SANKCIJE SAVETA BEZBEDNOSTI Iranski gambit

Piše Bogdan Đurović

Da li je glasajući za rezoluciju o sankcijama Iranu Moskva klekla na kolena pred Vašingtonom, ili je ovim potezom prenela težište igre dalje od svojih evropskih granica?

Savet bezbednosti UN izglasao je u sredu, 9. juna, novu rezoluciju o sankcijama protiv Islamske republike Iran, zbog spornog nuklearnog programa, odnosno podozrenja (ali bez jasnih dokaza) da Teheran gradi atomsku bombu. To je već četvrti „paket sankcija“ isporučen predsedniku Mahmudu Ahmadinedžadu. Za podršku američkoj rezoluciji glasalo je 12 članica SB UN, uključujući i svih pet stalnih, a protiv su bili Brazil i Turska, dok je Liban bio uzdržan. Činjenica da se i Rusija pridružila režimu sankcija, poslužila je mnogim komentatorima, uključujući i one moskovske, da zaključe da se Kremlj predao Zapadu, izdavši svog saveznika – Iran.
Pojavile su se, takođe, i informacije da je Dmitrij Medvedev, povinujući se kaznenim merama, naredio obustavljanje ranije dogovorenih isporuka raketnih sistema zemlja-vazduh S-300. Da li je posredi veliki obrt u ruskoj spoljnoj politici i istorijski prelomni trenutak u kome je Moskva klekla na oba kolena pred Vašingtonom, kako neki procenjuju? Ili je, možda, ipak reč o dobro promišljenom razvoju partije u kojoj Rusi procenjuju da im iranski gambit može doneti preokret na globalnoj tabli?

„IZDAJNIČKI MANEVAR“ MEDVEDEVA
U Teheranu, naoko, nisu mnogo uzbuđeni zbog rezolucije, iako ona nalaže sankcije na delatnost iranskih banaka i preduzeća u inostranstvu i znatno ograničava mogućnosti vojno-tehničke saradnje sa drugim zemljama. Ahmadinedžad poručuje da se Iran neće podčiniti „međunarodnom diktatu“ i obustaviti svoj atomski program. „Sa svih strana na nas doleću sankcije, kao dosadne mušice. Protiv iranskog naroda preduzeli su još jednu rezoluciju, ali se mi prema njoj odnosimo kao prema papirnoj salveti kojom smo obrisali usta i bacili u kantu. Mnogo toga smo već pretrpeli, izdržaćemo i ovo“, prokomentarisao je iranski lider koji je prošle godine dobio masovnu podršku sunarodnika za svoj drugi predsednički mandat. I iz predstavništva IRI u Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA) takođe  je saopšteno da Iran neće obustaviti obogaćivanje urana. A šef parlamentarnog odbora za spoljnu politiku i bezbednost Alaedin Borudžeri je upozorio: Teheran će na zakonodavnom nivou preispitati nivo saradnje sa IAEA.
Jedan krug ruskih komentatora, uglavnom onih evroazijske orijentacije okupljenih oko poznatog geopolitičara Aleksandra Dugina, odluku ruske diplomatije objašnjava time da se Kremlj „uneredio pred Belom kućom“. Slično rezonuje i lider Liberalno-demokratske partije Rusije Vladimir Žirinovski, koji ocenjuje da je Vašington uspeo da zabije klin između Moskve i Teherana, sa krajnjim ciljem uvlačenja Irana u svoju orbitu. Duginovi evroazijci citiraju predsednika Medvedeva: „Niko ne želi sankcije, ali u nekim slučajevima o njima moramo da se dogovaramo. Smatram da je to veoma važno za buduću međunarodnu zajednicu i, naravno, za naše buduće odnose sa evropskim zemljama, sa drugim državama, sa SAD-om, Narodnom Republikom Kinom“. Zaista, dodaju Duginovi sledbenici, zapadni „partneri“ odavno obrađuju Rusiju da se pridruži antiiranskoj koaliciji. „Na ovoj tački Medvedev prilježno i dosledno zadržava kontrast u odnosu na svog prethodnika Vladimira Putina. Promena pozicije oko Irana najbolje pokazuje smisao famoznog `restartovanja`, koje potiskuje iz dnevnog reda ruske spoljne politike epohalni Putinov `minhenski govor`“, navodi Artjom Poletajev, opisujući, kako kaže, „izdajnički manevar“ Medvedeva.

Kaznene mere protiv Irana nazivaju „Pirovom pobedom“: predsednik Venecuele Ugo Čavez i brazilski predsednik Lula De Silva

Ovakvom tumačenju, reklo bi se, idu na ruku i reakcije pojedinih svetskih političara. Pre svih, glavnog levičara, venecuelanskog lidera Uga Čavesa, koji aplaudira rečima Ahmadinedžada da američke sankcije ne vrede ni pišljiva boba. Ili predsednika Brazila Lule da Silve koji kaznene mere protiv Irana naziva „Pirovom pobedom“. Turska, kako tvrdi njen premijer Taip Erdogan, nije želela da počini „istorijsku grešku“ glasajući za sankcije, a američku rezoluciju vidi kao prepreku rešavanju iranskog problema diplomatskim sredstvima. Istu poziciju zauzima i Teheran, koji smatra da nove sankcije „neće pomoći smirivanju situacije, već će je još više iskomplikovati“, kako je izjavio ministar inostranih poslova Ramin Mehmanparast.

„NAFTNA KORPA“ POSKUPELA
Da li je ključ zagonetke u ovim ocenama Mehmanparasta i Erdogana? Da li „četvrti paket“ vodi smirivanju situacije i rešavanju krize ili, naprotiv, njenom produbljivanju, proširivanju i radikalizovanju? Gde je u svemu tome interes Amerike, Evrope, Kine, a pre svega Rusije?
Mada ne postoje čvrsti dokazi, jedva da se može sumnjati da je cilj vođa Islamske revolucije u Iranu – stvaranje nuklearnog oružja i sticanje na taj način mnogo veće specifične težine u regionalnoj, ali i svetskoj politici. Čak i da to nije istina, to je uverenje zapadnog javnog mnjenja, uprkos činjenici da IRI nikada nije nikoga napao u svojoj istoriji, a sam je bio žrtva iračko-američke agresije. Ali, to je isto ono javno mnjenje kome Rusija uporno želi da se dopadne i predstavi se kao pouzdan partner – sa kojim je ne samo moguće, već i poželjno potpisati sporazum o novoj evropskoj bezbednosnoj arhitekturi. U tom smislu, podrška Iranu dramatično udaljava Moskvu od ovog cilja i Amerikanci to odlično znaju i koriste.
Ne treba izgubiti iz vida da su Moskva i Peking, bez čijeg bi glasa američka rezolucija bila oborena – okosnica Šangajske organizacije za saradnju, kojoj Iran već godinama želi da se priključi i gde ima status posmatrača. Na upravo završenom samitu ŠOS u Taškentu, Teheran je ponovo odbijen, uz obrazloženje da statut organizacije ne dopušta priključenje države koja se nalazi pod sankcijama SB UN. Mada je uredno pozvan na samit, Ahmadinedžad se nije pojavio. Dakle, ŠOS kao organizacija ne stoji iza njega, uprkos tome što Rusija i Kina, kao i druge članice ovog saveza imaju ozbiljne interese u Iranu. A činjenica je da svoje interese u IRI imaju i Francuska i Nemačka, pa su i one podržale rezoluciju.
U analizi ne treba zanemariti ni „radikalnu opciju“, odnosno nasilni scenario čija verovatnoća, reklo bi se, upravo raste usvajanjem novih sankcija, što potvrđuju reči Ahmadinedžada, Mehmanparasta i Erdogana. Već su do detalja modelovani takvi scenariji u slučaju IRI, a jedna od najverovatnijih opcija bila bi momentalna iranska blokada Ormuskog moreuza, čime bi se sprečio pomorski transport nafte iz čitavog Persijskog zaliva. Koliko bi takva blokada mogla da potraje teško je proceniti, ali je jasno da bi njeno prolongiranje prouzrokovalo svetsku energetsku krizu, a da bi cene nafte i gasa skočile u nebo. U tom slučaju, Rusija bi ostala praktično jedini snabdevač. I što bi kriza i blokada duže trajali, korist za Moskvu bila bi veća. A Francuska, Nemačka i Kina ne treba previše da strepe, jer su obezbeđene privilegovanim energetskim aranžmanima sa Rusijom. Simptomatična je reakcija svetskih berzi na uvođenje sankcija Iranu: OPEK-ova „naftna korpa“ istog dana poskupela je za dolar po barelu.

Da li je zarad evropske bezbednosti žrtvovavo Iran: Dmitrij Medvedev

ZAROBLJENE AMERIČKE FIGURE
Sa druge strane, vojni sukob sa dobro organizovanim i naoružanim Iranom predstavljao bi novi, mnogo ozbiljniji izazov za Amerikance koji su se već prilično zaglibili u Aziji. Ali, Vašingtonu je očajnički potreban spoljni neprijatelj, da bi smirio unutrašnje napetosti i podigao posrnulu privredu, i to ga može podstaći na odlučnije akcije. A to je ono što u Moskvi čekaju već godinama.
Postavlja se i pitanje ruskih isporuka S-300 sistema Teheranu. Moskovski mediji su u više navrata saopštavali (a Kremlj nije nikada demantovao) da su same instalacije već odavno isporučene Iranu, u skladu sa ugovorom vrednim 800 miliona dolara, ali da je preostala još isporuka raketa. Tako da, kada Moskva (iz koje po ovom pitanju stižu različiti signali) saopštava da će razmotriti mogućnost „zamrzavanja isporuka“ S-300 Iranu, to ne mora da znači da to oružje ostaje nedostupno za Ahmadinedžada. I sami Amerikanci priznaju da se sankcije odnose samo na ofanzivno naoružanje, a S-300 to nije. Otuda je, u svakom trenutku moguće „odmrzavanje isporuka“, tim pre što je ruska diplomatija već upozorila „zapadne partnere“ (Hilari Klinton) da i ne pomišljaju na rusku podršku novom paketu sankcija ili nasilnom rešenju krize.
Zato, kada se kaže da su u međunarodnim odnosima samo interesi večni, treba znati da su Rusi majstori diplomatske igre. Ali i šahovske. Isturajući Amerikancima iranskog skakača, prenose težište igre dalje od svojih evropskih granica, na deo table gde SAD već ima mnogo zarobljenih figura. I gde Rusija i Kina već čitavu deceniju vuku sinhronizovane poteze. Da li će Amerikanci primiti ovaj gambit u Iranu, postojbini šaha? I staništu retkih azijskih leoparda, koje će Teheran i pored sankcija uskoro isporučiti Rusiji, za obnavljanje populacije ovih životinja u okolini crnomorskog grada Soči. To je deo međudržavnog sporazuma, gde Moskva, za uzvrat, u iranskoj provinciji Mazenderan obnavlja stanište – tigrova.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *