj i umetničkoj ustanovi Srbije uvodi kao službeni strani jezik. Mislim da je to sluganjsko ponašanje koje govori o tome da mi ne umemo da čuvamo nacionalno dostojanstvo i da se sami stavljamo u položaj tuđih podložnika.
A kad je reč o tome da se SANU ne meša u dnevnu politiku, moram da postavim pitanje šta znači to što je naš uvaženi predsednik postao član Saveta za evropske integracije? To telo je par excellence političkog karaktera. Pa ako je to tako, a tako jeste, to onda ne znači ništa drugo nego quod licet iovi, non licet bovi. Drugim rečima SANU ne može ali njen predsednik može. SANU će pogrešiti ako ulazi u politiku, a predsednik je nepogrešiv. Možda zato što se u tom telu nalazi politička elita poput Živorada Kovačevića, Sonje Liht, Miljenka Derete, Ivana Vejvode, Gorana Svilanovića i njima sličnih politički nepogrešivih i pravovernih, koji neće dozvoliti našem predsedniku da, ne daj bože, skrene s puta evropskih integracija.

BEZ POLITIČKOG TAKTA
Da ne dužim, navešću još jedan najnoviji slučaj direktnog uplitanja ne samo u dnevnu politiku već i u vrlo osetljiv ideološki problem, problem četništva i partizanstva. Na senici Izvršnog odbora Predsedništva SANU držanoj 15. aprila ove godine „Izvršni odbor je dao podršku inicijativi da se Pokret generala Mihailovića, kao punopravni učesnik pobede nad fašizmom, izjednači sa ostalim antifašističkim inicijativama i uključi u ovogodišnje obeležavanje pobede nad fašizmom.“ Izvršni odbor nije našao za potrebno da pre donošenja ove odluke čuje mišljenje Odeljenja istorijskih nauka, koje je, verovatno, najkompetentnije u SANU kad je reč o ovom pitanju. Budući da je Izvršni odbor sastavljen od samih stručnjaka za ovaj ideološki, politički i istoriografski veoma osetljiv problem, doneo je odluku u koju, po mom dubokom uverenju, uopšte nije trebalo da uvlači Akademiju i da se, nepotrebno opredeljuje bilo za jednu, bilo za drugu stranu. Kada je to učinio pokazao je da se ne odlikuje političkim taktom, da odlučuje više emotivno nego racionalno, da se ne pridržava principa da se SANU ne upliće u dnevnu politiku.
Zbog nedoslednosti ispoljene u pogledu odnosa prema uplitanju SANU u dnevnu politiku, Akademija se u mnogo slučajeva javno kompromitovala. Pokazala je da nije principijelna, da je sklona političkim kompromisima s vlašću, koji štete njenom ugledu, da nije sposobna da iznese sopstvena uverenja o pitanjima koja su od presudnog značaja za interese srpske države i srpskog naroda. Zbog toga sam i odlučio da dotaknem ovo pitanje, da na njega skrenem pažnju širem članstvu SANU ne bismo li o njemu malo ozbiljnije porazmislili i, možda se, ubuduće, radi dobra Akademije, očuvanja njenog ugleda i uticaja počeli i drugačije da ponašamo.
Kad o svemu ovome govorim, uopšte ne mislim da SANU po (svaku cenu) treba da bude u nekoj opoziciji, da ne sarađuje sa aktuelnim predstavnicima vlasti. Naprotiv, SANU treba i mora da sarađuje sa državom i njenim legalno izabranim predstavnicima i u konkretnim slučajevima, da im svojim naučnim i stručnim znanjima pomaže. Ali, po mom dubokom uverenju, ona ne bi smela da postane poslušni sledbenik naših političara, da se pretvori u njihov servis, što se u poslednje vreme, o čemu sada neću da govorim, od nje traži. Akademija, kao najviša naučna i umetnička ustanova države, mora da sačuva svoje pravo na javno iznošenje mišljenja o strateškim pitanjima države i nacije. Ako se tog prava samovoljno ili pod pritiscima odrekne, onda ona gubi svoj rezon postojanja, onda je možda bolje da je i nema.

________________________

Napomena

Autorovo izlaganje izgovoreno na redovnoj skupštini SANU držanoj 10. 06. 2010.

5 коментара

  1. LIJEPO JE PROCITATI NESTO PA VIDJETI DA IMA JOS LJUDI KAO NEKADASNJI AKADEMIK Milos N Djuric.

  2. Ви сте једини који још имате знања и способности да ово мало што је остало, да се спасе. Нама обичним људима је доста испирање памети од ових политичара који граде своју личну политику само да би се бавили политиком. Надам се да нисам једини од обичних граџана Србије који ће вас подржати у настаојању да изнесемо и изиђемо из ових криза које су нас снашле.

  3. Vec odavno znamo da se desavaju neke cudne stvari u SANU.U sve
    segmente drustva su ukljuceni evro karijeristi,pa to nije moglo
    zaobici ni SANU.SANU,kao institucija od vitalnog interesa za Srbe,
    gubi sve vise znacaj kao takva.Zalosno je sto su mnogi nasi bajni
    Akademici zaboravili koju drzavu i narod trebaju da zastupaju i sta
    ta ustanova znaci za srpsko nacionalno bice.Svakako da se SANU kao
    institucija,ne bi trebala baviti politikom,ali bi na vreme trebala
    odreagovati po pitanju jezika,istorije,kulturnih spomenika i svega
    onog,sto je u interesu srpskog naroda na ovim prostorima.

  4. САНУ се не меша у свој посао. То препушта малим кадровицима ”Новог светског поретка”.САНУ постоји,а због чега и ради чега? Изгледа, само ради постојања, као пластични цвет без мириса.Србија се креће путем без повратка, а академици физички постоје и неби да се уплићу, јер им је, забога, испод части и испод њиховог нивоа, да се баве судбином свог народа.Ах, то је тако плебејски!Мртва пувала.

  5. Не могу да верујем у оно што сам сазнао од уваженог академика Крестића да је САНУ, мимо Устава, на једном своме скупу прогласила за званични језик енглески. Па ко треба да буде чувар српске културе онада ако то није дужност САНУ? Бар тако ја мислим. Можда наивно мислим? Можда треба то да буде наш обичан човек? Као што, изгледа нажалост, да јесте. Да ли су то и наши академици продали веру за вечеру? Просто, не могу у то да поверујем. Да ли сам у томе, опет да кажем, ја велики наивко?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *