Ono najbolje što je Balkan dao

Piše Dejan Đorić

Momčilo Macanović jedan je od najvažnijih i najosobenijih predstavnika svoje generacije, a to se videlo i po publici na otvaranju njegove treće samostalne izložbe u Beogradu: retko se kada na jednom mestu okupe najbolji srpski slikari osim kada žele da odaju priznanje ravnom sebi

Momčilo Macanović: Na rivi

Galerija „Atrijum“ Biblioteke grada Beograda poslednjih godina postala je kultno mesto za predstavljanje najkvalitetnijih likovnih ostvarenja.  Premda su u njoj zastupljeni razni vidovi umetnosti, od fotografije, poetsko-avangardnih istraživanja Božidara Plazinića do umetničkih knjižnih poveza primenjenog umetnika Aleksandra Ćeklića, „Atrijum“ je pre svega poznat kao galerija sa izvanrednim slikarskim izložbama. Pamte se nedavno održane Ljubice Mrkalj, Vase Dolovačkog i Branislava Mihajlovića, slikara koji živi u Portugaliji. Uprkos nekih promašaja i opstrukcija, o kojima će posebno biti reči,  Galerija „Atrijum“ i dalje zastupa prave vrednosti što je čini krajnje interesantnom na našoj likovnoj sceni. Najbolji dokaz za ovu tvrdnju  upravo je samostalna izložba slika Momčila Macanovića, koja će trajato do kraja juna.

MILJENIK  KOLEKCIONARA
Macanović je sa Ratkom Odalovićem i Ljubomirom Popadićem jedan od najboljih mlađih crnogorskih umetnika. Rođen je u Nikšiću 1966. godine, a diplomirao je na Fakultetu likovnih umetnosti na Cetinju. Kao i Olja Ivanjicki, Milan Tucović i Dragan Vuk Račić, Macanović je po školovanju vajar i to za njegovo slikarstvo ima poseban značaj. Cenjen je u Sloveniji, gde često izlaže pa je u Piranu nagrađen. Opredeljen za slikarstvo, doživeo je možda najveći uspeh među figuralistima u poslednjih nekoliko godina. Postao je izuzetno tražen među kolekcionarima, poštovan od publike i kritike, učesnik mnogih grupnih izložbi i kolonija.

Neshvatljivo je izostavljanje Momčila Macanovića, najboljeg mlađeg crnogorskog slikara iz nekih državnih selekcija i zvaničnih istorija umetnosti kakva je „Vrhovi savremene crnogorske umjetnosti“ Ognjena Radulovića

U crnogorskom kao i u srpskom fantastičnom i metafizičkom slikarstvu preovlađuju dve estetike, dva pogleda na svet, demonski, htonski i solarni ili apolonijski. Macanović nikada nije dopustio da na njegovo stvaralaštvo utiču mračne sile, kod njega nema jeze, straha i užasa, on nije slikar čudovišnog. Njegov svet je određen mediteranskom vedrinom i čulnošću, bliža mu je poetika Njegoševe pesme „Noć skuplja vijeka“ od „Luče mikrokozme“. Slikar je dnevne strane života, rafiniranosti primorskog ambijenta ispunjenog mirisima, bojama i svetlošću. Prihvatio je u tom smislu neke pouke Voja Stanića ali je kao originalan stvaralac formirao svoj stil. Macanović nalik vajaru, figurama i naslikanoj materiji daje prostor i volumen i jedan je od nekoliko ovdašnjih slikara koji ljudsku figuru i pejzaž povezuju sa arhitekturom. Zato kod njega ima igre sa perspektivom i planovima, izmeštanja realnog prostora i senki iz uobičajenog konteksta. Bavi se geometrijom i istraživanjem mogućnosti likovnog jezika, a kada je likovnost u pitanju, Aristotelu je to bilo važnije od veštine, dorađenosti i virtuoznosti. Svet ovog slikara krije vedri humor i metafiziku povezane sa geometrijom i svetlosnim efektima. Nikada nije ishitren ali ni proračunat, uvek stoji sa obe noge na zemlji, svestan zamki materijalnog sveta, vulgarnosti naturalizma, kome suprotstavlja duhovno. Mnogi su realisti i hiperrealisti u ovladavanju slikarskom materijom zaboravili na duhovnu i intelektualnu dimenziju umetnosti, baveći se na banalan način pojavnim i predstavljačkim a ne unutrašnjim. Macanović nikada ne slavi materiju zbog nje same jer zna za opasnosti ktisiolatrije ili vulgarnog materijalizma.

Momčilo Macanović: Ženski akt

NEOBIČNO IZOSTAVLJANJE
I pored njegovog potpunog uspeha, treba izneti i neke kritičke primedbe da bi, kako je primećeno, bio još bolji i uspešniji. Njegovo novije slikarstvo (za razliku od prethodnog) više je okrenuto čulnom i svakodnevnom, bliže je realizmu i stvarnosti nego iracionalnom. Upravo je fantastika kao osobita naracija i estetika ranije oplemenjivala njegova dela. U zanatskom smislu su bila slikana sa više posvećenosti i preciznosti pa su neki umetnici primetili da bi more, svetlost i detalje trebalo slikati sa više pažnje, tanjom četkicom ili sa još jednim radnim prolaskom jer slici, kako se to žargonski kaže, katkad nedostaje još jedna „ruka“.
U celini gledano, Macanović je jedan od najvažnijih i najosobenijih predstavnika svoje generacije, a to se videlo i po publici na otvaranju njegove treće samostalne izložbe u Beogradu. Retko se kada na jednom mestu okupe najbolji srpski slikari, osim kada žele da odaju priznanje ravnom sebi. Tim je neshvatljivije izostavljanje ovog najboljeg mlađeg crnogorskog slikara iz nekih državnih selekcija i zvaničnih istorija umetnosti kakva je „Vrhovi savremene crnogorske umjetnosti“ Ognjena Radulovića. Neprihvatljivo je da u nju nisu uvršćeni Željko Đurović, Boris Dragojević i Ratko Šoć, koji žive i stvaraju u Beogradu i Vrbasu, a još je neobičnije da nema Momčila Macanovića. Moma, kako ga prijatelji zovu, nije mogao da postane prorok u svome selu ali se njegov dobar glas čuje izvan zavičaja pa i dalje od od granica nekadašnje Jugoslavije. Istorija srpske umetnosti i beogradska scena su nezamislivi bez ovakvih stvaralaca, bez barbarogenija koji donose voće duha i čistu umetnost. Sa Macanovićem kao da se ponovo potvrđuje jeretička misao da su crnogorski slikari i crtači likovno najkvalitetnije što je svetu dao Balkan u dvadesetom veku.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *